‘Summa atheologiae’ Borisa Dežulovića vjerojatno je najtemeljitija, najprodornija i najotrovnija, a još vjerojatnije najbolje napisana i najzabavnija dosad objavljena kritika Katoličke crkve na ovim prostorima. Prava je meta institucija, dok je nemogući Svemogući tek duda varalica
U Chestertonovom ‘Pravovjerju’, prvi put objavljenom prije stotinu i jedanaest godina, postoji silno zabavno poglavlje u kojemu autor polemizira s ateistima, racionalistima i zastupnicima tzv. znanstvenog pogleda na svijet. Uz napomenu da ga ovdje prepričavam krajnje ležerno, kaže im između ostaloga i sljedeće: da, savršeno razumijem sve prirodne zakone koje navodite da biste objasnili zbog čega je, na primjer, ovdje izraslo stablo, zbog čega se na njegovoj grani pojavio plod jabuke, zbog čega će jabuka ako joj prerežemo peteljku pasti na tlo, i tome slično; no ja na stvar gledam drugačije: čvrsto sam uvjeren da je na toj grani izrasla ta jabuka zato jer je to stablo čarobno!
Zaključak je, naravno, neoboriv. Sasvim rijetki su uspijevali da nam tako efektno približe udaljenost dviju perspektiva, ne dovodeći u pitanje njihovu koegzistenciju. Onu svoju, Chesterton naziva etikom vilinske zemlje, koja proizlazi iz uvjerenja da bajke nisu fantazija i da su u usporedbi s njima mnoge druge stvari privid, te da se svijet – kao poprište permanentnih čudesa – mnogo lakše i točnije može objasniti logikom bajke nego logikom znanosti. ‘Vizija je uvijek činjenica. Stvarnost je ta koja je često laž.’ A budući da svijet uključuje čarolije, uključuje i čarobnjaka. Ako se neka čuda konstantno ponavljaju, pa su znanstvenici iz te monotonije i predvidivosti sklepali nešto što zovu prirodnim zakonima, to je naprosto zato jer čarobnjaku nije dosadno i spreman je jedna te ista čuda neumorno, uvijek iznova priređivati. Možda i najdojmljivija rečenica u ‘Pravovjerju’ glasi: ‘Krilatom konju ne gleda se u zube.’
Ukoliko ste uravnoteženi ateist – recimo poput ovog potpisnika – vaša će perspektiva, dakako, biti drugačija. Možda ovakva: jabuka se nalazi na toj grani zato da bih je ubrao i pojeo. No ako ste neuravnoteženi ateist – recimo poput Borisa Dežulovića – optika je opet druga. Otprilike: jabuka je na toj grani zato da bih je ubrao i njom gađao Boga, odnosno – kako sam veli – prazno mjesto obilježeno Njegovim imenom. Sretna okolnost je što još nije zabilježen slučaj da na stablima rastu ručne granate.
Upravo takvim gardom Boris oprema, krsti i obilno škropi svoju najnoviju knjigu, ‘Summa atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg’, objavljenu u izdanju Ex librisa iz Rijeke.
Usprkos autorovoj prilično teatralnoj kategoričnosti, ostaje otvoreno pitanje: u kolikoj mjeri sama navada da izabereš Boga kao metu može poslužiti kao argument u korist Njegova postojanja? Naime, ako je Svemogući nemoguć, zbog čega bi bila moguća njegova likvidacija? A ako jest, zašto bi na nju trebalo trošiti toliko riječi kao što čini Dežulović u uvodnom eseju pod naslovom ‘Ima li Boga?’ Odnosno: ima li mjesta sumnji da se ovdje iza ateološke i ateističke maske krije jedna od nestašnijih varijanti apofatičke teologije?
