Trebaju nam izvanredni izbori. Ne kažem to lako. Ne volim izbore, pompu, mudrijašenja, lažne vijesti i prividna sučeljavanja. Moji favoriti su počeli, za moj ukus previše, već davno gubiti na izborima i očekujem da će se to nastaviti. Pa ipak sam za izbore.
Mrzim skupove na kojima se iščekuju loši rezultati, poluprazne dvorane. Ipak sam za izbore. Ne volim ni prazne govore pobjednika, tamburice, komentare u studiju. Više ne gledam vijesti, teme dana i rasprave u studiju. Muka mi je od neprestanih izbora.
Pa opet, razmislite, ima više razloga za izbore. Naravno da izbori nemaju smisla uz ova pravila i zakone, kupoprodaju mandata i opće gađenje prema, ali ipak… Političke krize i sukobi rješavaju se izborima, ne vikom.
Ono što je od Hrvatske stvoreno napravili su ljudi. Svojim lošim procjenama, neznanjem i sebičnošću činili su pogreške. Situaciju mnogi vide lošom, neki kritičnom i nepopravljivom. Neki jasno vide krivnje i nesposobnosti vodstva, drugi vide nesretna ograničenja, krive okolnosti i traže neprijatelje.
Da se ne bismo vrtjeli u krugovima optužbi, trebaju nam bolji ljudi da radom zaustave propadanje, da vizijom postave ciljeve, da dobiju povjerenje ako su na čelu.
Ne možemo zamijeniti zemlju i domovinu drugom, ali možemo zamijeniti ljude koji je oblikuju i razaraju. Drugi ljudi bi možda radili bolje. Ovi na vlasti govorili su o vjerodostojnosti, ovi u oporbi trebaju cilj i vođu, treći su poput statista u komediji.
Zapravo, svi se prenemažu, ne rade i ne znaju. Drugi ne bi bili lošiji, ali bi možda bili bolji. Stvarnost traži nove ljude koji neće čekati kraj mandata, takve koji će se dokazivati.
To traži javnost. Neskloni će reći da to traže mediji i ulica, razumni će tražiti pravi trenutak i uvjete, brzopleti će htjeti smjene sad i odmah. Budimo razumni. Ne postoje uvjeti, ali moment je sada i bez oklijevanja.
To je jednostavan i manje loš način da se slijedi želja za smjenom ljudi na vlasti. Manje loš znači da će biti prijevremena, ali trenutak promiče. Previše je čekati uz vlast koja ne radi svoj posao.
U demokraciji se nesposobni i nepošteni smjenjuju izborima, a ne revolucijama. Jednostavan način da se sve odgodi je da zaplašimo sve koji prigovaraju, da zaglupimo one koji misle, da se okrenemo prošlosti, krvavim, nikad završenim obračunima, da ispravljamo svako mišljenje vjerom da smo jedini pozvani da vodimo i tumačimo.
Jednoumlje je društvo mira iz straha, jedinstvo zbunjenih i šutljivih. Iz iskustva znamo da je taj put kriv, da ne vodi napretku, već pomaže lupežima.
Na solidarnost, jedinstvo i rodoljublje vole se pozivati oni kojima smeta realnost i kritika, kojima je ionako dobro. Smiješno izgledala parola o našoj nacionalnoj veličini, jer su drugi bogatiji i veći, a mi smo slabi i zaduženi. Izmišljamo veličinu prošlosti i izmišljamo slabe velikane.
Izbori su smjene ljudi. Ne to moraju biti radikalne smjene, no shvatite, vi na vlasti i u oporbi, da ste ljudima dosadili svojim frazama, blijedim obećanjima i nesadržajnim govorima. U govorima ste mucavi, u djelima blijedi.
I ja sam u svojim tekstovima dosadio i sebi, i Bogu i čitateljima kojima je dosta priča protiv oportunizma, laganja i bahatosti. Prodane mandate zastupnika treba staviti na tržište – izbore – da se vidi njihova vrijednost kad je cijena nepoznata.
Najveće, srednje, pa i male stranke rastrgane su osobnim i programskim sukobima. Političkog plijena nikad dosta.
