Kratkotrajna moralna panika oko navale cajkaških hordi u centar Zagreba poslužila je da se skrene pažnja s nekih važnijih pitanja, dok je Kino Europa poslužilo kao idealna pozornica za novu rundu moraliziranja. Kada jednom, naime, promijenite ime kina iz Balkan u Europa, možete biti sigurni da će se potisnuta balkanska avet neprestano vraćati da vas proganja
Večer prije nego što će se medijima zakotrljati vijest da Milan Bandić izbacuje aktualnu upravu iz Kina Europa, ondje se, u maloj dvorani Müller, okupila ekipa muzičkih kritičara, novinara i menadžera na tribini ‘Playlista naših mladih: Koga poznaju milenijalci – Štulića ili Cecu?’ Naši mladi, zaključili su eksperti, danas jednostavno slušaju sve i svašta: još jednostavnije, eksperti nisu zaključili ništa. Ali i to ništa bilo je nešto više od onoga što nas je čekalo idućeg dana, kada je T-portal između redaka ekskluzivnog intervjua s ravnateljem kina Borisom T. Matićem izvukao nepotrebni, neprovjereni trač o pretvaranju Europe u folkoteku pa ga presložio u odgovarajuće klikabilan naslov: ‘Neće nam od kina raditi narodnjački klub!’ Od tog trenutka, raspravi koja bi se u sretnijim medijskim okolnostima obrtala oko koruptivne Bandićeve vladavine, politike upravljanja javnim prostorima i značaja Europe za kulturni život Zagreba nepovratno je zadan udarni ritam. A ritam je turbo i ritam je folk: umjesto otpora Bandićevom rasturanju glavnog gradskog nezavisnog kina, dobili smo nove nastavke medijske hajke na cajke.
I nisu pritom, naravno, krivi bili samo mediji. Jedan poznati režiser, zamoljen da prokomentira gradonačelnikov atak na Europu, odgovara: ‘Iskreno, po meni, kada čobani dođu u grad, uništavaju sve ono što ne razumiju, a prva na redu je kultura.’ Za jednu poznatu glumicu i scenaristkinju, Kino Europa je ‘posljednja barikada urbanog’, a ‘na neke stvari i simbole, na neke utvrde civilizacije, se ne ide.’ Tom Mods, brend odjeće za mlade, odmah je na Facebooku lansirao reklamnu kampanju sa sloganom ‘Nećemo cajke, hoćemo kino!’ Ista je to vizija obrane gradskih bedema od podivljalih čobana koja, samo tjedan ranije, kroji medijsku sliku gostovanja bosanske pjevačice Maye Berović u Spaladium Areni: ‘Horda Hercegovaca stiže u Split na cajku’, najavio je tada portal Dnevno.hr spektakl. Isti je to prezir spram pridošlica koji s utabane urbane strane muzičkog ukusa na svom posljednjem, povratničkom albumu ‘Sve je pod kontrolom?’ mijese heroji garažnog rocka Kojoti, dok u pjesmi ‘Evolucija ide u pogrešnom smjeru’ pjevaju: ‘A ovdje ljudi u odijelu, jučer sišli sa brda, / sve veće glave, a praznina unutra…’ Ista je to predvidljiva, dosadna matrica kulturnog razvrstavanja, stara već decenijama. S jedne strane mi, civilizirani i urbani, Štulić i garažni rifovi: s druge oni, čobani, horde Hercegovaca i neizbježna Ceca.
