SAD i Izrael u subotu su napali Iran i ubili iranskog vrhovnog vođu ajatolaha Hameneija. Iran je uzvratio napadom na susjedne zemlje u Zaljevu, čime je sukob proširen na cijelu regiju.
SAD i Izrael za svoj napad nemaju uporište u međunarodnom pravu, a s obzirom na to da Povelja UN-a dozvoljava rat u dva slučaja – kada je riječ o samoobrani i kada se za to dobije suglasnost Vijeća sigurnosti UN-a.
Vijeće sigurnosti o mogućem napadu na Iran nije odlučivalo, a tumačenje da je Amerika u rat krenula radi samoobrane bilo bi vrlo nategnuto; američki predsjednik Donald Trump tek je u danima nakon napada počeo govoriti kako bi Iran imao nuklearno oružje za dva tjedna da SAD nije izveo napad, ali za to nije predočio nikakve dokaze. Treba spomenuti i kako je do napada došlo u vrijeme kada su se odvijali pregovori o obuzdavanju iranskog nuklearnog programa u kojima se javno spominjao i postignuti progres. Formalni razlozi i ciljevi ovog napada, kao i podatak je li inicijator bio Izrael ili je to bila Amerika, mijenjaju se iz sata u sat, kao i prognoze američkih dužnosnika koliko bi on mogao trajati.
U rat je uvučena i Europska unija. Njena istočna članica Cipar na svom teritoriju ima britansku bazu koja je bila gađana iz Irana pa su u zaštitu Cipra svoje vojne snage poslali Njemačka, Nizozemska, Italija i Španjolska.
Uvučen je i NATO kada je presreo i srušio raketu koja je letjela prema Turskoj, članici NATO-a koja graniči s Iranom.
NATO je izrazio ponos zbog odlučnog djelovanja na napad, ali se (u interesu svih) žmiri na odredbe članka 5. Sjevernoatlantske povelje koji navodi da je napad na jednu članicu, napad na sve.
Hrvatska vanjska politika
Kako se u opasnoj situaciji bez presedana snalazi hrvatska vanjska politika? Po starom – ne postoji jasna vanjska politika Hrvatske jer premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović ne prekidaju stare sukobe, bez obzira koliki su ulozi u igri.
Prva reakcija hrvatske Vlade na bombardiranje Irana, a potom i odmazdu Irana poduzetu prema okolnim zemljama bila je slična reakcijama drugih čelnika EU, izuzev Španjolske koja je jasno osudila kršenje međunarodnog prava i odbila dati Amerikancima pravo da koriste njihovu bazu za napad na Iran. Premijer nije osudio kršenje međunarodnog prava od strane Amerike i Izraela, već je potražio opravdanje za tu akciju, ali pozvao i na razboritost kada su u pitanju ambicije za promjenom režima u Iranu.
Odgovarajući na pitanje novinara Euronewsa jesu li američko-izraelski napadi na Iran u skladu s međunarodnim pravom, Plenković je ukazao na to da su SAD i Izrael na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a rekli da su bili iscrpljeni pregovori o nuklearnom programu Irana, kao i da Izrael percipira Teheran i njegov nuklearni program egzistencijalnom prijetnjom.
“To je očito bio razlog zašto je operacija poduzeta i poduzeta na način da u osnovi ne uništava samo postrojenja nuklearnog programa ili navodna nuklearna postrojenja ili vojne ciljeve, već je očito jasno usmjerena i prema promjeni režima”, rekao je.
Ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman, čije je ministarstvo poduzelo značajne napore na izvlačenju hrvatskih državljana, mahom turista i hodočasnika iz regije, izrazio je solidarnost sa zemljama Perzijskog zaljeva konstatirajući da su podvrgnute “ničim izazvanim iranskim napadima”.
Predsjednik Republike imao je drugačiju reakciju.
“Opasna je svaka jednostrana primjena vojne sile kojom se krši međunarodno pravo i poredak jer to ugrožava mir i globalnu sigurnost ne samo danas, nego i u budućnosti. Vojna intervencija bez mandata Ujedinjenih naroda, a kakvoj danas svjedočimo u Iranu, neće pridonijeti rješavanju krize, već izaziva dodatnu eskalaciju sukoba i dugoročnu nestabilnost. Posebno osuđujem vojne napade na civile, s bilo koje strane dolazili.
