Kada nema ozbiljne konkurencije, onda svi igraju na sigurno: kada su ulozi sitni, nema razloga za rizik. Pa smo tako posljednjih tjedana – u vrijeme kada se obično na sav glas pretjeruje, obećava, laže i prenemaže – dobili neočekivano pouzdanu sliku hrvatskog stranačkog života
HDZ
Unaprijed poznati pobjednici, slabašni izazivači, apatični birači: ne pamtimo kada je neka izborna kampanja bila ovako dosadna. Mada – ispada – možda nam je baš nam takva trebala. Jer kada nema ozbiljne konkurencije, onda svi igraju na sigurno: kada su ulozi sitni, nema razloga za rizik. Pa smo tako posljednjih tjedana – u vrijeme kada se obično na sav glas pretjeruje, obećava, laže i prenemaže – dobili neočekivano pouzdanu sliku hrvatskog stranačkog života.
Evo, recimo, HDZ. Neprikosnovena partija, koja svojih pet mandata osvaja po defaultu već uoči izbora, u kampanju je zakoračila oprezno i diskretno, ostavljajući dojam da najradije ne bi ostavila nikakav dojam. Njen slogan ‘Hrvatska za generacije’ zaboravit ćete prije kraja ovog mjeseca. Već ste do sada zaboravili sve izjave prvog lica izborne liste, bezličnog Karla Resslera. Da je bilo tko pročitao stranački program, zaboravio bi i njega. A onda, u posljednjim danima kampanje, lagani zaokret u desno: Thompson trešti sa zvučnika na centralnom zagrebačkom predizbornom skupu, spominju se Tuđman, Bleiburg i stradalništvo hrvatskog naroda… Sve je to već viđeno, to je HDZ kakav dobro poznajemo. Naizgled sterilan, evropski ispeglan, ideološki uštirkan. Ustvari spreman promijeniti smjer dok si rekao Ressler.
SDP
Ili, na primjer, SDP. Bezglava družina s Iblerovog trga, koja nikako da privede kraju kolektivni pokušaj političkog samoubojstva, u kampanju je ušla kao na zakašnjelu probu raštimanog orkestra. Logično, odmah se začula bizarna solo-dionica: Gordan Maras, nezadovoljan niskim mjestom na izbornoj listi, posvetio se na vlastitu ruku krajnje dezorijentiranoj samopromociji. Pošto je postavljen na sedmo mjesto, predstavljao se kao 007: hrvatski politički James Bond. Organizirao je nagradnu igru u kojoj je dobitniku darovao kuhinjski blender. Paradirao je po Saboru s laptopom prekrivenim promo-naljepnicama. Trebala je to, valjda, biti originalna solo-akcija, a na kraju smo dobili precizan prikaz današnjeg SDP-a: promašene PR-taktike i loše dosjetke, nigdje programa, nigdje politike.
NZH i HSP
U spotu Neovisnih za Hrvatsku i Hrvatske stranke prava čujemo rafale iz oružja i gitarske rifove neizbježnog Thompsona, vidimo Zlatka Hasanbegovića ukipljenog ispred kipa Ante Starčevića, slušamo o domaćim izdajicama i ‘tuđim prirepinama’. Izdajice i prirepine su, inače, najodgovorniji za tragediju ovog naroda: oni su nas prodali Bruxellesu. ‘Zato ne možete govoriti ono što mislite, zato ne možete slobodno viti svoje zastave’, tumači nam glas Brune Esih iz offa. Dok ona to govori, u kadru je zastava s prvim bijelim poljem na šahovnici. Zastava visi na službenim prostorijama Neovisnih za Hrvatsku, u centru Zagreba. I nitko je odande ne skida. Da vidimo, dakle, jesmo li dobro shvatili. Esih, iako ne smije govoriti ono što misli, slobodno kaže da misli kako ne smije govoriti: iako govori da ne smije viti svoje zastave, njena se istovremeno slobodno vije. Potrebna je ozbiljna razina političkog antitalenta da bi se upalo u kontradikciju s vlastitim predizbornim spotom: Neovisnima za Hrvatsku i to je, evo, pošlo za desnicom. I nije da su nas pritom naročito iznenadili. Ljudi koji se izdaju za ideološke tvrdolinijaše ulazili su u vladajuće koalicije sa svakim tko bi ih poželio nakratko iskoristiti, a vrijeme na vlasti trošili su na mijenjanje imena ulica i trgova, e da bi kasnije naricali kako su njihovi simboli zabranjeni… Kakva kampanja, takva koalicija: hodajuća kontradikcija.
