Uglavnom nije ni pristojno pretpostavljati u koju širu skupinu i u koji narod čovjek sebe udijeva. Čak ni to što se ime i biografija Nenada Puhovskog nalazi na internetu, u radnoj verziji “Židovskoga biografskog leksikona”, ne bi bilo dovoljno da zalazimo u njegove identitete. U toj knjizi u nastajanju, bez sumnje najzanimljivijem hrvatskom imeniku, jer su u njemu sučeljeni podaci o čovjekovom životu i njegovu stradanju, nalaze se ljudi određenog podrijetla, ali mi se nikad do kraja i bezuvjetno ne određujemo po svom podrijetlu. No, način na koji se čovjek sam određuje, nalazeći sebi kontekst među drugim ljudima njemu bliske kulture i jezika, uglavnom nije uzrok njegova stradanja. Stradava se zbog načina na koji ga odrede drugi.
Kada je prije dvadeset godina Božo Knežević snimio film “Oluja nad Krajinom”, producent filma Nenad Puhovski javno je deklariran kao Židov, na čelo mu je nalijepljena ta naljepnica, te mu je prijećeno smrću. Osam godina ranije, predsjednik Franjo Tuđman optužio ga je za – dekroatizaciju hrvatske kulture. Dalje nije precizirao. To će učiniti tobože ridikulozne osobe s tadašnje krajnje, prohitlerovske desnice, ali kako to već u nas biva, kvalifikacije i karakteristike koje oni nekome daju ubrzo će ući u mainstream i u glavne medije u državi, te u Sabor i Vladu. Kad god Factum producira neki dobar film, a u toj je produkciji u posljednjih tridesetak godina nastala većina najznačajnijih hrvatskih dokumentaraca, od “Dečka kojem se žurilo” Biljane Čakić Veselič, preko “Paviljona 22”, koji je režirao sam Puhovski, pa, recimo, do filma “Sve o Evi” Silvestera Klobasa, naći će se netko, u vrlo širokom rasponu od tobožnjih desnih ekscentrika do državotvorne elite, saborskih zastupnika i dobitnika Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, da o Puhovskom u aluziji ili sasvim jasno izgovore dvije stvari: da je on Židov i da radi protiv Hrvatske. Kako njegove filmove ne gledaju, nego se o njima informiraju preko policijskih izvora ili iz metafizičkih slutnji i iz domoljubnih pretpostavki što bi jedan Židov uopće mogao učiniti, tako će ga se izložiti tihom progonu i iritantnom maltretiraju i kada je riječ o krajnje bezazlenim, a onda i prilično patriotskim filmovima, koji, primjerice, komemoriraju stradanja hrvatskih vojnika iz 1991.
Promatrano, dakle, iz očišta čovjekove sudbine ili onog što su mu drugi spremni prirediti, Nenad Puhovski je Židov. On je ovih dana, prilično mimo kontrolirane ili kukavičke medijske pažnje, uputio kratko otvoreno pismo premijeru Plenkoviću, koje ovako glasi: “Poštovani gospodine Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovani gospodine Plenković. Ovim putem želim izraziti svoje duboko gnušanje nad odsustvom bilo kakve jasne i nedvosmislene osude Vaše Vlade povodom genocida – masakra, ubijanja i izgladnjivanja civila, osobito djece, u Gazi, a za koje je odgovorna izraelska vlada. Želim također naglasiti ciničnost i dvoličnost politike koja se neprestano poziva na nasljeđe Domovinskog rata, uključujući i brojne civilne žrtve toga razdoblja, a bez istovjetne osude sličnih zločina nad djecom i civilima u Gazi. Ističem da ovdje nije riječ o politici, međunarodnim odnosima ili financijskim interesima, već prije svega o – humanosti.”
Pismo je ispraćeno uz šutnju zato što se ne uklapa ni u ono što mrzitelji Nenada Puhovskog od njega očekuju, ni u ono što režimski mediji, od HRT-a naniže, proizvode kao vlastito viđenje kako Gaze i Palestine, tako i Puhovskog, a ne uklapa se, bogme, ni u sliku koju naša zajednica stvara sama o sebi. No, najzanimljivija je ipak perspektiva mrzitelja. Oni se prema akciji potpunog istrebljenja arapskog stanovništva u Gazi, koja se odvija u produkciji države Izrael, te u koprodukciji Sjedinjenih Američkih Država, i uz podršku preostalog demokratskog dijela Zapada, odnose dvojako, ustvari trojako. Naši radikalni desničari, dakle, na strani su Palestine i zgroženi su židovskim genocidom nad muslimanima. Istodobno, naši radikalni desničari oduševljeni su odlučnošću i vojnim akcijama Izraela, kao i podrškom koju Izraelu pruža američki veliki Vođa. Ali oni će, isto tako, u svakoj prigodi prokazati svakog pojedinog hrvatskog građanina kojeg su prethodno deklarirali Židovom, jer ne osuđuje genocid u Gazi. Naoko, stvar je proturječna, u čvor svezana, ali je zapravo vrlo jednostavna. Antisemitizam se razvija upravo na proturječnostima. Antisemitizam je stanje u kojem čovjek ne misli, nego osjeća. Takva je svaka mržnja upućena prema zajednici drugih. Ali trenutak u kojem antisemitizam, kao i svaka mržnja na tuđi narod, počinje stvarno djelovati onaj je kada pojedinca svedu na pripisani mu kolektiv. To se davno dogodilo Nenadu Puhovskom. U tome sudjeluju mnogi. To je razlog zbog kojeg njegova reakcija na genocid u Gazi u Hrvatskoj nije tema.