S druge strane gradskih bedema, međutim, nešto se čitavo vrijeme događa. Postjugoslavenska hip-hop scena odavno se poigrava ‘cajkaškim’ motivima: sjajna stvar ‘Turbo folk me je naterao’ Mimi Mercedez neslužbena je himna tog malog p(re)okreta. Odavno su se pojavila i čitanja koja elitističko otpisivanje turbo-folka vide (i) kao oblik klasnog prezira. Protiv takvog prezira u Srbiji je nastala čitava mala teorijsko-aktivistička struja, tzv. dizel-levica. Kod nas, u Zagrebu, Bojan Krištofić je još prije pet godina postavio izložbu ‘(Est)etika nacionalizma: dizajn za turbo-folk’. Mijenja se optika, snimaju nove pjesme, pišu znanstvene studije… I nije pritom poanta u tome hoćemo li se složiti s njima: poanta je da ono što zovemo cajkama – poput bilo kojeg drugog muzičkog žanra, uostalom – neprestano mijenja granice i precizno reflektira različite društvene pozicije. A ta je vitalna dinamika žanra u oštroj suprotnosti spram ustaljenih, nepomičnih stereotipa s ove strane bedema. Ali to je ionako oduvijek bila cijena kulturnog elitizma i to je oduvijek bila cijena urbanog rasizma: sirova, nimalo elitna, ignorancija.
Kakve veze sve ovo ima sa slučajem Kina Europa? Skoro nikakve, zapravo. Osim što je moralna panika oko navale cajkaških hordi u centar Zagreba nakratko poslužila da se skrene pažnja s nekih važnijih pitanja. I što je kino, zauzvrat, poslužilo kao idealna pozornica za novu rundu moraliziranja. Kada jednom, naime, promijenite ime kina iz Balkan u Europa, možete biti sigurni da će se potisnuta balkanska avet neprestano vraćati da vas proganja. Baš kao što će se vlažni snovi o europskoj kulturi prije ili kasnije raspršiti u ništa.
A evo i jednog pridošlice koji ne smeta nikome, za sada, jer dolazi sa Zapada. Christopher Markich, dugogodišnji lobist holivudskih studija u Bruxellesu i čovjek s uspješnom činovničkom karijerom u raznim ministarstvima Sjedinjenih Država, novi je ravnatelj HAVC-a. Baš kao što su mediji najavljivali već nekoliko mjeseci, otkako je vodstvo audiovizualnog centra napustio Daniel Rafaelić, Markicha je Upravni odbor između osmero kandidata izabrao bez mnogo krzmanja, jednoglasno. Predsjednik odbora Bruno Kragić komentira: ‘Stanje u hrvatskoj kinematografiji on sada primarno poznaje više kao promatrač nego kao sudionik, no možda mu je to, da se malo našalim, stanovita prednost, da nije previše unutar same situacije u praktičnom smislu…’ Kada vam jedan od sudionika hrvatske kinematografije kaže kako je za kinematografiju bolje da je ne vodi nitko od njenih sudionika – da se, evo, i mi malo našalimo – onda ste o trenutnom stanju hrvatske kinematografije vjerojatno čuli dovoljno. Markich nam dakle dolazi poput neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar – nešto kao deus ex Bruxelles – a domaćoj filmskoj zajednici za sada ostaje nada da on nju poznaje barem malo bolje nego što ona poznaje njega.
Iz Amerike nam je stigao Chris Markich, mi idemo u Ameriku: tamo se prošlog i ovog vikenda održava Coachella, jedan od najvećih svjetskih muzičkih festivala. U kalifornijskoj pustinjskoj pustopoljini, pred nekoliko stotina hiljada ljudi, politički angažman već se neko vrijeme brendira kao vrhunska zabava: zato je prošlogodišnji lineup predvodila nova feministička ikona po mjeri pop-spotova Beyoncé, zato je logičan i izbor ovogodišnjeg headlinera. Donald Glover a.k.a. Childish Gambino, pjevač i glumac s ambicijom da nam kaže ponešto o rasnoj i klasnoj opresiji u Americi, autor viralnog superhita ‘This Is America’ i sjajne TV-serije ‘Atlanta’, uoči nastupa je, prilično neočekivano, publici premijerno prikazao svoj prvi film ‘Guava Island’. Trebao je to biti događaj koji će obilježiti pop-sezonu: u režiji Gloverovog stalnog suradnika Hira Muraija, s ukomponiranim muzičkim