Drugi začudni moment vezan uz ovu knjigu leži u činjenici da je praktički jedini pozitivan lik u njoj – ne računamo li pisca pogovora Dragu Bojića i tek djelomično autora predgovora Claudija Battistellija – Borisova baka, čije je misionarsko trudbeništvo podrobno opisano u završnome poglavlju, dakako pod naslovom ‘Bog, ja i moja baba Kata’. Dotična je baba Kata pritom, piščevom voljom, opskrbljena samo jednom osobinom – bezuvjetnom, mramorno-granitnom pobožnošću. Kao takva, pobrinula se da njezin unuk ne preskoči ni jednu spravu za mučenje na poligonu sakramentalne torture, da dakle bude i kršten, i pričešćen, i krizman, i što sve ne, ukratko, dala je sve od sebe kako bi budući gorljivi bezbožnik bio propisno žigosan i užarenim gvožđem silom utjeran u katolički tor. A ipak, svaki put kada ime babe Kate spomene u tekstu, iz Dežulovićevih rečenica pršte toplina, nježnost, ljubav i slični cvileći tonovi. O čemu se radi? O retroaktivnome mazohističkom užitku u dječačkome križnom putu? O naivnom brkanju baba i žaba? O ateistu sa štokholmskim sindromom?
Kako god bilo, kada se napokon probijemo kroz sve slojeve lucidne, duhovite i ironijom impregnirane ambalaže, dopiremo do merituma, a o njemu mi je – da dalje ne zbunjujem čitatelja – pametnije odmah izreći sud: ‘Summa atheologiae’ je vjerojatno najtemeljitija, najprodornija i najotrovnija, a još vjerojatnije najbolje napisana i najzabavnija dosad objavljena kritika Katoličke crkve na ovim prostorima. Prava je meta dakle institucija, dok je neostvarivi Stvoritelj tek duda varalica.
Okupivši na jednome mjestu tekstove koje je o toj tematici objavljivao kroz zadnjih dvadesetak godina, autor u ponudi ima široki asortiman religiozno intoniranih gadosti, pa se na stranicama knjige ubitačnim tempom smjenjuju prizori ratnoga i poratnog huškanja, amoralnog posvećivanja zločina, bezočnog ideološkog silovanja, neumoljivog liturgijskog zaglupljivanja, neobuzdane nacionalističke histerije, prozirne biskupske hipokrizije… koje Boris strpljivo i bez milosti secira, razlažući ih na proste faktore i prokazujući u njihovome mračnom apsurdu.
Kada se zbroje ishodi svih operacija, ‘Summa’ funkcionira – poslužim li se terminom Vjekoslava Perice – kao svojevrsni udžbenik anatomije hrvatskog etnoklerikalizma, fenomena koji je slavno stupio na scenu koncem prošloga, da bi se ostvario u punoj zrelosti u prvom kvartalu ovoga stoljeća. Stoga predočava i stvarnu strukturu svjetovno-religijskog – naime, jednog te istog! – vladajućeg aparata, s državnom crkvom i crkvenom državom kao centralnim pogonskim jedinicama. Radi se o mehanizmu unutar kojeg je vjerska institucija, mada to formalno negira, neraskidivi dio političke vlasti, poput moćnijega ministarstva ili državne depandanse za spiritualna pitanja. Znamo već na kojim je osnovama to savezništvo ostvareno: državna vlast definirala je vjerski karakter države, dok su vjerski vođe zajamčili nacionalni karakter crkve.
Nezgodna stvar, na koju Dežulović manirom okorjele novinarske krvopije stalno iznova upozorava, je što to nema nikakve veze s autentično shvaćenim kršćanstvom (a bogme ni s liberalno shvaćenom demokracijom). Zbog toga i napadna prisutnost Katoličke crkve u hrvatskome političkom i javnom životu uopće ne podrazumijeva naplavljivanje društva kršćanskim vrijednostima, već je upravo obratno: što više Crkve, to manje kršćanstva!
