A kao Artikulacije, književni časopis koji 2022. objavljuje intervju Franje Nagulova s Milkom Valentom. Budući bivši laureat govori o pedofiliji: ona je, kaže, prirodna, baš poput homoseksualnosti. A osuđivati prirodne pojave mogu samo “korumpirani znanstvenici i liječnici” i “neobrazovan svjetski puk”. Svašta je još Valent izgovorio. Za sada samo informacija da je objavu intervjua odobrio Marko Gregur, glavni urednik Artikulacija i – u to vrijeme – tajnik Društva hrvatskih književnika. Ovaj podatak upamtite barem dok ne dođemo do slova “D”. A do slova “M” držite na umu da časopis sufinancira Ministarstvo kulture i medija.
B kao Bakić, Vojin. Autor kolajne koju su Valentu prvo stavili oko vrata, a onda, simbolički, skinuli. Kolajna je otežala od 45-godišnje tradicije Goranovog vijenca i velikih imena koja su ga dobila. Odlučivši da opozove odluku žirija nakon što se Valentov intervju zavrtio na društvenim mrežama, Programski odbor Goranovog proljeća ostao je na nivou te tradicije. Sam tekst opoziva manje je blistav, ali o tome ćemo pod slovom “O”.
C kao cancel culture. U skandalima poput ovog spominje se redovno, skupa s ostalim trofejima intelektualnog ljenčarenja: woke ideologijom, virtue signalingom… Umjesto komentara, riječ dajemo Espiju Tomičiću, autoru jedne od žešćih kritika Milka Valenta i svih advokata Valentovog talenta: “Ne serite, nitko vas nije kenslovao, mi vas pozivamo na odgovornost.”
Č kao Čitaj mi, kako se zove Facebook stranica s koje je priča krenula. Ona nas je upozorila na intervju iz Artikulacija, ona je prva dovela nagradu u pitanje. U poplavi medijskih komentara ime stranice skoro se i ne spominje, što pripisujemo nonšalantnom odnosu kritičarki i komentatora prema fenomenu književnih polemika u doba Facebooka. Koga fenomen zanima, može se odmah spustiti do slova “F”.
Ć kao ćelavi renomirani bradonja. Susrećemo ga na stranicama ovih novina, u članku Mime Simić “Goranova septička jama”. “Ali znate što bi bilo najkontroverznije?”, pita autorica. “Da nisam ja napisala ovaj tekst. Da ga je napisao, istog ovog, od riječi do riječi, neki veliki domaći pisac, koliko ćelav toliko bradat, koliko bradat toliko renomiran; pedeset plus, tako kao ja – samo s kurcem koji se s lakoćom dobaci od Pifa do pravoslavne crkve.” Koji ti je taj, Mima? “Onaj, znate ga dobro, koji raskrečen jutrima sjedi na zagrebačkoj špici – skicira sličice života u prolazu i montira ih natenane u još jedno vizionarsko djelo.” Aha, sad znamo koji je: prvi na kojeg ste pomislili. Kao i onaj drugi, koji vam je pao na pamet nakon njega, a i onaj treći, također. Desetak dana nakon što je skandal izbio, nijedan od njih nije se oglasio.
D kao Društvo hrvatskih književnika. Upamtili ste tko je 2022. bio tajnik Društva? Odlično. Evo što su nam u međuvremenu poručili iz DHK-a: “Osuđujući etički neprihvatljive Valentove izjave o pedofiliji iznesene u intervjuu za časopis Artikulacije, kao strukovna udruga ipak smatramo potrebnim ukazati na neprihvatljivu praksu naknadnoga oduzimanja jednom dodijeljene književne nagrade zbog pritiska medija i dijela javnosti.” Dodaju da taj čin “pokazuje neozbiljnost i neprofesionalnost prosudbenog povjerenstva koje je dodijelilo nagradu”, kao i da se njime “narušavaju ugled, vjerodostojnost i autoritet Goranovog proljeća”. Nagradu, doduše, nije povuklo prosudbeno povjerenstvo, nego programski odbor – sasvim drugo tijelo – ali na stranu sad to što u DHK-u ne znaju o čemu govore. Pravo je pitanje znaju li o kome ne govore. Ako ti je, naime, stalo do “ugleda”, “vjerodostojnosti” i “profesionalnosti”, onda ćeš valjda napomenuti da je za objavu Valentovih propedofilskih papazjanija izravno odgovoran tvoj tadašnji istaknuti član. Marko Gregur je, inače, s Valentom prije koju godinu snimio i podcast u kojem se dvojica ostarjelih dječaka zajebavaju na temu jebanja djece. Podcast je, pogađate, producirao DHK.