Evidentna namjera vojne intervencije, a to je promjena vlasti u Iranu, može imati teške i dugoročne posljedice i za građane Europe, što znači i za građane Hrvatske. Iskustvo ranijih intervencija te vrste u regiji Bliskog istoka i Mediterana pokazalo je kako je posljedice trpjela i još trpi upravo Europa. S razlogom stoga trebamo biti zabrinuti zbog opasnosti od ekonomske štete u vidu poskupljenja nafte i naftnih derivata, zbog opasnosti novog vala migracije izbjeglica prema europskih zemljama kao i zbog opasnosti terorističkih prijetnji i ugrožavanja mira i sigurnosti građana Europe. Hrvatska u svakom daljnjem potezu mora voditi računa prvenstveno o svojim građanima i njihovim interesima i sigurnosti, posebice što je riječ o sukobu koji nije izazvala i od kojeg može imati samo štete”, priopćio je Milanović 2. ožujka.
U istom je priopćenju naveo i kako je “vodeći brigu o sigurnosti hrvatskih vojnika koji se nalaze u misijama u zemljama Bliskog istoka, donio odluku o povlačenju sedmorice hrvatskih vojnika iz Iraka i jednog vojnika iz Libanona” te je “zapovjedio načelniku Glavnog stožera OSRH da odmah pokrene aktivnosti povlačenja hrvatskih vojnika”, a Vladu je pozvao da u sklopu svoje nadležnosti poduzme sve potrebne mjere radi zaštite i povratka hrvatskih građana koji su se zatekli na području vojnih aktivnosti.
U naknadnom priopćenju objavljenom 4. ožujka naveo je kako je načelnik Glavnog stožera OSRH postupio u skladu s tom odlukom te je započeo postupak povlačenja pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu, vodeći računa o sigurnosnim i operativnim uvjetima, o čemu redovito izvještava predsjednika Republike.
Nakon što Odluka o povlačenju pripadnika OSRH bude u cijelosti provedena, javnost će o tome biti obaviještena, naveli su iz Ureda predsjednika.
O upućivanju i povlačenju naših vojnika u međunarodne misije, sukladno Zakonu o obrani odlučuje Sabor na prijedlog Vlade i uz suglasnost predsjednika Republike.
Predstojnik Ureda predsjednika Republike Orsat Miljenić kazao je, gostujući na N1, da je predsjednik odluku donio na osnovi članka 55. Zakona o obrani. Taj članak u jednom svom stavku navodi “ako su pripadnici Oružanih snaga u operaciji izloženi pogibelji”, predsjednik Republike “samostalno ili na prijedlog načelnika Glavnog stožera i uz suglasnost ministra obrane može donijeti odluku o njihovu povlačenju”.
Predsjednik, koji je po Ustavu glavni zapovjednik oružanih snaga, prema reakcijama koje su se mogle čuti iz Vlade, nije prije objave dobio predviđenu suglasnost ministra obrane.
HDZ je odmah na svojim društvenim mrežama konstatirao da je situacija u Iraku mirna, što je ustvrdio i sam ministar Grlić Radman.
“Zašto je PRH Milanović povukao 7 vojnika iz misije NATO u Iraku? Ne znam, ondje je mirno. Valjda je htio demonstrirati svoje ovlasti.
Je li se konzultirao s nama? Nije. On se nikad ne konzultira – premda prema Ustavu ‘Vlada RH vodi vanjsku politiku'”, objavio je HDZ prije tri dana.
Ipak, ministar obrane Ivan Anušić u četvrtak je konstatirao da će se početi izvlačiti naši vojnici, u skladu s naredbom Milanovića, kada to uvjeti budu dozvoljavali. Trenutačno su na sigurnom, ustvrdio je, ispravno primijetivši i da nije u redu da o takvoj odluci on sazna preko medija.
Za sada je ostalo neizvjesno hoće li se hrvatski vojnici vratiti u misije nakon eventualnog smirivanja situacije ili će se pokrenuti procedura izlaska iz misija.
Što rade hrvatski vojnici?