Plenkoviću bi novi izbori bili prilika da testira svoju moć, oslobodi se lažne teze da njemu desnica donosi pobjedu. Bernardić bi prošao ili pao na testu svoje vjerodostojnosti kod birača, a ne kod svojih članova.
Možda bi se spustili na zemlju, a politička scena bi se raščistila. I glasne male stranke shvatile bi da su dobile mandate pod pokroviteljstvom, u neprincipijelnim koalicijama, da je pet posto teško dosegnuti bez obzira na program, dva-tri lidera i vikend okupljanja članova.
One su prirodni plijen posebnih interesa i općih špijunskih službi.
Proporcionalni sustav i predizborne koalicije davale su lažni dojam, pomagale demagozima i populistima da lupetanja izgledaju kao programi, da izmišljanje neprijatelja postane sport i politička moda.
Ima više razloga za, a jedan razlog protiv brzih izbora. Sastav Sabora uopće ne odgovara izbornim rezultatima. Programi nisu dali ploda i ciljevi s kojima su stranke izlazile na izbore ne predstavljaju temelje njihove politike.
Promijenile su se konstelacije postignutih i kasnije stvorenih koalicija. Prelaženje, pojedinačno i skupno, iz stranke u stranku, iz oporbe u Vladu, postalo je svakodnevna praksa. Stječe se dojam da to nisu prijelazi zbog načela, ideala i idejnih razilaženja, već sasvim prizemna kupoprodaja usluga.
Reformi nema i neće ih biti. Stranke i njihovi predsjednici su posvađani s vlastitim članstvom. Postoji prividna smjena generacija, fiktivni ideološki sukobi, stvarne borbe klika i intrige.
Skandali bez kraja nisu izmišljotine, već dizanje vela sa stvarne sramote i razgradnje ključnih institucija. Da li se golotinja zabranjuje zato što se sistem razodijeva? Raspuštanjem Sabora stranke bi okončale sukobe i usmjerile se prema biračima.
Razlog protiv je jak. Izvor političkih kriza je zastarjelost i olinjalost političkih institucija. Dvadeset godina sustavnog pustošenja načela parlamentarne demokracije, političke marginalizacije Sabora do razine da je postao predmet prezira i sprdnje ne može se popraviti površnim lakiranjem fasade i loše prakse, već bitnim izmjenama (izbornog) modela.
Za prave promjene političkih institucija trebala bi vjerojatno i izmjena Ustava. Za takve stvari trebao bi konsenzus i dvotrećinska većina, što je program o kojem se ne razmišlja.
Catch-all stranke i političare koji žele glasače sa širokog spektra, koji nude sve i svakom, a ne ispunjavaju obećano karakterizira pragmatičnost politike i odsustvo jasnog cilja; kontradiktornost u obećanjima, neuvjerljivost i prevrtljivost ne mogu to ostvariti.
Takva kampanja je štetna za demokraciju. Trebam li priložiti sliku osobe koja je postala lik lokalnog i praznog demagoga jer stalno mijenja stav, obećava ideal alpske demokracije, a promovira balkansku zatupljenost?
Utopističke ideje o okupljanjima oko nacionalnih ciljeva blijeda su demagogija. Trebaju i promjene (ljudi) i reforme sistema (teritorijalna podjela, privatizacija, fiskalna stabilizacija, pravosuđe).
No odgoditi nešto jer je posao težak, jer cilj ne dijele svi, stati gdje se mogu očekivati otpori, jer je uspjeh neizvjestan tipično je za politiku koja voli osmijehe, ali ne cijeni znoj.
Prodavati stvoreno da bi se privatno zaradilo, kupovati podršku društvenih slojeva i pretorijanskih gardista stvaranje je grupa i podilaženje posebnim interesima radi glasova. To je kukavički, neodgovorno i kratkovidno. Pod tepih ne stane više ništa.
autograf
Mrzim skupove na kojima se iščekuju loši rezultati, poluprazne dvorane. Ipak sam za izbore. Ne volim ni prazne govore pobjednika, tamburice, komentare u studiju. Više ne gledam vijesti, teme dana i rasprave u studiju. Muka mi je od neprestanih izbora.
