Ako se – poput novinara Slobodne Dalmacije Ante Tomića – zateknete na reportažnom zadatku s unutrašnje strane fasade hotela Briig, brzo uviđate da nije kriva fasada, nego su u krivu svi oni koji je promatraju izvana. To je, valjda, osnovni zakon recepcije djela poput ovog hotela: da bi vam se djelo svidjelo, morate se naći pokraj hotelske recepcije
U suvremenoj arhitekturi, sve je stvar perspektive. Ako, recimo, novoizgrađeni hotel ‘Briig’ promatrate odozdo, sa splitske plaže Bačvice, lako je moguće da ćete – kao i većina Splićana – pomisliti da betonska kocka nepravilne fasade remeti vizuru kvarta, odudara od njegovih razmjera, nikako se ne uklapa. Ali ako se – poput novinara Slobodne Dalmacije Ante Tomića – zateknete na reportažnom zadatku s druge strane nepravilne fasade, u ugodno klimatiziranom ambijentu, okruženi pažljivo probranim umjetninama, skandinavskim namještajem i arhitekticom projekta Majom Tedeschi, vrlo brzo uviđate da nije kriva fasada, nego su u krivu svi oni koji je promatraju izvana. To je, valjda, osnovni zakon recepcije djela poput ovog hotela: da bi vam se djelo svidjelo, morate se naći pokraj hotelske recepcije.
Izvana, naime, vama se čini da je ‘Briig’ – ako ništa drugo – podignut na temelju zakona, prema prostornom planu i javnom natječaju na kojem je žiri uglednih stručnjaka odabrao najbolji anonimni prijedlog, igrom slučaja upravo onaj Maje Tedeschi. Unutra, Maja Tedeschi vam opušteno prepričava kako je s investitorom, inače ‘razumnim hercegovačkim trgovcem’ i ‘poslovnim partnerom njezina supruga’, posao dogovorila prije raspisivanja bilo kakvog natječaja. Izvana, vi se zgražate zbog toga što je natječaj, dakle, očito bio namješten, a stručni žiri unaprijed podešen. Unutra, polako shvaćate da javne prostore ne oblikuju ni natječaji ni žiriji, nego nevidljiva struka tržišta.
Izvana, čudi vas što hotel iznikao u prvom redu do mora nema nijednog balkona. Unutra, Maja Tedeschi vam strpljivo tumači da ovo nije jedan od tipičnih ‘plažnih hotela’ na kakve ste, siroti, navikli, nego ekskluzivno urbano odmaralište kojem je plaža ionako ‘samo kontekst’. Izvana, upirete prstom u terasu na krovu ‘Briiga’ i pitate čemu onda, pobogu, ona. Unutra, jasno vam je da na plažu, kontekst i siromašne goste odande puca ljepši pogled svisoka. Izvana, postajete već pomalo bijesni jer vam se čini da u formi novinske reportaže čitate neskriveni prikriveni oglas, u kojem se novinar besramno ulizuje svojoj sugovornici, ‘odlučnoj, strastvenoj i rječitoj gospođi’, ‘rijetko obrazovanoj i njegovana ukusa’, koja samo želi ‘pustiti svježi zrak u jednu zagušljivu sredinu’, umjesto da joj postavi dva ili tri logična pitanja. Unutra, s druge strane odvažno izlomljene fasade, novinar u vama vidi tek ‘tvrdokornog tradicionalista i pasatista’, ‘dangubu i sveznalicu s Pjace’, priprostog domoroca koji nikad neće razumjeti da i sam hotel ‘Briig’ ‘pripada jednoj tradiciji’, i to ‘tradiciji odvažne i moderne arhitekture kakvu je Split jednom imao, a koja je nedavno s velikim uspjehom prikazana na izložbi u MoMA-i, u New Yorku’.
Izvana, vi sad već očajnički vičete da su, jebemu, na njujorškoj izložbi o jugoslavenskoj socijalističkoj arhitekturi predstavljene bile makete Splita 3 i poljudske školjke, grandioznih urbanih projekata izabranih na poštenim javnim natječajima, namijenjenih širokim narodnim masama i organizaciji zajedničkog prostora, pa luksuzni hotelčić za dobro potkoženu klijentelu u takvu tradiciju može postaviti samo netko tko o arhitekturi pojma nema. Unutra, ne čuje vas nitko: zatamnjeni prozori čvrsto su zatvoreni, zvučna izolacija perfektna.
