Uvid da uhodani sistem može obavljati poslove bez "vođa" korak je prema zaključku da bi se takvo "bezvlašće" moglo preokrenuti i radikalizirati, tj. da bi se javni poslovi mogli voditi sasvim drugačije negoli se to danas čini, a to znači direktnodemokratski ili jednostavno demokratski, u smislu vladavine naroda.
Ako politika znači djelovanje članova određene zajednice u prostoru javnosti, dakle, javno djelovanje za dobrobit zajednice, odnosno individualno i kolektivno djelovanje usmjereno na zajedničko i javno dobro; ako je politika djelatnost koja podrazumijeva angažman pojedinaca, ali treba transcendirati partikularnosti i stremiti onom općem; te ako politika podrazumijeva kontinuirano harmoniziranje takve vrste zajedničkog/javnog/općeg djelovanja s ekonomijom i etikom, kao drugačijim ali srodnim i ravnopravnim formama ljudskoga djelovanja – onda možemo konstatirati da politika umire. Mnogo je simptoma ove terminalne bolesti politike, a ovdje ćemo izdvojiti četiri međusobno povezana simptoma: instrumentaliziranje iprivatiziranje zajednice i javnosti (uključujući zajednička i javna dobra) od strane moćnih pojedinaca ili pojedinih interesnih grupa, proces koji se zbiva na svim razinama, od najglobalnije do najlokalnije; okupiranje cjelokupnog polja politike od strane softcore neoliberalističko-ekonomističkog pristupa i hardcore kapitala; apsolutna pasivnost građana kao rezultat dugotrajnog i sistematskog "normaliziranja", discipliniranja i pacificiranja građana, prvenstveno putem kapitalistički prepariranih medija; te fokusiranje građana na medijski posredovani svijet "visoke politike" umjesto na vlastito okruženje, probleme, interese i dobro.
Posljednji je simptom, mada spada među kronične simptome, ovih dana postao akutan; naime, fokusiranje građana na političare, kao sub-simptom spomenutog fokusiranja na "visoku politiku". I to je jedan od znakova propadanja politike, ta opsesija tzv. običnih ljudi političarima i figurom "političara". Kao što je današnji čovjek, kao pasivni konzument medijskog smeća, intimniji s likom iz neke sapunice nego sa susjedom koji živi u stanu pored njega, tako su današnjem građaninu mnogo bliži lokalni političari ili predsjednici SAD-a i Rusije od konkretnih ljudi s kojima dijeli određeni prostor, fizički i javno-politički.
Tri su recentna slučaja pokazala do koje su mjere građani Hrvatske svoju sudbinu vezali uz te i takve političare, koliko god to bilo besmisleno i opasno, jer propast političara kojeg se percipira kao garanta opstojnosti zajednice i pojedinaca implicira propast zajednice i pojedinaca koji su, kao, pupčanom vrpcom povezani s ovim ili onim političarem.
Jutro nakon hapšenja Milana Bandića u Zagrebu je bilo natopljeno panikom kao da je grad pogodila kakva gadna poplava. Jedan novinski naslov savršeno je opisao ovu apsurdnu situaciju: "Tramvaji će i dalje voziti, ali Zagrebu prijeti paraliza". Kao da Milan Bandić svako jutro, nakon džoginga, pritisne neki gumb i stavi grad u funkciju. Tramvaji su, dakako, vozili i bez Bandića, delalo se, živjelo se, a tako je, evo, i tjednima nakon toga. No, široke narodne mase, opijene kultom sveprisutnog i svemoćnog Bandića još uvijek strepe: Kako li ćemo dalje bez njega? Odgovor je jednostavan: isto kao i dosad, a možda i bolje. Misleći i aktivni Dubrovčani su, na prijetnje Andre Vlahušića da će, u slučaju opstrukcije njegove vladavine, Grad stati jer u Dubrovniku više neće biti razvojnih projekata, 'ladno odgovorili: Kamo sreće da "Grad stane", ako taj zastoj znači stopiranje Vlahušićevih "razvojnih projekata".