točkama, Rihannom u glavnoj ženskoj ulozi i 55-minutnim trajanjem prilagođenim pokidanoj koncentraciji nove generacije gutača spotova i serija, ‘Guava Island’ je otpočetka djelovao kao sigurna oklada. Čak i njegova osnovna priča obećava, a priča je otvoreno antikapitalistička: imaginarnim tropskim otokom Guava zavladao je monopolist Red koji izrabljuje kompletno lokalno stanovništvo, pa čak i Gloverov lik Denija, zaigranog lokalnog gitarista koji gazdi na radiju mora pjevati reklamne džinglove. Deni je, međutim, poprilično klasno osviješten. ‘I ovo je Amerika. Guava se ne razlikuje od ostalih država’, objašnjava nekom radniku koji sanjari kako će s otoka pobjeći u SAD i tamo pokrenuti vlastiti biznis. ‘Amerika je koncept. Gdje god se možeš obogatiti samo tako da nekoga drugoga učiniš mnogo bogatijim, tamo je Amerika.’ Zvuči razumno, barem za hrvatske standarde svakodnevnog medijskog lupetanja o ‘razvijenom Zapadu’ i zemljama ‘pravog kapitalizma’: nažalost, dojam se brzo srozava. Sukob Denija i Reda zaoštrit će se kad gitarist odluči organizirati muzički festival, što gazdi ne odgovara jer ne želi da mu radnici na posao dolaze neispavani: od relativno angažirane premise filma tako smo u samo dva koraka stigli do otrcanog, deplasiranog suprotstavljanja kapitalističke discipline i festivalskog provoda, rasplesane zabave i radnih navika, protestantske etike i tropske estetike. Ono što je trebalo biti priča o antikapitalističkoj pobuni završilo je naposljetku u jeftinoj ironiji: film koji muziku, ples i zabavu slavi kao ultimativni otpor kapitalizmu premijerno je prikazan na festivalu koji muzikom, plesom i zabavom puni multimilijunske budžete sveprisutnih korporativnih sponzora. Od Glovera smo, posebno nakon ‘Atlante’, ipak očekivali više. A najmanje što može učiniti onaj tko poželi pogledati film jest da ne plati pretplatu za Amazon, gdje se ‘Guava Island’ sada prikazuje, nego da ga skine s piratskih stranica. U suprotnom, samo pomaže Donaldu Gloveru da se obogati tako što će Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, učiniti mnogo, mnogo bogatijim.
Kad smo kod razvijenog Zapada, bizarne vijesti stižu nam iz Velike Britanije, a ne tiču se Brexita. Tamošnja vlada planira uvesti blokadu internetskih porno-stranica za mlađe od 18 godina. Uvrnuta ideja razvija se već nekoliko godina, a njena se realizacija neprestano odgađa: posljednji put zabrana je trebala biti uvedena početkom ovoga mjeseca, ali je rok tada pomaknut na ljeto. Ništa čudno, jer porno-zabrana ima niz problematičnih strana. Ne samo što će britanski pornofili uskoro morati ukucavati osobne podatke kako bi potvrdili svoju dob, ne samo što će klinke i klinci ionako prije ili kasnije pronaći način da zaobiđu blokadu, ne samo što je zabranom nemoguće pokriti nepregledno mnoštvo stranica: vrhunac ludila je odluka da se prikupljanje podataka, u klasičnoj neoliberalnoj maniri autsorsanja državnih usluga, povjeri privatnoj firmi. A kompanija koja je dobila posao – da ludilo bude potpuno – zove se MindGeek: multinacionalna korporacija istodobno je vlasnica najposjećenijih porno-stranica na svijetu, od PornHuba preko YouPorna do RedTubea. Tvrtka koja kontrolira internetsku pornografsku industriju, drugim riječima, dobiva zadatak da od internetske pornografske industrije čuva britanske maloljetnike. Tvrtka koja kontrolira internetsku pornografsku industriju, trećim riječima, zauzvrat dobiva besplatan pristup osobnim podacima svih svojih posjetitelja. Ako vam se to čini kao sumanuta distopija, onda niste primijetili da je distopija odavno počela: otprilike onda kada je kompletna kontrola interneta pripala šačici gigantskih korporacija. Ali to je već druga vrsta perverzije, jedna od onih na koje zapadne vlade ne stavljaju blokade.