Sjedate zato, napokon, na obližnju terasu Žbirca, naručujete jedno veliko hladno i tupo zurite u stranice Slobodne na kojima novinar i arhitektica skladno pljuckaju po javnim natječajima, prostornim planovima, kompletnoj modernističkoj tradiciji socijalizma, kontekstu plaže i vama u tom kontekstu, pa se pitate samo još koja bi opcija zapravo bila gora: da je netko ovakav stil pisanja od novinara naručio, ili da ga je novinar samostalno naučio? Popijte, smirite se. Problem je u tome što ne shvaćate da je u suvremenom novinarstvu – baš kao i u arhitekturi – naposljetku sve stvar perspektive. Izvana, recimo, imate dojam da vam se onaj novinar sa stranica Slobodne Dalmacije otvoreno ruga. Unutra, nikakvog novinara nema: tamo su samo Maja Tedeschi i njena hotelska posluga.
‘Američki institut posramio hrvatsku politiku’, naslađuje se portal Dnevno.hr, ‘U Zagrebu osvanuli plakati s porukom svim uhljebima’, cereka se Index.hr, razgaljeni Zoran Šprajc u studiju ugošćuje osnivačicu Instituta Mašu Anišić Campbell: njeni billboardi sa sloganom ‘Izraz ‘uhljeb’ ne postoji na engleskom’ postali su centralna reklamna senzacija prošloga tjedna. Poruka je jasna: učite engleski i bježite glavom bez obzira iz države u kojoj se posao dobiva samo preko veze, na namještenim natječajima, neovisno o znanju i obrazovanju… I da ne tumačimo dalje, jer svaki dobar vic se pokvari kada ga se previše objašnjava. Sjetite se, recimo, koliko se brzo pokvario posljednji vic koji nam je Američki institut ispričao preko gradskih plakata: prije dvije godine, na njih je stavio fotografiju Melanije Trump, pokraj fotografije napisao ‘Imagine how far you can go with a little bit of english’, a čim smo šalu pokušali objasniti na ovim stranicama, nekako se ispostavilo da počiva na jeftinoj seksističkoj doskočici o lokalnoj praznoglavki koja se pomoću svog broken englisha pametno udala. Ni Melaniji se, zanimljivo, takva šala nije dopala: zaprijetila je institutskim vicmaherima tužbom, a oni su, prestrašeni, plakate odmah povukli.
Zato su – kako vidimo – u međuvremenu naučili dvije stvari. Prva je da treba ismijavati samo onog tko te neće tužiti. Druga je da nema baš nikakvog smisla reklamirati tečaj stranog jezika na tom istom jeziku: ako netko tek planira naučiti engleski, onda je mudro, za početak, obratiti mu se na hrvatskom. Pune dvije godine trebale su dakle Američkom institutu da usvoji ove dvije sitne lekcije: jednu o tome kako biti kukavica, drugu o tome kako pričati s urođenicima. Prava je zato sreća što na engleskom nema prijevoda ‘uhljeba’ – nesposobnog, nekompetentnog i neodgovornog radnika – jer ta bi riječ ekipu iz Instituta, čini se, prilično precizno opisala.
Bogdan Laban, gradonačelnik Subotice i pouzdani SNS-ovski kadar Aleksandra Vučića – široj javnosti poznat po snimci na kojoj prijeti nekom svom stranačkom suradniku da će ga ‘samleti kao mleveno meso’, iščupati mu grkljan i onda taj grkljan ‘kao moj pitbul pojesti’ – zalutao je iz crne kronike na stranice ove rubrike odlučivši da status počasnog subotičkog građanina postumno dodijeli Danilu Kišu. Otvorenim pismom odmah je reagirala Mirjana Miočinović, teatrologinja i Kišova udovica, nositeljica autorskih prava na njegovo djelo: ‘Vi ste, u svojoj ukupnosti, nepomirljiva suprotnost svega što predstavlja Danilo Kiš svojim delom i svojim životom. Stoga su Vaši motivi nečasni i cilj im je zloupotreba imena Danila Kiša za najprizemnije ciljeve jedne političke partije, čiji ste Vi član, partije koja je svojim destruktivnim delovanjem, uz ostalo, nanela ogromnu štetu kulturi…’ Potpisima joj se pridružilo oko 160 srbijanskih umjetnika, intelektualki, znanstvenica: Filip David, Jelena Lengold, Saša Ilić, Predrag Koraksić Corax, Adriana Zaharijević, Svetlana Slapšak, Mihajlo Pantić, Saša Ćirić, Vladimir Arsenijević… Kiš se, ako dobro pamtimo, svojevremeno javno deklarirao kao jugoslovenski pisac, pa se i s ove strane međurepubličke granice inicijativi rado pridružujemo. Nije da pritom očekujemo previše: s jedne strane otvoreno pismo, s druge otvoreni grkljani, s jedne pokojni Kiš, s druge politički kič, s jedne Miočinović i autorska prava, s druge gradonačelnik i njegovi pitbullovi… Ukratko, ne sluti na dobro.