Iz stotinu uglova ‘Summa atheologiae’ oslikava Crkvu kao stroj za mljevenje izvornih ideala. Problem sa zbijenom bogobojaznom masom koju od milja zovemo Hrvatima u tome je, pak, što mnogo više vjeruju u Crkvu nego u kršćanskoga Boga: oni su lojalni posjedniku zemaljske moći, komesarijatu, a komesarijat je posvećen zloupotrebi i manipulaciji, podmuklo svodeći vjeru na pitanja nacionalnog identiteta i seksualnog ćudoređa.
Lako bih mogao dokazati – bez obzira na zavodnički sročene naslove poglavlja knjige – kako se Borisova kritika etnoklerikalizma kreće putanjom i zaustavlja na punktovima što su utvrđeni Božjim zapovijedima, onima tipa ne ubij, ne ukradi, ne poželi sina bližnjega svog… Svakako pošteniji podnaslov djela stoga bi bio, na primjer, ‘Što se zbiva Bogu iza leđa?’ Jer Više Biće koje Dežulović zdušno negira ustvari je Ono čije ime leprša na zastavama vladajuće vjerske organizacije. To je faktički kidnapirani Bog, klasična žrtva otmice.
A to je i novi začudni sloj ove knjige: bogohuljenje kao pokušaj da se Svemogući iščupa iz bezdušnih kandži uzurpatora. Nije li to gotovo dirljivo kršćanski? Nije li to možda stvarni poticaj literarnog i intelektualnog postupka kojim se autor – sitno nasjeckavši cijeli katalog klerikalnih svinjarija – gradi većim papom od katolika? Šteta što nam odgovor na to pitanje – zašto se, naime, jedan zagriženi nevjernik upušta u obranu autentičnih kršćanskih vrijednosti od institucionalnih zloupotreba? – ne može dati baba Kata, žena širokoga srca i dugačke kandžije.
Ono što meni preostaje je da iz kuta uravnoteženog ateista suho zaključim kako je ‘Summa atheologiae’ do te mjere pametna, duhovita, pronicljiva, kritički razularena i stilski razigrana da je najbolje vratiti se dobrom starom Chestertonu i njegovu daru da uoči čarobno. Ta knjiga u kojoj se osporava postojanje Boga jednostavno je božanstvena. Hoću reći: ako Bog zaista ne postoji, oglašava se kroz pero Borisa Dežulovića.
portalnovosti
U Chestertonovom ‘Pravovjerju’, prvi put objavljenom prije stotinu i jedanaest godina, postoji silno zabavno poglavlje u kojemu autor polemizira s ateistima, racionalistima i zastupnicima tzv. znanstvenog pogleda na svijet. Uz napomenu da ga ovdje prepričavam krajnje ležerno, kaže im između ostaloga i sljedeće: da, savršeno razumijem sve prirodne zakone koje navodite da biste objasnili zbog čega je, na primjer, ovdje izraslo stablo, zbog čega se na njegovoj grani pojavio plod jabuke, zbog čega će jabuka ako joj prerežemo peteljku pasti na tlo, i tome slično; no ja na stvar gledam drugačije: čvrsto sam uvjeren da je na toj grani izrasla ta jabuka zato jer je to stablo čarobno!
Zaključak je, naravno, neoboriv. Sasvim rijetki su uspijevali da nam tako efektno približe udaljenost dviju perspektiva, ne dovodeći u pitanje njihovu koegzistenciju. Onu svoju, Chesterton naziva etikom vilinske zemlje, koja proizlazi iz uvjerenja da bajke nisu fantazija i da su u usporedbi s njima mnoge druge stvari privid, te da se svijet – kao poprište permanentnih čudesa – mnogo lakše i točnije može objasniti logikom bajke nego logikom znanosti. ‘Vizija je uvijek činjenica. Stvarnost je ta koja je često laž.’ A budući da svijet uključuje čarolije, uključuje i čarobnjaka. Ako se neka čuda konstantno ponavljaju, pa su znanstvenici iz te monotonije i predvidivosti sklepali nešto što zovu prirodnim zakonima, to je naprosto zato jer čarobnjaku nije dosadno i spreman je jedna te ista čuda neumorno, uvijek iznova priređivati. Možda i najdojmljivija rečenica u ‘Pravovjerju’ glasi: ‘Krilatom konju ne gleda se u zube.’
