Nikola Bašić, autor proslavljenih zadarskih Morskih orgulja, pobjednik je natječaja za spomenik svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, kojim se napokon dovršava davna Tuđmanova ideja miksanja partizanskih i ustaških kostiju u zajedničkoj masovnoj grobnici
Franjo bi bio zadovoljan. Kada je početkom prošlog mjeseca, na godišnjicu Tuđmanove smrti, njegova namrgođena faca prekrila fasadu Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, stotinjak kvadratnih metara velika slika bila je u skladu s povijesnom veličinom Prvog Hrvatskog Predsjednika.
Franjo bi bio zadovoljan. Kada su Tomislava Buntaka, predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika koje ondje obitava, novinari priupitali po kojoj je točno proceduri Meštrovićevu zgradu pretvorio u gigantski reklamni pano za kolektivno sjećanje na Oca Domovine, on im je objasnio kako su tu uslugu zatražili iz središnjice HDZ-a pa im je, eto, odlučio udovoljiti.
Franjo bi bio zadovoljan. To Hrvatska za koju se borio, kakvu je sanjao i stvarao. Država u kojoj istaknuti umjetnici poslušno ispunjavaju želje vlasti, država u kojoj nezavisne umjetničke udruge ovise o hirovima HDZ-a, država koja se po potrebi pretvara u pano kolektivnog sjećanja: Hrvatska po mjeri Tuđmana.
Baš u takvoj državi dočekali smo ovih dana rezultate Natječaja za idejno likovno rješenje spomen-obilježja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Ili – ako vam to zvuči odviše komplicirano – rezultate natječaja kojim je Ministarstvo hrvatskih branitelja Tome Medveda, uz servilnu stručnu ispomoć Buntakova HDLU-a, tražilo i pronašlo spomenik dovoljno besmislen da ga se istovremeno može postaviti usred nekadašnjeg jasenovačkog logora i pokraj grobnica nacističkih kolaboracionista. Zamisao posthumnog pomirenja partizana i ustaša pod egidom pijeteta prema žrtvama ‘svih totalitarnih režima’ nije, naravno, nova, ali kada je Prvi Hrvatski Predsjednik na vrhuncu svoga revizionističkog ludila, sredinom devedesetih, predlagao miješanje ustaških i partizanskih kostiju u zajedničkoj masovnoj grobnici, još uvijek je djelovala suviše perverzno: dobro se sjećamo konsternacije kojom su tada dočekana Tuđmanova pozivanja na fašističkog diktatora Francisca Franca, od kojeg je preuzeo morbidnu ideju miksanja posmrtnih ostataka. Danas, međutim, memorijalni glajhšaltung žrtava ‘svih totalitarnih ideologija’, koji će se u formi nekoliko stotina identičnih spomenika rasuti širom Hrvatske, gdje god su otkrivene (poslije)ratne grobnice, prolazi skoro neprimjetno, elegantno uklopljen u matricu službene antikomunističke histerije Evropske unije. Franjo bi, rekosmo, bio zadovoljan.
A zadovoljan je i pobjednik natječaja Nikola Bašić, autor proslavljenih zadarskih Morskih orgulja. Njegov rad, koji će uskoro stajati pokraj nekoliko stotina otkrivenih grobnica – masivni kvadrat s kružnim isječkom od inoksa – asocira na otvoreni grob, a namjera mu je, prema umjetnikovim riječima, ‘da se raspolučeno (sic!) hrvatsko društvo konačno sljubi u oprostu i pomirenju’. Misiji sljubljivanja trebala bi pripomoći semantička raskalašenost spomenika: ‘Spomenički oblik odmaknut je od simboličke eksplicitnosti’, tumači Bašić. ‘Ovo je poruka koja promatrača poziva na istraživanje, na neku suradnju, na perceptivnu ‘igru’ gdje se promatrača poziva da odgonetne značenje toga znaka, tako da u tom odgonetanju svatko pronađe nešto što je njemu blisko. Netko će pronaći kraj pomrčine Sunce, netko neku otvorenu zapretenu tajnu, vrata trezora…’ Odnosno – dozvolite da malo pojednostavimo – Bašićev spomenik žrtvama ‘svih totalitarnih režima’ znači doslovce svašta kako ne bi morao značiti apsolutno ništa. A možda je i obratno: on ne znači ništa kako bismo, već prema potrebi, u njega mogli utrpati svašta. I partizane i ustaše, i komunizam i nacizam, i žrtve i zlotvore, i borce za slobodu i čuvare konclogora… Točno tako, uostalom, treba izgledati spomenik po mjeri ove države i njenog poremećenog povijesnog sjećanja. Države u kojoj istaknuti umjetnici poslušno ispunjavaju narudžbe vlasti, države u kojoj nezavisne umjetničke udruge servilno sekundiraju vojnim ministarstvima, države skrojene po mjeri Prvog Hrvatskog Predsjednika Tuđmana i njegovog revizionističkog ludila, ponešto prilagođenog aktualnim zahtjevima vremena.
