Uhićenje ministrice Gabrijele Žalac nije uhićenje bivše ministrice, nego upravo uhićenje ministrice, odnosno uhićenje države. Ona je bila i uvijek će biti ministrica u Vladi premijera Plenkovića.
Ona je bila i uvijek će biti članica Plenkovićevog novog HDZ-a koji navodno nema nikakve veze s nekadašnjim HDZ-om. Nekadašnji HDZ je osuđen, a sadašnji HDZ je uhićen. Samo krajnji maliciozni ignoranti ne vide familijarnu bliskost između osuđenosti i uhićenosti.
Mi, nadalje, živimo u državi koja je u tri desetljeća izgubila gotovo milijun stanovnika. Ovo je izigrana, raseljena i izgubljena država.
Mi živimo u državi koja se uzrujava zbog onoga što piše novinar Dežulović, a ne uzrujavamo se što živimo u državi u kojoj je ministrica bila, i uvijek će biti, Gabrijela Žalac.
Dežulović, ma koliko kulturan ili vulgaran bio, piše o državi koja se ne uzrujava zbog Gabrijele Žalac. On se zbog toga uzrujava jer shvaća da je to država iz koje je otišlo gotovo milijun građana.
Ovo je napuštena država. Napuštena država je osuđena na neuspjeh i nemogućnost sjećanja. I to je najgore od svega.
Više puta sam naglašavao kako nestankom građana nestaje i sjećanje na državu. Mi smo u trideset godina izgubili milijun sjećanja na državu. Mi smo izgubili milijun sjećanja na hrvatsku kulturu. Kultura i jest sjećanje.
Nama su potrebne politike koje vode računa o kulturi, nama trebaju politike koje se transformiraju u kulturu. Nacionalističko hrvatstvo uništava, pljačka, zaboravlja i tjera.
Hrvatstvo koje komunicira putem kulture čini sve suprotno od nacionalističkog hrvatstva – ono živi, sjeća se, stvara, komunicira i skrbi.
Politike skrbi o državi nisu politike koje provodi novi HDZ, to nisu ni politike koje je provodio stari HDZ. Stare i nove politike HDZ-a su politike Gabrijele Žalac. Takve politike pristojne države prijavljuju, uhićuju, optužuju i osuđuju. Mi ništa od toga ne činimo.
U Hrvatskoj je na djelu najbesramnija politika koruptivnog i bezumnog kruga. Mi krećemo od stvarnosti koja nam prividno ne odgovara, tu stvarnost problematiziramo, zgražamo se nad njom da bismo, potom, iscrpljeni, obezglavljeni, bezumni i besramni tu istu stvarnost ponudili kao rješenje problema.
Kada problem postane rješenje, kada se briše granica između problema i rješenja, nalazimo se u kaosu. Nije ovdje narušen samo princip identiteta, ovdje je narušeno puno više od toga – narušena je sama mogućnost života.
Život je spremnost da se prihvati nešto drugo, ma što to drugo bilo. Uništenje je nemogućnost prihvaćanja drugog. Ovo prokletstvo kruga, destrukcije i nemogućnosti prihvaćanja drugog, a u tom drugom leži makar mogućnost rješenja, pronalazimo na svim razinama.
U Zadru se, primjerice, trenutno vodi rasprava o sudbini Košarkaškog kluba Zadar. Ne želim zamarati čitatelje s detaljima. Ovdje je jedino bitno da se rješenje nalazi unutar granica problema. Riječ je, dakle, o istosti.
Ono što je problematično ostaje nepromijenjeno, samo se mijenjaju akteri koje, prokletstvo kruga, iskorištava da bi se isti Košarkaški klub Zadar sada prikazao kao bolji, transparentniji, pošteniji itd. Sve je to iluzija.
Košarkaški klub je ostao isti, odnosno on je danas nov upravo onoliko koliko je nov i Plenkovićev HDZ u odnosu na Sanaderov HDZ.
Novosti nema bez odvažnosti da se prihvati nešto drugo, jer u nečem drugom leži mogućnost promjene.
Sasvim je svejedno hoće li danas biti uhićena Gabrijela Žalac, bitno je da živimo u stvarnosti koja nema alternativu, odnosno što živimo u istoj stvarnosti koja nam se prikazuje kao alternativa onoj nekadašnjoj.
Iluzija je da je uhićena samo Gabrijela Žalac, ona nam je samo pokazala koliko smo mi uhićeni. Mi smo, dakle, kao država i društvo, uhićeni s Gabrijelom Žalac.
Javni život ne smije počivati na zabrinutosti o tome što će biti s nama u javnom prostoru, nego na mogućnosti da razvijemo politike koje će svima omogućiti da budu prisutni u javnom prostoru.
Ljude koje uznemiruje spoznaja što će se njima dogoditi u javnom životu nisu sposobni za stvaranje javnih politika, oni su opasni za javni život. Takvi su, zbog straha ili intelektualne nezrelosti, nesposobni kreirati javne politike.