Pa opet, razmislite, ima više razloga za izbore. Naravno da izbori nemaju smisla uz ova pravila i zakone, kupoprodaju mandata i opće gađenje prema, ali ipak… Političke krize i sukobi rješavaju se izborima, ne vikom.
Ono što je od Hrvatske stvoreno napravili su ljudi. Svojim lošim procjenama, neznanjem i sebičnošću činili su pogreške. Situaciju mnogi vide lošom, neki kritičnom i nepopravljivom. Neki jasno vide krivnje i nesposobnosti vodstva, drugi vide nesretna ograničenja, krive okolnosti i traže neprijatelje.
Ne možemo zamijeniti zemlju i domovinu drugom, ali možemo zamijeniti ljude koji je oblikuju i razaraju. Drugi ljudi bi možda radili bolje. Ovi na vlasti govorili su o vjerodostojnosti, ovi u oporbi trebaju cilj i vođu, treći su poput statista u komediji
Da se ne bismo vrtjeli u krugovima optužbi, trebaju nam bolji ljudi da radom zaustave propadanje, da vizijom postave ciljeve, da dobiju povjerenje ako su na čelu.
Ne možemo zamijeniti zemlju i domovinu drugom, ali možemo zamijeniti ljude koji je oblikuju i razaraju. Drugi ljudi bi možda radili bolje. Ovi na vlasti govorili su o vjerodostojnosti, ovi u oporbi trebaju cilj i vođu, treći su poput statista u komediji.
Zapravo, svi se prenemažu, ne rade i ne znaju. Drugi ne bi bili lošiji, ali bi možda bili bolji. Stvarnost traži nove ljude koji neće čekati kraj mandata, takve koji će se dokazivati.
To traži javnost. Neskloni će reći da to traže mediji i ulica, razumni će tražiti pravi trenutak i uvjete, brzopleti će htjeti smjene sad i odmah. Budimo razumni. Ne postoje uvjeti, ali moment je sada i bez oklijevanja.
To je jednostavan i manje loš način da se slijedi želja za smjenom ljudi na vlasti. Manje loš znači da će biti prijevremena, ali trenutak promiče. Previše je čekati uz vlast koja ne radi svoj posao.
U demokraciji se nesposobni i nepošteni smjenjuju izborima, a ne revolucijama. Jednostavan način da se sve odgodi je da zaplašimo sve koji prigovaraju, da zaglupimo one koji misle, da se okrenemo prošlosti, krvavim, nikad završenim obračunima, da ispravljamo svako mišljenje vjerom da smo jedini pozvani da vodimo i tumačimo.
Jednoumlje je društvo mira iz straha, jedinstvo zbunjenih i šutljivih. Iz iskustva znamo da je taj put kriv, da ne vodi napretku, već pomaže lupežima.
Na solidarnost, jedinstvo i rodoljublje vole se pozivati oni kojima smeta realnost i kritika, kojima je ionako dobro. Smiješno izgledala parola o našoj nacionalnoj veličini, jer su drugi bogatiji i veći, a mi smo slabi i zaduženi. Izmišljamo veličinu prošlosti i izmišljamo slabe velikane.
Izbori su smjene ljudi. Ne to moraju biti radikalne smjene, no shvatite, vi na vlasti i u oporbi, da ste ljudima dosadili svojim frazama, blijedim obećanjima i nesadržajnim govorima. U govorima ste mucavi, u djelima blijedi.
I ja sam u svojim tekstovima dosadio i sebi, i Bogu i čitateljima kojima je dosta priča protiv oportunizma, laganja i bahatosti. Prodane mandate zastupnika treba staviti na tržište – izbore – da se vidi njihova vrijednost kad je cijena nepoznata.
U demokraciji se nesposobni i nepošteni smjenjuju izborima, a ne revolucijama. Jednostavan način da se sve odgodi je da zaplašimo sve koji prigovaraju, da zaglupimo one koji misle, da se okrenemo prošlosti, krvavim, nikad završenim obračunima, da ispravljamo svako mišljenje vjerom da smo jedini pozvani da vodimo i tumačimo
Najveće, srednje, pa i male stranke rastrgane su osobnim i programskim sukobima. Političkog plijena nikad dosta.