Drugi slučaj su stopostotni ratni vojni invalidi koji se, zagledani u zgradu Ministarstva branitelja, nadaju da bi sve bilo nekako bolje kad bi "skinuli" ministra Freda Matića i pomoćnika mu Bojana Glavaševića, ne shvaćajući da ih je vrijeme pregazilo i da se više ne uklapaju u hrvatsku eurounijsku priču. Tragičan je njihov očaj, još tragičnija njihova dezorijentiranost, osobito ako ih netko aktivno (dez)orijentira, pri čemu sumnja pada prije svega na opozicijske kalkulante, ali najtragičnije je ako zaista vjeruju u to da je neki političar, tj. birokrat ove ili one političke garniture, izvor njihovih problema.
Treći slučaj je zapravo "vječno vraćanje istoga": skori predsjednički izbori oko kojih se, po običaju, diže velika prašina jer, smatra se, od najveće je važnosti tko će nas sljedećih nekoliko godina voditi u svijetlu budućnost. To što je budućnost, upravo zahvaljujući ovnovima-predvodnicima, sve manje svijetla ne prosvjetljuje umove tupavih ovaca. U tom fotošopiranom predizbornom showu nevažna je Josipovićeva uloga u aferama Kamensko i ZAMP, kao i Grabar-Kitarovićina uloga u HDZ-u i NATO-u, s njihovim zločinačkim institucionalnim biografijama. S obzirom na to, čovjeka gotovo da veseli što su tu Milan Kujundžić, karanfil s Pavelićeva groba, i Ivan Rude, koji se (divne li metafore!) za predsjednika države kandidira s karizmom stečajnog upravitelja. Između tragedije i komedije, narod se ipak nada novoj, novijoj i najnovijoj pravednosti, tragikomični narod.
Ukratko, toga što se upisuje u lik "političara", pa i u svakog pojedinog političara, naprosto nema. Jer ne kreiraju politiku Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine političari s TV-ekrana, novinskih naslovnica i jumbo-plakata nego tzv. centri moći, među kojima su najvidljiviji Europska unija i SAD. Džaba vam što ćete imati Ivu finog kao Barack ili Kolindu finu kao Hillary, jer ćete ionako biti američki feud; džaba vam što su vam šredsjednik države i predsjedik vlade (bivši) četnici, jer Kosovo više neće biti srpsko, a cijela će Srbija biti antisrpska, tj. europska; džaba vam što imate ne jednog nego tri predsjednika koji se zaklinju u tri nacije, jer sudbinu će vam određivati Trilaterala.
Ali ni to nije sve. Ni politiku Europske unije i SAD-a ne kreiraju pojedinci, Juncker i Obama, nego ono što stoji iza njih: od baze alijenirani sistem političke moći iza kojeg stoji bezlična moć kapitala. Ni europsko-američki "vođe" nisu vođe o kakvima mašta sluđeni narod. Zanimljiv je, u tom kontekstu, slučaj Belgije od prije par godina, kad je Belgija 542 dana funkcionirala bez vlade. Nije propao svijet, a nije ni Belgija.
Uvid da uhodani sistem može obavljati poslove bez "vođa" – karizmatičnih političara, predsjednika država i vlada, gradonačelnika i sličnih – korak je prema zaključku da bi se takvo "bezvlašće" moglo preokrenuti i radikalizirati, tj. da bi se javni poslovi mogli voditi sasvim drugačije negoli se to danas čini, a to znači direktnodemokratski ili jednostavno demokratski, u smislu vladavine naroda. Naravno, pod uvjetom da se anestezirani građani napokon probude i politički angažiraju, ozbiljujući pravi smisao politike. Dok se to ne dogodi, živjet ćemo pod vlašću režima čije su autoritarne i totalitarne crte tek prikrivene šarenom lažom pseudodemokratskog političko-medijskog spektakla, gdje su fireri prigodno preimenovani u lidere.
