Nije riječ o dobro čuvanoj obiteljskoj tajni, ali Hrvatska na vanjskopolitičkom planu uživa status demokratski zaostale i problematične države, sumnjivih stavova i naopakog karaktera. Trula država. Niskog ekonomskog standarda, bez pravde, među prvima po korupciji, među zadnjima u zaštiti ljudskih prava. Profašističko nahoče, sa dugom povijesnom tradicijom neprihvatljivih ekscesa. Bahata prema slabijima, snishodljiva prema jačima.
I kad bi je morao personalizirati, sveo bi je na neugledno čeljade tipa nacionalnog kepeca Velimira Bujanca.
I dok Hrvatska tavori po EU listama posvemašnje neimaštine, izolirana poput pacijenta u luđačkoj košulji, svaki njezin vanjskopolitički čin doživljava fijasko. Uživljena u ulogu regionalnog lidera, periodično plasira inicijative poput Tri mora ili o stanju u BIH. Naravno, postavlja se opravdano pitanje čemu služi sva ta diplomatsko-konzularna svita koja dogovara u vrh glave konzultacije „na marginama razgovora“ koje ministri vodećih sila odklimaju glavom i naširoko ignoriraju.
I jasno, u nedostatku boljih vanjskopolitičkih partnera, zalijepimo se za globalne lidere kojima sveudilj nudimo svoje usluge i resurse, najčešće na vlastitu štetu.
No, Hrvatska ne bi bila specifična kada se ne bi, vodeći se tlapnjom o pripadnosti „srednjoj Europi“ iznebuha pridružila vanjskoj političkoj agendi Mađarske?
Da, sljednice istog onog carstva koje nas je devet stoljeća maltretiralo kako je stiglo.
NE BI SE ŠTELI MEŠATI DOK IMIGRANTE I GAYEVE TUKU
Istini na volju, postoji zajednički nazivnik, obje su države despotije, s tim da Mađarska drži inicijativu. Ipak, čime je to Hrvatska impresionirana „europskim reformatorom“ koji otvoreno zagovara preustroj Europske unije, rastakanje institucija, strogu imigrantsku politiku, bliskost s Crkvom, oštre granične susjedske odnose etc.
Usput budi rečeno, opasao je u sklopu antiimigrantske politike cijelu državu bodljikavom žicom, ubrzano se naoružava preko ruskih partnera, gasi medije na prvu naznaku kritike, raspolaže stranačkom vojskom i usvojio je pred domicilnim, pa izložio pred Europskim parlamentom restriktivni LGBTQ zakon kao u osnovi antipedofilski zakon (svaka sličnost s Mostom i Grmojem je namjerna) što je izazvalo burnu reakciju bruxellske politike.
Pa što Hrvatska ima s tim? Sve pretpostavke i ozbiljnu nakanu da „prepiše“ mađarske demokratske postulate u „light“ verziji. Kada razgovarate sa zagovornicima bliske suradnje sa Mađarskom, redoviti je argument „da on to čini u interesu mađarskog suvereniteta“. Pa kakve veze ima prebijanje imigranata, neistomišljenika, gašenje medija, gušenje ljudskih prava i sl. sa suverenitetom? Kakve veze ima taj politički model kao da je prepisan iz srpske početnice opčinjenosti Putinom.
Gaze nas stoljećima, a sad smo sami pohitali po batine.
MAĐARSKO-HRVATSKA PRAKSA U TERORU
Doista, što za Hrvatsku znači primjena mađarskog političkog modela? U trideset godina nismo uspjeli osmisliti funkcionalan demokratski model, pa zašto da ne ukrademo lošiji, ali probitačniji? Hrvatska ima golemih problema s institucionalnom korupcijom, podložnosti Crkvi, medijima koji ne žele zašutjeti, stranom radnom snagom i imigrantima koji se tretiraju istoznačnicom. Sustavni problem.
Bošnjaci su dobrodošli kao strana radna snaga, ali onoga trena kad im istekne satnica, trebali bi nestati kao da nisu niti postojali. To su odlike Orbanove Mađarske koje hrvatska želi usvojiti pod krinkom „nacionalnog interesa“, podjednako kao i nedodirljivost prema direktivama EU.
No, problem takvih politika kad iscrpe vanjske i unutarnje neprijatelje, redovito kreću terorom na sam narod.
Upozoreni ste.
tacno
