Terminar 2: sudnji dan (1991) Jamesa Camerona funkcionirao je na dvjema razinama. Na prvoj kao skuplji i bombastičniji nastavak kultnoga originala iz 1984. koji je mladome redatelju, nakon iznimno lošega filma Pirane 2: ribe ubojice (1982), otvorio vrata visokobudžetnoga Hollywooda te mu omogućio da postane jedan od najznačajnijih tamošnjih hi-tech redatelja. Na drugoj kao svojevrsni remake originala jer Cameron je pristao raditi nastavak kako bi ostvario želje koje nije mogao realizirati u originalu što zbog nedostatka novca, a što zbog činjenice da filmska tehnologija još nije bila dovoljno razvijena. U tih sedam godina, koliko je prošlo od izvornika do nastavka, Arnold Schwarzenegger postao je glumačka zvijezda pa ga je trebalo iz negativca pretvoriti u pozitivca. U vrijeme kada je snimljen, Sudnji dan je bio na glasu kao projekt s najvećim budžetom u povijesti američkoga filma (102 milijuna dolara), a bez njega ne bi bili mogući skupi i kompjuterski animirani spektakli koje je Hollywood štancao - od Jurskoga Parka (Jurrasic Park, 1993) do Avengersa. Stoga je Cameronovo ostvarenje (uz podcijenjen mu film Bezdan /The Abyss/, 1989) imalo presudan utjecaj na daljnji razvoj komercijalne američke kinematografije, napose njezina tehnološkoga segmenta. T2 je umjereno kombinirao CGI (preobrazbe T-1000), jer je tada kompjuterska animacija bila vrlo skupa, s tradicionalnim specijalnim efektima poput maketa, pa danas, gotovo trideset godina nakon premijere, njegovi specijalni efekti izgledaju mnogo bolje i uvjerljivije od većine CGI-em prekrcanih filmova snimljenih prije nekoliko godina.



Osim bombastične akcije, redatelj se trudio - a to današnjim spektaklima mahom nedostaje, da ostvarenje ima vrlo upečatljivu humanu notu, koja se razvijala kroz odnos dječaka i robota. Pritom Cameron u priči o putovanju kroz vrijeme nije želio puno politizirati. Oba filma donekle počivaju na strahu od mašinizacije čovjeka i civilizacije, koji se provlači još od književnoga romantizma pa sve do suvremenosti. Osamdesetih godina prošloga stoljeća dobiva novi zamah zbog uspona korporacionalizma i velikoga tehnološkoga razvoja Japana, ali i pokreta cyberpunka, u čijim je djelima često prisutan motiv cyborga, odnosno hibrida čovjeka i mašine. Cyborga obilježava činjenica da su elementi stroja integrirani u ljudsko tijelo da bi se poboljšale njegove sposobnosti te umanjila ograničenja u ljudskoj fizičkoj i psihičkoj prirodi. Ne smijemo zaboraviti i da je T2 Saru Connor (Linda Hamilton) iz žene koju treba spasiti (Terminator) pretvorio u snažnu i asertivnu akcijsku junakinju, čime je poticajno djelovao na scenariste da nastoje više pažnje posvetiti oblikovanju aktivnih protagonistica.


Prva su dva Terminatora tako podigla standarde za akcijske filmove te filmske spektakle pa kada ih danas gledate, odmah uočavate razliku naspram bezlične i reciklažne recentne produkcije. Imaju suvislo osmišljenu priču, naglasak nije stavljen na specijalne efekte nego se trude logično povezati i ispreplesti emocije i akciju, a prije svega posebnu pažnju posvećuju protagonistima i njihovim međusobnim odnosima, na čemu uostalom djelo i počiva. Drugim riječima, akcija i specijalni efekti nisu sami sebi svrhom, nego organski proizlaze iz priče te odnosa među likovima. Primjerice, u dvojci se tri pojedinca: Sarah Connor (Linda Hamilton), John Connor (Edward Furlong) i Terminator (Arnold Schwarzenegger) moraju brinuti i biti potpora jedni drugima kako bi preživjeli. Principi empatije i solidarnosti zajednički su humani supstrat te osnovno oružje u borbi protiv nehumanih entiteta. Pritom začudnost nastaje iz dvaju različitih načina doživljavanja svijeta: dječak John Connor predstavlja naivni dječji i ljudski pogled, dok Terminator upućuje na strojni, iako katkad pokazuje više empatije od ljudi. Spomenuta trojka stvara izmještenu obiteljsku zajednicu u kojoj hibrid čovjeka i stroja postaje zamjenska očinska funkcija.

Iako je Sudnji dan u svjetskim kinima bio veliki hit, desetak se godina nije artikuliranije govorilo o daljnjim nastavcima. Jedan od razloga počivao je na činjenici što autorska prava nisu bila u posjedu Camerona, a on je smatrao da je s dvama filmovima priču zaokružio. Drugi je razlog što bez njega daljnji projekti nisu imali pretjerano smisla, a i teško je bilo osmisliti novu ideju jer je dvojka s razlogom onemogućila razvijanje priče. Kako u Hollywoodu zarada ide prije logike i kvalitete, tako je i priča o terminatoru s vremenom ipak podlegla holivudskoj serijalizaciji i reciklaži.


