Nastavak rata svim glazbeno-muzičkim sredstvima

Dražen Vrdoljak je početkom 1992. godine napravio tešku pizdariju na HRT-u. Taj poznati muzički ili glazbeni kritičar, kako vam drago, tih je dana veljače kao urednik na Hrvatskom radiju pustio tri pjesme kojima na nacionalno redefiniranoj radio-postaji ratnih godina nije moglo biti mjesta. Pjesme su izvodili srpski autori, i to na čistom srpskom jeziku.

Vrdoljak se zbog "propusta" izvinio, ili ispričao, opet kako vam drago, u tekstu u (odavno ugaslom, nekad iznimno utjecajnom) tjedniku Nedjeljna Dalmacija pod naslovom "Bez rata i pljuvanja Hrvata" na koji je prije koji dan podsjetio portal XXZmagazin čiji je glavni urednik Petar Luković (za manje upućene "Pero s onog sveta" iz Ferala) tada Vrdoljaku i poslao "kontroverzne" ploče. Ovaj mu je odgovorio domoljubnim setom ("Ja sam njemu poslao 'Rock za Hrvatsku, 1 i 2', 'Kopolu i Novaka', 'Moju domovinu', CD izdanje Croatia Recordsa uključujući Idole, Azru, Arsena Dedića i Psihomodo Pop, malo licence i ovdašnjeg tiska, a on meni nekoliko primjeraka Vremena, poruku da se u Beogradu osjeća kao govno i paket ploča. "

Ne bi ta priča bila osobito važna, niti bi je ovdje trebalo posebno apostrofirati, i to usprkos, ili unatoč, kako vam drago, nastavku rata drugim, glazbeno-muzičkim sredstvima, kojem svjedočimo zadnjih dana, da se među autorima koje je Vrdoljak pripustio u "čisti hrvatski eter" nije našao i Momčilo Bajagić Bajaga. Onaj isti kojem je nepoznat netko, otjelovljen u mitski lik branitelja, zapriječio nastup na karlovačkim Danima piva 3. rujna. Godine 2018.

Baš se zato vrijedi prisjetiti kako je Vrdoljak te ratne 1992. godine, vrijedno je naglasiti ovo "ratne", reagirao na "eksces" koji je napravio, i to otprilike u isto vrijeme kada su uz srpske pjevače i grupe na HRT-u postali višak i nepodobni urednici i novinari, mahom srpske nacionalnosti ili komunističke prošlosti, koji se nisu "prilagodili" novim okolnostima. Za neupućene, dojučerašnje radnike, ili zaposlenike, HRT-a - kako vam drago - jedan dan na ulazu na Prisavlje dočekao je popis koji je jasno odijelio poželjne od nepoželjnih, baš kao što su podijelili i pjesme i autore u fonoteci. Spiskom. Ali to je neka druga priča, ili prva, kako vam drago.

Vratimo se Vrdoljaku koji je objasnio što se to zbilo na nacionalnoj dalekočujnici 1992. godine. Objašnjavajući kako je glazba tu "da se sluša, pa makar ako je riječ o službenim programima hrvatskih radio postaja", Vrdoljak je napisao da je svjestan kako "ekavica u načelu izaziva provalu gnjeva, bez obzira na kontekst". "Potpuno svjestan te činjenice - jer srpski je jezik agresora – prošlog sam tjedna u jednu od svojih radio emisija uvrstio dvije nove i sasvim neutralne balade Đorđa Balaševića i Momčila Bajagića te - da stvar bude paradoksalnija — vrlo dobru obradu Tonnyja Montana skladbe '449 (Svaki put kad odlaziš)' s albuma 'Zaustavite zemlju' najhrvatskije hrvatske rock skupine Prljavo kazalište. (O ukusima nećemo, op. a.) U dobroj namjeri, priznajem, nisam razmišljao o posljedicama, a one su se, post festum, protegle gotovo do razmjera optužbe za diverziju i izdaju", napisao je Vrdoljak i odmah – ono bitnije - nastavio: "Svjestan svoga golemog, iako nenamjernog uredničkog propusta, pokorno se ispričavam svima čije sam osjećaje njime povrijedio i najiskrenije obećavam da takvu glazbu na Hrvatskom radiju više nikad neću programirati. Jer ni mene tamo više neće biti."

Bez velikih riječi, bez buke od koje se često ne može čuti ništa više osim dreke gomile, Vrdoljak je napravio jedini moralan čin. Kome smeta moj izbor, smetam mu i ja, jer ja iza sebe - pa tako i iza svog izbora - stojim!

Ili su ga potjerali, opet svejedno za našu priču.

Na taj njegov potez danas je podsjetilo Hladno pivo, koje je, da ne bude zabune, jedan od najvećih hrvatskih bendova i to ne samo zbog pjesama i dosljednosti, nego i zbog utjecaja i opstanka na tržištu svih ovih 30 godina. Kad su ih pokušali u tišini uvesti s klupe kako bi zamijenili "nepodobnog" Bajagu tog nesretnog 3. rujna, ovi su im odgovorili otprilike da nema problema i da će doći na pivo, ali i da im ne pada na pamet svirati. „Kako je bilo pitanja vezanih za našu navodnu svirku u Karlovcu na Danima piva 03.09., o čemu su se jučer raspisali razni mediji, odlučili smo razbiti dileme i trileme oko toga: doći ćemo možda popiti pivo, ali nećemo svirati jer ne želimo biti ničija zamjena. Dragi Karlovčani, vidimo se nekom drugom prilikom.
Živjeli!!!“ I to uz prigodnu Bajaginu uspješnicu „Ovo je Balkan“.

Koja se budala u toj karlovačkoj gradskoj vlasti uopće sjetila Bajagu zamijeniti gajničkim pankerima, koji u debelim četrdesetima više drže do obraza nego do njihovih kuna, ovdje je manje važno. Slabo su navikli na to. Ista ekipa, ta karlovačka, uostalom, prije koji tjedan dodijelila je, pa oduzela gradsku Povelju ljudskopravaškoj aktivistici Jelki Glumičić. Također zbog pritiska branitelja.

Istih onih kojima Hladno pivo nije bilo po volji, pa je uz teške muke održalo koncert na splitskim Gripama dan prije obljetnice "Oluje". Javio se tada Velimir Bujanec, tip koji prostitutke plaća kokainom, jer da Mile Kekin i družina nisu podobni da sviraju taj dan. Ona nesreća od splitskoga gradonačelnika Andre Krstulovića Opare (inače, fetivi Splićanin, da ne bude zabune) odmah se ogradio, ali ništa drugo nije uspio (a dao je sve od sebe) osim ograničiti ih da sviraju do ponoći.

Sada smo u godini 2018. Od one Vrdoljakove 1992. trebalo je proći 26 godina. Nisam siguran da je prošlo. Meni se čini da smo se vratili još koju godinu ranije. Za koji kurac smo se uopće borili? "Pesma je takva da može da se otpeva“, kaže Bajaga u skladbi "Buđenje ranog proleća" sa svog mini-albuma "Četiri godišnja doba", koji je Luković preko Budimpešte i Beča poslao Vrdoljaku, ali, jebi ga, i takva da može da se maršira.

forum.tm