Ukoliko ste uravnoteženi ateist – recimo poput ovog potpisnika – vaša će perspektiva, dakako, biti drugačija. Možda ovakva: jabuka se nalazi na toj grani zato da bih je ubrao i pojeo. No ako ste neuravnoteženi ateist – recimo poput Borisa Dežulovića – optika je opet druga. Otprilike: jabuka je na toj grani zato da bih je ubrao i njom gađao Boga, odnosno – kako sam veli – prazno mjesto obilježeno Njegovim imenom. Sretna okolnost je što još nije zabilježen slučaj da na stablima rastu ručne granate.
Upravo takvim gardom Boris oprema, krsti i obilno škropi svoju najnoviju knjigu, ‘Summa atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg’, objavljenu u izdanju Ex librisa iz Rijeke.
Usprkos autorovoj prilično teatralnoj kategoričnosti, ostaje otvoreno pitanje: u kolikoj mjeri sama navada da izabereš Boga kao metu može poslužiti kao argument u korist Njegova postojanja? Naime, ako je Svemogući nemoguć, zbog čega bi bila moguća njegova likvidacija? A ako jest, zašto bi na nju trebalo trošiti toliko riječi kao što čini Dežulović u uvodnom eseju pod naslovom ‘Ima li Boga?’ Odnosno: ima li mjesta sumnji da se ovdje iza ateološke i ateističke maske krije jedna od nestašnijih varijanti apofatičke teologije?
Drugi začudni moment vezan uz ovu knjigu leži u činjenici da je praktički jedini pozitivan lik u njoj – ne računamo li pisca pogovora Dragu Bojića i tek djelomično autora predgovora Claudija Battistellija – Borisova baka, čije je misionarsko trudbeništvo podrobno opisano u završnome poglavlju, dakako pod naslovom ‘Bog, ja i moja baba Kata’. Dotična je baba Kata pritom, piščevom voljom, opskrbljena samo jednom osobinom – bezuvjetnom, mramorno-granitnom pobožnošću. Kao takva, pobrinula se da njezin unuk ne preskoči ni jednu spravu za mučenje na poligonu sakramentalne torture, da dakle bude i kršten, i pričešćen, i krizman, i što sve ne, ukratko, dala je sve od sebe kako bi budući gorljivi bezbožnik bio propisno žigosan i užarenim gvožđem silom utjeran u katolički tor. A ipak, svaki put kada ime babe Kate spomene u tekstu, iz Dežulovićevih rečenica pršte toplina, nježnost, ljubav i slični cvileći tonovi. O čemu se radi? O retroaktivnome mazohističkom užitku u dječačkome križnom putu? O naivnom brkanju baba i žaba? O ateistu sa štokholmskim sindromom?
Kako god bilo, kada se napokon probijemo kroz sve slojeve lucidne, duhovite i ironijom impregnirane ambalaže, dopiremo do merituma, a o njemu mi je – da dalje ne zbunjujem čitatelja – pametnije odmah izreći sud: ‘Summa atheologiae’ je vjerojatno najtemeljitija, najprodornija i najotrovnija, a još vjerojatnije najbolje napisana i najzabavnija dosad objavljena kritika Katoličke crkve na ovim prostorima. Prava je meta dakle institucija, dok je neostvarivi Stvoritelj tek duda varalica.
Okupivši na jednome mjestu tekstove koje je o toj tematici objavljivao kroz zadnjih dvadesetak godina, autor u ponudi ima široki asortiman religiozno intoniranih gadosti, pa se na stranicama knjige ubitačnim tempom smjenjuju prizori ratnoga i poratnog huškanja, amoralnog posvećivanja zločina, bezočnog ideološkog silovanja, neumoljivog liturgijskog zaglupljivanja, neobuzdane nacionalističke histerije, prozirne biskupske hipokrizije… koje Boris strpljivo i bez milosti secira, razlažući ih na proste faktore i prokazujući u njihovome mračnom apsurdu.