Dvanaest godina nakon Sudnjega dana snimljen je Terminator 3: ustanak mašina (Terminator: The Rise of Machines, 2003), koji je trebao biti završni dio trilogije, no bezlično reciklira ideje iz prethodnih ostvarenja. Scenaristi John D. Brancato i Michael Farris odlučili su ubiti Sarah Connor, a dvadesetogodišnji John Connor (Nick Stahl) bori se protiv opasne terminatorice T-X (Kristanna Loken) te mu pomaže T-800 (Arnold Schwarzenegger). Jonathan Mostow rutinski režira predugačke akcijske prizore koji se odlikuju bespotrebnom destruktivnošću kojoj kraja nema. Scenarij Brancata i Farrisa očistio je priču od ljudskih odnosa i svega onoga što je bio zaštitni znak Cameronove duologije, a kako bi otvorio prostor za inscenaciju nemaštovitih akcijskih prizora. Ujedno je ignorirao kraj Sudnjega dana, čime je priču otvorio za potencijalne nastavke. Terminator: spasenje (Terminator: Salvation, 2009) trebao je biti začetak nove trilogije, čija će se radnja isključivo odvijati u postapokaliptičnoj budućnosti nakon nuklearnog rata, u kojoj se SkyNetovi roboti bore protiv ljudskog pokreta otpora. Brancato i Farris ponovno naglasak stavljaju na akcijsko, što je odgovaralo tehnokratskom redatelju McGu. On je karijeru pak gradio na glazbenim reklamnim filmovima pa je videospotovska estetika evidentna i u ovome filmu, no mnogo više u svojoj prekrcanosti kompjuterskom animacijom djeluje kao postapokalitična kompjuterska igra. Spasenje jasno pokazuje srozavanje scenarističkoga zanimanja u Hollywoodu, jer kako bi se oblikovali što bombastičniji akcijski prizori, vrlo se nonšalantno prelazilo preko logičkih propusta u fabuli i karakterizacije likova. Četvorka je podugačak lančani niz potjera i eksplozija; nije stvorila novu trilogiju jer je bila preskupa a ne dobra da bi producentima vratila uloženi novac (budžet je iznosio čak 200 milijuna dolara).




Terminator Genisys (2015) Alana Taylora ponovno je predstavljao pokušaj da se započne nova trilogija, koji je neslavno propao zbog slabe zarade u sjevernoameričkim kinima (iako je u svijetu natukao novca) te očajne kvalitete, pa je posrijedi nesumnjivo najlošije ostvarenje franšize. Fabula je nekoncizna, scenarij Laete Kalogridis i Patricka Lussiera ostavlja dojam nestrukturiranosti jer je pun logičnih propusta te brzopletih rješenja, dramaturški suludih i nefunkcionalnih odabira. Akcionost je kombinirana s poluprobavljenim humorom, a određeni dijelovi postaju nenamjerno parodični, pa je tužno gledati kako Arnold Schwarzenegger mora tumačiti ostarjeloga cyborga kao parodiju svoje najbolje uloge. Psihološke i emocionalne dvojbe Sare Connor (Emilia Clarke) u scenarij su unesene bez logike i smisla. Genisys je nastojao biti relevantan naivnim društvenim komentarom, povezujući motive SkyNeta i društvenih mreža. Najbizarnija scenaristička intervencija ogleda se u ideji  pretvaranja Johna Connora (Jason Clarke) iz vođe pokreta otpora u negativca i Skynetova pobočnika.


Naposljetku dolazimo do dugoočekivanoga Terminatora: mračne sudbine (2019), koji je tijekom prošle i ove godine pobudio popriličan interes među obožavateljima serijala, ali i nešto šire publike. Autorska prava vratila su se Cameronu, pa je ipak odlučio zaokružiti terminatorski univerzum. On je jedan od koautora priče te producenata, a redateljsku poziciju dobio je Tim Miller, koji je metafilmskim poigravanjima u Deadpoolu dao svježinu stripovskim ekranizacijama pa se očekivalo da će i u posustalu franšizu unijeti dašak svježine. Scenarij su pisala poznata imena David S. Goyer (Batman Begins, The Dark Knight) i Billy Ray (The Hunger Games). Projekt je svakako obilježio povratak Linde Hamilton u ulozi Sarah Connor te Arnolda Schwarzeneggera u ulozi T-800, kao i činjenica da Mračna sudbina negira sve nastavke nakon dvojke te se pričom izravno nastavlja na nju. Sada se možemo zapitati - što smo dobili kada se sve zbroji i oduzme?

