Naviknuli smo na njih, a na siromaštvo se ne smije naviknuti. Postali su dio naših pogleda koje spuštamo kad ih ugledamo kao da smo mi krivi za njihove sudbine, dio su naših života koje podvlašćuju najobičnije bitange i ništarije koji sebe nazivaju političarima, stubovima društva, predstavnicima društvene zajednice. Oni prekapaju po kontejnerima – spremnicima otpada, usmrdjelim odlagalištima smeća koje odbacujemo dok još uvijek imamo što odbaciti, oni traže hranu ili predmete neiskorištene do kraja kako bi ih prodali, kako bi prehranili sebe i svoje obitelj, oni su na to prisiljenio, jer društvom upravljaju pohlepni, kradljivi vlastodršci.
Oni su nečija djeca, nečiji roditelji, nečiji muževi i žene, oni ne mogu živjeti od svog rada. Oni ne ostvaruju pravo na rad. Oni su sakupljači sekundarnih sirovina. Ima li ciničnije definicije ljudi koji traže hranu po kantama za smeće od navedene da se radi o ljudima koji skupljaju sekundarne sirovine? Definicija zvuči hladno i bezočno, isto kao i one sintagme od prije dva desetljeća: humano preseljenje i čišćenje terena, ili, pacifisti su korisni idioti, dobro je dok nas ne tuku, društvo znanja...
Na fotografiji koja je snimljena u Naselju Andrije Hebranga vidi se opremljeniji pretraživač smeća. On ne dolazi slučajno, on radi. Adaptirani bicikl, kutije... jamče da će se u jednom krugu skupiti dovoljno boca, starog papira i starog kruha za prodaju od koje se mogu kupiti druge namirnice, platiti računi za struju, vodu, nabaviti školske knjige.
Oni žive u podrumu zajedničke kuće koja se zove Hrvatska, na dnu, kao „nedodirljivi“, osiromašeni i poniženi, odbačeni od elite, od sugrađana, od šansi. Problem je u tome što je taj podrum sve napučeniji.
Ali, oni na vrhu imaju plan!