Jedino je u tom sistemu moguće da modus operandi naših (ali ne samo naših lokalnih) političara počiva na njihovu uvjerenju koje se može sažeti u izreku "Poslije mene potop". Ne bi to bilo toliko problematično da podanici tih vlastodržaca ne žive u istom uvjerenju i da, svojim djelovanjem i nedjelovanjem, ne uvjeravaju političare kako su baš oni baš bogomdani. To da je car gol netko bi svakako trebao reći; međutim, bilo bi lakše a dalekovidnije i učinkovitije, reći da cara uopće nema. No, to što cara ustvari nema ne znači ništa, ako još ima ljudi koji se smatraju podanicima.
Blesavo je, naime, misliti da će nakon smrti ili hapšenja nekog političara propasti zajednica kojoj je on stao na čelo i, takoreći, popeo joj se na vrh glave. Blesavo jest, ali ako se misli da će to biti tako, onda se to zaista može i dogoditi. A misli se tako, nije da se ne misli, iako to "mišljenje" otkriva upravo nedostatak bilo kakvoga mišljenja. Nedostatak bilo kakvog mišljenja, odnosno razmišljanja i promišljanja o sebi, implicira nedostatak bilo kakve aktivne brige građana o sebi samima, nerefleksivno oslanjanje na "političare" (često kao "vođe", "očeve", "spasitelje" i slično), te tome odgovarajuću pasivnost. Ta pasivnost, nadalje, implicira samo-obesmišljavanje građana kao aktivnih članova neke zajednice, a u konačnici i nestanak "građanina". Smrt građanina je, da se vratimo na početak, najuže povezana sa smrću politike. Istina, smrt Građanina znači rođenje Konzumenta, Birača ili Vojnika, ali tu više nema politike u uvodno objašnjenom smislu. Ni, društva, ni zajednice, ni naroda kao političkog subjekta. Često se kaže, parafrazirajući Hegela, da narod ima vlast kakvu zaslužuje. A možda vrijedi i obrnuto: vlast ima narod kakav zaslužuje. U našem slučaju – nikakav.
h-alter
Ako politika znači djelovanje članova određene zajednice u prostoru javnosti, dakle, javno djelovanje za dobrobit zajednice, odnosno individualno i kolektivno djelovanje usmjereno na zajedničko i javno dobro; ako je politika djelatnost koja podrazumijeva angažman pojedinaca, ali treba transcendirati partikularnosti i stremiti onom općem; te ako politika podrazumijeva kontinuirano harmoniziranje takve vrste zajedničkog/javnog/općeg djelovanja s ekonomijom i etikom, kao drugačijim ali srodnim i ravnopravnim formama ljudskoga djelovanja – onda možemo konstatirati da politika umire. Mnogo je simptoma ove terminalne bolesti politike, a ovdje ćemo izdvojiti četiri međusobno povezana simptoma: instrumentaliziranje iprivatiziranje zajednice i javnosti (uključujući zajednička i javna dobra) od strane moćnih pojedinaca ili pojedinih interesnih grupa, proces koji se zbiva na svim razinama, od najglobalnije do najlokalnije; okupiranje cjelokupnog polja politike od strane softcore neoliberalističko-ekonomističkog pristupa i hardcore kapitala; apsolutna pasivnost građana kao rezultat dugotrajnog i sistematskog "normaliziranja", discipliniranja i pacificiranja građana, prvenstveno putem kapitalistički prepariranih medija; te fokusiranje građana na medijski posredovani svijet "visoke politike" umjesto na vlastito okruženje, probleme, interese i dobro.