Franjo bi bio zadovoljan.
Franco također.
A onda opet, šta ti je povijesna ironija: jedini pravi baštinik Tuđmanove grandomanije, propagandnog kiča i pomaknutog osjećaja za stvarnost na ovim prostorima obitava danas s istočne strane hrvatske granice. Vjerojatno ste već vidjeli TV-spot kojim Aleksandar Vučić, predsjednik Srpske napredne stranke i Srbije kao takve, svojim sugrađanima čestita božićne i novogodišnje praznike, ali i dalje je vrijedan prepričavanja. Na početku gledamo Tipičnu Srpsku Porodicu – sina, kći i roditelje koji su iz nekog razloga jedva koju godinu stariji od svoje djece – kako na televiziji prate napetu utakmicu. Dvije minute prije kraja, Srbija gubi, ali sin je siguran da će se dogoditi čudo: ‘Setite se koliko smo želeli da nam plate budu veće i to se desilo u najkraćem roku, pa čvrste veze sa svetom, razvoj IT-industrije’, nabraja pametni mali naprednjak, srce mamino i zlato Acino, dok ga ostali pažljivo slušaju. ‘Okej, desile su se velike stvari, ali čuda?’ donekle je skeptičan otac. ‘Da sad puknem prstima i poželim da nam Vučić donese čaj, to bi se kao desilo?’ U današnjoj Srbiji, u veselom prazničnom ozračju i u bizarnom umu scenarista ove nadrealne reklame dešava se upravo to: u dnevni boravak Tipične Srpske Porodice ulazi sam Aleksandar Vučić, s tacnom u ruci, čajem na tacni i osmijehom od uha, pa domaćinima tumači što je sve do sada učinio za njih i što će tek učiniti, dok ga oni zaljubljeno gledaju…
‘Povjesničari i arheolozi jednog će dana otkriti da su reklame našeg vremena najbogatiji i najvjerniji prikazi društva u kojem živimo’, pisao je svojedobno kultni mediolog Marshall McLuhan. Ako je imalo bio u pravu, povjesničari i arheolozi budućnosti o današnjoj će Srbiji pisati kao o ozbiljno lobotomiziranom društvu s tendencijom prema bizarnoj političkoj idolatriji i ekscesivnoj upotrebi halucinogenih narkotika. Sve što će im pritom trebati stalo je u 75 sekundi ovog sumanutog spota: sav čaj, očaj i bijeda današnje Srbije.
Nešto više od dvije godine otkako su novinarke The New York Timesa raskrinkale seksualnog predatora i serijskog zlostavljača žena Harveyja Weinsteina, čitamo o tome kako se moćni filmski producent planira nagoditi s većinom svojih žrtava: prema nagodbi, neće im se morati ispričati ni priznati krivnju, a milijunsku odštetu platit će umjesto njega osiguravajuća kuća. Samo tri glumice za sada ne pristaju na takav dogovor i Weinsteina uskoro namjeravaju odvesti pred sud.
A dok novinari izvještavaju o pravnim manevrima filmskog producenta, filmovi i serije bave se slučajevima seksualnog zlostavljanja među novinarima. I film ‘One su bombe’ Jaya Roacha, koji upravo igra u kinima, i serija ‘The Morning Show’, koja je upravo završila, govore o skandalima u velikim američkim TV-kućama. I film i serija imaju jake glumačke postave: u ‘Bombama’ igraju Charlize Theron, Nicole Kidman i Margot Robbie, u ‘The Morning Showu’ Jennifer Aniston, Reese Witherspoon i Steve Carell. I film i serija imaju viška ambicija: očito pretendiraju da postanu amblemski naslovi MeToo epohe. Ni filmu ni seriji to, doduše, ne uspijeva, ali tu negdje paralele završavaju. Jer dok su ‘Bombe’ potpuni promašaj, iz solidnog ‘The Morning Showa’ ipak se može ponešto naučiti.
