Dok se amaterski revizionisti pjene dokazujući u svojim knjigama nedokazivo, obrćući teze o genocidu i proglašavajući krvnike žrtvama, novinar Večernjeg lista Zvonimir Despot smireno i profesionalno pristupa temi u tekstu pod naslovom ‘Sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja NDH’
Hrvatska izdavačka scena se budi, kriza je napokon iza nas i već se, evo, vraćamo na razine iz 1941. godine. Ili tako, barem, izgleda popis najnovijih naslova na policama preostalih knjižara. Nešto kao top-lista revizionista: tu je nezaobilazni Igor Vukić s ‘Radnim logorom Jasenovac’, tu je nova historiografska zvijezda Vlado Vladić sa ‘Životom Maksa Luburića – generala Drinjanina’, tu je Roman Leljak čiji ‘Mit o Jasenovcu’ prati istoimeni film… Ako ste kojim neobičnim slučajem sve do sada mislili kako period NDH spada u povijesni aorist – nešto kao prošlo skršeno vrijeme – Stjepan Lozo, autor ambiciozne studije ‘Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.’ prošlog vam je tjedna sa stranica Slobodne Dalmacije u opuštenom promotivnom razgovoru pojasnio da su ‘u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima’, dok je ‘postojeća paradigma o ‘strašnim’ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande’. Tako nekako ove jeseni izgleda hrvatska nakladnička scena: manje scena, više opscena. Tako izgleda aktualna izdavačka sezona: nastupila je 1941., godina od koje se povraća. A dok se povraća – ako ništa drugo – barem postaje jasno zašto je sezona tekuća.
U zaoštrenoj konkurenciji tupavih historiografskih teza poneki bi vrijedan naslov ipak mogao ostati neprimijećen, pa čitateljicama i čitaocima skrećemo pažnju na nedavni članak Zvonimira Despota, uglednog novinara Večernjeg lista. Na internetskim stranicama Večernjaka Despot vodi službeni komentatorski blog ‘Bumerang prošlosti’, u teoriji posvećen kompleksnim historiografskim problemima, a u praksi uglavnom besramnom promoviranju knjiga koje izdaje izdavačka kuća u vlasništvu samog autora: posljednja je tako došla na reklamni red novoobjavljena studija ‘Ustaška mladež’ povjesničara Petra Macuta. Ovo ‘vrhunsko znanstveno djelo’ bavi se temom ‘koju dosad nitko nije ovako sustavno obradio’, obavještavaju nas nepristrano izdavač, novinar i znanstveni kritičar okupljeni u osobi Zvonimira Despota, pod naslovom što ga je odabrao istoimeni bloger: ‘Knjiga ‘Ustaška mladež’: Sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja NDH’. Eto što je profesionalni novinarski nerv, eto što je razvijen osjećaj za obje strane priče, eto što je uravnotežen pristup temi: dok se revizionistički amateri pjene dokazujući nedokazivo, obrćući teze o genocidu i proglašavajući krvnike žrtvama, Despot smireno odvaguje prednosti i mane totalitarne Endehazije. Baš kao i njegov autor Petar Macut, uostalom, od kojeg je naslov posudio: ‘Ustaška mladež bila je ambiciozno osmišljena, dobro ustrojena i čvrstom rukom vođena omladinska organizacija Ustaškog pokreta’, tumači u zaključku svoje studije doktor povijesti s Instituta Ivo Pilar, a ‘sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja Nezavisne Države Hrvatske, kao i njezine političke sudbine, jasno se vide i iščitavaju iz njezina djelovanja.’ Koje su to točno ‘prednosti totalitarnoga ustroja NDH’ nažalost ne doznajemo, ali – pošto se ‘iščitavaju’ iz djelovanja Ustaške mladeži – na čitanje vam nudimo nekoliko prijedloga. Evo, naime, osnovnih ciljeva te organizacije, onako kako ih Macut navodi: ‘indoktrinirati cjelokupnu mladež ustaškom ideologijom’, ‘sve pripadnike muške Ustaške mladeži osposobiti za djelatno sudjelovanje u vojnim naporima NDH-a’, ‘ženske pripadnice Ustaške mladeži odgojiti u duhu poslušnosti i za ulogu budućih majki i odgojiteljica’, ‘osigurati apsolutnu vlast i poslušnost Poglavniku NDH-a kao jedinomu autoritetu’…
Umjesto bilo kakvog zaključka, odmah prelazimo na sljedeću temu: sve što ste oduvijek željeli znati o hrvatskom povijesnom revizionizmu, a ne usuđujete se pitati Vukića, Vladića, Lozu i ostale, ionako možete doznati iz naslova prošlotjednog eseja Aleksandra Hemona.
