Polarizacija nije ništa novo u hrvatskom društvu, ali valjda su dva geeka Zuckerberg i Saverin morali, onak tipično zaplotnjački (ne pomaže što su Židovi), smisliti taj dijabolični Facebook kako bi nam u baš svakom trenutku bilo jasno da iako smo susjedi, o svemu imamo jako suprotstavljena mišljenja.



Ovih dana otprilike pola mojih fejs frendova urla kak bi sirijske izbjeglice nabijali na svoja križarska koplja, a pola bi im s osmijehom na licu prepustilo svoj bračni krevet. I jedno i drugo je naravno bulšit. Kad nema rata, Hrvati nisu nikakav ekstremizmu sklon narod, ali nisu baš niti Islanđani.

No, čak i u Hrvatskoj moguć je konsenzus. I lijevi i desni, i titoisti i pavelićevci, a bogami i oni sasvim umjereni, znaju tko je zapravo kriv za sva ta bliskoistočna sranja. To je naravno Amerika koja je organizirala Arapsko proljeće (opet taj vražji Facebook) što je metastaziralo u sveopći pomor. Kada ih pitaš kako to da su rušili i svoju marionetu Mubaraka, jer Egipat je deset puta bitniji od svih ostalih zemalja zajedno, ili dopustili da linčuju američkog ambasadora u Libiji, odgovor je na razini chemtrailsa i ljudi guštera.

I jedni i drugi, iako miljama udaljeni kada su druge teme u pitanju, tvrde kako su zločesti Amerikanci srušili divne države u kojima su svi imali posao, besplatno školovanje, zdravstveno osiguranje i pravo na stan. I zapravo već tu daju odgovor na srž problema. Halo, ljudi! Diktatura, posao, obrazovanje, zdravstveno, stan...? Sirija, Libija... Jugoslavija! Ring a bell!?

Recept za kaos prilično je jasan:
-   masu žlica krvave diktature
-    bezbroj grama iracionalne, silom proklamirane državne ideologije
-    puno decilitara socijalističke ekonomije
-    mnoštvo prstohvata militarizma
-    jedna partitokracija (niti slučajno ne kuhati s meritokracijom)

Sve to zamiješati i čekati dok ekonomija ne ode k vragu ili raja jednostavno popizdi na Velikog vođu pa tu iracionalnu, nasilnu ideologiju ne poželi zamijeniti nekom jednako lošom ili gorom.

Ljudi svakako imaju pravo vjerovati da je u pozadini masonska zavjera ili mračni CIA-in plan. Mogu i tipično marksistički kriviti naciju, vjeru, pohlepni kapitalizam, no dozvolite meni da vjerujem da je u pozadini, kao i uvijek – ekonomija. Tamo gdje su ljudi poput dojenčadi u baš svakom segmentu, pa i tom najbitnijem ekonomskom, ovisni o majci državi, sklone su pucati na krvavi način.

Baš kao i Jugoslavija, Libija i Sirija bile su socijalitičke, neslobodne, planske, centralizirane ekonomije. Privatna gospodarska inicijativa bila je strogo ograničena. Prema Heritageovom indeksu ekonomske slobode iz 2010. godine, dakle zadnjeg mirnodopskog razdoblja, obje zemlje spadale su u najgoru kategoriju ekonomski neslobodnih država. Sirija je bila 145., a Libija praktički na samom svjetskom začelju, na 173. mjestu.

Tunis u kojem je sve počelo i Egipat u kojem se Arapsko proljeće isto tako dogodilo, na ljestvici su se tada nalazile gdje i Hrvatska. Dakle nisu bile baš skroz free market kao Singapur (multinacionalna, višekonfesionalna diktatura u kojoj se ljudi bave poslom, a ne pizdarijama), ali dobar dio ljudi je još uvijek imao biznis, obrt, trgovinu... Riječ je ekonomski neusporedivo slobodnijim državama od Sirije i Libije. Kada je u te dvije zemlje došlo do urušavanja režima, velik broj ljudi nije imao što za izgubiti.

Socijalna sigurnost u krvavoj diktaturi sposobnoj pobiti na desetke tisuća svojih građana, idealna je podloga za sranje. Jednostavno, ljudi svo slobodno vrijeme – kojeg u nemeritokratskoj ekonomiji ima napretek, usmjere alternativnim iracionalnim ideologijama, ništa boljim, a možda čak i gorim od vladajućeg socijalizma. Kao što narkoman uz drogsanje vrlo često loče alkohol i davi se u nikotinu, tako i stanovnik „socijalističkog raja“ ne shvaća da je alternativa potpuno otrežnjenje, a ne promjena droge. I mi sami smo solidan primjer.

Rat, krv i patnja se naravno mogu spriječiti na vrijeme. Sasvim je jasno da do ex-yu ratova ne bi došlo da je Broz 70-ih umjesto u očiglednu ekonomsku propast privremeno saniranu suludim zaduživanjem, krenuo u liberalizaciju ekonomije. Ljudi bi imali što za izgubiti, ljudi bi se bavili šljakom, a ne mržnjom. Isto vrijedi i za Gadafija i Assada. Uostalom, mislite li da je Komunistička partija Kine na Tienanmen slučajno odgovorila otvaranjem kineske ekonomije? Znali su da ako škvadri ne daju kruh u ruke i ne zaposle ih na PRAVIM poslovima, sljedeću pobunu neće moći zaustaviti.

Svjestan sam da malo pojednostavljujem stvari, ali ovaj tekst je svakako bliži istini od u nas praktički mainstream pijanih revanja o eksternim uzrocima bliskoistočne krvave kupke. Makar i ja smatram da Amerika nije niti približno nevina - njena druga invazija Iraka bila je grozna odluka temljena na laži. I Amerika nažalost pomalo klizi u odnarođenu despociju sa superjakom političkom kastom koja radi što joj se prohtije.

Za kraj, dragi satrapi, ako već imate diktaturu, dozvolite raji da se barem slobodno bavi biznisom, to će na kraju sačuvati mir, a možda i vašu dragocjenu guzicu.

seebiz