Kao po pravilu, u lokalnim seksističkim skandalima svi se ti dobronamjerni frajeri i opušteni zajebanti već nakon prve negativne reakcije pretvore u vlastitu suprotnost: samo je nekoliko koraka od alfa-mužjaka do naivnog i neshvaćenog dječaka, koji krivicu precizno locira baš svugdje osim u vlastitim riječima
Ne treba ti puno da s vrata odmjeriš dobru prijateljicu, ne treba ti puno da podijeliš mišljenje o njenom izgledu. Ne treba ti puno da procijeniš kako je nekako ‘ljepša i kompletnija’ otkad je postala majka, ne treba ti puno ni da svoju ekspertizu objaviš na Facebooku. Ne treba ti puno čak ni da drugu prijateljicu – onu kojoj, recimo, tvoj prethodni komentar nije baš najbolje sjeo – oraspoložiš drugarskom šalom: ponudiš joj, na primjer, u privatnoj poruci malo svoje sperme u fildžanu, čisto onako, da se nađe, jednom kad se i sama odluči kompletirati. Ni za što od toga, dakle, ne treba ti puno: sasvim je dovoljno to što si muško. Problemi međutim nastaju kad ona druga prijateljica nikako neće da shvati šalu, nego šera i zakera, pa jedna nevina fildžan-zajebancija – koja ti se, dok si je pisao, činila baš nekako virilna – neočekivano postane viralna. Da bi prešao put od zajebantske privatne poruke do iznuđene javne isprike – shvaćaš tada na vlastito čuđenje – najednom ti treba mnogo, mnogo više.
‘Koliko smo seksističko društvo najbolje saznamo na vlastitom primjeru, misleći da je šala ono što je ozbiljna uvreda’, napisao je prošlog utorka na svome profilu Goran Samardžić, sarajevski pisac i suvlasnik nakladničke kuće Buybook, autor nekoliko uspješnih knjiga i jednog neuspješnog pokušaja da novinarku Jelenu Kalinić šarmira nudeći joj ‘malo onog’ u fildžanu. ‘Izvinjavam se Jeleni Kalinić i cjelokupnoj javnosti zbog seksizma. Svjestan kakvu sam štetu učinio, povlačim se sa svih pozicija u izdavačkoj kući Buybook.’ Izvinjenje – kratko, korektno i, čini se, iskreno – stiglo je međutim na novinarkinu adresu punih deset dana nakon fildžana: zato sada, evo, precizno znamo što ti sve treba da bi prešao mukotrpan put od privatne poruke do javne isprike. Trebao je omanji regionalni medijski skandal i džungla oprečnih komentara, trebala je svakodnevna onlajn-prozivka i još veća podrška onih koji smatraju da je Kalinićina reakcija bila pretjerana. Trebalo je da se još u prvoj svojoj izjavi, prije desetak dana, ispričaš zato što je ‘zbog dijela privatne prepiske među FB zajednicom kreirano mišljenje o meni kao seksisti’: kao da ti s kreiranjem takvog mišljenja nemaš baš nikakve veze. Trebalo je da podsjetiš kako podržavaš ‘objavljivanje literature koja afirmiše ženska ljudska prava’ i kako si sam, štoviše, napisao roman ‘sa queer junakom’: kao da književni opus unaprijed ekskulpira i kao da lokalne lijeve i liberalne scene nisu prepune muških šovinista. Trebalo je da Abdulah Sidran javno poruči kako ti ‘bilo kakvu vrstu netolerancije može pripisati samo onaj ko nimalo ne poznaje ni tebe ni tvoju književnost’: kao da su za procjenu seksizma nadležni isključivo dobri prijatelji. Trebalo je da nekoliko dana kasnije izjaviš kako ti je ‘Jelena bila prijateljica’ i ‘čak književni fan’: kao da se s prijateljicama i fanovima ćuna ne računa. Trebalo je da povjeriš kako ti je ‘žao zbog Jelene’ jer si ‘prijateljicu izgubio’: kao da se ovdje radi prvenstveno o tvojim osjećajima. Trebalo je da najaviš kako ćeš se isključiti s Facebooka jer nisi ‘dorastao toj nemani’: kao da je Facebook kriv za ono što si po njemu pisao. Trebalo je da uz svaku svoju prethodnu ispriku ponoviš kako si ‘pogrešno shvaćen’ i ‘naivan’, kako ‘nisi imao loše namjere’: sve je to trebalo, i dobro je što se dogodilo. Jer i sada, nakon što je Samardžić iz trećeg pokušaja napokon sročio pošteno izvinjenje – zaključivši priču na primjeren način – roje se komentari onih koji se s takvim zaključkom ne slažu. I jer sada, nakon što je priča gotova, imamo, evo, lijep kroki skoro svakog lokalnog seksističkog ispada. Kao po pravilu, svi se ti dobronamjerni frajeri i opušteni zajebanti već nakon prve negativne reakcije pretvore u vlastitu suprotnost: od onog čvrstog muževnog garda najednom više ne ostane ništa. Pa se pronalaze izlike, okrivljuje fejsbuke i podsjeća na prošle zasluge. Pa se zove prijatelje za svjedoke, pa se ističu dobre namjere. Pa se ukazuje na kontekst, pa se uočava šire nerazumijevanje. Fascinantne su ponekad te transformacije: u samo nekoliko koraka od alfa-mužjaka do naivnog i neshvaćenog dječaka, koji krivicu precizno locira baš svugdje osim u vlastitim riječima. Čudno, jer kada se pročita Samardžićeva finalna izjava stvar ne djeluje toliko komplicirano: dovoljno je preuzeti odgovornost, ponuditi ispriku i pokušati ispraviti pogrešku. Dovoljno je prihvatiti posljedice, dovoljno je ne tražiti krivce. Ili – hajde da to kažemo riječima koje neće iritirati sve one osjetljivije na teror političke korektnosti, #MeToo zapomaganja i slične feminističke kerefeke – dovoljno je biti muško.