Osnovni problem Roachovog filma nisu ni plošni likovi, ni neuvjerljiva gluma, ni scenarističke proizvoljnosti, nego politički kukavičluk na kojem se sve te slabosti temelje. Priča o predweinsteinovskom skandalu iz 2016., kada je Roger Ailes, direktor Fox Newsa i medijski guru američke desnice, otpušten zbog dokazanog serijskog zlostavljanja reporterki i voditeljica, nudila je sjajan okvir za istraživanje ideoloških kontradikcija: aktivističku borbu pokrenule su tada novinarke ultrakonzervativne TV-kuće, žene koje same sebe ne smatraju feministkinjama, ali ih je borba vodila prema feminističkom angažmanu. Roach je, međutim, sva provokativna proturječja odlučio zaobići pa se nije pozabavio ni toksičnim kontekstom desničarske korporacije ni kompleksnom motivacijom svojih junakinja: dobili smo destiliranu optimističnu parabolu o ženskoj solidarnosti koja, posve bizarno, završava apologijom Foxovog vlasnika Ruperta Murdocha. Zapravo, možda i nije toliko bizarno: za razliku od prokazanog, u međuvremenu preminulog direktora TV-kuće Ailesa, Murdoch je još uvijek živ, zdrav i poprilično moćan, pa mu se valjda nije pametno zamjeriti optužujući ga po liniji zapovjedne odgovornosti.
Usprkos mahom negativnim kritikama, s druge strane, ‘The Morning Show’ se naspram ‘Bombi’ čini itekako uspio. Serija možda jest nedorečena i povremeno defokusirana, ali skoro školski signalizira suvisao smjer mainstream pristupa problemima seksualnog uznemiravanja i nasilja u eri MeToo pokreta. Priča o popularnom TV-voditelju Mitchu (Steve Carell), kojeg na vrhuncu karijere sustižu optužbe njegovih žrtava, i o načinu na koji razni članovi ekipe njegove emisije reagiraju na skandal, pametno manevrira između crno-bijelih obrazaca: radnja se prelama kroz različite perspektive likova, seksualnom predatoru treba poprilično dugo da shvati zašto je sve ono što je radio mlađim kolegicama zapravo pogrešno, njegovi kolege nastavljaju ga i dalje simpatizirati jer je, eto, uglavnom simpatičan i zabavan, a svi neprestano razmišljaju o vlastitim pozicijama u novonastalim okolnostima i ničija motivacija nije posve ‘čista’… Stvarni svijet ne preklapa se do kraja s aktivističkim idealima i parolama, kao da poručuje serija, suviše je kompliciran, skrojen od složenih ljudskih odnosa. Svejedno, ništa od toga nije razlog da se do završne epizode jasno ne da do znanja što je dobro, a što zlo, tko je zločinac, a tko žrtva. Čvrst stav i znatiželjna, nedogmatska dramaturgija: ako i nije televizijsko remek-djelo, ‘The Morning Show’ barem daje dobar putokaz prema tome kako bi mogla izgledati velika, ambiciozna, amblemska priča MeToo doba koju još uvijek čekamo.
Za kraj ovotjedne rubrike, obilježavamo početak hrvatskog predsjedanja Evropskom unijom: kroz idućih šest mjeseci aktualna će vlast predstavljati prostu činjenicu polugodišnje rotacije država članica kao svoj veliki politički uspjeh, Zagreb će živjeti iluziju evropske metropole na račun dvadesetak hiljada briselskih birokrata koji će trošiti novce po lokalnim suvenirnicama i luksuznim restoranima, u medijima ćemo pratiti raznorazna primanja i svečana događanja, a onda će se balon, čim mandat dođe kraju, napokon ispuhati. Utoliko, službeni slogan predsjedanja – ‘Snažna Europa u svijetu izazova’ – čini se sjajno pogođen. Generički bezličan, isprazan i dosadan, zaboravlja se prije nego što ga pročitate do kraja: za hrvatsko predsjedanje, idealan.
portalnovosti
Spomenik
Franjo bi bio zadovoljan. Kada je početkom prošlog mjeseca, na godišnjicu Tuđmanove smrti, njegova namrgođena faca prekrila fasadu Meštrovićevog paviljona u Zagrebu, stotinjak kvadratnih metara velika slika bila je u skladu s povijesnom veličinom Prvog Hrvatskog Predsjednika.
