Prije nekoliko dana Ogranak Hrvatskog novinarskog društva za Brodsko-posavsku županiju, organizirao je okrugli stol na temu „Psihotrauma i mediji". Predstavnici medija, kako izvještava news portal sbplus, imali su priliku razgovarati s dr. Božidarom Popovićem, specijalistom psihijatrije, s užom specijalnosti iz socijalne psihijatrije. U svojoj doktorskoj psiho-torbi, on je za lokalne, istraumatizirane novinare donio pomoć: radionicu - organizirani tečaj, na temu posttraumatskog uspjeha, rasta i otpornosti, te, kao sastavni dio radionice, svoj dokumentarni film „Šapat vjetra zidove slama“ (Film se bavi teškom ratnom traumom koju su proživjeli, ali i preživjeli, logoraši u Domovinskom ratu, ali i načinom izvještavanja o takvim događajima), koji je u Brodu imao premijernu projekciju.
U izvještajnom uvodu, jedna od polaznica radionice, novinarka Željka Gavranović, ponavlja pitanje koje se ne prestaje postavljati otkada postoji suvremeno novinarstvo: Traumatiziraju li novinari žrtve i čitatelje/gledatelje svojim procesom stvaranja i načinom donošenja priča o teškim ljudskim sudbinama ili i sami njima bivaju traumatizirani? Ništa me ne može oraspoložiti kao članci i emisije profesionalnih lokalnih novinara i medija, pa tako i ovog puta. Karakterizira ih plošnost, jednodimenzionalnost, baš kao na čiča Gliša crtežima iz A5 bloka za risanje učenika četvrtog razreda. Tu i tamo pokaže se neki pejsaž ili potret u ulju, ali, uglavnom, po foto predlošku.
Možda su brodski novinari nečim istraumatizirani, možda im za njihove psihosocijalne ozljede treba melem u vidu kršćanskog svjetonazora lutajućeg psihijatra Božidara Popovića, i u vidu popularnih instant savjeta za brže zaciljenje razderane duše, ali čitatelji/gledatelji svakako jesu. Istraumatizirani su stvarnošću u kojoj žive, odsustvom nade, dominacijom zaslužnih parazita i uhljeba, besmislenim rješenjima politike i instrumentalizirane kulture. Mene kao čitatelja/žrtvu traumatizira nedonošenje odnosno izbjegavanje objavljivanja novinarskih priča o sve težem položaju stanovnika Broda. I to bi trebalo biti dio pitanja koje postavlja novinarka: zašto novinari šute, a trebali bi nužno postavljati pitanja u ime ljudi o sudbini ljudi. Podosta stanovnika Broda, razvit ću jednu stilsku figuru, logoraši su u bloku SB, hladnog logora RH. Novinare, očito je, ne zanima pravo stanje stvari, oni ne pišu o socijalnim temama, o katastrofalnom položaju mladih logoraša Brođana, ne obrazlažu niti istražuju njihove pokušaje preskakanja žice i odlazak u toplije zapadne krajeve, ne tiču ih se njihove traume. Oni ne pišu znalački i dubinski o kulturnoj politici i potezima lokalnih šerifa, tih svemoćnika, kadrovika, domoljubnih fundamentalista.
U logoru traju sukobi, klasni, politički, manjinski... Većina novinara bi trebali biti ratni reporteri, izvještavati s lica mjesta, pomoći ranjenima, snimati krv i suze. U stvarnosti, koja je de facto interesni rat, oni se se bave samo zabavom, izvještavanjem, izbanaliziranom tradicijom, prepisivanjem pozivnica... U brodskom novinarstvu nema političkih tema, intervjua s gradonačelnikom, pardom, s kapoom, nema istraživanja, nema demoskopija. Predstavnici novinara posjećuju ga, ne da bi ga pitali o razlozima nepotizma, korupcije i ostalih devijantnih pojava koje paraliziraju napredak, već da bi dobili ukrasnu vrećicu s kalendarom i nekakvim poklončićem za uspomenu i dugo sjećanje. Njihova ambicija u ratnim neprilikama je preživjeti neokrznut, zadovoljiti se malim, naći zaklon, pratiti funkcioniranje kružnih tokova, odazvati se pozivima na evente, eventualno biti u teritorijalnoj obrani vojske i čuvara vlasti. Oni su za miroljubivu i aktivnu koegzistenciju, nesvrstanost, neangažiranost, detant s gradonačelnikom.
Brodski novinar, što iz straha od urednika i gazde, što iz komocije (ne diram te, ne diraj me), živi i radi s glavom u pijesku. A trebao bi pomno pratiti što se iza brda valja. Kao što je kretanje fiziološki izraz potencijala, tako je pisanje duhovni izraz iskustva. A kakvo oni zapravo imaju iskustvo da bi pisali? Oni stjecanje iskustva izbjegavaju, ne rade na sebi... dakle, nema tu traume. Ima, ustvari. Pogled-posao na stvarne prometne nesreće na cesti, dok se u cijelom društvu događa golemi lančani socijalno-politički sudar.
Psihoterapija znači služiti duši, znači ponuditi pojedincima i grupama kompleksni antidot, mix emocionalnog i racionalnog, protiv rigidnih političkih otrova koje se ubrizgava u društvo, stvarajući ponižavajuće podjele i urušene ljude. Zato bi doktor Popović na svojim estradnim turnejama trebao imati radionice bez ispraznih fraza o optimizmu, o uzrocima trauma u logor-društvu, o urušenim novinarima, koji nisu ni svjedoci ni akteri događaja. Da ponovim, čitatelji brodskih novinara su ti koji su istraumatizirani, namučenih duša i tijela, zato što im se u medijima ne nudi istina i njena analiza, već samo gola informacija, vijesti i izvješća na način resavske škole.
U jednoj SF priči vanzemaljci slijeću na planet Zemlju, opustošenu, bez života. U tom postapokaliptičnom svijetu, pronašli su jedino crtani film s Disneyevim junacima. Na temelju toga donijeli su zaključke kakav je nekad bio život. Zamislite samo što bi vanzemaljci pomislili da u postapokaliptičnom svijetu pronađu neki tekst brodskih medijskih djelatnika? Što bi zaključili? Kako je Brod bio grad utopijske sreće s mudrim vođom, pun bezbrižnosti i ostvarenih idela.