Ono što je učinio taj stari, sedamdesetšestogodišnji profesor filma, producent, režiser i ustrajni kapo Zagreb Doxa, pišući pismo predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, nešto je što u meni izaziva istinsko divljenje. Ono divljenje koje izazvati može samo nešto što ja, da sam na mjestu čovjeka kojem se divim, ne bih učinio. Ako te trideset godina i s dna i s vrha prozivaju da “dekroatiziraš” hrvatsku kulturu, ako ti govore da si Židov, pa ponavljaju da takav i jesi upravo zato što si Židov, ako te nazivaju neprijateljem, krive te za ono što je učinio netko drugi, ako u tebi prepoznaju samo narod, depersonaliziranu skupinu milijuna ljudi, onda imaš pravo da grobnom šutnjom zašutiš pred genocidom u Gazi. Ne zato što se sa tim nepojmljivim zločinom slažeš, ili što se ne možeš dosjetiti jedne jedine riječi kojom bi zločin opravdao, nego zato što ti – možda jedino ti! – nisi obavezan govoriti. Ili ti – možda jedino ti! – nemaš kome govoriti. (O tome da nemaš, svjedoči i ta tupa šutnja s kojom je dočekano pismo koje Nenad Puhovski upućuje Plenkoviću!) Naravno da postoji i tvoja općeljudska i moralna obaveza prema onom što se zbiva u svijetu u kojem živiš, ali tu ćeš obavezu rješavati na neki drugi način, na drugome mjestu i drukčijim glasom. Rješavat ćeš je tamo gdje će u tebi vidjeti samo čovjeka, a ne narod.
Puhovski je u svojoj plemenitoj i visokomoralnoj naivnosti postupio drukčije. I time je pokazao da ga nisu izgnali iz njegova svijeta i iz grada u kojem je rođen. Negdje drugdje već bi to bio važan moment u jednoj kulturi. Negdje drugdje već bi se pisci o njemu raspisali, dok bi redatelji naokolo mobitelima i jeftinim kućnim kamerama snimali filmove posvećene Puhovskom. Ili bi barem potpisivali peticije, koje se ovaj put ne bi ticale Gaze, nego bi se ticale nas i svakoga našeg čovjeka. Negdje drugdje, na kraju krajeva, predsjednik Vlade bi se načas posramio. Jer koji je zapravo razlog zbog kojeg se zvanična politika Republike Hrvatske, tojest njezine Vlade, tako radikalno razlikuje, recimo, od politike Republike Slovenije? Zašto Vlada RH pristaje biti saučesnik istrebljenja arapskog stanovništva u Gazi, koje se doista teško može drukčije nazvati nego genocidom? Zato što je Hrvatska jedna mala, sasvim beznačajna i vrlo siromašna, o drugima gospodarski i politički ovisna zemlja, koja ne bi mogla izdržati ni onu mjeru suverenosti za kakvu se izborila dvostruko manja Slovenija? Ne, nije zato! Vlada RH podržava projekt istrebljenja arapskog stanovništva u Gazi, a potom, vjerojatno, i na Zapadnoj obali, zato da je nitko više nikad ne bi u Bruxellesu, u Tel Avivu i u Jeruzalemu upitao o značenju pokliča Za dom spremni. I to je, zapravo, sve. Ničega više tu nema.
Nenad Puhovski je, kažu, bio dobar profesor. Odličan je filmski producent, jer je uspio stvoriti tolike filmove – značajnija je Factumova dokumentarna produkcija od svega što je Dokumentarni program HRT-a snimio u proteklih trideset i pet godina – one najosjetljivije, zbog kojih se glava gubi, sam je režirao. Stvorio je, uglavnom šarmirajući svoje bivše studente, jedan važni filmski festival, koji je za suvremenu Hrvatsku i Zagreb bio otprilike ono što je Zagrebačka škola crtanog filma bila za onodobni Zagreb i onu Hrvatsku. Za Slijepčevićevim nesuđenim Oskarom žalim i zbog gubitka potpune simetrije: dva Oskara u dva vremena i dva veličanstvena iluzionistička projekta. Premda Nebojšin film kratki igrani i nije Factumov, u njega je ugrađeno ponešto od života i rada Nenada Puhovskog.
Pismo koje je poslao Plenkoviću ništa neće promijeniti, jer su ga šutnjom prebrisali svi kojima je ono upućeno. Ali to pismo je važno jer je ono, uza sve drugo, izraz potpune odanosti svijetu koji je Nenad Puhovski stvarao, njegovim studentima i Factumovim autorima. Njihov ih profesor i producent nije iznevjerio.
