Plenković i Primorac – neobjektivno sagledavanje situacije na predsjedničkim izborima (foto Slavko Midžor/PIXSELL)
Parlamentarna većina koja omogućava Andreju Plenkoviću da bude predsjednik Vlade pala je na minimalno potrebnih 76 glasova, ali premijeru i šefu HDZ-a takve okolnosti nisu nepoznate, jer je dobar dio dosadašnjih mandata vladao s podrškom iste takve većine. Valjda i zato ne pokazuje da je previše zabrinut zbog situacije u Saboru: svjestan je da Domovinski pokret, glavni partner, neće napustiti vladajuću koaliciju koliko god ministara još bilo uhapšeno i koliko god obilato morali pljunuti na vlastite predizborne parole, a zna i to da ponekog eventualnog otpadnika može zamijeniti nekima koji su trenutačno u opoziciji.
Plenković je, međutim, kontinuirano ljutit što javnost unisono ne pada ničice pred ekonomskim postignućima njegove vlade i pred njegovim držanjem Hrvatske "na pravoj strani povijesti" kad je riječ o ruskoj agresiji na Ukrajinu – i jedno i drugo ima svoje lice i naličje – a nervozu mu, s druge strane, izazivaju konkretni događaji i pojave što remete njegove autokratske pretenzije i obaraju mitove o nekom boljem HDZ-u.
U nastavku teksta donosimo glavne razloge utanjenosti Plenkovićevih živaca, što se ponajviše manifestira u njegovu svođenju vlastitih javnih istupa na bjesomučno difamiranje političkih suparnika i na glumljenje žrtve suradničkog nemorala, pri čemu – umjesto da podnese ostavku – ne preže od podlosti, manipulacija i ciničnog sluđivanja građana.
EPPO
Premda se trudio, Plenković nije uspio ostati ravnodušan na prosvjedno pismo Gordana Bosanca, zastupnika u Europskom parlamentu iz redova platforme Možemo!, namijenjeno Europskoj komisiji a u povodu združenog nasrtaja vlasti i glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića na hrvatsku ispostavu Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO). "On difamira Hrvatsku", napao ga je premijer. Europskoj komisiji obratila se i Laura Kövesi, šefica EPPO-a na razini EU-a.
Njoj je svisoka odgovorio Turudić podučavajući je zakonskim propisima i pravnoj logici. Plenković je dakako politički blagoslovio Turudićevu odluku da, bez konzultacija i valjane argumentacije, otme EPPO-u istragu o donedavnom HDZ-ovu ministru zdravstva Viliju Berošu i skupini koja je, zahvaljujući podmićivanju, prodala medicinske uređaje trima zdravstvenim ustanovama po cijenama dvostruko ili trostruko uvećanima u odnosu na realne. U KBC-u Split, gdje je nabava velikog robotskog operacijskog sustava financirana europskim novcem, kriminalna operacija nije im uspjela.
Plenkoviću taština i osobni animozitet prema Milanoviću ne dozvoljavaju da objektivno sagleda situaciju i da u što većoj mjeri eskivira da Milanovićeva pobjeda bude njegov, Plenkovićev, a ne Primorčev poraz
Kažemo da se radi o otimačini istrage jer je EPPO svojim radom došao do traga koji je pokrenuo priču i jer se potom četiri-pet mjeseci bavio prikupljanjem dokaza, dok se Turudićev USKOK – vjerojatno posredno dočuvši što radi EPPO – uključio dva tjedna prije nego što je naložio hapšenje, ali hapšenje manjeg broja ljudi u odnosu na istražni zahtjev EPPO-a: USKOK je ispustio Hrvoja Petrača i dvojicu njegovih sinova, dok EPPO upravo Petrača, koji je u bijegu, sumnjiči da je glava kriminalne organizacije što se ilegalno bogatila na prodaji medicinskih aparata.
Smisao je, naravno, u tome da se osjetljiva istraga o korupciji u zdravstvu stavi pod kontrolu politički lojalnog USKOK-a te da se ograniče dosezi istražnih poslova u skladu s očekivanjima vlasti, a očekivanja su da se ne ide dalje od onoga što se baš nikako ne može izbjeći. O Hrvoju Petraču više gotovo nitko i ne govori, s tim da se Turudić naročito ističe u šutnji.