‘Fašizam nije ideja za raspravu, nego akcija protiv koje se treba boriti’, piše Hemon nakon što su organizatori razvikanog New Yorkerovog književnog festivala u goste pozvali gurua radikalne desnice Stevea Bannona, pa mu u posljednji tren ipak otkazali gostoprimstvo. ‘Javna rasprava potaknuta Bannonovim (o)pozivom potvrdila mi je da samo oni koji se osjećaju sigurno pred fašizmom mogu misliti da ima nekih prednosti u razmjeni ideja s fašistima. Ono što je za takvu privilegiranu skupinu potencijalno produktivna razlika u mišljenjima, za mnoge među nama znači pitanje preživljavanja.’ Svojim američkim čitatelji(ca)ma zato priča priču o Zoki, najboljem srednjoškolskom prijatelju iz predratnih sarajevskih dana, s kojim je išao na koncerte i nogometne utakmice, zajedno se skijao i opijao, da bi Zoka, malo-pomalo, u razgovore počeo ubacivati bizarne teze o vjekovnoj ugroženosti srpskog naroda, nacionalnim prijetnjama i povijesnim nepravdama koje sada valja ispravljati. Bila je velika greška – objašnjava Hemon – vjerovati da se takve stvari rješavaju razgovorom: samo nekoliko mjeseci kasnije na Sarajevo su minobacačima, topovima i snajperima nasrnuli oni koji su mislili isto što i Zoka. I baš zato, ‘greška u potencijalnom gostovanju Bannona na New Yorkerovom festivalu ne bi se sastojala u tome što bi mu bila pružena platforma, nego u tome što bi mu bila pružena prilika da odvoji svoje ideje od fašističkih praksi u kojima se takve ideje brutalno realiziraju’.
Američkim čitaocima, izgleda, treba Hemonova sarajevska priča iz predratnih godina da bi im fašistička opasnost postala jasnija. A hrvatskim – evo neočekivanog obrata – treba njegov tekst napisan Amerikancima kako bismo shvatili da priča i dalje govori o nama. ‘Središnja fašistička ideja, koja se javlja u uskom repertoaru poznatih krinki, kaže da postoje klase ljudskih bića koje zaslužuju istrebljenje i uništenje jer su zbog nekog razloga (genetskog, kulturnog, svejedno) inherentno inferiorne ‘nama’. Svaki jebeni fašist, uključujući Bannona, bori se da ostvari tu ideju, čak i onda kada je on (a obično to jeste on – fašizam je maskulina ideologija i stoga inherentno mrzi žene) zaogrće diskursom viktimizacije i samoobrane. Znate već: oni truju našu naciju; oni uništavaju našu kulturu; mi moramo učiniti nešto u vezi njih ili ćemo nestati…’
Eto riječi kojih se vrijedi sjetiti kada idući put pročitamo stav kojeg domaćeg kolumnista ili ambicioznog političara o migrantskoj opasnosti na hrvatskim vratima. Eto riječi kojih se vrijedi sjetiti kada se neki novi revizionistički bestseler pojavi na policama. Eto onoga što govori svaki jebeni fašist, ne uključujući samo Bannona.
