Piše Sven Kezele
Izdavačka kuća Sandorf objavila je antologiju američke poezije Evo što su mi riječi učinile. Ova zbirka odabranih pjesama, za koju je pjesme preveo i uredio Vojo Šindolić, na svojim stranicama čitateljstvu predstavlja pjesništvo četiriju grupa američke poezije druge polovice 20. stoljeća. U antologiji su zastupljeni neki od najznačajnijih američkih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata, a sve ih povezuje utjecaj poetike beat generacije. S njom je blisko povezano pjesništvo Pjesničke renesanse San Francisca, a pod njihovim većim ili manjim utjecajem stvaraju i pjesnici s Black Mountain koledža kao i pripadnici Njujorške škole poezije.
Ideal pjesništva sabranog u ovoj knjizi zaživio je 1940-ih i 1950-ih u New Yorku, u kojemu su prijateljima postali pisci i pjesnici koji će potom biti okupljeni pod nazivom beat. Jezgru te grupe čine Jack Kerouac (1922‒1969), Allen Ginsberg (1926‒1997), William Seward Burroughs (1914‒1997) i Neal Cassidy (1926‒1968). Knjiga predvodnica beat generacije Kerouacov je roman Na cesti (1957), pjesnički vrhunac je Ginsbergov Urlik i druge pjesme (1956), a kanonski trolist zapečaćuje prozno djelo Williama S. Burroughsa Goli ručak (1959). Sama riječ beat višeznačna je i nikada dokraja i u punini objašnjena. Ona je zasigurno u svezi s engleskom riječju za blaženstvo, beatitude, ili beatific, blažen, ali također i s jazz glazbom, terminom beat, točnije pravcem bop ili bebop. Bitništvo podrazumijeva određeni način života i razmišljanja, u pjesništvu odmak od tradicije i formalne i pravopisne uvjetovanosti pjesme, bliskost svakodnevnom jeziku, a pjesmu im obilježava spontanost i neposrednost iznošenja onoga što se motri ili osjeća.
U knjizi su predstavljena četiri pravca i 22 pjesnika
Korijeni beata
Pjesništvo beata karakterizira neprekidna potraga za spoznajom i ljubav prema životu kao takvom, propitkivanje uvriježenih društvenih pravila i konvencija. Takva jedna pobuna i traganje za slobodom uključuje politički vrlo angažiranu poeziju, kritiku američkog društva i politike, proučavanje i slijeđenje istočnjačkih učenja, težnju za očuvanjem prirode, mnogo putovanja i odavanje nekonvencionalnom životu, a onda i otvorenu seksualnost, skitničarenje i korištenje opojnih sredstava. Poezija je to nesputane individualnosti i potrage za oslobođenjem. Oni svoju pjesmu žele izvoditi usmeno ili uz glazbenu pratnju i ono što se motri ili osjeća prikazivati izravno. Sadržaj pjesme pritom je značajniji od forme, a forma se napušta kao nešto što sadržaj uvjetuje i prethodi mu po rangu. Ova se poezija otvara utjecajima drugih umjetnosti pa kao što bitnici svoju poeziju vezuju uz glazbu, tj. jazz i izvođače poput Milesa Davisa i Charlieja Parkera, tako se i pjesnici Njujorške škole otvaraju utjecajima apstraktnog slikarstva.
Za razumijevanje poetike bitnika, a onda i poetike svega pjesništva ove antologije, nužno je razumjeti i poetološke pretpostavke koje su dovele do njihove pojave. Pri raskidu s dotadašnjom tradicijom bitnici se odmiču od prethodećeg modernističkog pjesništva, koje najbolje predstavlja T. S. Eliot, jer ono svojemu verlibrizmu unatoč pretpostavlja poštovanje pravila pjesničkoga zanata i oslanjanje na tradiciju, svojevrsnu erudiciju. Bitnici su pak slobodni stih dokraja oslobodili okova forme, pa i unaprijed zadanog metra i ritma (njihov ritam pokušava se osloniti na trenutni osjećaj, ritam pjesnika dok piše ili pak glazbenu pratnju) te su na taj način u pravom smislu riječi oživjeli pjesnički duh svojega istinskog prethodnika, američkoga pjesnika Walta Whitmana.
Whitman je prvo izdanje svojega velikog pjesničkog djela Vlati trave objavio 1855. I on je kao i bitnici tragao za slobodnom Amerikom koju je vidio u demokraciji i jednakosti svih ljudi ispod jednog neba. Whitmanova poetika uključuje rasnu, vjersku, identitetsku i spolnu trpeljivost te hoće odbaciti pjesme i mitove prošlosti. Slično se i u bitnika odbacuju konvencionalne teme, a pjesništvo se približava opisu svakodnevice. I oni kao i Whitman pjevaju o pravima potlačenih. To podrazumijeva potpunu preobrazbu pjesništva, a poezija se otvara subjektivnom doživljaju i iskustvu trenutnoga zbivanja koje se opisuje. Taj opis najčešće predstavlja i osvrt na politiku i društvo, ili pak na ljudsku sudbinu i čovjekov odnos spram Boga, života i smrti. Po njihovu svjetonazoru svu prošlost treba napustiti jer ona više ne odgovara onome što se u suvremenosti traži, a poezija treba čitatelju biti bliska i razumljiva, stoga se i otvara ulozi čitatelja. Slavljenjem života i ljudskoga roda, individualnosti i ideala slobodne Amerike hoće se vjerno pjevati o samome čovjeku, kakav on zbiljski jest.
