Na uglu slavonskobrodske Vukovarske avenije i Pilareve ulice, odavno je posađen vitki neboder od/s osam katova, ako sam ih dobro prebrojao, socijalističko građevinsko dijete, ondašnja arhitektonska dika. Ustvari, neboderi su zgrade koje, u pravilu, imaju više od osam katova. Ali, ne treba biti sitničav, ako se želi pohvaliti da ih Slavonski Brod, zajedno s njim, ima ukupno četiri, ako sam ih dobro prebrojao. Ovaj, snimljen iz Pilareve ulice, po tome kako je održavana njegova fasada, može se nazvati i novodemokratskim gradskim kopiletom. Ne zna se ni tko mu je otac ni tko majka kako tepamo najodgovornijim osobama za njegovo održavanje.
Nije sramota samu zgradu što je neodržavana, nego je to sramota stanara i grada Broda, onih koji bi se trebali brinuti da ovako velike, reprezentativne zgrade pristojno, uredno i dotjerano izgledaju. A neboder koji zbog svoje voluminozne uočljivosti nikako ne može pobjeći od očiju Brođana i svih prolaznika koji dolaze iz pravca oba kolodvora, ili se vraćaju prema njima, i od očiju turista, jer Brod je istaknuto turističko mjesto – ako je sudti po njegovoj vanjštini, trebao bi natjerati crvenilo u debele, pođonjene obraze spomenutih, zastidjeti ih toliko da se napokon late njegovog proljepšavanja. Može se to, jer nije Brod predgrađe Damaska ili Alepa u kojima traju borbe za oslobađenje, mada tako mjestimično izgleda
Čini se da se održavanje fasade nije dogodilo nikada, od samog puštanja na korištenje stanarima. Ružnoća je vidljiva. Nebriga je očita. Decenijska. Zajedničko održavanje kao da ne postoji. Kad se pogledima otvori sramotan izgled nebodera, odsustvo nadzora nad vanjskim slojem vanjskih zidova, mnogi, skloni uočavanju simbola u svemu što vide, pomisle da se radi o prenesenom značenju za brodsku kulturnu zapuštenost. Neboder kao da simbolizira svu neprivlačnost brodske samoprezentacije. Njegova očerupanost a la gigantska roda instalirana ispred željezničkog kolodvora kao da govori: ostavite svaku nadu vi koji u Brod ulazite – ovo je priprosti, besperspektivni grad u koji dolaze izbjeglice, a odlaze njegovi stanovnici biti izbjeglice. Neboder je, poput kakvog onemoćalog diva, podsjetnik na flagrantno zanemarivanje pojedinaca prepuštenih neodgovornoj volji odgovornih odnosno nevolji predestinacije.
Nije sramota samu zgradu što je neodržavana, nego je to sramota stanara i grada Broda, onih koji bi se trebali brinuti da ovako velike, reprezentativne zgrade pristojno, uredno i dotjerano izgledaju. A neboder koji zbog svoje voluminozne uočljivosti nikako ne može pobjeći od očiju Brođana i svih prolaznika koji dolaze iz pravca oba kolodvora, ili se vraćaju prema njima, i od očiju turista, jer Brod je istaknuto turističko mjesto – ako je sudti po njegovoj vanjštini, trebao bi natjerati crvenilo u debele, pođonjene obraze spomenutih, zastidjeti ih toliko da se napokon late njegovog proljepšavanja. Može se to, jer nije Brod predgrađe Damaska ili Alepa u kojima traju borbe za oslobađenje, mada tako mjestimično izgleda
Čini se da se održavanje fasade nije dogodilo nikada, od samog puštanja na korištenje stanarima. Ružnoća je vidljiva. Nebriga je očita. Decenijska. Zajedničko održavanje kao da ne postoji. Kad se pogledima otvori sramotan izgled nebodera, odsustvo nadzora nad vanjskim slojem vanjskih zidova, mnogi, skloni uočavanju simbola u svemu što vide, pomisle da se radi o prenesenom značenju za brodsku kulturnu zapuštenost. Neboder kao da simbolizira svu neprivlačnost brodske samoprezentacije. Njegova očerupanost a la gigantska roda instalirana ispred željezničkog kolodvora kao da govori: ostavite svaku nadu vi koji u Brod ulazite – ovo je priprosti, besperspektivni grad u koji dolaze izbjeglice, a odlaze njegovi stanovnici biti izbjeglice. Neboder je, poput kakvog onemoćalog diva, podsjetnik na flagrantno zanemarivanje pojedinaca prepuštenih neodgovornoj volji odgovornih odnosno nevolji predestinacije.