Dž kao dželati i dželatkinje. Na njih smo naletjeli u Facebook statusu Miljenka Jergovića, kojeg je polemika oko Goranovog vijenca potakla da nas još jednom poduči čeličnim zakonima literarne slobode: “Književnost nipošto nije prostor u kojemu bi sva mišljenja mogla biti ravnopravna ili čak vrijedna bilo kakvog uvažavanja”, javlja Službena stranica Miljenka Jergovića. “Mišljenja nečitatelja i nečitateljica su savršeno irelevantna, ili imaju značaj psovača i psovačica, komesara i komesarki, državnih dželata i dželatkinja itd.” Ova će poza ukočene autorske veličine u nekim budućim povijestima književnosti, nadamo se, biti prepoznata kao “Jergovićev raskorak”. Pomazanik literarne autonomije već nas decenijama podsjeća da su legitimna pitanja čitanja dostupna samo rijetkima, što ga ne ometa da veselo participira u nižem tabloidnom registru masovnih medija koje čitaju najviše oni što ne čitaju previše. Zlobniji od mene rekli bi da Jergović refleksno upire prstom u nečitatelje i nečitateljice samo da bi se pred nečitateljicama i nečitateljima dokazao kao Čitatelj. Drugim riječima: čak se i u Jergovićevom Facebook statusu radi prvenstveno o Jergovićevom statusu.
Nitko nije preuzeo zadaću obrane Valentovih stavova o pedofiliji, što pozdravljamo, ali mnogi su stali na barikade umjetničkih sloboda: to što Valent javno govori, tumače, nema veze s njegovom književnošću. Zadržite se s nama do kraja ovog teksta da provjerimo jesu li stvari baš tako jednostavne
Đ kao đavolji odvjetnici. Nitko nije preuzeo zadaću obrane Valentovih stavova o pedofiliji, što pozdravljamo, ali mnogi su stali na barikade umjetničkih sloboda: to što Valent javno govori, tumače, nema veze s njegovom književnošću. Zadržite se s nama do kraja ovog teksta da provjerimo jesu li stvari baš tako jednostavne. Spoiler alert: nisu.
E kao egomanija. Glavno pogonsko gorivo ovdašnjeg književnog stvaranja. Vidi pod “Ć”. Vidi pod “DŽ”. Vidi pod “V”.
F kao Facebook. Ima 10 i više godina otkako se najbumerskija među društvenim mrežama pretvorila u glavno poprište ovdašnjih književnih afera. Kako era Facebooka oblikuje polemike? Šta o tradicionalnim medijima govori činjenica da su postali echo chamber Zuckerbergove mreže? Šta da radimo s privatnim Facebook statusima, dostupnima samo ekipi s friend liste? Šta sa statusima napisanima pa izbrisanima, poput onoga Dorte Jagić (vidi pod “J”)? Šta s činjenicom da se skoro svaka polemika u doba Facebooka tiče seksističkih ispada? Da izbjegnemo nesporazum: nemam odgovore na sva ova pitanja. Samo se pitam zašto ih nitko postavlja.
G kao Goranov vijenac. Dodjeljuje se od 1971. godine za cjelokupni pjesnički opus. Jedinstvena među našim književnim nagradama, između ostalog i po antifašističkoj tradiciji koju otvoreno nastavlja. Od ove godine jedinstvena i po tome što je – iz osjećaja odgovornosti, nakon javnih kritika – opozvana.
H kao Hamsun, Knut, po zanimanju fašist. Javlja se u svakoj raspravi o odnosu autora i njegovog djela. Ako ćete poništavati književne opuse zbog piščeve građanske osobe, glasi Hamsunov poučak, onda budite dosljedni pa izbrišite iz povijesti književnosti sve one velikane koji su usput bili narkomani ili nacisti, pedofili ili seksisti. Problem s ovim argumentom je što ne dokazuje da bismo trebali razdvajati autora i djelo, nego da bismo trebali razdvajati autora i djelo pod uvjetom da je djelo vrhunsko. Da je poznato i priznato, odavno udomaćeno na sveučilišnim katedrama, klasificirano u enciklopedijama, uvezano u zlatotisku. Ideja iza Hamsunovog poučka na prvi pogled djeluje suvislo, a zapravo je bizarna: htjeli bismo opravdati književne marginalce, lunatike i heretike, a u pomoć prizivamo kanon i ugledne institucije.