Posljednji je simptom, mada spada među kronične simptome, ovih dana postao akutan; naime, fokusiranje građana na političare, kao sub-simptom spomenutog fokusiranja na "visoku politiku". I to je jedan od znakova propadanja politike, ta opsesija tzv. običnih ljudi političarima i figurom "političara". Kao što je današnji čovjek, kao pasivni konzument medijskog smeća, intimniji s likom iz neke sapunice nego sa susjedom koji živi u stanu pored njega, tako su današnjem građaninu mnogo bliži lokalni političari ili predsjednici SAD-a i Rusije od konkretnih ljudi s kojima dijeli određeni prostor, fizički i javno-politički.
Tri su recentna slučaja pokazala do koje su mjere građani Hrvatske svoju sudbinu vezali uz te i takve političare, koliko god to bilo besmisleno i opasno, jer propast političara kojeg se percipira kao garanta opstojnosti zajednice i pojedinaca implicira propast zajednice i pojedinaca koji su, kao, pupčanom vrpcom povezani s ovim ili onim političarem.
Jutro nakon hapšenja Milana Bandića u Zagrebu je bilo natopljeno panikom kao da je grad pogodila kakva gadna poplava. Jedan novinski naslov savršeno je opisao ovu apsurdnu situaciju: "Tramvaji će i dalje voziti, ali Zagrebu prijeti paraliza". Kao da Milan Bandić svako jutro, nakon džoginga, pritisne neki gumb i stavi grad u funkciju. Tramvaji su, dakako, vozili i bez Bandića, delalo se, živjelo se, a tako je, evo, i tjednima nakon toga. No, široke narodne mase, opijene kultom sveprisutnog i svemoćnog Bandića još uvijek strepe: Kako li ćemo dalje bez njega? Odgovor je jednostavan: isto kao i dosad, a možda i bolje. Misleći i aktivni Dubrovčani su, na prijetnje Andre Vlahušića da će, u slučaju opstrukcije njegove vladavine, Grad stati jer u Dubrovniku više neće biti razvojnih projekata, 'ladno odgovorili: Kamo sreće da "Grad stane", ako taj zastoj znači stopiranje Vlahušićevih "razvojnih projekata".
Drugi slučaj su stopostotni ratni vojni invalidi koji se, zagledani u zgradu Ministarstva branitelja, nadaju da bi sve bilo nekako bolje kad bi "skinuli" ministra Freda Matića i pomoćnika mu Bojana Glavaševića, ne shvaćajući da ih je vrijeme pregazilo i da se više ne uklapaju u hrvatsku eurounijsku priču. Tragičan je njihov očaj, još tragičnija njihova dezorijentiranost, osobito ako ih netko aktivno (dez)orijentira, pri čemu sumnja pada prije svega na opozicijske kalkulante, ali najtragičnije je ako zaista vjeruju u to da je neki političar, tj. birokrat ove ili one političke garniture, izvor njihovih problema.
Treći slučaj je zapravo "vječno vraćanje istoga": skori predsjednički izbori oko kojih se, po običaju, diže velika prašina jer, smatra se, od najveće je važnosti tko će nas sljedećih nekoliko godina voditi u svijetlu budućnost. To što je budućnost, upravo zahvaljujući ovnovima-predvodnicima, sve manje svijetla ne prosvjetljuje umove tupavih ovaca. U tom fotošopiranom predizbornom showu nevažna je Josipovićeva uloga u aferama Kamensko i ZAMP, kao i Grabar-Kitarovićina uloga u HDZ-u i NATO-u, s njihovim zločinačkim institucionalnim biografijama. S obzirom na to, čovjeka gotovo da veseli što su tu Milan Kujundžić, karanfil s Pavelićeva groba, i Ivan Rude, koji se (divne li metafore!) za predsjednika države kandidira s karizmom stečajnog upravitelja. Između tragedije i komedije, narod se ipak nada novoj, novijoj i najnovijoj pravednosti, tragikomični narod.