Ostajemo ulogirani na Facebook: najgušća društvena mreža na svijetu muči se s optužbama za širenje lažnih vijesti, prvim znacima pada posjećenosti i, općenito, sve lošijim imidžom – eno je, recimo, magazin ‘Wired’ na naslovnicu posljednjeg broja stavio ilustraciju Zuckerbergovog lica prepunog ožiljaka i masnica – a sada je, da stvar bude gora, proizvela još jedan solidan cenzorski skandal. Fotografija slavne Vilendorfske Venere, 30-ak hiljada godina stare kamene figurice, uklonjena je sa stranice talijanske artivistice Laure Ghiande zbog promoviranja pornografije. Nakon Courbetovog ‘Porijekla svijeta’, kopenhaške skulpture Male sirene, ikoničke fotografije vijetnamske djevojčice koja bježi od plamena napalma i niza poznatih zabranjenih djela, ovo je, čini se, ipak najbizarniji eksponat u galeriji Facebookovih promašenih procjena. Nakon što se priča zakotrljala, zabrana je, doduše, povučena, a stigla je i službena isprika: komentari u kulturnim rubrikama ljuljaju se međutim i dalje između ismijavanja i zgražanja. Tim Schneider s portala Artnet pokušava biti realističan: ‘Sjetite se, ako čitavo čovječanstvo zamislimo kao Sunčev sustav, umjetnički svijet bio bi u najboljem slučaju veličine Plutona, ako ne i nekog nevažnog asteroida koji kruži oko Mjeseca. Zato, ukoliko ste Facebook, neće vas previše brinuti što se tu i tamo morate ispričati nekoj talijanskoj art-aktivistici ili što ste naljutili austrijski povijesni muzej…’ Naprotiv, uvjerava nas Schneider, cenzorski konzervativizam kompanije dio je promišljene strategije, koja u nešto daljoj budućnosti uključuje i širenje na gigantsko kinesko tržište, a ondje su pravila cenzure kudikamo stroža nego na Zapadu: povremena javna poskliznuća, poput ovoga Vilendorfskom Venerom, stoga su samo dio unaprijed ukalkuliranog rizika. Svejedno, vijest zabrinjava: ako Facebookovi algoritmi i oni malobrojni zaposlenici zaduženi za uklanjanje spornih sadržaja nisu sposobni zajedničkim snagama razlikovati akt iz paleolitika od hardcore slika, onda nedavna Zuckerbergova obećanja da će se konačno obračunati s pošasti ‘lažnih vijesti’ zvuče uvjerljivo koliko i…
…izmotavanja članova Vijeća Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, koji su ovih dana naumili smijeniti ravnateljicu Jasminku Mesarić, navodeći među razlozima činjenicu da je krajem prošle godine, u sklopu retrospektive studentskih radova, izložila fotografiju umjetnice Ane Petrović pod naslovom ‘Pičkin dim’. Fotografija prikazuje točno ono što stoji u naslovu, a vijećnici ovako tumače svoju odluku: ‘Nitko autorima ne osporava autorstvo niti ograničava slobodu umjetničkog izražavanja, međutim svakako su Muzej kao javna ustanova koja je ustupila svoj izložbeni prostor, a time i njegova ravnateljica, trebali povesti računa o tome da je izložba postavljena u vrijeme Adventa…’ I tako dalje, i tako tuplje. Kako se to ‘ne ograničava sloboda umjetničkog izražavanja’ ako se upućuju ovakve poruke službenim kanalima, kako vijećnici zamišljaju da bi autorima uopće mogli ‘osporiti autorstvo’, što bi ‘osporavanje autorstva’ točno značilo: ništa od svega toga do kraja dopisa ne postaje, nažalost, jasno. Najjasnijom se za sada čini pretpostavka da iza vijećničkog naklapanja stoji politička odluka da se ravnateljica ukloni, neovisno o razlozima. U međuvremenu, osječki umjetnici već su u znak podrške svojoj kolegici Ani Petrović najavili kolektivnu ad hoc izložbu pod naslovom ‘Pičkin dim’: otvara se u Esseker centru, u subotu, 10. marta, u 20 sati, a pozvani su da sudjeluju ‘umjetnici svih umjetničkih praksi jednim svojim radom na temu prikaza vagine’. Uz posebnu napomenu: ‘Dozvoljene su i apstraktne slike iz kojih se može skužiti tema.’