Franjo bi bio zadovoljan. Kada su Tomislava Buntaka, predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika koje ondje obitava, novinari priupitali po kojoj je točno proceduri Meštrovićevu zgradu pretvorio u gigantski reklamni pano za kolektivno sjećanje na Oca Domovine, on im je objasnio kako su tu uslugu zatražili iz središnjice HDZ-a pa im je, eto, odlučio udovoljiti.
Franjo bi bio zadovoljan. To Hrvatska za koju se borio, kakvu je sanjao i stvarao. Država u kojoj istaknuti umjetnici poslušno ispunjavaju želje vlasti, država u kojoj nezavisne umjetničke udruge ovise o hirovima HDZ-a, država koja se po potrebi pretvara u pano kolektivnog sjećanja: Hrvatska po mjeri Tuđmana.
Baš u takvoj državi dočekali smo ovih dana rezultate Natječaja za idejno likovno rješenje spomen-obilježja žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Ili – ako vam to zvuči odviše komplicirano – rezultate natječaja kojim je Ministarstvo hrvatskih branitelja Tome Medveda, uz servilnu stručnu ispomoć Buntakova HDLU-a, tražilo i pronašlo spomenik dovoljno besmislen da ga se istovremeno može postaviti usred nekadašnjeg jasenovačkog logora i pokraj grobnica nacističkih kolaboracionista. Zamisao posthumnog pomirenja partizana i ustaša pod egidom pijeteta prema žrtvama ‘svih totalitarnih režima’ nije, naravno, nova, ali kada je Prvi Hrvatski Predsjednik na vrhuncu svoga revizionističkog ludila, sredinom devedesetih, predlagao miješanje ustaških i partizanskih kostiju u zajedničkoj masovnoj grobnici, još uvijek je djelovala suviše perverzno: dobro se sjećamo konsternacije kojom su tada dočekana Tuđmanova pozivanja na fašističkog diktatora Francisca Franca, od kojeg je preuzeo morbidnu ideju miksanja posmrtnih ostataka. Danas, međutim, memorijalni glajhšaltung žrtava ‘svih totalitarnih ideologija’, koji će se u formi nekoliko stotina identičnih spomenika rasuti širom Hrvatske, gdje god su otkrivene (poslije)ratne grobnice, prolazi skoro neprimjetno, elegantno uklopljen u matricu službene antikomunističke histerije Evropske unije. Franjo bi, rekosmo, bio zadovoljan.
A zadovoljan je i pobjednik natječaja Nikola Bašić, autor proslavljenih zadarskih Morskih orgulja. Njegov rad, koji će uskoro stajati pokraj nekoliko stotina otkrivenih grobnica – masivni kvadrat s kružnim isječkom od inoksa – asocira na otvoreni grob, a namjera mu je, prema umjetnikovim riječima, ‘da se raspolučeno (sic!) hrvatsko društvo konačno sljubi u oprostu i pomirenju’. Misiji sljubljivanja trebala bi pripomoći semantička raskalašenost spomenika: ‘Spomenički oblik odmaknut je od simboličke eksplicitnosti’, tumači Bašić. ‘Ovo je poruka koja promatrača poziva na istraživanje, na neku suradnju, na perceptivnu ‘igru’ gdje se promatrača poziva da odgonetne značenje toga znaka, tako da u tom odgonetanju svatko pronađe nešto što je njemu blisko. Netko će pronaći kraj pomrčine Sunce, netko neku otvorenu zapretenu tajnu, vrata trezora…’ Odnosno – dozvolite da malo pojednostavimo – Bašićev spomenik žrtvama ‘svih totalitarnih režima’ znači doslovce svašta kako ne bi morao značiti apsolutno ništa. A možda je i obratno: on ne znači ništa kako bismo, već prema potrebi, u njega mogli utrpati svašta. I partizane i ustaše, i komunizam i nacizam, i žrtve i zlotvore, i borce za slobodu i čuvare konclogora… Točno tako, uostalom, treba izgledati spomenik po mjeri ove države i njenog poremećenog povijesnog sjećanja. Države u kojoj istaknuti umjetnici poslušno ispunjavaju narudžbe vlasti, države u kojoj nezavisne umjetničke udruge servilno sekundiraju vojnim ministarstvima, države skrojene po mjeri Prvog Hrvatskog Predsjednika Tuđmana i njegovog revizionističkog ludila, ponešto prilagođenog aktualnim zahtjevima vremena.