Ali uključujući, naravno, novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara: ako i nije deklarirani fašist, čovjek koji smatra da je Pinochet pobio premalo ljudi i procjenjuje da bi u današnjem Brazilu trebalo masakrirati njih 30-ak hiljada prilično je nalik onome što pod fašizmom zamišljamo. Burzama to, izgleda, ne smeta: cijene dionica nakon njegova izbora poskakuju od sreće, što nas ne čudi, jer se nevidljiva ruka tržišta oduvijek dobro slagala s čvrstom rukom fašista. Ozbiljni problemi zato čekaju umjetnike, kulturnjake i nezavisne medije. ‘Ovo je noćna mora’, govori za američki portal Artnet Fernanda Brenner, svjetski razvikana kustosica iz Sao Paola. Pouzdani Art Review podsjeća da se aktualni predsjednik nedavno zalagao za ukidanje tamošnjeg Ministarstva kulture i predviđa kako bi uskoro mogao zaustaviti obnovu Nacionalnog muzeja u Rio de Janeiru, koji je prije dva mjeseca izgorio do temelja: ‘Zgrada je već planula, ne znam što hoćete od mene’, bio je tada jedini Bolsonarov komentar požara. Daily Beast prenosi kako je najavio ukidanje javne potpore medijima koji ga kritiziraju, poput najvećeg nacionalnog dnevnika Folha de S. Paulo: ‘S tim novinama je gotovo’, jasno je poručio. Ukratko, ništa neobično. Radikalna brazilska desnica probila se do vlasti agresivnim Kulturkampfom započetim prije otprilike godinu dana, kada je pod prijetnjama nasiljem zatvorena velika izložba queer umjetnosti u Porto Alegreu, a u međuvremenu su desničarski ulični odredi spalili lutku teoretičarke Judith Butler kada je ova doputovala održati predavanje o seksualnosti, natjerali u egzil niz lokalnih umjetnika, prisilili Muzej umjetnosti u Sao Paulu da na izložbu o povijesti seksualnosti zabrani ulaz mlađima od 18 godina… Ono što je počelo kao ultrakonzervativna kulturna kontrarevolucija, na predsjedničkim izborima prije dva tjedna samo se dokotrljalo do logičnog raspleta. A jedini kulturnjaci koje to ne zamara, čini se, bogati su kolekcionari. ‘Ljudi koji kupuju umjetnička djela ne ovise o ovakvim stvarima jer žive u sferama iznad svih ostalih’, objašnjava na Artnetu poznati brazilski slikar i fotograf Vik Muniz. ‘Ako imate dovoljno novaca da skupljate umjetnine, imuni ste na ovakva zbivanja. Naprosto kupite ono što vam se sviđa.’
Ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ zaključujemo na ulicama Trsta, gdje se prošloga vikenda, obilježavajući 100. godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata, okupilo dvije i po hiljade simpatizera strančice CasaPound. Redom umjetnički senzibilizirani – svoju su političku organizaciju, naposljetku, nazvali po velikom pjesniku i još većem fašistu Ezri Poundu – druženje su obogatili prigodnim kulturno-zabavnim programom, koncertom talijanskih desničarskih hardcore i pank bendova predvođenih službenom muzičkom sekcijom pokreta, rimskom grupom ZetaZeroAlfa, čiji je frontmen svojevremeno ležao u zatvoru zbog nasilja nad antifašistima. Plakat za koncert, inače, svirku je najavljivao na lokaciji ‘Fiume’, pa se hrvatskim medijima nakratko proširila vijest da fašisti dolaze u Rijeku, ali riječ je, pokazalo se, ipak bila o tršćanskom kafiću nešto sugestivnijeg imena. Dužnu pažnju ovoj strani jadranske obale casapoundovci su zato posvetili razvivši zastave tradicionalnih talijanskih provincija – Istre, Rijeke i Dalmacije – u prvim redovima kolone. Na veliku žalost njihovih hrvatskih istomišljenika, koji su im te krajeve već jednom darovali, ni zastave ni koncert ni provokacija plakatom nisu bili dovoljni: preko puta vjernih čitalaca Poundovih eseja i ‘Cantosa’ postrojilo se u spontanom kontraprosvjedu dvostruko više talijanskih i slovenskih antifašista, prilično jasno poručivši kome Trst pripada.