Kao što danas obično biva kada su rebootovi franšiza u pitanju, priča Mračne sudbine jedinim dijelom funkcionira kao nastavak, a drugim dijelom kao začetak novoga filmskoga serijala. Cameron i ekipa uvelike su se inspirirali novim Ratovima zvijezda, gdje postava za umirovljenje koegzistira s postavom koja treba preuzeti primat u novim nastavcima, pa je sama ideja prepravak originalne priče no ujedno i jedini logičan put kojim se moglo krenuti. Skynet je poražen, iako je naposljetku uspio eliminirati Johna Connora. Kako su Sarah i sin joj prije toga uspjeli promijeniti putanju budućnosti, nastala je nova kompanija – Legion, koja je preuzela mjesto Skyneta te se dogodila slična kataklizma. Pokret otpora iz 2042. šalje Grace (Mackenzie Davis) – ljudsko biće s mašinski i tehnološki pojačanim kapacitetima, u današnji Mexico City da pronađe i spasi Dani (Natalia Reyes), buduću predvodnicu pokreta otpora. Legion šalje naprednu generaciju terminatora Rev-9 (Gabriel Luna) s misijom da je ubije. Djevojkama se usput priključuje Sarah Connor (Linda Hamilton) koja je u međuvremenu postala revna koljačica Terminatora, koji s vremena na vrijeme posjete sadašnjost.





Mračna sudbina nastoji fabulu držati jednostavnom kao što je slučaj bio u izvorniku iz 1984. godine, bez nepotrebnih zavrzlama te zamršenih koncepata o putovanju kroz vrijeme, kako bi se otvorio prostor za protagonistice i njihove pustolovine. Pritom Millerovo ostvarenje predstavlja istinski produkt ovoga vremena. U Cameronovim djelima žena je prvenstveno majka koja štiti svoje muško dijete i budućega vođu pokreta otpora, a sada više nije sagledavana isključivo kroz majčinsku funkciju nego je dobila priliku sama postati ključni čimbenik subverzivnih sila koje se bore protiv neljudskih elemenata. Slično kao u novoj Noći vještica gdje tri generacija žena iz obitelji Strode u konačnici zajedničkim silama pobjeđuju muškog nasilnika, tako i ovdje imamo tri protagonistice različitih generacija i pozadina koje se moraju udružiti protiv militantne korporacije. Priključuje im se ostarjeli Terminator (Arnold Schwarzenegger), koji je u međuvremenu stekao određenu razinu empatije i moralnog prosuđivanja, iako je T-800/Carl najslabije napisan lik u filmu te njegov ostanak na zemlji uopće nije razjašnjen. Miller ne razvija nikakve romantične podzaplete u kojima protagonistice trebaju muškog odabranika da bi se realizirale, nego suptilno naznačava i mogući ljubavni odnos u budućnosti između Grace i Dani.

Cijela priča nije lišena niti političkih konotacija s obzirom na prevladavajuću društveno-političku klimu u SAD-u te Trumpovo nastojanje da na američko-meksičkoj granici izgradi zid. Budući vođa pokreta otpora je Meksikanka koja u sadašnjosti treba ilegalno prijeći meksičko-američku granicu. Bjesomučno je proganja Rev-9 koji se može preobraziti u bilo koju osobu s kojom stupi u fizički kontakt, a to su najčešće vojnici i policajci. Nakon ulaska u Teksas, izmještanja protagonistica redovito su vezana uz američke vojne i policijske komplekse, pa Rev-9 neprestano mijenja uniforme američkih oružanih ili policijskih snaga. Miller i Cameron očito sugeriraju da apokalipsa i nuklearna katastrofa predstavljaju rezultat djelovanja američke politike i vojne industrije te njihovih mačoidnih i nacionalističkih diskurza, pa se tako Rev-9 ulaguje visokopozicioniranima u vojsci i politici replikama „služio sam časno u Iraku“, „nikada se ovoliko nisam molio u tako kratkom vremenu“ te posljedično proganja unutarnje (Sara Connor) i vanjske neprijatelje (Meksikanci). Militaristčko je u Mračnoj sudbini izravno povezano s antihumanim i mašinskim te je predstavljeno kao prijetnja.

Miller je pazio da radnju odmjereno raščlani i vodi prema klimaksu i to mu mahom uspijeva, no bez pretjerane inventivnosti. Akcijske scene su mu predugačke i trebao ih je dobrano skratiti jer njihovo trajanje nije dramaturški opravdano osim ako želja nije bila da se bespotrebno pumpaju minute trajanja. Flešbekovi, koji referiraju na zbivanja u postapokaliptičnoj budućnosti, predstavljaju dramaturški balast te nepotrebno retardiraju glavni tijek radnje.





Terminator: mračna sudbina ne vrijeđa inteligenciju, no nije niti nešto pretjerano pametno i nadahnuto ostvarenje. Kao dva sata filmske zabave solidno funkcionira i odlično je što se Linda Hamilton vratila kultnom liku. Nakon Sudnjega dana ovo je jedini nastavak koji vrijedi odgledati, što s obzirom na kvalitetu ostalih nastavaka ne predstavlja nužno veliko dostignuće.

filmovi