U nešto drukčijim okolnostima, vijest da Evropska banka za obnovu i razvoj pokreće vlastitu književnu nagradu dobila bi na stranicama ‘Neprijateljske propagande’ odgovarajući tretman. Činjenica da jedna od moćnijih evropskih financijskih institucija, zadužena za ‘otvaranje tržišta’ po manje razvijenim zemljama, sada preuzima ulogu literarnog mecene dovoljno je perverzna da joj se posveti ekstenzivniji osvrt: upravo su, naime, neumoljivi zakoni tržišta po istočnoevropskim zemljama devastirali lokalne književne produkcije čije šampione EBRD sada, evo, nagrađuje. Ovom prilikom, ipak, ugrist ćemo se za jezik, jer je među troje finalista – uz Borisa Akunjina (‘Cijeli svijet je pozornica’) i Burhana Sönmeza (‘Istanbul Istanbul’) – ušla i Daša Drndić s engleskim prijevodom romana ‘Belladonna’. Pobjednik – ili, kako se nadamo, pobjednica – bit će proglašena na svečanosti u Londonu 10. aprila. Dobit će 20 hiljada eura, finalistima idu po dvije. Što se nas tiče: Daši Drndić čestitke, svima koji još uvijek nisu čitali ‘Belladonnu’ preporuke, Evropskoj banci za obnovu i razvoj sve najgore.
Isprika
Ne treba ti puno da s vrata odmjeriš dobru prijateljicu, ne treba ti puno da podijeliš mišljenje o njenom izgledu. Ne treba ti puno da procijeniš kako je nekako ‘ljepša i kompletnija’ otkad je postala majka, ne treba ti puno ni da svoju ekspertizu objaviš na Facebooku. Ne treba ti puno čak ni da drugu prijateljicu – onu kojoj, recimo, tvoj prethodni komentar nije baš najbolje sjeo – oraspoložiš drugarskom šalom: ponudiš joj, na primjer, u privatnoj poruci malo svoje sperme u fildžanu, čisto onako, da se nađe, jednom kad se i sama odluči kompletirati. Ni za što od toga, dakle, ne treba ti puno: sasvim je dovoljno to što si muško. Problemi međutim nastaju kad ona druga prijateljica nikako neće da shvati šalu, nego šera i zakera, pa jedna nevina fildžan-zajebancija – koja ti se, dok si je pisao, činila baš nekako virilna – neočekivano postane viralna. Da bi prešao put od zajebantske privatne poruke do iznuđene javne isprike – shvaćaš tada na vlastito čuđenje – najednom ti treba mnogo, mnogo više.