Bandić Milan 365
Tjednima uoči izbora, grad Zagreb je oblijepljen plakatima koji slave goleme uspjehe grada Zagreba. Najveći obrazovni standard u Hrvatskoj, najniža nezaposlenost, otvorenost, sigurnost… Službeno, ovo nije dio predizborne kampanje, ali znamo da se važne stvari u Zagrebu ionako rješavaju neslužbenim kanalima. Eto nam, ukratko, Milana Bandića: još jednog koji je iskoristio evropsku kampanju da se predstavi u najboljem izdanju. Eto nam čovjeka koji javne prostore koristi za vlastite projekte, koji zna da je uspješna promocija pola politike, koji najpredanije radi onda kada treba pričati o tome koliko predano radi. U finišu kampanje stigao je napasti i sve one koji stavljaju ‘uhljebe na mjesto sposobnih ljudi’: istovremeno, medijima cure prisluškivani telefonski razgovori u kojima po gradskoj upravi unapređuje i raspoređuje prijatelje, poznanike, rođake. Bandić sve to može, jer Bandić zna kako populizam funkcionira. Nitko nije spominjao fake news češće od Donalda Trumpa, čiji se birači hrane lažnim vijestima; nitko ne govori o ljudskim pravima žešće od novih ultrakonzervativaca, čija je osnovna misija zatiranje tuđih prava. Zašto onda najveći borac protiv uhljeba ne bi bio baš Bandić, vodeći poslodavac grada Zagreba?
Amsterdamska koalicija
Anka Mrak-Taritaš smješka se u zagrljaju mlađahnog pankera s irokezom na glavi i sličicom Che Guevare prišivenom na kožnu jaknu, a pokraj njih, na billboardu, slogan: ‘Jednostavno normalni’. Lijepa i pristojna liberalna poruka, jedva dvije ili tri decenije zakašnjela. Toliko dugo, naime, naokolo baš i ne viđamo pankere: u međuvremenu, postali su nešto poput supkulturne baštine. Čak i kada se pojave, ne poziraju na visoko postavljenim plakatima uz stranačke glavešine, nego svoje bitke vode dolje, na asfaltu, na ulici. Poput zagrebačke pankerice Sonje Hranjec, koja je prije četiri godine sasvim sama stala nasuprot šatorašima u Savskoj 66 pa im punih 15 sati u prekrasnom, uvrnutom performansu čitala roman ‘Tajna krvavog mosta’ Marije Jurić Zagorke. Ili onog srednjoškolca koji je neki dan s jarbola pored zagrebačkog HNK skinuo zastavu Hoda za život. ‘Nemate pravo trgati tuđu zastavu’, dobacuje mu uporno neki prolaznik na snimci koja je brzo postala viralna. ‘Imam’, ovaj bezbrižno odgovara. Pa odmah zatim završi na policiji. Jer tako to rade pankeri. Zato, Anki Pank-Taritaš prijateljska poruka: ovi ljudi su anarhisti, ulični fajteri, nije lijepo rugati se govoreći im da su normalni.
Zelena ljevica
Samo ćemo dvije kampanje pamtiti i nakon što izbori prođu, a obje, očekivano, dolaze s političke margine. Prva je agitacijska tura Hrvatskom Mime Simić: kandidatkinja Zelene ljevice spojila je ideale i pedale, sjela na bicikl pa krenula od Slavonije prema jugu, zastajući u gradovima i malim mjestima, družeći se s ljudima, bez rezerviranog smještaja, računajući unaprijed na gostoprimstvo onih koje upozna. Usput je vodila i zabavan političko-putopisni onlajn dnevnik. Prava sreća što sve to neće biti dovoljno da završi u Evropskom parlamentu, jer Simić ljevici ionako više znači u prvom lokalnom selu nego u Bruxellesu: njeno pedaliranje bilo je pokazna vježba svega onoga što toj ljevici u javnoj percepciji nedostaje, od izlaska iz centara velikih gradova do mukotrpnog obilaska provincije, od pristupačnog terenskog rada do do-it-yourself angažmana, od dovoljno ozbiljnih razloga za umor do dovoljno neozbiljnog smisla za humor.
SDSS
Druga kampanja značajnija od svog neposrednog povoda ona je Samostalne demokratske srpske stranke. Pomoću samo nekoliko billboarda SDSS je postao centralna medijska vijest predizbornog perioda: sasvim lijep uspjeh za listu koja, prema anketama, dobiva oko jedan posto glasova. Pitanje s plakata, ‘Znate li kako je biti Србин u Hrvatskoj?’, išarano je od Splita do Zagreba očekivanim odgovorima, spominjanjem traktora, progona i klanja male djece: kampanja je postigla točno ono što joj je bila namjera. Politički hrabra, marketinški inteligentna, iskoračila je izvan manjinskog geta. Više od toga teško da je mogla postići. Za bilo koji idući korak, posteri i reklame ionako nisu dovoljni.