portalnovosti
Sezona
Hrvatska izdavačka scena se budi, kriza je napokon iza nas i već se, evo, vraćamo na razine iz 1941. godine. Ili tako, barem, izgleda popis najnovijih naslova na policama preostalih knjižara. Nešto kao top-lista revizionista: tu je nezaobilazni Igor Vukić s ‘Radnim logorom Jasenovac’, tu je nova historiografska zvijezda Vlado Vladić sa ‘Životom Maksa Luburića – generala Drinjanina’, tu je Roman Leljak čiji ‘Mit o Jasenovcu’ prati istoimeni film… Ako ste kojim neobičnim slučajem sve do sada mislili kako period NDH spada u povijesni aorist – nešto kao prošlo skršeno vrijeme – Stjepan Lozo, autor ambiciozne studije ‘Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.’ prošlog vam je tjedna sa stranica Slobodne Dalmacije u opuštenom promotivnom razgovoru pojasnio da su ‘u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima’, dok je ‘postojeća paradigma o ‘strašnim’ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande’. Tako nekako ove jeseni izgleda hrvatska nakladnička scena: manje scena, više opscena. Tako izgleda aktualna izdavačka sezona: nastupila je 1941., godina od koje se povraća. A dok se povraća – ako ništa drugo – barem postaje jasno zašto je sezona tekuća.
U zaoštrenoj konkurenciji tupavih historiografskih teza poneki bi vrijedan naslov ipak mogao ostati neprimijećen, pa čitateljicama i čitaocima skrećemo pažnju na nedavni članak Zvonimira Despota, uglednog novinara Večernjeg lista. Na internetskim stranicama Večernjaka Despot vodi službeni komentatorski blog ‘Bumerang prošlosti’, u teoriji posvećen kompleksnim historiografskim problemima, a u praksi uglavnom besramnom promoviranju knjiga koje izdaje izdavačka kuća u vlasništvu samog autora: posljednja je tako došla na reklamni red novoobjavljena studija ‘Ustaška mladež’ povjesničara Petra Macuta. Ovo ‘vrhunsko znanstveno djelo’ bavi se temom ‘koju dosad nitko nije ovako sustavno obradio’, obavještavaju nas nepristrano izdavač, novinar i znanstveni kritičar okupljeni u osobi Zvonimira Despota, pod naslovom što ga je odabrao istoimeni bloger: ‘Knjiga ‘Ustaška mladež’: Sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja NDH’. Eto što je profesionalni novinarski nerv, eto što je razvijen osjećaj za obje strane priče, eto što je uravnotežen pristup temi: dok se revizionistički amateri pjene dokazujući nedokazivo, obrćući teze o genocidu i proglašavajući krvnike žrtvama, Despot smireno odvaguje prednosti i mane totalitarne Endehazije. Baš kao i njegov autor Petar Macut, uostalom, od kojeg je naslov posudio: ‘Ustaška mladež bila je ambiciozno osmišljena, dobro ustrojena i čvrstom rukom vođena omladinska organizacija Ustaškog pokreta’, tumači u zaključku svoje studije doktor povijesti s Instituta Ivo Pilar, a ‘sve prednosti i mane totalitarnoga ustroja Nezavisne Države Hrvatske, kao i njezine političke sudbine, jasno se vide i iščitavaju iz njezina djelovanja.’ Koje su to točno ‘prednosti totalitarnoga ustroja NDH’ nažalost ne doznajemo, ali – pošto se ‘iščitavaju’ iz djelovanja Ustaške mladeži – na čitanje vam nudimo nekoliko prijedloga. Evo, naime, osnovnih ciljeva te organizacije, onako kako ih Macut navodi: ‘indoktrinirati cjelokupnu mladež ustaškom ideologijom’, ‘sve pripadnike muške Ustaške mladeži osposobiti za djelatno sudjelovanje u vojnim naporima NDH-a’, ‘ženske pripadnice Ustaške mladeži odgojiti u duhu poslušnosti i za ulogu budućih majki i odgojiteljica’, ‘osigurati apsolutnu vlast i poslušnost Poglavniku NDH-a kao jedinomu autoritetu’…
Umjesto bilo kakvog zaključka, odmah prelazimo na sljedeću temu: sve što ste oduvijek željeli znati o hrvatskom povijesnom revizionizmu, a ne usuđujete se pitati Vukića, Vladića, Lozu i ostale, ionako možete doznati iz naslova prošlotjednog eseja Aleksandra Hemona.
