O čemu se radi shvatit ćete kad s ručnikom i pletenom košarom sa sendvičima stanete, primjerice, pred ulaz u ograđenu plažu, gdje na ploči stoji da je na plažu zabranjeno donositi svoju hranu, kad vidite da nemate gdje spustiti ručnik, jer je koncesionar svuda unaokolo postavio ležaljke, kad shvatite da se ono što se jučer podrazumijevalo više ne podrazumijeva. I nisu u pitanju samo plaže.
Međunarodni arbitri u slovensko-hrvatskom graničnom sporu Hrvatskoj žele oduzeti dio državnog teritorija, ali Hrvatska takvu arbitražu neće prihvatiti, sukus je političkih izjava u najnovijoj drami koja se hrvatskom građanstvu servira kao uvertira za trenutak kad izbezumljeni domoljub svojim ukućanima poviče: brzo, šećera i vode.
Nema veze što gotovo niti jedan od tih građana, s izuzetkom stanovnika u blizini Savudrijske vale i drugih spornih područja, na svojoj koži neće osjetiti ništa od sporne odluke, nema veze što je cijeli taj spor prosječnom građaninu blizak koliko i osnove kvantne fizike. U pitanju je državni teritorij, a tu, jelte, nema odstupanja niti za milimetar. Tuđe nećemo, svoje ne damo, rekao je jednom davno čovjek čije ime treba što prije zaboraviti, kako bi se u memoriji i svijesti hrvatskog građanina otvorio prostor za nove nacionalne junake, poput, recimo, beskompromisnog hrvatskog branitelja i domoljuba doktora Zlatka Hasanbegovića.
Slovenci su tako preko noći ponovo skočili na našoj ljestvici najvećih neprijatelja mlade hrvatske države. U ovom slučaju ništa nam nisu pomogla niti dva desetljeća ustrajnog ljubljenja partnerskih stražnjica, što je u naznačenom razdoblju bila i ostala okosnica hrvatske vanjske politike. Nož u leđa dobili smo čak i iz prijateljskog Berlina, odakle Angela Merkel poručuje da bi Hrvatska trebala prihvatiti odluku međunarodne arbitraže.
Kad uz sve navedeno čovjek na karti Zagreba pronađe da hrvatska metropola ima ulicu koja nosi ime Republike Slovenije, svega toga mora mu doći loše: brzo, šećera i vode! (Uzgred rečeno, Slovenska ulica pruža se od Ilice do Međimurske ulice, tamo kod Zapadnog kolodvora, a ploča s njezinim imenom - domoljubi, shvatite ovo kao poziv na djelovanje - još uvijek stoji netaknuta.)
U isto vrijeme, dok se prosječan domoljub još nije zašećerenom vodicom uspio dozvati u psihičku i fizičku, a kamoli u političku stabilnost, Vlada je u Sabor na izglasavanje poslala Prijedlog Zakona o koncesijama. U pitanju je isti onaj prijedlog zakona koji je pod pritiskom građana iz procedure povučen prije samo dvanaest dana.
Podsjetimo, protiv novog Zakona o koncesijama pobunili su se najprije otočani, svjesni da će na bubanj najprije doći jedino čime njihove lokalne zajednice raspolažu – plaže. Za razliku od posljedica arbitražne odluke u sporu sa Slovenijom, posljedice donošenja tog zakona osjetit će puno veći broj građana. Najprije će ga, primjerice, osjetiti lokalne zajednice izložene jedinoj propulzivnoj gospodarskoj grani u Hrvatskoj – turizmu, ali izuzeti neće ostati niti kontinentalci.
O čemu se radi shvatit ćete kad s ručnikom i pletenom košarom sa sendvičima stanete, primjerice, pred ulaz u ograđenu plažu, gdje na ploči stoji da je na plažu zabranjeno donositi svoju hranu, kad vidite da nemate gdje spustiti ručnik, jer je koncesionar svuda unaokolo postavio ležaljke, kad shvatite da se ono što se jučer podrazumijevalo više ne podrazumijeva. I nisu u pitanju samo plaže.
Predmet tog zakona – zakona koji je u petak predviđen za izglasavanje u Saboru, baš u vrijeme kad su mediji od prvog do zadnjeg zaokupljeni obranom svakog pedlja državnog teritorija - jesu redom: eksploatacija mineralnih sirovina, korištenje voda, pravo lova na državnim lovištima i uzgajalištima divljači, pomorsko dobro, područje zaštite prirode, područje energetike, obavljanje djelatnosti linijskog i obalnog pomorskog i riječnog prijevoza, luke, građenje i upravljanje autocestom i pojedinim cestovnim objektima na državnoj cesti (mostovima, tunelima i drugim), pružanje usluga javnog prijevoza, zračne luke, područje sporta, kulturna dobra, komunalne djelatnosti, područje željeznica, područje žičara, djelatnosti gospodarenja otpadom, područje turizma, područje zdravstva, pružanje medijskih usluga televizije i radija, slobodne zone te uzgoj riba i drugih morskih organizama.
Kome je i zbog čega u interesu da se ovako važan zakon vrati u proceduru dvanaest dana nakon što je iz procedure povučen, bez da se o njemu – kako su zahtijevali otočani – ponovo povede javna rasprava, u danima kad se mediji ne bave ničim drugim do proizvodnjom drame oko hrvatsko-slovenskog spora, o kojem su, treba naglasiti, sve ove godine izvještavali skandalozno površno ili izvještavali nisu uopće?
Zašto se ne raspravlja o primjedbama koje su na sporni prijedlog zakona dali otočani u prosvjedu, kad smo prije samo par mjeseci imali slučaj gdje se jedne od najljepših plaža na Jadranu (Zlatni rat) za dlaku domogla firma registrirana u opskurnoj kafani u zagrebačkom Domu sportova? Radi li se ovdje o zakonodavstvu ili o pripremi za novu veliku pljačku javnih dobara?
novilist
