Nekad "hrana za sirotinju", a danas skupa gurmanska delikatesa kojoj cijena raste iz godine u godinu. Čvarci su i ove godine poskupjeli na odnosu na prošlu, ali nije to jedina "sirotinjska hrana" kojoj cijena raste. Cijena raste raženom i kukuruznom kruhu, raštici i drugim "zaboravljenim" jelima.
Profesor s Agronomskog fakulteta Ivo Grgić kaže da su čvarci u zadnje vrijeme postali pojam čuđenja s obzirom na cijenu.
“Količina čvaraka je izravno povezana s pasminom svinja pri čemu današnje mesne pasmine nemaju nekadašnju količinu težine pogodnu za topljenje. Ali i same svinje završavaju svoj životni vijek s manjom težinom, ekonomski opravdanom zbog konverzije hrane, tj, s oko 120, a ne s 250 kao nekada te su s manje masnog, a više mišićnog tkiva”, objašnjava profesor Grgić.
Dodaje kako su drugi razlog visoke cijene čvaraka potrošači:
“I to iz dva razloga. Prvi je da se sve manji dio populacije bavi poljoprivredom i proizvodnjom mesa pa i čvaraka za sebe nego se pojavljuju kao potrošači pri čemu njihov veći dohodak ‘napuhava’ ionako visoku cijenu čvaraka. Pa jednostavno možemo zaključiti, tko voli neka i izvoli, odnosno neka plati”, kaže.
“Sve ono od čega smo nekada ‘pobjegli’ postaje in”
A to isto vrijedi i za neke druge “starinske” proizvode kao što su raštika, kukuruzno brašno ili drugi.
“Oni se manje proizvode i postali su prilika za manji dio proizvođača”, kaže Grgić. Dodaje da se takvi proizvodi danas pojavljuju kao egzotični, tradicijski proizvodi na tanjurima prve i druge generacije migranata sa sela. “Za njih se ponekada kaže da kupuju savjest, ali i da čuvaju tradicijske prehrambene navike svojih sad već zaboravljenih sela”.
Napominje kako u zadnje vrijeme na tržištu možemo naći puno “zaboravljenih” proizvoda. “Ali to su sveukupno marginalne proizvodnje koje traže gurmani i/ili nostalgičari višeg dohodovnog razreda. Ili kako se volim našaliti, sve ono od čega smo nekada ‘pobjegli’ postaje in, stvarno ili kao pomodarstvo pa se iznova traži kukuruzni kruh, brašno niske razine obrade, postelje od slame i sl.”, smatra Grgić.
Profesor Grgić smatra i kako je zaštita izvornosti ili zemljopisnog podrijetla zgodan način čuvanja od zaborava nekih proizvoda i tehnoloških procesa te prilika za veći dohodak manjeg broja proizvođača. “Za veći iskorak potrebna je kvalitetna strategija u kojoj moramo reći koji su to proizvodi, educirati dovoljno proizvođača te detektirati ciljana tržišta. Za takav pristup je potrebna dobra priprema, mnogo strpljenja, osigurana stalna kvalitetna svekolika potpora te očekivati značajan uspjeh kroz desetak godina. Ali i u tom slučaju takvi proizvodi neće prevagnuti u ukupnoj potrošnji domaćeg pučanstva koje će se zadržati na podmirenju kalorijama nebitnog proizvodnog područja”, objašnjava.
Profesor nam je rekao i da treba očekivati i daljni rast hrane, barem kao odgovor na opću stopu inflacije. “Kod proizvoda iz masovne, komercijalne proizvodnje rast će se jednim dijelom usporavati, a drugim dijelom anulirati porastom zarada. Početkom sljedeće godine mnogi će povećanje cijena pravdati uvođenjem eura, ali i dalje će najveći utjecaj imati dešavanje u Ukrajini”, objašnjava naš sugovornik.