‘Koliko smo seksističko društvo najbolje saznamo na vlastitom primjeru, misleći da je šala ono što je ozbiljna uvreda’, napisao je prošlog utorka na svome profilu Goran Samardžić, sarajevski pisac i suvlasnik nakladničke kuće Buybook, autor nekoliko uspješnih knjiga i jednog neuspješnog pokušaja da novinarku Jelenu Kalinić šarmira nudeći joj ‘malo onog’ u fildžanu. ‘Izvinjavam se Jeleni Kalinić i cjelokupnoj javnosti zbog seksizma. Svjestan kakvu sam štetu učinio, povlačim se sa svih pozicija u izdavačkoj kući Buybook.’ Izvinjenje – kratko, korektno i, čini se, iskreno – stiglo je međutim na novinarkinu adresu punih deset dana nakon fildžana: zato sada, evo, precizno znamo što ti sve treba da bi prešao mukotrpan put od privatne poruke do javne isprike. Trebao je omanji regionalni medijski skandal i džungla oprečnih komentara, trebala je svakodnevna onlajn-prozivka i još veća podrška onih koji smatraju da je Kalinićina reakcija bila pretjerana. Trebalo je da se još u prvoj svojoj izjavi, prije desetak dana, ispričaš zato što je ‘zbog dijela privatne prepiske među FB zajednicom kreirano mišljenje o meni kao seksisti’: kao da ti s kreiranjem takvog mišljenja nemaš baš nikakve veze. Trebalo je da podsjetiš kako podržavaš ‘objavljivanje literature koja afirmiše ženska ljudska prava’ i kako si sam, štoviše, napisao roman ‘sa queer junakom’: kao da književni opus unaprijed ekskulpira i kao da lokalne lijeve i liberalne scene nisu prepune muških šovinista. Trebalo je da Abdulah Sidran javno poruči kako ti ‘bilo kakvu vrstu netolerancije može pripisati samo onaj ko nimalo ne poznaje ni tebe ni tvoju književnost’: kao da su za procjenu seksizma nadležni isključivo dobri prijatelji. Trebalo je da nekoliko dana kasnije izjaviš kako ti je ‘Jelena bila prijateljica’ i ‘čak književni fan’: kao da se s prijateljicama i fanovima ćuna ne računa. Trebalo je da povjeriš kako ti je ‘žao zbog Jelene’ jer si ‘prijateljicu izgubio’: kao da se ovdje radi prvenstveno o tvojim osjećajima. Trebalo je da najaviš kako ćeš se isključiti s Facebooka jer nisi ‘dorastao toj nemani’: kao da je Facebook kriv za ono što si po njemu pisao. Trebalo je da uz svaku svoju prethodnu ispriku ponoviš kako si ‘pogrešno shvaćen’ i ‘naivan’, kako ‘nisi imao loše namjere’: sve je to trebalo, i dobro je što se dogodilo. Jer i sada, nakon što je Samardžić iz trećeg pokušaja napokon sročio pošteno izvinjenje – zaključivši priču na primjeren način – roje se komentari onih koji se s takvim zaključkom ne slažu. I jer sada, nakon što je priča gotova, imamo, evo, lijep kroki skoro svakog lokalnog seksističkog ispada. Kao po pravilu, svi se ti dobronamjerni frajeri i opušteni zajebanti već nakon prve negativne reakcije pretvore u vlastitu suprotnost: od onog čvrstog muževnog garda najednom više ne ostane ništa. Pa se pronalaze izlike, okrivljuje fejsbuke i podsjeća na prošle zasluge. Pa se zove prijatelje za svjedoke, pa se ističu dobre namjere. Pa se ukazuje na kontekst, pa se uočava šire nerazumijevanje. Fascinantne su ponekad te transformacije: u samo nekoliko koraka od alfa-mužjaka do naivnog i neshvaćenog dječaka, koji krivicu precizno locira baš svugdje osim u vlastitim riječima. Čudno, jer kada se pročita Samardžićeva finalna izjava stvar ne djeluje toliko komplicirano: dovoljno je preuzeti odgovornost, ponuditi ispriku i pokušati ispraviti pogrešku. Dovoljno je prihvatiti posljedice, dovoljno je ne tražiti krivce. Ili – hajde da to kažemo riječima koje neće iritirati sve one osjetljivije na teror političke korektnosti, #MeToo zapomaganja i slične feminističke kerefeke – dovoljno je biti muško.