Plenkoviću bi novi izbori bili prilika da testira svoju moć, oslobodi se lažne teze da njemu desnica donosi pobjedu. Bernardić bi prošao ili pao na testu svoje vjerodostojnosti kod birača, a ne kod svojih članova.
Možda bi se spustili na zemlju, a politička scena bi se raščistila. I glasne male stranke shvatile bi da su dobile mandate pod pokroviteljstvom, u neprincipijelnim koalicijama, da je pet posto teško dosegnuti bez obzira na program, dva-tri lidera i vikend okupljanja članova.
One su prirodni plijen posebnih interesa i općih špijunskih službi.
Proporcionalni sustav i predizborne koalicije davale su lažni dojam, pomagale demagozima i populistima da lupetanja izgledaju kao programi, da izmišljanje neprijatelja postane sport i politička moda.
Ima više razloga za, a jedan razlog protiv brzih izbora. Sastav Sabora uopće ne odgovara izbornim rezultatima. Programi nisu dali ploda i ciljevi s kojima su stranke izlazile na izbore ne predstavljaju temelje njihove politike.
Promijenile su se konstelacije postignutih i kasnije stvorenih koalicija. Prelaženje, pojedinačno i skupno, iz stranke u stranku, iz oporbe u Vladu, postalo je svakodnevna praksa. Stječe se dojam da to nisu prijelazi zbog načela, ideala i idejnih razilaženja, već sasvim prizemna kupoprodaja usluga.
Reformi nema i neće ih biti. Stranke i njihovi predsjednici su posvađani s vlastitim članstvom. Postoji prividna smjena generacija, fiktivni ideološki sukobi, stvarne borbe klika i intrige.
Skandali bez kraja nisu izmišljotine, već dizanje vela sa stvarne sramote i razgradnje ključnih institucija. Da li se golotinja zabranjuje zato što se sistem razodijeva? Raspuštanjem Sabora stranke bi okončale sukobe i usmjerile se prema biračima.
Razlog protiv je jak. Izvor političkih kriza je zastarjelost i olinjalost političkih institucija. Dvadeset godina sustavnog pustošenja načela parlamentarne demokracije, političke marginalizacije Sabora do razine da je postao predmet prezira i sprdnje ne može se popraviti površnim lakiranjem fasade i loše prakse, već bitnim izmjenama (izbornog) modela.
Za prave promjene političkih institucija trebala bi vjerojatno i izmjena Ustava. Za takve stvari trebao bi konsenzus i dvotrećinska većina, što je program o kojem se ne razmišlja.
Catch -all stranke i političare koji žele glasače sa širokog spektra, koji nude sve i svakom, a ne ispunjavaju obećano, karakterizira pragmatičnost politike i odsustvo jasnog cilja, kontradiktornost u obećanjima, neuvjerljivost i prevrtljivost ne mogu to ostvariti
Catch-all stranke i političare koji žele glasače sa širokog spektra, koji nude sve i svakom, a ne ispunjavaju obećano karakterizira pragmatičnost politike i odsustvo jasnog cilja; kontradiktornost u obećanjima, neuvjerljivost i prevrtljivost ne mogu to ostvariti.
Takva kampanja je štetna za demokraciju. Trebam li priložiti sliku osobe koja je postala lik lokalnog i praznog demagoga jer stalno mijenja stav, obećava ideal alpske demokracije, a promovira balkansku zatupljenost?
Utopističke ideje o okupljanjima oko nacionalnih ciljeva blijeda su demagogija. Trebaju i promjene (ljudi) i reforme sistema (teritorijalna podjela, privatizacija, fiskalna stabilizacija, pravosuđe).
No odgoditi nešto jer je posao težak, jer cilj ne dijele svi, stati gdje se mogu očekivati otpori, jer je uspjeh neizvjestan tipično je za politiku koja voli osmijehe, ali ne cijeni znoj.
Prodavati stvoreno da bi se privatno zaradilo, kupovati podršku društvenih slojeva i pretorijanskih gardista stvaranje je grupa i podilaženje posebnim interesima radi glasova. To je kukavički, neodgovorno i kratkovidno. Pod tepih ne stane više ništa.
autograf