Također, nema sumnje da će USKOK-ovi postupci biti koordinirani s pokušajima vlasti da na sve načine relativizira činjenicu da je premijerov omiljeni ministar osumnjičen za sudjelovanje u kriminalnoj grupi specijaliziranoj za prodaju medicinskih uređaja po pljačkaškim cijenama i da se zdravstveni sustav pod HDZ-om pretvorio u carstvo kriminala i različitih oblika zloupotreba.
Čak i da se Hrvatskoj ne dogode nikakve konkretne europske sankcije zbog aktivnog neprijateljstva spram EPPO-a u politički vrlo delikatnom slučaju, Plenkoviću je nepodnošljivo da se u Bruxellesu širi loš glas o njemu, jer on bi i jare i pare, to jest da u Bruxellesu uživa ugled uglađenog i umjerenog demokrata, a da kod kuće – u najmanju ruku – ohrabruje otvorenu opstrukciju kaznenog progona persona iz vrha vlasti, vlasti kojoj je on na čelu. Čini se da se ta igra skrivača polako bliži kraju, pogotovo ako EPPO prihvati bačenu rukavicu.
Predsjednički izbori
Kako sada stoje stvari, aktualni predsjednik Republike Zoran Milanović ima dobre izglede za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku, no premijer Plenković kao da ne uzima u obzir tu realnu mogućnost, pa udara ritam kampanje svog kandidata Dragana Primorca tako što forsira svađu s Milanovićem, nastojeći isprovocirati njegovu nekontroliranu reakciju; dosad mu nije uspjelo, iako ga je počeo nazivati "političkim karcinomom Hrvatske". Primorac, pak, samo nemušto ponavlja Plenkovićeve teze i uglavnom ne zna što bi sa svojom kampanjom.
Prema posljednjem istraživanju Ipsosa za Novu TV, i Marija Selak Raspudić uvjerljivo bi pobijedila Primorca ako bi se nekim čudom zbilo da njih dvoje prođu u drugi krug: to govori da većina birača ne želi da HDZ preuzme sve važne poluge vlasti, što je prepreka koju bi teško preskočio i kandidat s puno više političkog talenta i s puno manje afera iza sebe nego što je slučaj s Primorcem. Plenkoviću, međutim, taština i osobni animozitet prema Milanoviću ne dozvoljavaju da objektivno sagleda situaciju i da u što većoj mjeri eskivira da Milanovićeva pobjeda bude njegov, Plenkovićev, a ne Primorčev poraz.
Aktualni predsjednik Republike izjavio je u nedavnom intervjuu za HTV da će, kad bude izabran, ponoviti poziv premijeru da počnu razgovarati o pitanjima obrane, nacionalne sigurnosti i vanjske politike, odnosno o područjima u kojima premijer i predsjednik dijele nadležnost.
U ovom času nema naznaka da je Plenković sposoban doživjeti eventualnu Milanovićevu pobjedu kao priliku za odustajanje od vladarskog koncepta koji prakticira posljednjih četiri-pet godina, a to je durenje i otresanje na svakoga tko nije oduševljen njegovom ličnošću i njegovim zaslugama za Hrvatsku. Taj koncept evidentno je iscrpljen i luči kontraefekte, no valja imati na umu da dugotrajno konzumiranje vlasti katkad zna odsjeći veze s realnošću.
Ministar obrane Anušić na Danu vukovarsko-srijemske županije (Foto: Davor Javorović/PIXSELL)
Anušić
Ministar obrane Ivan Anušić, kao Plenkovićev izaslanik, govorio je prošli tjedan na tribini Hrvatskog diplomatskog kluba o aktualnim sigurnosnim i geopolitičkim izazovima u svijetu. Skup je bio zatvoren za javnost, ali novinar Jutarnjeg lista bio je ondje: teško je povjerovati da Anušić to nije znao i da je bio uvjeren da njegove riječi neće izići iz prostorije.
U svakom slučaju, Anušić se u maniri birtijskog geostratega obrušio na "ružičastu", to jest pretjerano liberalnu politiku Europske unije, politiku u kojoj se više pazilo na "maslačke i pčele" nego na sigurnost i kršćanske vrijednosti, te je konstatirao da Hrvatskoj prijeti veća vojna opasnost od Mađarske nego od Srbije.