Stoga, iako je slobodni stih svoj prvi pravi utjecaj ostvario 1870-ih i 1880-ih u Europi, u poeziji francuskih simbolista čijim se prvakom uzima Rimbauda, nezavisno od Whitmanova utjecaja i nekoliko desetljeća nakon njegove pojave, pa je tadašnja Francuska ujedno i vrutak iz kojeg verlibrizam poteče ostalim nacionalnim književnostima, svoj pravi i istinski odgovor, prepoznavanje i nasljedovanje Walt Whitman, prvi pjesnik slobodnoga stiha, dočekat će tek i upravo u beatu, stotinu godina od pojave njegove znamenite rukoveti, te su bitnici izravni nasljednici te i takve whitmanovske poetike.
Četiri pravca
Beat je pokret svojim djelovanjem s vremenom nadišao granice užih književnih krugova te je dolaskom kontrakulturnih pokreta 1960-ih i 1970-ih postao dio popularne kulture i punokrvni kulturni fenomen. Beat je zato u širem smislu zamjetan i u djelu Huntera S. Thompsona, Charlesa Bukowskog i mnogih drugih, također pjesnika i glazbenika kao što su Bob Dylan, Patti Smith ili Jim Morrison, a utjecao je na film i uopće umjetnost 60-ih i 70-ih. Tek se potkraj stoljeća smanjio njegov utjecaj, iako je i do danas prisutan u kulturi i književnosti.
Svaki od četiriju u knjizi predstavljenih pravaca popraćen je uvodnim tekstom te je uz svakog pojedinog pjesnika – sveukupno njih 22 – priložen i kratak popratni uvod koji pjesmama što slijede daje kontekst. Pojedini su pjesnici zbog međusobnog utjecaja zastupljeni u dvjema grupama, ponajviše bitnici u dijelu o Pjesničkoj renesansi San Francisca jer su pridonijeli njezinu stvaranju.
Pjesnici vezani uz Black Mountain koledž (Charles Olson, Robert Duncan, Denise Levertov, Robert Creeley i Joel Oppenheimer), koji je kao institucija postojao od 1933. do 1957. godine, i Njujoršku školu poezije (Kenneth Koch, Frank O’Hara, John Ashbery, Ron Padgett i Anne Waldman) osamostaljenije su poetike te predstavljanju manji dio antologije, dok glavnina pripada bitnicima (Lawrence Ferlinghetti, Jack Kerouac, Allen Ginsberg, Gregory Corso, Gary Snyder, Michael McClure i Peter Orlovsky) i pjesnicima Pjesničke renesanse iz San Francisca (uz pojedine bitnike, također i Kenneth Rexroth, William Everson, Jack Spicer, Bob Kaufman i Jack Hirschman).
Lawrence Ferlinghetti (1919‒2021), bitnik s trajnim smještajem u San Franciscu, jednostavnim je i pristupačnim jezikom prikazivao zbivanja s ulice, opisom svakodnevnih pojava ukazivao na opće fenomene te je govoreći o neravnopravnosti i društvenoj nejednakosti pjevao društvenu kritiku i politički komentar. Kerouacov spontani način pisanja podrazumijevao je da se sva nadiruća misao bilježi izravno na papir, a u svojim pjesmama opisuje razne vidove boemštine kroz koju pokušava doseći samospoznaju, slobodu i smisao. Ginsbergov pjesmotvor napaja se na svakodnevnim iskustvima, zagovara ravnopravnost svakoga čovjeka, teži jednostavnom, ali jezgrovitom pisanju te spaja metafizičko i političko. Gregory Corso traga za istinom i Amerikom o kakvoj je Whitman pjevao. Pjesništvo Michaela McClurea izrazito je politično, a Gary Snyder svojom pjesmom slavi prirodu i potiče dobrotu i zajedništvo svega bivajućeg. Pjesma Boba Kaufmana nadahnuta je jazzom, dok poezija Anne Waldman (1945) u Mladom pjesniku, zaključnoj pjesmi antologije, daje savjete kako ustrajati u pjesničkome pozivu.
Je li beat još uvijek bitan?
Ova antologija predstavlja američku poslijeratnu poeziju u rasponu od nekoliko desetljeća, bitnike (40-e i 50-e), pjesnike iz San Francisca (od 50-ih do 80-ih), Black Mountain (50-e) i Njujoršku školu (kraj 50-ih i 60-e) te je time obuhvatnog karaktera. Knjiga je naslov dobila po sabranim pjesmama Jacka Spicera My Vocabulary Did This to Me iz 2008. Iako predstavlja američku pjesmu prošloga stoljeća, ova je knjiga današnjem čitatelju suvremena jer je pjesništvo i danas oslobođeno „okova“ tradicionalne metrike, dok je sadržaj, tj. učinkovitost prenošenja poruke i pristupačnost ključna. Ipak, današnje je pjesništvo, iako i dalje politično pa opjevava ono rubno, ruralno, manjinsko i obespravljeno, u usporedbi s pjesnicima zastupljenima u ovoj knjizi u velikoj mjeri napustilo odnos spram takozvanih velikih pitanja, metafizičkih istina.
Velika poezija za Whitmana i bitnike izraz je svakoga čovjeka i duha naroda te nije stvorena da bude elitna pjesma u kojoj će moći uživati samo uzak krug odabranih. U zaključku predgovora Vlatima trave Whitman tvrdi kako će najmoćnije i najmilozvučnije pjesme tek biti ispjevane. Bitnici su uistinu živjeli njegovu misao i dokraja proveli njegovu poetiku. Koliko je njihova pjesma uspjela promijeniti svijet, na nama je da prosudimo.