Zoka
‘Fašizam nije ideja za raspravu, nego akcija protiv koje se treba boriti’, piše Hemon nakon što su organizatori razvikanog New Yorkerovog književnog festivala u goste pozvali gurua radikalne desnice Stevea Bannona, pa mu u posljednji tren ipak otkazali gostoprimstvo. ‘Javna rasprava potaknuta Bannonovim (o)pozivom potvrdila mi je da samo oni koji se osjećaju sigurno pred fašizmom mogu misliti da ima nekih prednosti u razmjeni ideja s fašistima. Ono što je za takvu privilegiranu skupinu potencijalno produktivna razlika u mišljenjima, za mnoge među nama znači pitanje preživljavanja.’ Svojim američkim čitatelji(ca)ma zato priča priču o Zoki, najboljem srednjoškolskom prijatelju iz predratnih sarajevskih dana, s kojim je išao na koncerte i nogometne utakmice, zajedno se skijao i opijao, da bi Zoka, malo-pomalo, u razgovore počeo ubacivati bizarne teze o vjekovnoj ugroženosti srpskog naroda, nacionalnim prijetnjama i povijesnim nepravdama koje sada valja ispravljati. Bila je velika greška – objašnjava Hemon – vjerovati da se takve stvari rješavaju razgovorom: samo nekoliko mjeseci kasnije na Sarajevo su minobacačima, topovima i snajperima nasrnuli oni koji su mislili isto što i Zoka. I baš zato, ‘greška u potencijalnom gostovanju Bannona na New Yorkerovom festivalu ne bi se sastojala u tome što bi mu bila pružena platforma, nego u tome što bi mu bila pružena prilika da odvoji svoje ideje od fašističkih praksi u kojima se takve ideje brutalno realiziraju’.
Američkim čitaocima, izgleda, treba Hemonova sarajevska priča iz predratnih godina da bi im fašistička opasnost postala jasnija. A hrvatskim – evo neočekivanog obrata – treba njegov tekst napisan Amerikancima kako bismo shvatili da priča i dalje govori o nama. ‘Središnja fašistička ideja, koja se javlja u uskom repertoaru poznatih krinki, kaže da postoje klase ljudskih bića koje zaslužuju istrebljenje i uništenje jer su zbog nekog razloga (genetskog, kulturnog, svejedno) inherentno inferiorne ‘nama’. Svaki jebeni fašist, uključujući Bannona, bori se da ostvari tu ideju, čak i onda kada je on (a obično to jeste on – fašizam je maskulina ideologija i stoga inherentno mrzi žene) zaogrće diskursom viktimizacije i samoobrane. Znate već: oni truju našu naciju; oni uništavaju našu kulturu; mi moramo učiniti nešto u vezi njih ili ćemo nestati…’
Eto riječi kojih se vrijedi sjetiti kada idući put pročitamo stav kojeg domaćeg kolumnista ili ambicioznog političara o migrantskoj opasnosti na hrvatskim vratima. Eto riječi kojih se vrijedi sjetiti kada se neki novi revizionistički bestseler pojavi na policama. Eto onoga što govori svaki jebeni fašist, ne uključujući samo Bannona.