Narodnjaci
Večer prije nego što će se medijima zakotrljati vijest da Milan Bandić izbacuje aktualnu upravu iz Kina Europa, ondje se, u maloj dvorani Müller, okupila ekipa muzičkih kritičara, novinara i menadžera na tribini ‘Playlista naših mladih: Koga poznaju milenijalci – Štulića ili Cecu?’ Naši mladi, zaključili su eksperti, danas jednostavno slušaju sve i svašta: još jednostavnije, eksperti nisu zaključili ništa. Ali i to ništa bilo je nešto više od onoga što nas je čekalo idućeg dana, kada je T-portal između redaka ekskluzivnog intervjua s ravnateljem kina Borisom T. Matićem izvukao nepotrebni, neprovjereni trač o pretvaranju Europe u folkoteku pa ga presložio u odgovarajuće klikabilan naslov: ‘Neće nam od kina raditi narodnjački klub!’ Od tog trenutka, raspravi koja bi se u sretnijim medijskim okolnostima obrtala oko koruptivne Bandićeve vladavine, politike upravljanja javnim prostorima i značaja Europe za kulturni život Zagreba nepovratno je zadan udarni ritam. A ritam je turbo i ritam je folk: umjesto otpora Bandićevom rasturanju glavnog gradskog nezavisnog kina, dobili smo nove nastavke medijske hajke na cajke.
I nisu pritom, naravno, krivi bili samo mediji. Jedan poznati režiser, zamoljen da prokomentira gradonačelnikov atak na Europu, odgovara: ‘Iskreno, po meni, kada čobani dođu u grad, uništavaju sve ono što ne razumiju, a prva na redu je kultura.’ Za jednu poznatu glumicu i scenaristkinju, Kino Europa je ‘posljednja barikada urbanog’, a ‘na neke stvari i simbole, na neke utvrde civilizacije, se ne ide.’ Tom Mods, brend odjeće za mlade, odmah je na Facebooku lansirao reklamnu kampanju sa sloganom ‘Nećemo cajke, hoćemo kino!’ Ista je to vizija obrane gradskih bedema od podivljalih čobana koja, samo tjedan ranije, kroji medijsku sliku gostovanja bosanske pjevačice Maye Berović u Spaladium Areni: ‘Horda Hercegovaca stiže u Split na cajku’, najavio je tada portal Dnevno.hr spektakl. Isti je to prezir spram pridošlica koji s utabane urbane strane muzičkog ukusa na svom posljednjem, povratničkom albumu ‘Sve je pod kontrolom?’ mijese heroji garažnog rocka Kojoti, dok u pjesmi ‘Evolucija ide u pogrešnom smjeru’ pjevaju: ‘A ovdje ljudi u odijelu, jučer sišli sa brda, / sve veće glave, a praznina unutra…’ Ista je to predvidljiva, dosadna matrica kulturnog razvrstavanja, stara već decenijama. S jedne strane mi, civilizirani i urbani, Štulić i garažni rifovi: s druge oni, čobani, horde Hercegovaca i neizbježna Ceca.
S druge strane gradskih bedema, međutim, nešto se čitavo vrijeme događa. Postjugoslavenska hip-hop scena odavno se poigrava ‘cajkaškim’ motivima: sjajna stvar ‘Turbo folk me je naterao’ Mimi Mercedez neslužbena je himna tog malog p(re)okreta. Odavno su se pojavila i čitanja koja elitističko otpisivanje turbo-folka vide (i) kao oblik klasnog prezira. Protiv takvog prezira u Srbiji je nastala čitava mala teorijsko-aktivistička struja, tzv. dizel-levica. Kod nas, u Zagrebu, Bojan Krištofić je još prije pet godina postavio izložbu ‘(Est)etika nacionalizma: dizajn za turbo-folk’. Mijenja se optika, snimaju nove pjesme, pišu znanstvene studije… I nije pritom poanta u tome hoćemo li se složiti s njima: poanta je da ono što zovemo cajkama – poput bilo kojeg drugog muzičkog žanra, uostalom – neprestano mijenja granice i precizno reflektira različite društvene pozicije. A ta je vitalna dinamika žanra u oštroj suprotnosti spram ustaljenih, nepomičnih stereotipa s ove strane bedema. Ali to je ionako oduvijek bila cijena kulturnog elitizma i to je oduvijek bila cijena urbanog rasizma: sirova, nimalo elitna, ignorancija.