Sedmorica hrvatskih vojnika sudjeluje u NATO misiji u Iraku (NMI), baziranoj u Bagdadu. Riječ je o misiji u kojoj sudjeluje svih 32 članica NATO-a, a trenutačno je pod francuskim zapovjedništvom. Misija je to koja ne sudjeluje u borbenim operacijama, već ima ulogu savjetovati i obučavati iračku vojsku. Uspostavljena je na NATO Summitu u Bruxellesu 2018. godine, na zahtjev iračke vlade.
Misija angažira nekoliko stotina NATO instruktora i nadograđuje obuku i napore izgradnje sposobnosti koje su dostignute u Iraku kroz NATO inicijativu obuke i izgradnje kapaciteta za Irak od 2017. (NATO Training and Capacity Building Iraq NTCB-I). Sabor je u listopadu 2018. odobrio slanje prvog hrvatskog kontingenta, a sudjelovanje se periodično obnavlja uz slanje do 10 vojnika.
Upravo nekoliko dana prije napada Amerike i Izraela na Iran Politico je objavio, pozivajući se na izvore u NATO-u, da američka administracija želi okončati tu misiju već do jeseni ove godine. NATO se plaši da bi slabljenje vojske središnjih vlasti moglo dovesti do oporavka ISIL-a, ali američki dužnosnici inzistiraju da “ne žele biti uvučeni u vječne ratove” te uz Irak žele okončati i NATO misiju na Kosovu, u kojoj također Hrvatska ima značajan broj vojnika.
Zanimljivo je primijetiti kako američka želja za povlačenjem iz “vječnog rata” u Iraku koincidira sa započinjanjem potencijalno novog “vječnog rata” u Iranu.
Situacija u samoj misiji, sudeći po objavama NATO-a na X-u od prije nekoliko dana – koje pokazuju nesmetanu obuku i predavanja polaznicima – trebala bi biti mirna. Amerikanci su, ipak, nakon početka napada na Iran poslali poziv američkim državljanima u Iraku, uključujući i onima u NATO misiji da budu na oprezu. Ne prijeti im bombardiranje, već nemiri i prosvjedi te mogući napadi proiranskih milicija.
Napeto i u Pakistanu
Možda bi se u istom kontekstu trebao spomenuti i Pakistan, iako ga do sada nisu spominjali ni predsjednik, niti Ministarstvo obrane. Hrvatska je tamo, najmanje do prosinca prošle godine, imala šest vojnika u dugovječnoj mirovnoj misiji nadgledanja granice Pakistana i Indije.
Kao reakcija na napad na Iran, u nasilnim prosvjedima u Skarduu u Pakistanu 1. ožujka zapaljen je jedan od prostora UN-a, a američka ambasada izdala je upozorenja zbog prosvjeda u nizu gradova u Pakistanu.
Gdje su točno naši vojnici, jesu li još u Pakistanu i nalaze li se u opasnosti nismo utvrdili. Ministarstvu obrane smo prije nekoliko dana poslali upit u kojem smo, između ostalog, pitali u kojim se sve misijama i pod čijim zapovjedništvom nalaze hrvatski vojnici i tko radi sigurnosne procjene slijedom kojih se donosi odluka o njihovom eventualnom povlačenju, ali odgovor još nismo dobili.
Prema jednom neažuriranom popisu iz proljeća prošle godine, hrvatski vojnici uključeni su u desetak misija pod mandatom NATO-a, UN-a i EU-a širom svijeta.
U ovom bi trenutku najteža situacija mogla biti upravo časniku za vezu koji u Libanonu djeluje u sklopu misije UNIFIL. Riječ je o staroj UN-ovoj misiji koja upravo ovih dana alarmira javnost o kretanju izraelskih snaga u zoni njihove odgovornosti. Izraelci zahtijevaju evakuaciju tog libanonskog prostora uz granicu s Izraelom, a u napadima je do jučer, prema nekim medijskim izvještajima, poginulo već osamdesetak osoba.
UNFIL navodi o primijećenim pokretima izraelske vojske unutar libanonskog teritorija, koji se odvijaju uz uzastopne izraelske zračne napade. Navode kako se time krši ne samo Rezolucija 1701 koja traži prekid vatre Izraela i Hezbolaha, već i suverenitet i teritorijalni integritet Libanona.