I kao Ines, npr. Susrećemo je, kao i npr. Branku, u intervjuu koji je Valent dao Mirjani Dugandžiji za Jutarnji, a sažima njegov pogled na rodne odnose: “Ja volim žene, volim njihova spolovila, ali nikad, nikad u svom kratkom životu nisam zaboravio kome to spolovilo pripada! Ajmo reći npr. Branka, Ines itd. Uvijek sam znao koja je koja.” Blago ženama! Blago njihovim spolovilima! Blago npr. Branki. Blago npr. Ines.
J kao Jagić, Dorta. Jedina članica ovogodišnjeg žirija Goranovog vijenca koja se nakon opoziva nagrade javno zauzela za Valenta. Pa je Facebook statusom na vrat navukla lavinu kritika, pa je status izbrisala, pa su je neki autori krenuli braniti… Sukus izbrisanog statusa: žiri se pri izboru dobitnika vodio isključivo književnim kriterijima. To je točno. Žiriju procjena Valentovih javnih stavova naprosto nije bila u opisu posla. Samo što će se od žirija kao što je bio ovaj i od nagrade kao što je ona s imenom Ivana Gorana Kovačića uvijek očekivati više nego od nekog tamo priznanja HAZU-a, Matice hrvatske ili hrvatske države.
K kao Kostadinovski, Karla. Dobitnica Gorana za mlade pjesnike koji se dodjeljuje autoricama i autorima mlađim od 30 godina. Njen rukopis “Sebevražda” ostao je u sjeni slučaja Valent. Ispravite nepravdu, čitajte Karlu Kostadinovski.
L kao “Ledene haljine”. Valentov roman iz 2022. bio je povod za onaj intervju: tema pedofilije upravo se iz njega preselila na stranice Artikulacija. Likovi u romanu pritom nisu glasnogovornici autorovih stavova, naravno. Prije će biti suprotno: Valent u intervjuu nastupa kao glasnogovornik vlastitih likova. Primjećujete kako se naizgled jasna razlika između autora i njegovog djela pomalo ljulja? Zadržite ravnotežu, bit će toga još. U međuvremenu, glavni promotor pedofilije na stranicama “Ledenih haljina” stari je profesor, a njegovi su pogledi mahom konfuzni. Na jednom mjestu reći će da zakon “s pravom” sankcionira pedofiliju, na drugom da je zabrana pedofilije “glupa, pa čak i štetna”. Na jednom mjestu mi “ne biramo svoje osjećaje, ali možemo biti odgovorni za naše postupke”, na drugom mjestu profesor ističe da ima “mnogo iskustva s djecom”… U romanu ova konfuzija više-manje funkcionira. Problem nastaje kada se prelije u Valentove javne stavove, pa zamuti razlike između seksualne orijentacije i parafilije, između prirodnog nagona i nasilja, između seksa i silovanja.
Lj kao ljudožderstvo iliti kanibalizam. Još pod slovom “A” vidjeli smo kako Valent izjednačava pedofiliju i homoseksualnost. Evo nas oko polovice abecede, a ulozi rastu: sada Jergović, usamljeni čuvar čitalačkih spoznaja, pedofiliju izjednačava s kanibalizmom. Ušavši u polemiku s Espijem Tomičićem – eno nam ga pod slovom “T” – Jergović je na stranicama Bookse iščeprkao pohvalne kritike Valentovih knjiga, pa se Tomičiću ruga jer ovaj svoj napad na Valenta objavljuje, eto, na takvom portalu. Šta ako se malo naljutim, podjebava Jergović, pa prozovem Booksu zbog normalizacije kanibalizma o kojem Valent piše? “Ili da još malo po toj svojoj čudnoj navici svašta čitam, pa da priču proširim i na normaliziranje pedofilije? Ali ne trebate se plašiti, ni vi, ni vaše simpatično društvo iz kluba, samo budite oprezniji u praksama nečitanja…”. Hm, da, samo što je – ako se već gađamo ovakvim argumentima – kanibalizam u Valentovoj “Maloj klaonici nježnosti”, o kojoj Booksin kritičar govori, konsenzualan. Kao što, recimo, Jose iz romana “Božanska glad” Slavenske Drakulić pristaje biti ubijen i pojeden, kao što za time žudi Oahu Jim iz “Predatora” Vladimira Arsenijevića… Nismo sigurni kako točno Jergović planira “proširiti priču” s ovako opisanog kanibalizma na pedofiliju, ako u pedofilskom silovanju nema pristanka odrasle osobe, pa mu za svaki slučaj preporučujemo – kako smo ono rekli – malo više opreza u praksama nečitanja.