Ruke
Ali uključujući, naravno, novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara: ako i nije deklarirani fašist, čovjek koji smatra da je Pinochet pobio premalo ljudi i procjenjuje da bi u današnjem Brazilu trebalo masakrirati njih 30-ak hiljada prilično je nalik onome što pod fašizmom zamišljamo. Burzama to, izgleda, ne smeta: cijene dionica nakon njegova izbora poskakuju od sreće, što nas ne čudi, jer se nevidljiva ruka tržišta oduvijek dobro slagala s čvrstom rukom fašista. Ozbiljni problemi zato čekaju umjetnike, kulturnjake i nezavisne medije. ‘Ovo je noćna mora’, govori za američki portal Artnet Fernanda Brenner, svjetski razvikana kustosica iz Sao Paola. Pouzdani Art Review podsjeća da se aktualni predsjednik nedavno zalagao za ukidanje tamošnjeg Ministarstva kulture i predviđa kako bi uskoro mogao zaustaviti obnovu Nacionalnog muzeja u Rio de Janeiru, koji je prije dva mjeseca izgorio do temelja: ‘Zgrada je već planula, ne znam što hoćete od mene’, bio je tada jedini Bolsonarov komentar požara. Daily Beast prenosi kako je najavio ukidanje javne potpore medijima koji ga kritiziraju, poput najvećeg nacionalnog dnevnika Folha de S. Paulo: ‘S tim novinama je gotovo’, jasno je poručio. Ukratko, ništa neobično. Radikalna brazilska desnica probila se do vlasti agresivnim Kulturkampfom započetim prije otprilike godinu dana, kada je pod prijetnjama nasiljem zatvorena velika izložba queer umjetnosti u Porto Alegreu, a u međuvremenu su desničarski ulični odredi spalili lutku teoretičarke Judith Butler kada je ova doputovala održati predavanje o seksualnosti, natjerali u egzil niz lokalnih umjetnika, prisilili Muzej umjetnosti u Sao Paulu da na izložbu o povijesti seksualnosti zabrani ulaz mlađima od 18 godina… Ono što je počelo kao ultrakonzervativna kulturna kontrarevolucija, na predsjedničkim izborima prije dva tjedna samo se dokotrljalo do logičnog raspleta. A jedini kulturnjaci koje to ne zamara, čini se, bogati su kolekcionari. ‘Ljudi koji kupuju umjetnička djela ne ovise o ovakvim stvarima jer žive u sferama iznad svih ostalih’, objašnjava na Artnetu poznati brazilski slikar i fotograf Vik Muniz. ‘Ako imate dovoljno novaca da skupljate umjetnine, imuni ste na ovakva zbivanja. Naprosto kupite ono što vam se sviđa.’
Trst
Ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ zaključujemo na ulicama Trsta, gdje se prošloga vikenda, obilježavajući 100. godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata, okupilo dvije i po hiljade simpatizera strančice CasaPound. Redom umjetnički senzibilizirani – svoju su političku organizaciju, naposljetku, nazvali po velikom pjesniku i još većem fašistu Ezri Poundu – druženje su obogatili prigodnim kulturno-zabavnim programom, koncertom talijanskih desničarskih hardcore i pank bendova predvođenih službenom muzičkom sekcijom pokreta, rimskom grupom ZetaZeroAlfa, čiji je frontmen svojevremeno ležao u zatvoru zbog nasilja nad antifašistima. Plakat za koncert, inače, svirku je najavljivao na lokaciji ‘Fiume’, pa se hrvatskim medijima nakratko proširila vijest da fašisti dolaze u Rijeku, ali riječ je, pokazalo se, ipak bila o tršćanskom kafiću nešto sugestivnijeg imena. Dužnu pažnju ovoj strani jadranske obale casapoundovci su zato posvetili razvivši zastave tradicionalnih talijanskih provincija – Istre, Rijeke i Dalmacije – u prvim redovima kolone. Na veliku žalost njihovih hrvatskih istomišljenika, koji su im te krajeve već jednom darovali, ni zastave ni koncert ni provokacija plakatom nisu bili dovoljni: preko puta vjernih čitalaca Poundovih eseja i ‘Cantosa’ postrojilo se u spontanom kontraprosvjedu dvostruko više talijanskih i slovenskih antifašista, prilično jasno poručivši kome Trst pripada.
portalnovosti