Franjo bi bio zadovoljan.
Franco također.
Čaj i bijeda
A onda opet, šta ti je povijesna ironija: jedini pravi baštinik Tuđmanove grandomanije, propagandnog kiča i pomaknutog osjećaja za stvarnost na ovim prostorima obitava danas s istočne strane hrvatske granice. Vjerojatno ste već vidjeli TV-spot kojim Aleksandar Vučić, predsjednik Srpske napredne stranke i Srbije kao takve, svojim sugrađanima čestita božićne i novogodišnje praznike, ali i dalje je vrijedan prepričavanja. Na početku gledamo Tipičnu Srpsku Porodicu – sina, kći i roditelje koji su iz nekog razloga jedva koju godinu stariji od svoje djece – kako na televiziji prate napetu utakmicu. Dvije minute prije kraja, Srbija gubi, ali sin je siguran da će se dogoditi čudo: ‘Setite se koliko smo želeli da nam plate budu veće i to se desilo u najkraćem roku, pa čvrste veze sa svetom, razvoj IT-industrije’, nabraja pametni mali naprednjak, srce mamino i zlato Acino, dok ga ostali pažljivo slušaju. ‘Okej, desile su se velike stvari, ali čuda?’ donekle je skeptičan otac. ‘Da sad puknem prstima i poželim da nam Vučić donese čaj, to bi se kao desilo?’ U današnjoj Srbiji, u veselom prazničnom ozračju i u bizarnom umu scenarista ove nadrealne reklame dešava se upravo to: u dnevni boravak Tipične Srpske Porodice ulazi sam Aleksandar Vučić, s tacnom u ruci, čajem na tacni i osmijehom od uha, pa domaćinima tumači što je sve do sada učinio za njih i što će tek učiniti, dok ga oni zaljubljeno gledaju…
‘Povjesničari i arheolozi jednog će dana otkriti da su reklame našeg vremena najbogatiji i najvjerniji prikazi društva u kojem živimo’, pisao je svojedobno kultni mediolog Marshall McLuhan. Ako je imalo bio u pravu, povjesničari i arheolozi budućnosti o današnjoj će Srbiji pisati kao o ozbiljno lobotomiziranom društvu s tendencijom prema bizarnoj političkoj idolatriji i ekscesivnoj upotrebi halucinogenih narkotika. Sve što će im pritom trebati stalo je u 75 sekundi ovog sumanutog spota: sav čaj, očaj i bijeda današnje Srbije.
MeToo TV
Nešto više od dvije godine otkako su novinarke The New York Timesa raskrinkale seksualnog predatora i serijskog zlostavljača žena Harveyja Weinsteina, čitamo o tome kako se moćni filmski producent planira nagoditi s većinom svojih žrtava: prema nagodbi, neće im se morati ispričati ni priznati krivnju, a milijunsku odštetu platit će umjesto njega osiguravajuća kuća. Samo tri glumice za sada ne pristaju na takav dogovor i Weinsteina uskoro namjeravaju odvesti pred sud.
A dok novinari izvještavaju o pravnim manevrima filmskog producenta, filmovi i serije bave se slučajevima seksualnog zlostavljanja među novinarima. I film ‘One su bombe’ Jaya Roacha, koji upravo igra u kinima, i serija ‘The Morning Show’, koja je upravo završila, govore o skandalima u velikim američkim TV-kućama. I film i serija imaju jake glumačke postave: u ‘Bombama’ igraju Charlize Theron, Nicole Kidman i Margot Robbie, u ‘The Morning Showu’ Jennifer Aniston, Reese Witherspoon i Steve Carell. I film i serija imaju viška ambicija: očito pretendiraju da postanu amblemski naslovi MeToo epohe. Ni filmu ni seriji to, doduše, ne uspijeva, ali tu negdje paralele završavaju. Jer dok su ‘Bombe’ potpuni promašaj, iz solidnog ‘The Morning Showa’ ipak se može ponešto naučiti.