Cenzura
Ostajemo ulogirani na Facebook: najgušća društvena mreža na svijetu muči se s optužbama za širenje lažnih vijesti, prvim znacima pada posjećenosti i, općenito, sve lošijim imidžom – eno je, recimo, magazin ‘Wired’ na naslovnicu posljednjeg broja stavio ilustraciju Zuckerbergovog lica prepunog ožiljaka i masnica – a sada je, da stvar bude gora, proizvela još jedan solidan cenzorski skandal. Fotografija slavne Vilendorfske Venere, 30-ak hiljada godina stare kamene figurice, uklonjena je sa stranice talijanske artivistice Laure Ghiande zbog promoviranja pornografije. Nakon Courbetovog ‘Porijekla svijeta’, kopenhaške skulpture Male sirene, ikoničke fotografije vijetnamske djevojčice koja bježi od plamena napalma i niza poznatih zabranjenih djela, ovo je, čini se, ipak najbizarniji eksponat u galeriji Facebookovih promašenih procjena. Nakon što se priča zakotrljala, zabrana je, doduše, povučena, a stigla je i službena isprika: komentari u kulturnim rubrikama ljuljaju se međutim i dalje između ismijavanja i zgražanja. Tim Schneider s portala Artnet pokušava biti realističan: ‘Sjetite se, ako čitavo čovječanstvo zamislimo kao Sunčev sustav, umjetnički svijet bio bi u najboljem slučaju veličine Plutona, ako ne i nekog nevažnog asteroida koji kruži oko Mjeseca. Zato, ukoliko ste Facebook, neće vas previše brinuti što se tu i tamo morate ispričati nekoj talijanskoj art-aktivistici ili što ste naljutili austrijski povijesni muzej…’ Naprotiv, uvjerava nas Schneider, cenzorski konzervativizam kompanije dio je promišljene strategije, koja u nešto daljoj budućnosti uključuje i širenje na gigantsko kinesko tržište, a ondje su pravila cenzure kudikamo stroža nego na Zapadu: povremena javna poskliznuća, poput ovoga Vilendorfskom Venerom, stoga su samo dio unaprijed ukalkuliranog rizika. Svejedno, vijest zabrinjava: ako Facebookovi algoritmi i oni malobrojni zaposlenici zaduženi za uklanjanje spornih sadržaja nisu sposobni zajedničkim snagama razlikovati akt iz paleolitika od hardcore slika, onda nedavna Zuckerbergova obećanja da će se konačno obračunati s pošasti ‘lažnih vijesti’ zvuče uvjerljivo koliko i…
Vagine
…izmotavanja članova Vijeća Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, koji su ovih dana naumili smijeniti ravnateljicu Jasminku Mesarić, navodeći među razlozima činjenicu da je krajem prošle godine, u sklopu retrospektive studentskih radova, izložila fotografiju umjetnice Ane Petrović pod naslovom ‘Pičkin dim’. Fotografija prikazuje točno ono što stoji u naslovu, a vijećnici ovako tumače svoju odluku: ‘Nitko autorima ne osporava autorstvo niti ograničava slobodu umjetničkog izražavanja, međutim svakako su Muzej kao javna ustanova koja je ustupila svoj izložbeni prostor, a time i njegova ravnateljica, trebali povesti računa o tome da je izložba postavljena u vrijeme Adventa…’ I tako dalje, i tako tuplje. Kako se to ‘ne ograničava sloboda umjetničkog izražavanja’ ako se upućuju ovakve poruke službenim kanalima, kako vijećnici zamišljaju da bi autorima uopće mogli ‘osporiti autorstvo’, što bi ‘osporavanje autorstva’ točno značilo: ništa od svega toga do kraja dopisa ne postaje, nažalost, jasno. Najjasnijom se za sada čini pretpostavka da iza vijećničkog naklapanja stoji politička odluka da se ravnateljica ukloni, neovisno o razlozima. U međuvremenu, osječki umjetnici već su u znak podrške svojoj kolegici Ani Petrović najavili kolektivnu ad hoc izložbu pod naslovom ‘Pičkin dim’: otvara se u Esseker centru, u subotu, 10. marta, u 20 sati, a pozvani su da sudjeluju ‘umjetnici svih umjetničkih praksi jednim svojim radom na temu prikaza vagine’. Uz posebnu napomenu: ‘Dozvoljene su i apstraktne slike iz kojih se može skužiti tema.’
Finale
U nešto drukčijim okolnostima, vijest da Evropska banka za obnovu i razvoj pokreće vlastitu književnu nagradu dobila bi na stranicama ‘Neprijateljske propagande’ odgovarajući tretman. Činjenica da jedna od moćnijih evropskih financijskih institucija, zadužena za ‘otvaranje tržišta’ po manje razvijenim zemljama, sada preuzima ulogu literarnog mecene dovoljno je perverzna da joj se posveti ekstenzivniji osvrt: upravo su, naime, neumoljivi zakoni tržišta po istočnoevropskim zemljama devastirali lokalne književne produkcije čije šampione EBRD sada, evo, nagrađuje. Ovom prilikom, ipak, ugrist ćemo se za jezik, jer je među troje finalista – uz Borisa Akunjina (‘Cijeli svijet je pozornica’) i Burhana Sönmeza (‘Istanbul Istanbul’) – ušla i Daša Drndić s engleskim prijevodom romana ‘Belladonna’. Pobjednik – ili, kako se nadamo, pobjednica – bit će proglašena na svečanosti u Londonu 10. aprila. Dobit će 20 hiljada eura, finalistima idu po dvije. Što se nas tiče: Daši Drndić čestitke, svima koji još uvijek nisu čitali ‘Belladonnu’ preporuke, Evropskoj banci za obnovu i razvoj sve najgore.