Ukratko, toga što se upisuje u lik "političara", pa i u svakog pojedinog političara, naprosto nema. Jer ne kreiraju politiku Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine političari s TV-ekrana, novinskih naslovnica i jumbo-plakata nego tzv. centri moći, među kojima su najvidljiviji Europska unija i SAD. Džaba vam što ćete imati Ivu finog kao Barack ili Kolindu finu kao Hillary, jer ćete ionako biti američki feud; džaba vam što su vam šredsjednik države i predsjedik vlade (bivši) četnici, jer Kosovo više neće biti srpsko, a cijela će Srbija biti antisrpska, tj. europska; džaba vam što imate ne jednog nego tri predsjednika koji se zaklinju u tri nacije, jer sudbinu će vam određivati Trilaterala.
Ali ni to nije sve. Ni politiku Europske unije i SAD-a ne kreiraju pojedinci, Juncker i Obama, nego ono što stoji iza njih: od baze alijenirani sistem političke moći iza kojeg stoji bezlična moć kapitala. Ni europsko-američki "vođe" nisu vođe o kakvima mašta sluđeni narod. Zanimljiv je, u tom kontekstu, slučaj Belgije od prije par godina, kad je Belgija 542 dana funkcionirala bez vlade. Nije propao svijet, a nije ni Belgija.
Uvid da uhodani sistem može obavljati poslove bez "vođa" – karizmatičnih političara, predsjednika država i vlada, gradonačelnika i sličnih – korak je prema zaključku da bi se takvo "bezvlašće" moglo preokrenuti i radikalizirati, tj. da bi se javni poslovi mogli voditi sasvim drugačije negoli se to danas čini, a to znači direktnodemokratski ili jednostavno demokratski, u smislu vladavine naroda. Naravno, pod uvjetom da se anestezirani građani napokon probude i politički angažiraju, ozbiljujući pravi smisao politike. Dok se to ne dogodi, živjet ćemo pod vlašću režima čije su autoritarne i totalitarne crte tek prikrivene šarenom lažom pseudodemokratskog političko-medijskog spektakla, gdje su fireri prigodno preimenovani u lidere.
Jedino je u tom sistemu moguće da modus operandi naših (ali ne samo naših lokalnih) političara počiva na njihovu uvjerenju koje se može sažeti u izreku "Poslije mene potop". Ne bi to bilo toliko problematično da podanici tih vlastodržaca ne žive u istom uvjerenju i da, svojim djelovanjem i nedjelovanjem, ne uvjeravaju političare kako su baš oni baš bogomdani. To da je car gol netko bi svakako trebao reći; međutim, bilo bi lakše a dalekovidnije i učinkovitije, reći da cara uopće nema. No, to što cara ustvari nema ne znači ništa, ako još ima ljudi koji se smatraju podanicima.
Blesavo je, naime, misliti da će nakon smrti ili hapšenja nekog političara propasti zajednica kojoj je on stao na čelo i, takoreći, popeo joj se na vrh glave. Blesavo jest, ali ako se misli da će to biti tako, onda se to zaista može i dogoditi. A misli se tako, nije da se ne misli, iako to "mišljenje" otkriva upravo nedostatak bilo kakvoga mišljenja. Nedostatak bilo kakvog mišljenja, odnosno razmišljanja i promišljanja o sebi, implicira nedostatak bilo kakve aktivne brige građana o sebi samima, nerefleksivno oslanjanje na "političare" (često kao "vođe", "očeve", "spasitelje" i slično), te tome odgovarajuću pasivnost. Ta pasivnost, nadalje, implicira samo-obesmišljavanje građana kao aktivnih članova neke zajednice, a u konačnici i nestanak "građanina". Smrt građanina je, da se vratimo na početak, najuže povezana sa smrću politike. Istina, smrt Građanina znači rođenje Konzumenta, Birača ili Vojnika, ali tu više nema politike u uvodno objašnjenom smislu. Ni, društva, ni zajednice, ni naroda kao političkog subjekta. Često se kaže, parafrazirajući Hegela, da narod ima vlast kakvu zaslužuje. A možda vrijedi i obrnuto: vlast ima narod kakav zaslužuje. U našem slučaju – nikakav.
h-alter