M kao ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Ustvrdila je da su Valentove izjave “skandalozne” i pohvalila povjerenstvo zbog odgovornog povlačenja nagrade. O vlastitoj odgovornosti, međutim, ima fleksibilnije mišljenje. Časopis Artikulacije je, podsjećamo, sufinanciralo baš Ministarstvo kulture: ministrica je dakle svojim potpisom omogućila skandal nad kojim se sada sablažnjava, ali to što je skandal omogućila ne smatra skandaloznim.
N kao nagrade, književne. Milko Valent, primjerice, dobio ih je lijep broj, uključujući nagradu HAZU-a i onu državnu, “Vladimira Nazora”. Što, složit ćemo se, potkopava imidž literarnog pankera i marginalnog buntovnika. Valent možda živi na rubu egzistencije, što sam često ističe, ali u hrvatskom književnom životu on je ugledna, priznata, institucionalno vrednovana pojava.
Nj kao “Nježna palisandrovina”, Valentova priča iz sredine 80-ih koja je kasnije samostalno ukoričena, a izdavač je reklamira kao “prvu priču u hrvatskoj književnosti koja se bavi incestuoznim erotskim kanibalizmom (brat i sestra)”. Kanibalizam je, opet, konsenzualan.
Ž kao žene. Koje su – iznova – na književnoj sceni pokrenule neugodnu priču. Slučaj koji prekida međusobno tapšanje po ramenima, otvara sukobe i zatvara vrata budućih suradnji. Umjesto da se iz prikrajka dive djelima ćelavih renomiranih bradonja
O kao opoziv. Službeni tekst programskog odbora Goranovog proljeća mogao je biti dosljedniji. Otvara se pozivanjem na Majakovskog – Knute, spavaš li mirno? – a nastavlja tvrdnjom kako su Valentove javne izjave bile shvaćene kao “produžetak” njegovog “književnog prosedea”. Ali onda izjave o pedofiliji – iako su evidentno “produžetak” prosedea romana “Ledene haljine” – najednom postaju problematične… Skloni smo, ipak, sve ove grbe na putu do priznavanja vlastite pogreške pripisati brzini reakcije, koja je u ovom slučaju bila važnija. Pa se fokusiramo na završnu rečenicu: “Praznina koja ostaje neka bude podsjetnik na vlastite pogreške, i prilog ograničavanju budućih.”
P kao pedofilija. Izgleda da smo se svi složili – osim Valenta, naravno – da pedofilija u praksi podrazumijeva odvratno nasilje. Vi, ja, strukovne udruge, ministrica kulture: toliko smo se brzo i lako složili da se čovjek zapita hoćemo li biti jednako glasni kada prvi idući put saznamo da je neki katolički pop zlostavljao djecu. A znamo da ćemo saznati.
R kao radionica, kreativna. Ovako o Valentu kaže obrazloženje žirija: “Književnost je njegov životni i umjetnički projekt (nije slučajno da i sam često rabi izraz kreativne radionice) u kojem se spajaju njegovo autobiografsko i autorsko ja…”. Eh, sad su već kulturnjačke postrojbe na braniku književne autonomije u ozbiljnom problemu: ako nam žiri, čija je zadaća bila da procijeni Valentovu književnost, sam kaže da je Valentova književnost istodobno životni i umjetnički projekt u kojem su nerazmrsivi postali “autobiografsko i autorsko ja”, kako onda razdvajati djelo i autora, kako braniti tekst od onoga tko ga je napisao? Svoje odgovore javite redakciji Novosti, najmaštovitije ćemo nagraditi.
