Da pripadnici liberalne elite i dalje samouvjereno smatraju sebe jedinim akterom napretka u hrvatskom društvu, vidimo po nespremnosti na dijalog s progresivnom ljevicom. Poziv na više demokracije s ljevice ona jednostavno ne prepoznaje kao dobrodošao izazov.
Za razliku od situacije u drugim postkomunističkim demokracijama, liberalna je elita u Hrvatskoj politički stasala u statusu opozicije, što je trajno oblikovalo njenu samopercepciju kao društvene avangarde, ali je isto tako značilo da tek odnedavno imamo priliku svjedočiti karakteristikama liberalne vladavine kao što su izraženi elitizam i začuđujuće plitak rezervoar tolerancije - kako prema građanskom otporu, tako i političkim izazovima s ljevice.
Ovu sam seriju kolumni otpočela tematizacijom pojma Volksphobie, vrste zazora koje političke elite gaje naspram direktne demokracije kao mehanizma širokog uključivanja građana u politički proces. Prošle smo zime slušali kako je građanski referendum loša ideja, jer kad masama daš da donose političke odluke, nastaje regresija i kršenje temeljnih ljudskih prava[i]. Drugu sam dimenziju tog elitističkog impulsa pokušala uhvatiti u fenomenu Apsurdistana. Radi se o internet projektu koji popisuje neusklađenosti, besmislice i druge ponore birokratizacije na koje poslovni subjekti nailaze u kontaktu s državom, a koji dijeli spomenuti sentiment zgražanja nad iracionalnošću vlastitog naroda, kombiniran sa samostigmatizacijom hrvatskog mentaliteta kao neradničkog i nepoduzetnog.
Još jedna dimenzija u kojoj se odražava ovaj elitistički impuls vezana je uz karakterizaciju prosvjeda i drugih oblika politike otpora, koje se također opisuje kao iracionalne, nekoherentne ili jednostavno promašene[ii]. U Hrvatskoj je ta iritacija liberalne elite inicirana još 2009. godine studentskim pokretom, kada smo opetovano čitali o tome da studenti ne znaju što hoće (iako je zahtjev za besplatnim obrazovanjem bio kristalno jasan). Nakon što je zahtjev prepoznat, iritacija se pomakla na razmatranje njegove nerazumnosti u kontekstu rastrošne države s jedne i lijenih studenata s druge strane. Navedeni je sentiment ponovno potpiren 2011.g. tijekom tzv. Facebook prosvjeda, kada su prosvjedi proglašeni prostorom gdje su "moguće samo demagoške simplifikacije"[iii], a ista se vrsta interpretacija ponovno pojavila proteklih mjeseci u analizi prosvjeda i plenuma u Bosni i Hercegovini[iv].
Iako se mogu složiti s time da je naivno politike otpora apriori proglašavati revolucionarnim gibanjem koje donosi korijenite promjene, ulaganje toliko retoričke žuči u njihovo omalovažavanje predstavlja čisti nerefleksivni elitizam. Odražavajući de Tocquevillov zazor od "viška demokracije", društveni pokreti i politike otpora tumače se kao nužna prijetnja osobnim slobodama, zazivajući slike nasilja koje rezoniraju kolektivnim imaginarijem liberala još od Francuske revolucije. Pritom se komentatori ne zamaraju uvidima suvremene politologije i sociologije koje prosvjednu politiku analiziraju kroz značajno složeniji interepretativni okvir: razlikujući neposredne od dugoročnih učinaka prosvjednih aktivnosti, ukazujući na poveznice između vaninstitucionalnog i institucionalnog političkog djelovanja, te analizirajući načine na koje se građanska mobilizacija s vremenom politički artikulira i vrši utjecaj na političke institucije u demokratskim režimima. Umjesto toga nude nam dobro staro glasovanje jednom u četiri godine kojim transferiramo suverenitet na stručnjake za vođenje države, koji jednostavno trebaju primijeniti recepte okušane u "civiliziranim" zemljama.
Suvremene društvene znanosti već duže vrijeme odbacuju durkheimijanske interpretacije prema kojim prakse političkog otpora predstavljaju devijacije u inače harmoničnim društvima, i smatraju ih legitimnim dijelom demokratskog političkog života koji se proteže u kontinuumu od vaninstitucionalnog djelovanja, preko društvenih pokreta i nevladinih udruga sve do političkih stranaka i institucija predstavničke demokracije[v]. Spontane i organizirane oblike građanske participacije tako prvenstveno interpretiramo kao pozitivan znak uključenosti građana, njihovog prava na političko izražavanje, odnosno djelovanja kojim u osnovi obnavljaju mandat političke elite budući da pred nju stavljaju svoje zahtjeve. U tom smislu politike osporavanja predstavljaju demokratske oblike vaninstitucionalnog djelovanja koji mogu revitalizati postojeće političke institucije, ali i otvoriti priliku novim političkim akterima[vi]. Vrijedi podsjetiti, element neizvjesnosti oko toga tko će sljedeći vladati temeljna je distinkcija demokratskih nasuprot svim drugim vrstama političkih režima.