Anušić daje do znanja da je tu, da vidi Plenkovićevu uzdrmanost zbog Beroševe afere, zbog najtanje moguće većine u parlamentu i zbog izglednog promašaja s Primorčevom kandidaturom, pa želi potvrditi svoju čelnu poziciju u redu za Plenkovićeva nasljednika, kad se okolnosti jednom sretno namjeste
Mada su naknadno uslijedili pokušaji ublažavanja, Anušić je, zapravo, kritizirao svog šefa Plenkovića, jer je Plenković više od osam godina glas Hrvatske u vodstvu Europske unije i nikad nije imao nikakvih primjedbi na stratešku orijentaciju EU-a; Plenković je, osim toga, više od osam godina hrvatski premijer i nitko mu, pa ni Bruxelles, nije branio da ojačava Hrvatsku vojsku i u kadrovskom i u materijalnim pogledu, odnosno da ulaže milijarde u borbene sustave koji bi Hrvatsku, barem prividno, činili sigurnom i sposobnom da se zaštiti od – doduše imaginarnih – prijetnji državnoj suverenosti i teritorijalnoj cjelovitosti.
Anušićevo geopolitičko rezoniranje nije drugo doli amatersko pojednostavljivanje i neodgovorno sijanje straha kako bi se – mimo ikakvih doktrinarnih dokumenata i stručnih analiza – na brzinu nabavljalo skupo naoružanje i utjerivao militaristički duh u stanovništvo, ali takvi stavovi uživaju podršku u dobrom dijelu HDZ-a i opće javnosti. I takvi stavovi jesu izraz nepovjerenja prema Plenkoviću, jesu jasan suverenistički otklon od premijerove "ružičaste" političke vizure.
Anušić naprosto daje do znanja da je tu, da vidi Plenkovićevu uzdrmanost zbog Beroševe afere, zbog najtanje moguće većine u parlamentu i zbog izglednog promašaja s Primorčevom kandidaturom, pa želi potvrditi svoju čelnu poziciju u redu za Plenkovićeva nasljednika, kad se okolnosti jednom sretno namjeste.
U posljednjih nekoliko mjeseci činilo se da je premijer uspio pasivizirati Anušića upregnuvši ga u sukob s Milanovićem, ali očito je da se ministar obrane nije odrekao ambicije da se uspne na najvišu razinu političke moći. Time je, uostalom, motivirano njegovo odbijanje da bude HDZ-ov kandidat za predsjednika Republike: poraz bi nanio nepopravljivu štetu njegovim visokim ambicijama.
Ustavni sud
Premda se u trenutku zaključenja ovoga teksta, u srijedu prijepodne, čini da su HDZ i SDP blizu tome da se dogovore o novom sastavu Ustavnog suda, o Plenkovićevu shvaćanju te sudske instance najbolje svjedoči njegov centralni uvjet u pregovorima o izboru budućih sudaca. Javno je, naime, zahtijevao – zasad ne znamo s kakvim uspjehom – da se lijeva opozicija obaveže da će u listopadu sljedeće godine, kad istječe mandat trojici sudaca, pristati na to da HDZ odabere dva suca, e da bi omjer snaga u Ustavnom sudu bio sedam naprema šest u korist onih koji su HDZ-ov izbor, jer sad bi trebalo biti izabrano deset sudaca i sutkinja – po pet sa svake strane.
Plenković strahuje da bi opozicija u listopadu 2025., ili šest mjeseci kasnije ako se produži mandat trojici sudaca, mogla bojkotirati izglasavanje zamjena za Miroslava Šeparovića, Matu Arlovića i Gorana Selaneca, što bi značilo da odnos ostaje pet naprema pet, a za donošenje odluka potrebno je sedam glasova.
Nije poznato otkud ideja da bi parlamentarna većina trebala imati većinu i u Ustavnom sudu, naročito s obzirom na to da sucima jedan mandat traje dvostruko duže od jednog mandata vlade, ali lako je zaključiti da HDZ nikako ne želi izgubiti nadzor nad Ustavnim sudom, jer se pokazalo da taj sud itekako može biti koristan u političkim bitkama.
HDZ ne želi ostati bez jednog od važnijih nepolitičkih sredstava političke borbe, a da bi se prikrila ta namjera, Plenković je danima optuživao SDP i Možemo! da opstruiraju dogovor o ustavnim sucima, što je još jedan dokaz u prilog tezi da se premijer definitivno prestao opterećivati istinom i poštenjem u obrani svoje višestruko kompromitirane pozicije.
