Djeluju li zapadne specijalne snage već u Ukrajini? Glasine njemačkog kancelara Olafa Scholza da su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo pojačale prisutnost svojih obavještajnih operatera i odabranih jedinica oružanih snaga na terenu kako bi upravljale lansiranjem projektila Scalp i Storm Shadow isporučenih Kijevu ne treba tumačiti kao upozorenje protiv Rusije prije eskalacije. Prije je to pokušaj dolijevanja vode na vatru nakon kontroverznih izjava Emmanuela Macrona o mogućem slanju europskih trupa u Ukrajinu, koje su izazvale bijes Kremlja.
Ono što prilično iznenađuje jest opća uznemirenost koju su izazvale Scholzove riječi. Kao i Macronova iznenadna promjena narativa, koji je odlučio pozvati čelnike svih političkih snaga zastupljenih u Nacionalnoj skupštini u Elizejsku palaču 7. ožujka kako bi razgovarali o mogućnosti raspoređivanja specijalnih jedinica kao potpore Kijevu.
Macronova volja, na političkom planu, jeste da on želi biti stjegonoša nove europske obrane. Ali čini se da je teško negirati ono o čemu se otvoreno raspravlja u velikim novinama.
Washington Post ističe da su "dokumenti koji su procurili prošle godine potvrdili da su neke zemlje NATO-a, uključujući Sjedinjene Države, Veliku Britaniju i Francusku, rasporedile mali broj specijalnih snaga i vojnih savjetnika u Ukrajinu u neodređenim ulogama, koje su vjerojatno povezane s radom i obukom logističke potpore".
New York Times se nedavno osvrnuo na desetogodišnji “turnir sjena” kojeg CIA vodi u Ukrajini. Tu je i talijanska obavještajna i komunikacijska podrška u Kijevu koja nema oblik izravne predanosti vojnika ili elemenata talijanske vojske u Ukrajini, već u suradnja koja daleko nadilazi jednostavnu podršku.
Moskva je sve vrijeme upozoravala na eskalaciju
Kremlj i Vladimir Putin preko glasnogovornika Dmitrija Peskova zaprijetili su vatrom i plamenom. Ali baš kao što se dogodilo s dolaskom teškog naoružanja, slanjem Himarsa i Atacma, isporukom tenkova, projektila dugog dometa i uskoro aviona F-16, Moskva je dugo shvaćala zapadnu crvenu liniju i u pogledu specijalnih snaga, posebno američkih, pa neće ići dalje od retoričkih prijetnji. Odnosno, neće ići dalje od njihovog uništavanja u zoni sukoba, a mogla bi učiniti više. Oboriti, na primjer, američke dronove i avione koji navode zapadne projektile na ruske ciljeve, čak i ako nisu u ukrajinskom zračnom prostoru.
Ali zašto očekivati drugačiji stav kada se već neko vrijeme zna za prisutnost zapadnih operativaca na terenu. Scholz je podsjetio da bi u slučaju isporuke krstarećih projektila Taurus Ukrajini Bundeswehr morao razmjestiti sredstva i osoblje kako bi osigurao da ih Kijev ne upotrijebi za napad na Moskvu. A to je ono što bi, operativno, vjerojatno učinili Amerikanci, Francuzi i Britanci.
Ukrajina gine za Zapad i on će je podržavati
Cilj NATO pakta je iscrpiti Rusiju u Ukrajini, a ne voditi rat protiv nje. Čak i ako se on nije ispunio ni u jednom segmentu, ovo je proizvelo jedinstveni oblik potpore za Kijev, koji je slobodan primiti sredstva i koristiti ih, sve dok koristi zapadnu vatrenu silu na svom teritoriju i ubija Ruse, bez obzira koliko ih pri tome i pogine. Ima li bolje garancije od obavještajnih jedinica, vojnih savjetnika i specijalnih snaga sposobnih djelovati, u isto vrijeme, kao savjetnici, inspektori i garanti poštivanja crvene linije neslužbeno dogovorene Kremljom? Obavještajna diplomacija, predvođena direktorom CIA-e Williamom Burnsom, već je razotkrila ove crvene linije. U igri uloga, rasprava o vojnicima u Kijevu je smokvin list.