Hrvatski javni život i hrvatsku politiku okupirali su upravo ovakva, za sebe zabrinuta stvorenja. Takva je bila i Gabrijela Žalac. Zato je uhićena. Takvi smo svi mi koji se ne usudimo reći istinu o ovoj izigranoj i uhićenoj državi.
Uopće me ne čudi što se Dežulovića pokušava, kao nepoćudnog za ovo društvo, isključiti iz uhićenog javnog života ove države. On nije zabrinut za sebe, on je zabrinut za državu i ono što se u ovoj državi događa.
On je već tri desetljeća zabrinut za ovu državu i ono što se u njoj događa, a događa se nestanak gotovo milijun sjećanja i nestanak milijun kultura. Jedne uhićene ministrice sutra se nitko neće sjećati.
Dežulović je zabrinut i zbog toga jer zna da se zaboravom uhićenja održava ista praksa koja će sutra rezultirati uhićenjem neke druge ministrice ili nekog drugog premijera. Ni njih se nitko neće sjećati.
Hrvatska, ovakva zaboravna i uhićena, utvara sebi da je kršćanska zemlja. Možemo dvojiti o tome je li Hrvatska kršćanska zemlja, osobno mislim da nije, jer da jest, onda bi naši kršćani Dežuloviću prišli kao bratu u Kristu ili kao slici Božjoj.
Oni, ako mu uopće i prilaze kao bratu, onda mu prilaze kao bratu za kojeg žele da završi na križu jer ih trajno uznemirava u njihovoj uhićenoj državi i isto takvom uhićenom kršćanstvu.
Ono što je, naprotiv, sigurno je to da Hrvatskom ne odzvanja Protagorin zaziv o tome da je ”čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, i onih koje nisu da nisu”.
Naša mjera nije čovjek, a trebao bi biti. Tada bismo shvatili da je čovjek iznad države, religije, mitologije, politike i ideologije. Tada bi nam država, religija, mitologija, politika i ideologija bili u funkciji čovjeka.
Čovjeka koji je mjera svih stvari ne može se uhititi. Gabrijelu Žalac se može uhiti, Sanadera se može osuditi, a Plenkovića i HDZ se može pomladiti jer naša mjera nije čovjek, naša mjera je danas Gabrijela Žalac. Uvijek je i bila, samo što se nekad zvala Ivo Sanader, a jednom će se zvati i Andrej Plenković.
Svi smo mi, u ovom prokletom krugu, Gabrijela Žalac. Svi smo mi uhićeni jer nam čovjek nije mjera svih stvari.
O tome zapravo piše čovjek Dežulović. Zato ga žele razapeti jer se Gabrijela Žalac nikad neće zvati Boris Dežulović.
autograf
Ona je bila i uvijek će biti članica Plenkovićevog novog HDZ-a koji navodno nema nikakve veze s nekadašnjim HDZ-om. Nekadašnji HDZ je osuđen, a sadašnji HDZ je uhićen. Samo krajnji maliciozni ignoranti ne vide familijarnu bliskost između osuđenosti i uhićenosti.
Mi, nadalje, živimo u državi koja je u tri desetljeća izgubila gotovo milijun stanovnika. Ovo je izigrana, raseljena i izgubljena država.
Mi živimo u državi koja se uzrujava zbog onoga što piše novinar Dežulović, a ne uzrujavamo se što živimo u državi u kojoj je ministrica bila, i uvijek će biti, Gabrijela Žalac.
Dežulović, ma koliko kulturan ili vulgaran bio, piše o državi koja se ne uzrujava zbog Gabrijele Žalac. On se zbog toga uzrujava jer shvaća da je to država iz koje je otišlo gotovo milijun građana.
Ovo je napuštena država. Napuštena država je osuđena na neuspjeh i nemogućnost sjećanja. I to je najgore od svega.
Više puta sam naglašavao kako nestankom građana nestaje i sjećanje na državu. Mi smo u trideset godina izgubili milijun sjećanja na državu. Mi smo izgubili milijun sjećanja na hrvatsku kulturu. Kultura i jest sjećanje.
Nama su potrebne politike koje vode računa o kulturi, nama trebaju politike koje se transformiraju u kulturu. Nacionalističko hrvatstvo uništava, pljačka, zaboravlja i tjera.
Hrvatstvo koje komunicira putem kulture čini sve suprotno od nacionalističkog hrvatstva – ono živi, sjeća se, stvara, komunicira i skrbi.
Politike skrbi o državi nisu politike koje provodi novi HDZ, to nisu ni politike koje je provodio stari HDZ. Stare i nove politike HDZ-a su politike Gabrijele Žalac. Takve politike pristojne države prijavljuju, uhićuju, optužuju i osuđuju. Mi ništa od toga ne činimo.
Uhićenje ministrice Gabrijele Žalac nije uhićenje bivše ministrice, nego upravo uhićenje ministrice, odnosno uhićenje države. Ona je bila i uvijek će biti ministrica u Vladi premijera Plenkovića
U Hrvatskoj je na djelu najbesramnija politika koruptivnog i bezumnog kruga. Mi krećemo od stvarnosti koja nam prividno ne odgovara, tu stvarnost problematiziramo, zgražamo se nad njom da bismo, potom, iscrpljeni, obezglavljeni, bezumni i besramni tu istu stvarnost ponudili kao rješenje problema.