Osnovni problem Roachovog filma nisu ni plošni likovi, ni neuvjerljiva gluma, ni scenarističke proizvoljnosti, nego politički kukavičluk na kojem se sve te slabosti temelje. Priča o predweinsteinovskom skandalu iz 2016., kada je Roger Ailes, direktor Fox Newsa i medijski guru američke desnice, otpušten zbog dokazanog serijskog zlostavljanja reporterki i voditeljica, nudila je sjajan okvir za istraživanje ideoloških kontradikcija: aktivističku borbu pokrenule su tada novinarke ultrakonzervativne TV-kuće, žene koje same sebe ne smatraju feministkinjama, ali ih je borba vodila prema feminističkom angažmanu. Roach je, međutim, sva provokativna proturječja odlučio zaobići pa se nije pozabavio ni toksičnim kontekstom desničarske korporacije ni kompleksnom motivacijom svojih junakinja: dobili smo destiliranu optimističnu parabolu o ženskoj solidarnosti koja, posve bizarno, završava apologijom Foxovog vlasnika Ruperta Murdocha. Zapravo, možda i nije toliko bizarno: za razliku od prokazanog, u međuvremenu preminulog direktora TV-kuće Ailesa, Murdoch je još uvijek živ, zdrav i poprilično moćan, pa mu se valjda nije pametno zamjeriti optužujući ga po liniji zapovjedne odgovornosti.
Usprkos mahom negativnim kritikama, s druge strane, ‘The Morning Show’ se naspram ‘Bombi’ čini itekako uspio. Serija možda jest nedorečena i povremeno defokusirana, ali skoro školski signalizira suvisao smjer mainstream pristupa problemima seksualnog uznemiravanja i nasilja u eri MeToo pokreta. Priča o popularnom TV-voditelju Mitchu (Steve Carell), kojeg na vrhuncu karijere sustižu optužbe njegovih žrtava, i o načinu na koji razni članovi ekipe njegove emisije reagiraju na skandal, pametno manevrira između crno-bijelih obrazaca: radnja se prelama kroz različite perspektive likova, seksualnom predatoru treba poprilično dugo da shvati zašto je sve ono što je radio mlađim kolegicama zapravo pogrešno, njegovi kolege nastavljaju ga i dalje simpatizirati jer je, eto, uglavnom simpatičan i zabavan, a svi neprestano razmišljaju o vlastitim pozicijama u novonastalim okolnostima i ničija motivacija nije posve ‘čista’… Stvarni svijet ne preklapa se do kraja s aktivističkim idealima i parolama, kao da poručuje serija, suviše je kompliciran, skrojen od složenih ljudskih odnosa. Svejedno, ništa od toga nije razlog da se do završne epizode jasno ne da do znanja što je dobro, a što zlo, tko je zločinac, a tko žrtva. Čvrst stav i znatiželjna, nedogmatska dramaturgija: ako i nije televizijsko remek-djelo, ‘The Morning Show’ barem daje dobar putokaz prema tome kako bi mogla izgledati velika, ambiciozna, amblemska priča MeToo doba koju još uvijek čekamo.
Slogan
Za kraj ovotjedne rubrike, obilježavamo početak hrvatskog predsjedanja Evropskom unijom: kroz idućih šest mjeseci aktualna će vlast predstavljati prostu činjenicu polugodišnje rotacije država članica kao svoj veliki politički uspjeh, Zagreb će živjeti iluziju evropske metropole na račun dvadesetak hiljada briselskih birokrata koji će trošiti novce po lokalnim suvenirnicama i luksuznim restoranima, u medijima ćemo pratiti raznorazna primanja i svečana događanja, a onda će se balon, čim mandat dođe kraju, napokon ispuhati. Utoliko, službeni slogan predsjedanja – ‘Snažna Europa u svijetu izazova’ – čini se sjajno pogođen. Generički bezličan, isprazan i dosadan, zaboravlja se prije nego što ga pročitate do kraja: za hrvatsko predsjedanje, idealan.
portalnovosti
