Postmoderno doba je najbolje do sada jer svatko ima priliku živjeti u okolnostima koje sam izabere misleći, zbog slabe refleksivne svijesti, da ono što je izabrao ima karakteristike apsolutne i univerzalne istine. Takvih istina, ako ih je uopće ikada i bilo, više nema. Čovjek je stavljen u situaciju demijurga. Pozvan je, a ako drži do sebe i svoje slobode, dužan je po svojoj mjeri oblikovati materiju koja ga okružuje. Najslabiji primjerci ljudskog roda, u nedostatku kreativnosti, posežu za prošlim vremenima kako bi ih oživjeli. To je karakteristika egzistencijalnih bijednika. Ono što je odvremenovano, ne može se, ma koliko se netko trudio, ponoviti. I neće se ponoviti.
Dobro i zlo
Trajno obilježje povijesti je, kako je to rekao istaknuti kršćanski filozof J. Maritain, neprestani rast dobra i zla. Današnje zlo je veće i gore od nekadašnjeg zla, ali je, isto tako, današnje dobro veće i snažnije od nekadašnjeg dobra. Da današnje zlo nije veće od nekadašnjeg, nitko ne bi mogao veličati režime koji su ubijali ljude; da današnje dobro nije veće od nekadašnjeg dobra, ne bi postojali oni koji se suprotstavljaju onima koji čine zlo u današnjici naslanjajući se na nekadašnje zlo. Svaki čovjek se, na dnevnoj razini, suočava s bitnim izborom – biramo između dobra i zla. Ovaj izbor dolazi do izražaja na političkom području. Na birališta izlazimo kao moralna i kao politička bića. To je jedan poseban oblik morala – na političkim izborima ne biramo ono što je najbolje za nas, nego za političku zajednicu kojoj pripadamo. Osobni život je nešto sasvim drugo. Smatram da oni koji na birališta izlaze vođeni namjerom da pobjedi njihov religijski ili svjetonazorski set istina, čine nepopravljivu štetu društvu, a uz to su, na osobnoj razini, nemoralni. Društvo treba počivati na solidarnosti a ne na ekskluzivizmu ili kolektivnom egoizmu. Kolektivni egoizam nije ništa drugo nego udruživanje razbojnika s namjerom da opljačkaju društvo. U literaturi je poznata sintagma ‘moral bande’. Kolektivni egoisti prakticiraju taj moral.
Hrvatska je od osamostaljenja do danas izložena banditima koji se pozivaju na moral, domoljublje i ponekog boga. Riječ je o nemoralnim banditima bez empatije i solidarnosti. Moralna država počiva na solidarnosti, neovisno o kojem povijesnom razdoblju se radi. I u ovom postmodernom društvu potrebna nam je solidarnost. Solidarnost je humani most koji povezuje naše različite egzistencijalne izbore. Hrvatska nije izgrađena na solidarnosti nego na (ne)moralu bande. U takvom društvu je moguće da glavni propovjednici morala budu oni koji su se besramno obogatili na nedostatku empatije. Ne zanima me što o domoljublju, vjeri, državi, narodu, moralu i istini misle bogati generali, nogometni izbornici, pjevači, političari, svećenici i afektirani vjernici. Riječ je nemoralnim banditima. Biti bogat u siromašnom (opljačkanom) društvu mogu samo najveći besramnici. U njihovom svijetu ne živim i ne doživljavam ih kao autoritete s kojima bih se trebao sporiti. U osobnom životu me zanima ono što je dobro za mene i one koje sam izabrao da budu u mojoj blizini, dok me u društveno-političkoj sferi zanima solidarnost, a solidarnost ne počiva na promoviranju skupa meni bitnih istina, nego na namjeri da drugi ne budu izloženi nasilju i da mirno, uz društvenu podršku, žive vlastite nenasilne identitete.
Neoustaštvo
Svi smo mi bačeni ili, ako ste zagovornici nježnijih izraza, smješteni u neku povijesnu situaciju, ona je nova, a samim time, i drugačija od svih dosadašnjih i svih budućih situacija. Ova situacija je naša, jedino ona je naša i niti jedna druga. Ovo je razlog zbog kojeg se ne bojim oživljavanja ustaštva. Ustaštvo je mrtvo, ono je poraženo. To znaju i oni koji se danas pozivaju na ustaštvo. Njihovo pozivanje je gubitničko. Zar nje najbolji dokaz da je ustaštvo u Hrvatskoj trajno poraženo to što oni koji koriste ustaške simbole istovremeno prijete da će tužiti sve one koji ih dovedu u vezu s ustaštvom? To je gubitnička pozicija. Ustaštvo u našoj današnjici je rezervirano za gubitnike. Partizani su porazili ustaše. Taj je poraz trajan i neopoziv. To zna Thompson, ali i Dalić i nadbiskup Kutleša. Ustaštvo je poraženo, ono je pripadalo tadašnjem zlu, a partizanski pokret tadašnjem dobru. Zbog toga danas nema ustaša, ono je neopozivo poražena, ali u našoj današnjici ima zla, za poraženim ustaštvom posežu oni koji u našu današnjicu žele unijeti rastuće zlo. Neoustaštvo je gore od ustaštva, ustaštvo je poraženo, a neoustaštvo tek treba biti poraženo.
Premijeru Plenkoviću, kao branitelju i promotoru stranke osuđene za korupciju, trenutno odgovara buđenje neoustaštva. Ustaška država je bila marionetska, jedna od najsiromašnijih i najponiženijih država. Takva država je počivala na pljački, a ne na solidarnosti. U takvoj državi se politička vrhuška besramno bogatila, ona se pozivala na domoljublje i imala je podršku tadašnjih duhovnih struktura. Oživljavanje ustaškog sentimenta odnosno neoustaštvo se ne zbiva zbog ideoloških, nego zbog pljačkaških razloga. Ustaštvo neće oživjeti, to je naprosto nemoguće, a je li u našoj današnjici pljačka na djelu, to najbolje znaju građani Hrvatske. Ako su svakim danom sve siromašniji, ne pljačkaju ih ustaše a ni partizani, nego politička banda koju su na biralištima sami izabrali.
Poznati teoretičar F. Fukyama zaključio je da liberalna demokracija doživljava svoju smrt kada ostvari postavljene ciljeve. Tu istu paradoksalnu smrt živi i Hrvatska. Ona je nastala (osamostalila se) da bi nestala pred najezdom političkih barbara. Oni koji su je navodno politički stvorili, učinili su to s namjerom da je opljačkaju. Hrvatska je ubijena, opljačkana i ponižena. Kada bih mogao intervenirati u izborno zakonodavstvo, propisao bih da svi koji izađu na birališta moraju uplatiti kaznu zbog toga što su glasali. Birali su, biraju i birat će političke pljačkaše – neka plate!