Kada problem postane rješenje, kada se briše granica između problema i rješenja, nalazimo se u kaosu. Nije ovdje narušen samo princip identiteta, ovdje je narušeno puno više od toga – narušena je sama mogućnost života.
Život je spremnost da se prihvati nešto drugo, ma što to drugo bilo. Uništenje je nemogućnost prihvaćanja drugog. Ovo prokletstvo kruga, destrukcije i nemogućnosti prihvaćanja drugog, a u tom drugom leži makar mogućnost rješenja, pronalazimo na svim razinama.
U Zadru se, primjerice, trenutno vodi rasprava o sudbini Košarkaškog kluba Zadar. Ne želim zamarati čitatelje s detaljima. Ovdje je jedino bitno da se rješenje nalazi unutar granica problema. Riječ je, dakle, o istosti.
Ono što je problematično ostaje nepromijenjeno, samo se mijenjaju akteri koje, prokletstvo kruga, iskorištava da bi se isti Košarkaški klub Zadar sada prikazao kao bolji, transparentniji, pošteniji itd. Sve je to iluzija.
Košarkaški klub je ostao isti, odnosno on je danas nov upravo onoliko koliko je nov i Plenkovićev HDZ u odnosu na Sanaderov HDZ.
Novosti nema bez odvažnosti da se prihvati nešto drugo, jer u nečem drugom leži mogućnost promjene.
Sasvim je svejedno hoće li danas biti uhićena Gabrijela Žalac, bitno je da živimo u stvarnosti koja nema alternativu, odnosno što živimo u istoj stvarnosti koja nam se prikazuje kao alternativa onoj nekadašnjoj.
Iluzija je da je uhićena samo Gabrijela Žalac, ona nam je samo pokazala koliko smo mi uhićeni. Mi smo, dakle, kao država i društvo, uhićeni s Gabrijelom Žalac.
Javni život ne smije počivati na zabrinutosti o tome što će biti s nama u javnom prostoru, nego na mogućnosti da razvijemo politike koje će svima omogućiti da budu prisutni u javnom prostoru.
Ljude koje uznemiruje spoznaja što će se njima dogoditi u javnom životu nisu sposobni za stvaranje javnih politika, oni su opasni za javni život. Takvi su, zbog straha ili intelektualne nezrelosti, nesposobni kreirati javne politike.
Hrvatski javni život i hrvatsku politiku okupirali su upravo ovakva, za sebe zabrinuta stvorenja. Takva je bila i Gabrijela Žalac. Zato je uhićena. Takvi smo svi mi koji se ne usudimo reći istinu o ovoj izigranoj i uhićenoj državi.
Uopće me ne čudi što se Dežulovića pokušava, kao nepoćudnog za ovo društvo, isključiti iz uhićenog javnog života ove države. On nije zabrinut za sebe, on je zabrinut za državu i ono što se u ovoj državi događa.
On je već tri desetljeća zabrinut za ovu državu i ono što se u njoj događa, a događa se nestanak gotovo milijun sjećanja i nestanak milijun kultura. Jedne uhićene ministrice sutra se nitko neće sjećati.
Dežulović je zabrinut i zbog toga jer zna da se zaboravom uhićenja održava ista praksa koja će sutra rezultirati uhićenjem neke druge ministrice ili nekog drugog premijera. Ni njih se nitko neće sjećati.
Hrvatska, ovakva zaboravna i uhićena, utvara sebi da je kršćanska zemlja. Možemo dvojiti o tome je li Hrvatska kršćanska zemlja, osobno mislim da nije, jer da jest, onda bi naši kršćani Dežuloviću prišli kao bratu u Kristu ili kao slici Božjoj.
Oni, ako mu uopće i prilaze kao bratu, onda mu prilaze kao bratu za kojeg žele da završi na križu jer ih trajno uznemirava u njihovoj uhićenoj državi i isto takvom uhićenom kršćanstvu.
Ono što je, naprotiv, sigurno je to da Hrvatskom ne odzvanja Protagorin zaziv o tome da je ”čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, i onih koje nisu da nisu”.
Naša mjera nije čovjek, a trebao bi biti. Tada bismo shvatili da je čovjek iznad države, religije, mitologije, politike i ideologije. Tada bi nam država, religija, mitologija, politika i ideologija bili u funkciji čovjeka.
Čovjeka koji je mjera svih stvari ne može se uhititi. Gabrijelu Žalac se može uhiti, Sanadera se može osuditi, a Plenkovića i HDZ se može pomladiti jer naša mjera nije čovjek, naša mjera je danas Gabrijela Žalac. Uvijek je i bila, samo što se nekad zvala Ivo Sanader, a jednom će se zvati i Andrej Plenković.
Svi smo mi, u ovom prokletom krugu, Gabrijela Žalac. Svi smo mi uhićeni jer nam čovjek nije mjera svih stvari.
O tome zapravo piše čovjek Dežulović. Zato ga žele razapeti jer se Gabrijela Žalac nikad neće zvati Boris Dežulović.
autograf