S kao Simić, Mima. Kad smo već kod Novosti, skoknimo još jednom do Miminog teksta, mahnimo usput renomiranim bradatim ćelavcima s gigantskim kurcima – kako su samo mirni i tihi, aww – i zadržimo se na pasusu koji sažima ono najvažnije. “Zašto je seksizam još uvijek tvornička postavka koju jedva primjećujemo?” pita Mima. “Zašto su nam ti likovi i njihovo uvredljivo lupetanje u najgorem slučaju krindž, ali tapšamo ih po leđima i dijelimo vijence? Šutimo kad nam sjednu za stol nepozvani, kad se nabacuju našim curama i njihovim majkama, kad nam drže monologe, pijani ili trijezni. Šutimo li zbog rodne dresure, studija komparative, zbog kanona bez žena?”
Š kao šezdeset godina. Toliko, podsjetio nas je u Facebook statusu pisac Edo Popović, traje Valentov književni rad, a sada je “jedna, jedina rečenica” nekome dovoljna da taj rad poništi. Popović naknadno reterira: priznaje da nije raspolagao svim informacijama i da su Valentovi stavovi o pedofiliji problematičniji od “jedne, jedine rečenice”. Od toga što je sud promijenio, važnije je kako je Popović to učinio. Javno, bez skrivanja, priznajući propust i zaključivši: “Greška se ne ispravlja tako što je izbrišeš, zaboraviš, već tako što prihvatiš odgovornost, trpiš posljedice i više je ne ponoviš.” Zvuči ljekovito u doba izbrisanih statusa, čvrsto zauzetih busija i nepropitivanja vlastitih pozicija. Popoviću hvala na tome.
Tomičić, Espi. Autor vjerojatno najoštrijeg napada na Valentove javne stavove i bilo kakav pokušaj njihove relativizacije. Izdvajamo: “Valent svojim izjavama parazitira na jeziku ljudskih prava i sloboda. On, govoreći o pedofiliji kao seksualnoj orijentaciji, k tome je izjednačavajući s homoseksualnošću, otima vokabular kvir borbe, odnosno moje zajednice, borbe za ljubav, pristanak i slobodu identiteta, kako bi opravdao najgori oblik nasilja nad nezaštićenima.”
U kao umjetnost. Ne znam za vas, ali čini mi se da smo nepremostivu razliku između umjetnika i njegovog djela pri kraju ove priče ipak premostili, što nas vodi do slova…
V kao Valent, Milko. Riječ prepuštamo pjesnikinji Mariji Dejanović. Ona je u Jutarnjem listu objavila tekst koji ne pristaje na jednostavne podjele, krivce i pozitivce, moralne vertikale i horizontalno sravnjivanje diskusije. Pa kaže: “Ima nečeg odvratnog u hajci na Valenta, sažaljivo ogrezlog u svojoj pedofilskoj fiksaciji, pa se tako i ja osjećam podijeljenom što o ovom slučaju pišem. Nije jadni Valent sam sebe čupao iz naftalina, pozivao se na festivale i intervjue, ispitivao se što misli i o čemu, k tome se još i nagrađivao. (…) Krivi smo mi zato što nismo društvo, nego skupina žlundre koja je pomiče samo kad je pošteno udariš, zato što nismo javnost, nego polumrtva publika…”.
Z kao Zuppa, Jelena. Prevoditeljica koja je, među ostalim, kod nas otvorila raspravu o “ženskom pismu”, jedna od feministkinja koje su se s Valentom sukobljavale još 80-ih, na početku njegove karijere. Spominjemo je kako bismo skinuli s dnevnog reda naklapanja o pošastima woke ideologije i strašnog kenslanja: problemi oko Valenta imaju nešto dulji vijek trajanja.
Ž kao žene. Koje su – iznova – na književnoj sceni pokrenule neugodnu priču. Slučaj koji prekida međusobno tapšanje po ramenima, otvara sukobe i zatvara vrata budućih suradnji. Umjesto da se iz prikrajka dive djelima ćelavih renomiranih bradonja. Umjesto da, prije nego što progovore, polože Jergovićev test za čitateljice. Umjesto da nauče razlikovati djelo i autora. Ccc, drugarice. Šta bi na to rekla npr. Branka? Šta npr. Ines?
