Iznimni sam protivnik nacionalističke interpretacije nacije. Iako postoje mnoga definicijska određenja nacionalizma, ipak je riječ, u konačnici, o familijariziranju sa zločincima i neosjetljivosti prema njihovim žrtvama.
Hrvatski nacionalizam potvrđuje ovu tezu, baš kao, uostalom, i svaki drugi nacionalizam. Pogledajmo samo iz Bosne i Hercegovine uvezeni ili, što je korektnije, u Bosnu i Hercegovinu izvezeni hrvatski nacionalizam u liku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića.
On je, tijekom haškog suđenja, negirao odgovornost, baš kao i svi ostali optuženici, to nije ništa novo. Sebe je smatrao pravednikom koji pati kako bi se njegov bog proslavio – ni ovo nije njegova posebnost, tako sebe vide baš svi haški osuđenici, neovisno koju naciju su nacionalizmom uzurpirali i svojim djelovanjem destruirali.
Svi su oni bili pravednici i, jasno, uživali su, a i još uvijek uživaju, podršku religijske zajednice kojoj pripadaju. Bitno je samo da ne iskažu kajanje zbog učinjenog i da se, naravno, pozovu na boga.
Postjugoslavenskim nacionalistima zajednička je karakteristika poistovjećivanje nacije i religijske pripadnosti.
Bog osuđenika zbog počinjenih ratnih zločina, neovisno o tome jesu li ih oni izravno počinili ili su stvarali političku pozadinu za njihovo izvršenje, u sebi nema ništa božanskog. Taj bog, čak i ako postoji, nije ništa drugo nego nebeski demon koji postoji kako bi osnaživao ljudske demone, među koje se, po pravomoćnoj sudskoj presudi, ubraja i Dario Kordić.
Njegov bog, ako uopće jest, zasigurno ima sotonsku narav, baš kao što tu istu narav, kao ratni zločinac, ima i Kordić, ali i ostala ekipa koja ga, pretvarajući ga u kršćanskog i domoljubnog mučenika, ohrabruje u naumu da se nikada ne pokaje. Takvi demoniziraju kršćanstvo i hrvatstvo jer nešto ljudsko pretvaraju u zločinačko.
Kordićev bog je, najkraće rečeno, sotona. No za zločine za koje je osuđen Kordić nije odgovoran njegov bog, odgovoran je Kordić. Sotoni na nebesima odgovara ratni zločinac u zemaljskoj sferi.
Oni koji podržavaju ovog ratnog zločinca, oni koji smatraju da je njegovo djelovanje vrijedno divljenja, odgovorni su zbog toga što podržavaju ratnog zločinca. Oni su, neovisno o tome u kojeg boga vjeruju, a svaki bog u kojega takvi vjeruju, nužno mora biti sotona, lišeni osjećaja za moralno dobro.
U ljudskom svijetu stvar je jednostavna: svaki čovjek je odgovoran za sve što je učinio ili je propustio učiniti. No u tom istom ljudskom svijetu moguće se iskreno pokajati zbog učinjenog, odslužiti kaznu i postati novi čovjek kojega muči savjest zbog onoga što je učinio u prošlosti. A prošlost ratnih zločinaca je uistinu strašna, ona sadrži ljudske žrtve.
Sadašnjost onih koji veličaju ratnog zločinca također je strašna, oni odobravaju, šutke ili izravno, zločine koje je ratni zločinac počinio, navodno u obrani nacije i vjere. Ideja nacije ratnih zločinaca i njihovih podržavatelja do krajnjih je granica patologizirana, ona je u funkciji opravdavanja ili negiranja ratnih zločina odnosno ubijanja ljudi.
Mene, kao čovjeka, proganja spoznaja da su ljudi, među kojima se nalaze i djeca stara tek nekoliko mjeseci, dakle djeca nesvjesna vlastitog života i društveno posredovanih, još nekonzumiranih identiteta, kao što su to nacionalni i religijski identitet, ubijani upravo zbog tih identiteta.
Ubili su ih ljudi koji se sada slavodobitno, sa svom mogućom društvenom i državnom podrškom, šepure po Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Svi oni su, uključujući i Darija Kordića, u tim nekim državama čašćeni i slavljeni kao heroji i pravednici, kao nacionalne i religijsko-moralne veličine. Tako to izgleda kada nacionalizam interpretira ideju nacije i pokuša je realizirati.
Razlika između, primjerice, Vojislava Šešelja i Darija Kordića sastoji se samo u tome koja će ih nacionalistički interpretirana nacija, odnosno fundamentalistički interpretirana religijska zajednica veličati.
Kordića će veličati nacionalizmom destruirana hrvatska nacija, a njoj, naravno, korespondira destruirano katoličanstvo, dok će Šešelja veličati destruirana srpska nacija i toj naciji pripadajuće destruirano pravoslavlje. Ako netko smatra da postoji bitna razlika između Kordića i Šešelja, vara se. Oni su, u konačnici, sijamski blizanci, jedan je navodno Hrvat katolik, a drugi je navodno Srbin pravoslavac.
Nacionalisti nemaju neko nacionalno određenje, ono je puki privid, opravdanje za činjenje zločina. Sijamski blizanci su i oni koji veličaju Kordića i Šešelja, razlika je minimalna, sastoji se samo u objektu štovanja, ne i u metodi i sadržaju.
Zločinci su zločinci, a štovatelji zločinaca su štovatelji zločinaca. Jasno, ovaj sijamskoj priči pripadaju bošnjački zločinci i njihovi štovatelji.
Koliko li je samo perfidan i prema žrtvama bezočan nalog, koji zastupaju štovatelji Kordićevog zločina, da se 10. lipnja u tugovanje zbog smrti osmero hrvatske djece u Vitezu, poginulih 1993. godine na igralištu od minobacačkog projektila ispaljenog s položaja na kojem se nalazio neki bošnjački zločinac, uključi štovanje ratnog zločinca Darija Kordića. Ogavno, da ogavnije biti ne može.
Onaj tko ne osjeća tugu zbog zločina u Ahmićima, ne može osjećati tugu ni zbog zločina u Vitezu. Tko je izabrao nekog zločinca, bio kojeg i bilo gdje, izabrao je ubijanje kao takvo i neosjetljivost na žrtve. Oni koji podržavaju Kordića, ne mogu žaliti i ne žale zbog ubijene djece u Vitezu. Oni smrt djece iskorištavaju kako bi opravdali ratnog zločinca. Isto to čine hrvatski, srpski i bošnjački nacionalisti.
Nacionalisti ne mogu istinski tugovati zbog nekog počinjenog zločina, jer sami čine i opravdavaju zločine. Nije nečije ubojstvo strašno zbog toga što je ubijen, primjerice, Hrvat, nego zbog toga što je riječ o ubojstvu.
Mnogi bi na ovim našim prostorima još uvijek bili živi da nije nacionalizma. Da nije nacionalizma sve žrtve bi, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, bile oplakane.
Kada Dario Kordić kaže da mu nije žao zbog onoga što je učinio i da bi ponovio svaku sekundu, imajte na umu da su to sekunde zbog kojih je osuđen za ratni zločin, to su sekunde ubijanja. U njegovim ponovljenim sekundama ponavljalo bi se ubijanje u Ahmićima, ali bi njegov sijamski blizanac imao na raspolaganju sekunde da ponovno ubije djecu na igralištu u Vitezu.
Dario Kordić je, za one koji ne shvaćaju monstruoznost njegove izjave i odobravanja njegovih istomišljenika, poželio da netko opet ubije djecu u Vitezu.