Ne treba previše očekivati ni od apela što ga je međunarodni P.E.N. poslao vladi Australije na Svjetski dan izbjeglica, 20. juna, protestirajući protiv višegodišnjeg zatočeništva kurdsko-iranskog pisca Behrouza Boochanija, ali ćemo ga ovdje svejedno zabilježiti. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što Boochanijeva priča – čak i u doba masovnih migracija, rutinski rasturenih ljudskih sudbina i popratne globalne vladavine trenda ‘izmještene’ književnosti – djeluje nevjerojatno. Pisac, novinar i filmski producent iz Irana je, pred odredima Islamske revolucionarne garde, već s 30 godina pobjegao u Indoneziju, pa se brodom punim izbjeglica pokušao dokopati australske obale. Zaustavila ih je policija: od 2013. do danas zatočeni su na Manusu, malenom otoku Papue Nove Gvineje, bez ideje o tome hoće li, kada, kako i gdje biti pušteni. Boochani se ipak nije predao, mobitelom je javljao svjetskim redakcijama o katastrofalnim uvjetima života u otočkom izbjegličkom logoru, snimao je dokumentarne filmove, a njegova opsežna memoarska knjiga ‘No Friend but the Mountains: Writing from the Manus Prison’ (‘Jedini prijatelji su planine: zapisi iz zatvora Manus’), napisana prošle godine preko WhatsApp poruka, prije nekoliko mjeseci dobila je najunosniju australsku književnu nagradu, Victorian Prize for Literature. Autor, doduše, još uvijek ne zna hoće li ikada preuzeti prigodnu plaketu i svojih 125 hiljada dolara. ‘Olovkom i kamerom Behrouz Boochani je uspio usmjeriti svjetlo na užase, okrutnost i nepravdu australske državne politike prema izbjeglicama i tražiocima azila’, podsjeća zato P.E.N. ‘Pisci, novinari i svi ljudi koji bježe kako bi spasili život imaju pravo zatražiti od međunarodne zajednice da im osigura mjesto za novi dom…’
portalnovosti
Briig
U suvremenoj arhitekturi, sve je stvar perspektive. Ako, recimo, novoizgrađeni hotel ‘Briig’ promatrate odozdo, sa splitske plaže Bačvice, lako je moguće da ćete – kao i većina Splićana – pomisliti da betonska kocka nepravilne fasade remeti vizuru kvarta, odudara od njegovih razmjera, nikako se ne uklapa. Ali ako se – poput novinara Slobodne Dalmacije Ante Tomića – zateknete na reportažnom zadatku s druge strane nepravilne fasade, u ugodno klimatiziranom ambijentu, okruženi pažljivo probranim umjetninama, skandinavskim namještajem i arhitekticom projekta Majom Tedeschi, vrlo brzo uviđate da nije kriva fasada, nego su u krivu svi oni koji je promatraju izvana. To je, valjda, osnovni zakon recepcije djela poput ovog hotela: da bi vam se djelo svidjelo, morate se naći pokraj hotelske recepcije.
Izvana, naime, vama se čini da je ‘Briig’ – ako ništa drugo – podignut na temelju zakona, prema prostornom planu i javnom natječaju na kojem je žiri uglednih stručnjaka odabrao najbolji anonimni prijedlog, igrom slučaja upravo onaj Maje Tedeschi. Unutra, Maja Tedeschi vam opušteno prepričava kako je s investitorom, inače ‘razumnim hercegovačkim trgovcem’ i ‘poslovnim partnerom njezina supruga’, posao dogovorila prije raspisivanja bilo kakvog natječaja. Izvana, vi se zgražate zbog toga što je natječaj, dakle, očito bio namješten, a stručni žiri unaprijed podešen. Unutra, polako shvaćate da javne prostore ne oblikuju ni natječaji ni žiriji, nego nevidljiva struka tržišta.