Kada se zbroje ishodi svih operacija, ‘Summa’ funkcionira – poslužim li se terminom Vjekoslava Perice – kao svojevrsni udžbenik anatomije hrvatskog etnoklerikalizma, fenomena koji je slavno stupio na scenu koncem prošloga, da bi se ostvario u punoj zrelosti u prvom kvartalu ovoga stoljeća. Stoga predočava i stvarnu strukturu svjetovno-religijskog – naime, jednog te istog! – vladajućeg aparata, s državnom crkvom i crkvenom državom kao centralnim pogonskim jedinicama. Radi se o mehanizmu unutar kojeg je vjerska institucija, mada to formalno negira, neraskidivi dio političke vlasti, poput moćnijega ministarstva ili državne depandanse za spiritualna pitanja. Znamo već na kojim je osnovama to savezništvo ostvareno: državna vlast definirala je vjerski karakter države, dok su vjerski vođe zajamčili nacionalni karakter crkve.
Nezgodna stvar, na koju Dežulović manirom okorjele novinarske krvopije stalno iznova upozorava, je što to nema nikakve veze s autentično shvaćenim kršćanstvom (a bogme ni s liberalno shvaćenom demokracijom). Zbog toga i napadna prisutnost Katoličke crkve u hrvatskome političkom i javnom životu uopće ne podrazumijeva naplavljivanje društva kršćanskim vrijednostima, već je upravo obratno: što više Crkve, to manje kršćanstva!
Iz stotinu uglova ‘Summa atheologiae’ oslikava Crkvu kao stroj za mljevenje izvornih ideala. Problem sa zbijenom bogobojaznom masom koju od milja zovemo Hrvatima u tome je, pak, što mnogo više vjeruju u Crkvu nego u kršćanskoga Boga: oni su lojalni posjedniku zemaljske moći, komesarijatu, a komesarijat je posvećen zloupotrebi i manipulaciji, podmuklo svodeći vjeru na pitanja nacionalnog identiteta i seksualnog ćudoređa.
Lako bih mogao dokazati – bez obzira na zavodnički sročene naslove poglavlja knjige – kako se Borisova kritika etnoklerikalizma kreće putanjom i zaustavlja na punktovima što su utvrđeni Božjim zapovijedima, onima tipa ne ubij, ne ukradi, ne poželi sina bližnjega svog… Svakako pošteniji podnaslov djela stoga bi bio, na primjer, ‘Što se zbiva Bogu iza leđa?’ Jer Više Biće koje Dežulović zdušno negira ustvari je Ono čije ime leprša na zastavama vladajuće vjerske organizacije. To je faktički kidnapirani Bog, klasična žrtva otmice.
A to je i novi začudni sloj ove knjige: bogohuljenje kao pokušaj da se Svemogući iščupa iz bezdušnih kandži uzurpatora. Nije li to gotovo dirljivo kršćanski? Nije li to možda stvarni poticaj literarnog i intelektualnog postupka kojim se autor – sitno nasjeckavši cijeli katalog klerikalnih svinjarija – gradi većim papom od katolika? Šteta što nam odgovor na to pitanje – zašto se, naime, jedan zagriženi nevjernik upušta u obranu autentičnih kršćanskih vrijednosti od institucionalnih zloupotreba? – ne može dati baba Kata, žena širokoga srca i dugačke kandžije.
Ono što meni preostaje je da iz kuta uravnoteženog ateista suho zaključim kako je ‘Summa atheologiae’ do te mjere pametna, duhovita, pronicljiva, kritički razularena i stilski razigrana da je najbolje vratiti se dobrom starom Chestertonu i njegovu daru da uoči čarobno. Ta knjiga u kojoj se osporava postojanje Boga jednostavno je božanstvena. Hoću reći: ako Bog zaista ne postoji, oglašava se kroz pero Borisa Dežulovića.
portalnovosti