Jasno je da u okviru ovog velikog cilja postoje različite osjetljive nijanse. Dominantna struja NATO pakta, što je osovina SAD-Velika Britanija, ima za cilj stvoriti "rascjepkanu" Europu i pretvoriti je u najklasičniji oblik satelita u smislu vojne ovisnosti o prioritetima centra.
Pariz i Berlin su podijeljeni oko metoda, ali se slažu oko cilja ubrzanja europeizacije sigurnosti, a sukob s Rusijom smatra se odličnim izgovorom da se to može učiniti, a da se ne moraju polagati računi Washingtonu i Londonu.
Raspravom o Ukrajini Francuska i Njemačka udaljavaju temu od NATO jastrebova i iz ove perspektive je realno govoriti o velikoj raspravi za hegemoniju europske obrane u kojoj Francuska igra sama, dok Njemačka, sve ambicioznija, potpisuje upitna partnerstva s Italijom i gleda na druge aktere, poput Španjolske, da konsolidiraju svoje opskrbne lance.
Igra uloga u kojoj se argumenti i "streljivo" oduzimaju istočnoeuropskim jastrebovima, koji već dugo žele pojačati pritisak protiv Moskve, potom Europskoj komisiji Ursule von der Leyen, koju ne vole ni Scholz ni Macron. Njih dvojica su se proglasili glavnim autoritetima u raspravi o europskoj sigurnosnoj sferi.
Rusija je izgovor, veliki izgovor oko kojeg Macron i Scholz također raspravljaju, ako ništa, da se usredotoče na to da budu države istinske nositeljice europskog suvereniteta kroz institucije EU, pozivajući se više na logiku Atlantskog saveza nego na logiku Europe.
Nije slučajno da je na temu specijalnih snaga nužnih da jamče djelovanje Scalpa i Storm Shadowa danas, a koje bi bile potrebne Taurusima u nekoj dalekoj sutrašnjici, reakcija Ujedinjenog Kraljevstva bila puno intenzivnija. I doista, čini se da će smjer kojim smo krenuli učiniti službenim ono što se već događa. To jest, priznat će se prisutnost pripadnika vojnih i obavještajnih specijalnih snaga u Kijevu. Formalno, za podržavanje Ukrajine, ali ne nužno "protiv" Rusije.
Ali Kijev, s oružjem kojeg je dobio i sa složenim i heterogenim arsenalom kojim je teško vladati bez potpore zapadnih donatora, teško može slušati izričitu naredbu da ne udara ciljeve u Rusiji. Kijev je u tom slučaju u neugodnoj situaciji da bude prva zemlja u povijesti na kojoj se ratuje, a od koje vanjski partneri traže bombardiranje i udare samo na teritorije koji su nominalno pod njezinim suverenitetom.
Ukrajinska kriza bez izgleda za izlaz
Ostaje suštinski problem: koliko dugo će moći izdržati ukrajinska kriza, iz koje se čini da nema izlaza? Ova rasprava nadilazi priče o legitimizaciji rada specijalnih snaga o kojem su anonimni europski obrambeni dužnosnici govorili za Financial Times.
Bolje je govoriti o instrumentalnoj prirodi ciljeva u ime kojih rat u Ukrajini i dalje traje, nakon što je suštinski postao strateški mrtav.
Rusiji, obzirom da joj sve ide kako vlast želi da bude, kao da odgovara da svoje stanovništvo i svoj ekonomski sustav drži mobiliziranima za testiranje svoje otpornosti. Washington i London postigli su cilj u razbijanju rusko-europske osovine, ali još nisu prebacili težište Europske unije na kolosijek vjernog atlantskog žandara nove Europe. Pariz i Berlin ostaju u sredini, ali i kao osovina koja je uvelike ugrožena dvogodišnjim sukobom u Ukrajini, kojeg i Njemačka i Francuska sve teže podnose - ekonomski, financijski i vojno.
Ali njihove ambicije središnjeg statusa u EU ostaju nepromijenjene. A svojom žustrom raspravom o podršci Ukrajini, Macron i Scholz otkrivaju ambicije vodećih europskih sila. Zato se njihovim vladama pacifikacija čini manje politički prikladnom nego što je ikada bila u prve dvije godine rata.