Izvana, čudi vas što hotel iznikao u prvom redu do mora nema nijednog balkona. Unutra, Maja Tedeschi vam strpljivo tumači da ovo nije jedan od tipičnih ‘plažnih hotela’ na kakve ste, siroti, navikli, nego ekskluzivno urbano odmaralište kojem je plaža ionako ‘samo kontekst’. Izvana, upirete prstom u terasu na krovu ‘Briiga’ i pitate čemu onda, pobogu, ona. Unutra, jasno vam je da na plažu, kontekst i siromašne goste odande puca ljepši pogled svisoka. Izvana, postajete već pomalo bijesni jer vam se čini da u formi novinske reportaže čitate neskriveni prikriveni oglas, u kojem se novinar besramno ulizuje svojoj sugovornici, ‘odlučnoj, strastvenoj i rječitoj gospođi’, ‘rijetko obrazovanoj i njegovana ukusa’, koja samo želi ‘pustiti svježi zrak u jednu zagušljivu sredinu’, umjesto da joj postavi dva ili tri logična pitanja. Unutra, s druge strane odvažno izlomljene fasade, novinar u vama vidi tek ‘tvrdokornog tradicionalista i pasatista’, ‘dangubu i sveznalicu s Pjace’, priprostog domoroca koji nikad neće razumjeti da i sam hotel ‘Briig’ ‘pripada jednoj tradiciji’, i to ‘tradiciji odvažne i moderne arhitekture kakvu je Split jednom imao, a koja je nedavno s velikim uspjehom prikazana na izložbi u MoMA-i, u New Yorku’.
Izvana, vi sad već očajnički vičete da su, jebemu, na njujorškoj izložbi o jugoslavenskoj socijalističkoj arhitekturi predstavljene bile makete Splita 3 i poljudske školjke, grandioznih urbanih projekata izabranih na poštenim javnim natječajima, namijenjenih širokim narodnim masama i organizaciji zajedničkog prostora, pa luksuzni hotelčić za dobro potkoženu klijentelu u takvu tradiciju može postaviti samo netko tko o arhitekturi pojma nema. Unutra, ne čuje vas nitko: zatamnjeni prozori čvrsto su zatvoreni, zvučna izolacija perfektna.
Sjedate zato, napokon, na obližnju terasu Žbirca, naručujete jedno veliko hladno i tupo zurite u stranice Slobodne na kojima novinar i arhitektica skladno pljuckaju po javnim natječajima, prostornim planovima, kompletnoj modernističkoj tradiciji socijalizma, kontekstu plaže i vama u tom kontekstu, pa se pitate samo još koja bi opcija zapravo bila gora: da je netko ovakav stil pisanja od novinara naručio, ili da ga je novinar samostalno naučio? Popijte, smirite se. Problem je u tome što ne shvaćate da je u suvremenom novinarstvu – baš kao i u arhitekturi – naposljetku sve stvar perspektive. Izvana, recimo, imate dojam da vam se onaj novinar sa stranica Slobodne Dalmacije otvoreno ruga. Unutra, nikakvog novinara nema: tamo su samo Maja Tedeschi i njena hotelska posluga.
Uhljeb
‘Američki institut posramio hrvatsku politiku’, naslađuje se portal Dnevno.hr, ‘U Zagrebu osvanuli plakati s porukom svim uhljebima’, cereka se Index.hr, razgaljeni Zoran Šprajc u studiju ugošćuje osnivačicu Instituta Mašu Anišić Campbell: njeni billboardi sa sloganom ‘Izraz ‘uhljeb’ ne postoji na engleskom’ postali su centralna reklamna senzacija prošloga tjedna. Poruka je jasna: učite engleski i bježite glavom bez obzira iz države u kojoj se posao dobiva samo preko veze, na namještenim natječajima, neovisno o znanju i obrazovanju… I da ne tumačimo dalje, jer svaki dobar vic se pokvari kada ga se previše objašnjava. Sjetite se, recimo, koliko se brzo pokvario posljednji vic koji nam je Američki institut ispričao preko gradskih plakata: prije dvije godine, na njih je stavio fotografiju Melanije Trump, pokraj fotografije napisao ‘Imagine how far you can go with a little bit of english’, a čim smo šalu pokušali objasniti na ovim stranicama, nekako se ispostavilo da počiva na jeftinoj seksističkoj doskočici o lokalnoj praznoglavki koja se pomoću svog broken englisha pametno udala. Ni Melaniji se, zanimljivo, takva šala nije dopala: zaprijetila je institutskim vicmaherima tužbom, a oni su, prestrašeni, plakate odmah povukli.