No, kada elite reagiraju etiketiranjem građana kao nazadnih te zazivaju strahove od narušavanja temeljnih sloboda, produbljuje se međusobno nepovjerenje. Time se potiče povlačenje građana iz političke sfere, posebno u okolnostima rastućeg siromaštva i nejednakosti[vii], čime se dugoročno erodira demokratska legitimnost poretka. Istovremeno, ukoliko izrazi građanskog nezadovoljstva nailaze na nervoznu elitu koja ne smatra građane sebi jednakima, već od neukog naroda traži bespogovorno prihvaćanje svog političkog programa (kojem nema alternative!) - onda ovakvi periodi također jačaju autoritarne impulse. Siromaštvo i deprivacija su prirodno stanište za etiketiranje Drugoga i traženje krivca - ali je ključni dodatak tom otrovnom koktelu upravo elita koja umjesto dijaloga i pregovora traži pokorno prihvaćanje. Danas demokratski izabrana vlast smatra da je legitimno zanemariti zahtjeve velikog broja svojih građana jer isti nisu u skladu s njihovim političkim programom; dapače, svoju netrpeljivost prema kompliciranom i neefikasnom demokratskom procesu sebi tumači kao odliku leadershipa kojim će ovu zaostalu zemljicu izvući iz gliba. Nasuprot toj laskavoj samopercepciji, vlast koja podcjenjuje vlastite građane zapravo prazni politički proces od demokratske supstance i aktivno, iako možda nenamjerno, potpiruje autoritarne trendove u društvu.
Ono što povezuje sve ovdje ocrtane dimenzije elitizma jest samopoimanje domaće liberalne elite kao neupitne prosvjetiteljske snage koja nosi teret civiliziranja vlastitog društva kako bi ono došlo na razinu zapadnoeuropskih zemalja (gdje su društveni odnosi racionalno uređeni, kapitalizam je "pravi", a država je efikasna). Tavoreći beskrajno dugo pod vladavinom HDZ-a koja se ideološki temeljila na nacionalizmu i retradicionalizaciji društva, a praktično oslanjala na koruptivno-klijentelističke prakse u kojima je državna blagajna služila kao kasica-prasica, domaća je liberalna elita razvila dva snažna identitetska elementa: doživljavanje svog glasa kao manjinskog, te potpuno nekritičnu percepciju sebe kao jedine snage na strani društvenog napretka.
Prvo je razumljivo zbog dugog staža u statusu opozicije, no postaje neumjesno jednom kada ste na vlasti. Posebno stoga što liberalni Kukuriku recept, temeljen na kombinaciji ekonomskih politika štednje i ograničenoj političkoj participaciji građana, ima snažnu podršku međunarodnih aktera i potporu mainstream domaćih medija, dok mu je formalna politička opozicija na povijesno niskim granama. No, kao da nisu svjesni da sada imaju poluge vlasti u rukama, članovi vlade zajapureno prijete "neće proći" i iritira ih nerazumijevanje javnosti za njihov težak položaj. Na istom tragu, iako njihovi stavovi sada imaju režimski karakter, kolumnisti iz liberalnog spektra sebe još uvijek poimaju usamljenim križarima na predziđu civilizacije.
U Hrvatskoj je ta iritacija liberalne elite inicirana još 2009. godine studentskim pokretom, kada smo opetovano čitali o tome da studenti ne znaju što hoće. (Foto: Vida, Slobodni Filozofski)
Da i dalje samouvjereno smatraju sebe jedinim akterom napretka u hrvatskom društvu vidimo po nespremnosti na dijalog s progresivnom ljevicom. Budući da je formirana u opozicijskom diskursu gdje se desetljećima trebalo (hvalevrijedno) boriti za priznavanje temeljnih ljudskih prava, a protiv korupcije, nacionalizma i drugih autoritarnih tendencija, današnja liberalna elita poziv na više demokracije s ljevice jednostavno ne prepoznaje kao dobrodošao izazov, nego ga opetovano pokušava utrpati u nekakve stare dihotomije. Neki se vjerojatno sami sebi čude koliko karamarkovski zvuče kad posežu za epitetima poput treš marksista ili salonskih revolucionara, dok je dio tih žurnalista nažalost već veteranski uvježbao žanr prizemne denuncijacije. Da se umjesto lijepljenja etiketa upuste u avanturu uvažavanja sugovornika, pođu od pretpostavke da obje strane streme ljudskoj emancipaciji i otvore prostor racionalne rasprave - iznenadili bi se koliko može biti uzbudljivo izaći iz svog ukopanog rova.
[i]Drugdje sam obrazlagala kako u društvima uhvaćenim u spiralu autoritarizma dolazi do kršenja ljudskih prava bilo kroz predstavničke institucije, bilo kroz direktno demokratske - dobar je primjer Orban koji je iskoristio parlamentarnu većinu da bi promijenio ustavnu definiciju braka.
[ii]Npr. Darko Polšek 'Zašto sam protiv prosvjeda', Banka.hr: http://www.banka.hr/svijet/darko-polsek-zasto-sam-protiv-prosvjeda; Ante Tomić 'BiH dobila samo polupane prozore', Slobodna Dalmacija: http://www.slobodnadalmacija.hr/BiH/tabid/68/articleType/ArticleView/articleId/235664/Default.aspx, itd.
[iii]Npr. Vuk Perišić 'Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo nema', tportal: http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/154469/Pobuna-protiv-kapitalizma-kojeg-u-Hrvatskoj-zapravo-nema.html
[iv]Npr. Žarko Puhovski 'Pobuna naroda protiv puka', Banka.hr: http://www.banka.hr/komentari-i-analize/pobuna-naroda-protiv-puka
[v] Tarrow, S. (2012) Strangers at the Gates: Movements and States in Contentious Politics, Cambridge University Press
[vi] Mouffe, C. (2013) 'A Vibrant Democracy Needs Agonistic Confrontation', CITSEE: http://www.citsee.eu/interview/vibrant-democracy-needs-agonistic-confrontation-interview-chantal-mouffe
[vii]Dahrendorf, R. (2005) 'The Politics of Frustration', Project Syndicate: http://www.project-syndicate.org/commentary/the-politics-of-frustration
Izvor: h-alter