“Ako svijet želi imati dovoljno hrane i sačuvati planet, morat će se naviknuti da hrana koja je nezamjenjiva u ukupnoj potrošnji ne može biti stabilizator drugih troškova, Odnosno, hrana ima svoju cijenu i jedino što možemo učiniti da se zadrži prihvatljiva struktura troškova kućanstva jest da se povećaju primici tih istih kućanstava. Ili da manje trošimo na luksuz, razonodu i sl. A cijena hrane iz domaće proizvodnje će se kretati usklađeno sa promjenama svjetskih cijena”, naglašava Grgić.
“Ako ćete birati između čipsa i čvaraka, čvarci su zakon”
Male količine te hrane na tržištu mogu objasniti njihovu cijenu, no njenom padu proizvodnje sigurno je pridonijelo i to što su nas godinama uvjeravali kako su čvarci, svinjska mast i drugi domaći, tradicionalni proizvodi – nezdravi.
Nutricionistkinja Karmen Matković Melki kaže kako to naprosto nije istina. “Hrana koja je izvorna, koja nije prerađena ili je minimalno prerađena se nažalost sve manje konzumira. Nutritivno ta hrana nema konkurenciju. Vi umjetno ne možete napraviti čvarak, odnosno možete od biljnih masti napraviti neku industrijsku grickalicu ali taj proizvod jednostavno nema veze u nutritivnom pogledu s izvornim proizvodom”, rekla je nutricionistkinja i dodaje da naravno govori o konzumaciji u umjerenoj količini.
“Čvarci jesu prehrambeni proizvod koji se dobiva otapanjem svinjske maste koja se dodatno i soli pa se onda prže opet u toj istoj svinjskoj masti, ali ako ćete birati između čipsa i čvaraka, čvarci su zakon”, napominje. Dodaje da se čvarci kod nas često konzumiraju s kruhom što ne bi trebali i da nisu zamjena za cjelovit obrok. “Ali ako se konzumiraju uz, recimo, juhu od bundeve kao jedan zgodan dodatak imate kompletan ručak i cjeloviti obrok”, kaže i upozorava da se čvarci pogotovo u kombinaciji s kruhom trebaju jesti u umjerenoj količini.
A razgovoru smo spomenuli i jednu kupusnjaču koja je u ruralnim, često i siromašnim krajevima Hrvatske nekad bila svakodnevni obrok, a danas je delikatesa u boljim restoranima, a visoku cijenu postiže i na placevima – raštiku. “Radi se o vrhunskom izvoru vlakana, vitamina, hrani koja čisti jetru koja se namjerno kombinira sa težom hranom da se lakše probavi hrana koja se s njom poslužuje, proteini ili masti. Ona je jedna odlična sezonska namirnica za koju malo tko zna da raste upravo sada”, objašnjava nutricionistkinja.
“Dobra strana cjenovne pandemije može biti bolje gospodarenje s kalorijama”
A s obzirom na, pomodni ili stvarni, povratak prirodnoj i domaćoj prehrani, profesora Grgića pitali smo hoće li se bar dio svjetske populacije vratiti tradicionalnoj proizvodnji hrane i kako bi to moglo utjecati na zdravlje populacije. Profesor tvrdi kako je posljedice prehrane odnosno unosa ‘industrije’ u organizam teško predvidjeti.
“I ne mora sve biti tako crno jer barem značajan dio svjetske populacije nema prehrambenih problema osim promjene izgleda zbog prevelikog unosa kalorija. I dobra strana cjenovne pandemije može biti bolje gospodarenje s kalorijama te smanjenje pretilosti pučanstva”, smatra profesor i dodaje kako to možda ne odgovara ostalim industrijama kao što su npr. farmaceutska, industrija skidanja kilograma u svim oblicima i sl.
“Životni vijek se produžava unatoč svim katastrofičnim najavama o potrebi unosa manjeg broja kalorija i sl. Naravno, to se ne odnosi na dio populacije koji je pothranjen i koji će se zbog toga, ali i klimatskih promjena pokrenuti i ne postoje bodljikave žice koje će to spriječiti. Tlo, voda te posljedično i hrana postaju veliki ulog u strateškim svjetskim preslagivanjima i dugoročno sam veliki pesimist”, upozorava profesor Grgić.