Zato su – kako vidimo – u međuvremenu naučili dvije stvari. Prva je da treba ismijavati samo onog tko te neće tužiti. Druga je da nema baš nikakvog smisla reklamirati tečaj stranog jezika na tom istom jeziku: ako netko tek planira naučiti engleski, onda je mudro, za početak, obratiti mu se na hrvatskom. Pune dvije godine trebale su dakle Američkom institutu da usvoji ove dvije sitne lekcije: jednu o tome kako biti kukavica, drugu o tome kako pričati s urođenicima. Prava je zato sreća što na engleskom nema prijevoda ‘uhljeba’ – nesposobnog, nekompetentnog i neodgovornog radnika – jer ta bi riječ ekipu iz Instituta, čini se, prilično precizno opisala.
Kiš
Bogdan Laban, gradonačelnik Subotice i pouzdani SNS-ovski kadar Aleksandra Vučića – široj javnosti poznat po snimci na kojoj prijeti nekom svom stranačkom suradniku da će ga ‘samleti kao mleveno meso’, iščupati mu grkljan i onda taj grkljan ‘kao moj pitbul pojesti’ – zalutao je iz crne kronike na stranice ove rubrike odlučivši da status počasnog subotičkog građanina postumno dodijeli Danilu Kišu. Otvorenim pismom odmah je reagirala Mirjana Miočinović, teatrologinja i Kišova udovica, nositeljica autorskih prava na njegovo djelo: ‘Vi ste, u svojoj ukupnosti, nepomirljiva suprotnost svega što predstavlja Danilo Kiš svojim delom i svojim životom. Stoga su Vaši motivi nečasni i cilj im je zloupotreba imena Danila Kiša za najprizemnije ciljeve jedne političke partije, čiji ste Vi član, partije koja je svojim destruktivnim delovanjem, uz ostalo, nanela ogromnu štetu kulturi…’ Potpisima joj se pridružilo oko 160 srbijanskih umjetnika, intelektualki, znanstvenica: Filip David, Jelena Lengold, Saša Ilić, Predrag Koraksić Corax, Adriana Zaharijević, Svetlana Slapšak, Mihajlo Pantić, Saša Ćirić, Vladimir Arsenijević… Kiš se, ako dobro pamtimo, svojevremeno javno deklarirao kao jugoslovenski pisac, pa se i s ove strane međurepubličke granice inicijativi rado pridružujemo. Nije da pritom očekujemo previše: s jedne strane otvoreno pismo, s druge otvoreni grkljani, s jedne pokojni Kiš, s druge politički kič, s jedne Miočinović i autorska prava, s druge gradonačelnik i njegovi pitbullovi… Ukratko, ne sluti na dobro.
Boochani
Ne treba previše očekivati ni od apela što ga je međunarodni P.E.N. poslao vladi Australije na Svjetski dan izbjeglica, 20. juna, protestirajući protiv višegodišnjeg zatočeništva kurdsko-iranskog pisca Behrouza Boochanija, ali ćemo ga ovdje svejedno zabilježiti. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što Boochanijeva priča – čak i u doba masovnih migracija, rutinski rasturenih ljudskih sudbina i popratne globalne vladavine trenda ‘izmještene’ književnosti – djeluje nevjerojatno. Pisac, novinar i filmski producent iz Irana je, pred odredima Islamske revolucionarne garde, već s 30 godina pobjegao u Indoneziju, pa se brodom punim izbjeglica pokušao dokopati australske obale. Zaustavila ih je policija: od 2013. do danas zatočeni su na Manusu, malenom otoku Papue Nove Gvineje, bez ideje o tome hoće li, kada, kako i gdje biti pušteni. Boochani se ipak nije predao, mobitelom je javljao svjetskim redakcijama o katastrofalnim uvjetima života u otočkom izbjegličkom logoru, snimao je dokumentarne filmove, a njegova opsežna memoarska knjiga ‘No Friend but the Mountains: Writing from the Manus Prison’ (‘Jedini prijatelji su planine: zapisi iz zatvora Manus’), napisana prošle godine preko WhatsApp poruka, prije nekoliko mjeseci dobila je najunosniju australsku književnu nagradu, Victorian Prize for Literature. Autor, doduše, još uvijek ne zna hoće li ikada preuzeti prigodnu plaketu i svojih 125 hiljada dolara. ‘Olovkom i kamerom Behrouz Boochani je uspio usmjeriti svjetlo na užase, okrutnost i nepravdu australske državne politike prema izbjeglicama i tražiocima azila’, podsjeća zato P.E.N. ‘Pisci, novinari i svi ljudi koji bježe kako bi spasili život imaju pravo zatražiti od međunarodne zajednice da im osigura mjesto za novi dom…’
portalnovosti
