Napomena: Timu SBPeriskopa pridružila se Kristina Prusina. Nezaposlena je pravnica. U tekstu koji slijedi piše o svom iskustvu sa Zavoda za zapošljavanje.
Kaže jedna stara kletva „Dao Bog da živio u zanimljivim vremenima“. Pa se eto, na mojoj generaciji i ostvarila, a kako narod nikada nije siguran što je kletva, a što blagoslov, tako je i u ovoj našoj, kako kome..
Svjedoci smo svakidašnjih samohvala državnih i njima srodnih institucija koji se grabe za EU fondove, projekte, investicije i sve ostale riječi od kojih se nama nezaposlenima javi trenutna alergija kao na pet hektara ambrozije.
Gdje god zamiriše kakav euro, eto i hrpe partnera, voditelja, koordinatora, organizatora, svi bi se spomenuli, svi bi priljepili svoj logo. Pa kao žaba koja je vidjela da se konji kuju osvanuo je i projekt „Malo poduzetništvo velike mogućnosti“ i program usavršavanja za Samostalnog poduzetnika u Slavonskom Brodu.
Ponadalo se 15 nezaposlenih nakon višesatnog testiranja, selekcije, razgovora sa psiholozima, barem kratkotrajnom predahu u noćnoj mori zvanoj nezaposlenost. Svi odreda na burzi rada, mladi, obrazovani, sposobni, svi odreda na teret svojim obiteljima, roditeljima, bračnim partnerima. Uzdaju se u mjere poticanja zapošljavanja kojima se iz Lijepe naše toliko diče uzduž i poprijeko EU.
No, nada je vrag. Nakon što su polaznicima podijelili ugovore u kojima se svaki ponaosob obvezuje da će platiti 20.000,00 kn u slučaju odustajanja pohađanja programa, jedan po jedan od onih prije spomenutih logova, partnera, koordinatora i sl. počeo se ograđivati od bilo kakve naknade za polaznike u tijeku trajanja programa, pa čak i one mizerne od par sto kuna za putne troškove. Odjednom su svi samo „pozeri“, nitko nadležan. Transparentnost projekta netragom se gubi svakim novim kucanjem na vrata.
Polaznici, spomenuh već, nezaposleni i bez primanja, obvezni su svakodnevno putovati i iz udaljenijih dijelova županije. Svakodnevno i do 4 sata dnevno pohađaju predavanja, prisiljeni sve svoje i obiteljske obveze pretumbati u toku prijepodneva.
A svi oni koji su priljepili svoje logoe na taj projekt, kao loši učenici, ne znaju ni prepisati kako treba.
Savjetujem im neka se diskretno raspitaju kod sličnih institucija u zemljama EU, gdje će im svatko skrenuti pažnju na smisao ovakvih programa; programi kao ovaj nisu cilj sami sebi, nije dovoljno naći predavače, prostor, škartove od računala na kojima se ne može napraviti ni Power Point prezentacija i priljepiti svoj logo kao partnera projekta. Smisao je u zbrinjavanju nezaposlenih, barem po načelima raznih novodonesenih zakona. Smisao je u cijenjenju svačijeg vremena, pa i nas nezaposlenih. Jer zapitajte se što biste vi radili da nas nema.
Kaže jedna stara kletva „Dao Bog da živio u zanimljivim vremenima“. Pa se eto, na mojoj generaciji i ostvarila, a kako narod nikada nije siguran što je kletva, a što blagoslov, tako je i u ovoj našoj, kako kome..
Svjedoci smo svakidašnjih samohvala državnih i njima srodnih institucija koji se grabe za EU fondove, projekte, investicije i sve ostale riječi od kojih se nama nezaposlenima javi trenutna alergija kao na pet hektara ambrozije.
Gdje god zamiriše kakav euro, eto i hrpe partnera, voditelja, koordinatora, organizatora, svi bi se spomenuli, svi bi priljepili svoj logo. Pa kao žaba koja je vidjela da se konji kuju osvanuo je i projekt „Malo poduzetništvo velike mogućnosti“ i program usavršavanja za Samostalnog poduzetnika u Slavonskom Brodu.
Ponadalo se 15 nezaposlenih nakon višesatnog testiranja, selekcije, razgovora sa psiholozima, barem kratkotrajnom predahu u noćnoj mori zvanoj nezaposlenost. Svi odreda na burzi rada, mladi, obrazovani, sposobni, svi odreda na teret svojim obiteljima, roditeljima, bračnim partnerima. Uzdaju se u mjere poticanja zapošljavanja kojima se iz Lijepe naše toliko diče uzduž i poprijeko EU.
No, nada je vrag. Nakon što su polaznicima podijelili ugovore u kojima se svaki ponaosob obvezuje da će platiti 20.000,00 kn u slučaju odustajanja pohađanja programa, jedan po jedan od onih prije spomenutih logova, partnera, koordinatora i sl. počeo se ograđivati od bilo kakve naknade za polaznike u tijeku trajanja programa, pa čak i one mizerne od par sto kuna za putne troškove. Odjednom su svi samo „pozeri“, nitko nadležan. Transparentnost projekta netragom se gubi svakim novim kucanjem na vrata.
Polaznici, spomenuh već, nezaposleni i bez primanja, obvezni su svakodnevno putovati i iz udaljenijih dijelova županije. Svakodnevno i do 4 sata dnevno pohađaju predavanja, prisiljeni sve svoje i obiteljske obveze pretumbati u toku prijepodneva.
A svi oni koji su priljepili svoje logoe na taj projekt, kao loši učenici, ne znaju ni prepisati kako treba.
Savjetujem im neka se diskretno raspitaju kod sličnih institucija u zemljama EU, gdje će im svatko skrenuti pažnju na smisao ovakvih programa; programi kao ovaj nisu cilj sami sebi, nije dovoljno naći predavače, prostor, škartove od računala na kojima se ne može napraviti ni Power Point prezentacija i priljepiti svoj logo kao partnera projekta. Smisao je u zbrinjavanju nezaposlenih, barem po načelima raznih novodonesenih zakona. Smisao je u cijenjenju svačijeg vremena, pa i nas nezaposlenih. Jer zapitajte se što biste vi radili da nas nema.