Kakve veze sve ovo ima sa slučajem Kina Europa? Skoro nikakve, zapravo. Osim što je moralna panika oko navale cajkaških hordi u centar Zagreba nakratko poslužila da se skrene pažnja s nekih važnijih pitanja. I što je kino, zauzvrat, poslužilo kao idealna pozornica za novu rundu moraliziranja. Kada jednom, naime, promijenite ime kina iz Balkan u Europa, možete biti sigurni da će se potisnuta balkanska avet neprestano vraćati da vas proganja. Baš kao što će se vlažni snovi o europskoj kulturi prije ili kasnije raspršiti u ništa.
Markich
A evo i jednog pridošlice koji ne smeta nikome, za sada, jer dolazi sa Zapada. Christopher Markich, dugogodišnji lobist holivudskih studija u Bruxellesu i čovjek s uspješnom činovničkom karijerom u raznim ministarstvima Sjedinjenih Država, novi je ravnatelj HAVC-a. Baš kao što su mediji najavljivali već nekoliko mjeseci, otkako je vodstvo audiovizualnog centra napustio Daniel Rafaelić, Markicha je Upravni odbor između osmero kandidata izabrao bez mnogo krzmanja, jednoglasno. Predsjednik odbora Bruno Kragić komentira: ‘Stanje u hrvatskoj kinematografiji on sada primarno poznaje više kao promatrač nego kao sudionik, no možda mu je to, da se malo našalim, stanovita prednost, da nije previše unutar same situacije u praktičnom smislu…’ Kada vam jedan od sudionika hrvatske kinematografije kaže kako je za kinematografiju bolje da je ne vodi nitko od njenih sudionika – da se, evo, i mi malo našalimo – onda ste o trenutnom stanju hrvatske kinematografije vjerojatno čuli dovoljno. Markich nam dakle dolazi poput neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar – nešto kao deus ex Bruxelles – a domaćoj filmskoj zajednici za sada ostaje nada da on nju poznaje barem malo bolje nego što ona poznaje njega.
Guava
Iz Amerike nam je stigao Chris Markich, mi idemo u Ameriku: tamo se prošlog i ovog vikenda održava Coachella, jedan od najvećih svjetskih muzičkih festivala. U kalifornijskoj pustinjskoj pustopoljini, pred nekoliko stotina hiljada ljudi, politički angažman već se neko vrijeme brendira kao vrhunska zabava: zato je prošlogodišnji lineup predvodila nova feministička ikona po mjeri pop-spotova Beyoncé, zato je logičan i izbor ovogodišnjeg headlinera. Donald Glover a.k.a. Childish Gambino, pjevač i glumac s ambicijom da nam kaže ponešto o rasnoj i klasnoj opresiji u Americi, autor viralnog superhita ‘This Is America’ i sjajne TV-serije ‘Atlanta’, uoči nastupa je, prilično neočekivano, publici premijerno prikazao svoj prvi film ‘Guava Island’. Trebao je to biti događaj koji će obilježiti pop-sezonu: u režiji Gloverovog stalnog suradnika Hira Muraija, s ukomponiranim muzičkim točkama, Rihannom u glavnoj ženskoj ulozi i 55-minutnim trajanjem prilagođenim pokidanoj koncentraciji nove generacije gutača spotova i serija, ‘Guava Island’ je otpočetka djelovao kao sigurna oklada. Čak i njegova osnovna priča obećava, a priča je otvoreno antikapitalistička: imaginarnim tropskim otokom Guava zavladao je monopolist Red koji izrabljuje kompletno lokalno stanovništvo, pa čak i Gloverov lik Denija, zaigranog lokalnog gitarista koji gazdi na radiju mora pjevati reklamne džinglove. Deni je, međutim, poprilično klasno osviješten. ‘I ovo je Amerika. Guava se ne razlikuje od ostalih država’, objašnjava nekom radniku koji sanjari kako će s otoka pobjeći u SAD i tamo pokrenuti vlastiti biznis. ‘Amerika je koncept. Gdje god se možeš obogatiti samo tako da nekoga drugoga učiniš mnogo bogatijim, tamo je Amerika.’ Zvuči razumno, barem za hrvatske standarde svakodnevnog medijskog lupetanja o ‘razvijenom Zapadu’ i zemljama ‘pravog kapitalizma’: nažalost, dojam se brzo srozava. Sukob Denija i Reda zaoštrit će se kad gitarist odluči organizirati muzički festival, što gazdi ne odgovara jer ne želi da mu radnici na posao dolaze neispavani: od relativno angažirane premise filma tako smo u samo dva koraka stigli do otrcanog, deplasiranog suprotstavljanja kapitalističke discipline i festivalskog provoda, rasplesane zabave i radnih navika, protestantske etike i tropske estetike. Ono što je trebalo biti priča o antikapitalističkoj pobuni završilo je naposljetku u jeftinoj ironiji: film koji muziku, ples i zabavu slavi kao ultimativni otpor kapitalizmu premijerno je prikazan na festivalu koji muzikom, plesom i zabavom puni multimilijunske budžete sveprisutnih korporativnih sponzora. Od Glovera smo, posebno nakon ‘Atlante’, ipak očekivali više. A najmanje što može učiniti onaj tko poželi pogledati film jest da ne plati pretplatu za Amazon, gdje se ‘Guava Island’ sada prikazuje, nego da ga skine s piratskih stranica. U suprotnom, samo pomaže Donaldu Gloveru da se obogati tako što će Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, učiniti mnogo, mnogo bogatijim.
Porno
Kad smo kod razvijenog Zapada, bizarne vijesti stižu nam iz Velike Britanije, a ne tiču se Brexita. Tamošnja vlada planira uvesti blokadu internetskih porno-stranica za mlađe od 18 godina. Uvrnuta ideja razvija se već nekoliko godina, a njena se realizacija neprestano odgađa: posljednji put zabrana je trebala biti uvedena početkom ovoga mjeseca, ali je rok tada pomaknut na ljeto. Ništa čudno, jer porno-zabrana ima niz problematičnih strana. Ne samo što će britanski pornofili uskoro morati ukucavati osobne podatke kako bi potvrdili svoju dob, ne samo što će klinke i klinci ionako prije ili kasnije pronaći način da zaobiđu blokadu, ne samo što je zabranom nemoguće pokriti nepregledno mnoštvo stranica: vrhunac ludila je odluka da se prikupljanje podataka, u klasičnoj neoliberalnoj maniri autsorsanja državnih usluga, povjeri privatnoj firmi. A kompanija koja je dobila posao – da ludilo bude potpuno – zove se MindGeek: multinacionalna korporacija istodobno je vlasnica najposjećenijih porno-stranica na svijetu, od PornHuba preko YouPorna do RedTubea. Tvrtka koja kontrolira internetsku pornografsku industriju, drugim riječima, dobiva zadatak da od internetske pornografske industrije čuva britanske maloljetnike. Tvrtka koja kontrolira internetsku pornografsku industriju, trećim riječima, zauzvrat dobiva besplatan pristup osobnim podacima svih svojih posjetitelja. Ako vam se to čini kao sumanuta distopija, onda niste primijetili da je distopija odavno počela: otprilike onda kada je kompletna kontrola interneta pripala šačici gigantskih korporacija. Ali to je već druga vrsta perverzije, jedna od onih na koje zapadne vlade ne stavljaju blokade.
