Uvodna scena obećava: političarka otvara umjetničku izložbu, a na otvaranju kaže da u umjetnost ne treba miješati politiku. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek govori pritom iz principa: “Umjetnost ima glas i umjetnost često progovara o političkim temama, ali nije dobro kada se umjetnost politizira.”
Okej, sada znamo tko je političarka. Znamo i da je političarka principijelna. Preostaje pitanje: kakva je izložba? Koga to zanima, morat će potegnuti sve do Venecije, u Palazzo Zorzi, gdje je postavljena retrospektiva Dubravke Lošić pod naslovom “Potaknuta strahom i ljepotom”.
A kome je Venecija predaleko, o izboru službene hrvatske predstavnice na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu mogao se, srećom, informirati i s ove strane Jadrana. Dok je ministrica Obuljen Koržinek principijelno otvarala izložbu u renesansnoj palači, naime, performer Siniša Labrović organizirao je “Otvaranje Venecijanskog bijenala u Zagrebu” pa publici predstavio radove našeg svjetski poznatog slikara Stipana Tadića.
Zašto baš Tadića? To je već pitanje za 250 hiljada eura, koliko košta organizacija venecijanskog gostovanja, to je pitanje za petero članica i članova stručnog povjerenstva koji su Tadića jednoglasno izabrali za našeg predstavnika i to je pitanje za principijelnu ministricu koja je njihovu jednoglasnu odluku poništila.
Prvi put u posljednjih 15 godina, otkako se venecijanske predstavnike Hrvatske bira na temelju mišljenja stručnih povjerenstava, neka se ministrica kulture tako oglušila o savjet stručnjaka i odluku donijela samovoljno, isključivo prema ličnoj simpatiji. U maniri kapriciozne vladarice koja nema vremena za uvažavanje stručnih mišljenja, za proceduralne zavrzlame i slične finese: eto kako je kratak put od principa do principesse.
Samo malo, pitate se sada vjerojatno vi: političarka koja govori da politiku ne treba miješati u umjetnost svoj govor ustvari drži na otvaranju izložbe koje uopće ne bi bilo da se ista ta političarka nije prethodno umiješala u rad vijeća sastavljenog od umjetnica i umjetničkih stručnjaka? Ukratko: da. Rekli smo vam da uvodna scena obećava.
Dobro, ajde, dobronamjerni ste vi, ako se već političarka umiješala u rad stručnog vijeća – koje postoji isključivo zato da se u umjetnost ne bi miješali političari – sigurno je za to imala jake razloge? Ukratko: ne. Nina Obuljen Koržinek prvo je, naime, prešutjela da je samostalno izmijenila odluku stručnjaka. Tek nakon što su se stručnjaci pobunili, protisnula je nešto o sukobu interesa jedne od članica, navodno povezane s Tadićem: povjerenica je to, međutim, odbacila.
Ali čak i da je članica povjerenstva slučajno s Tadićem bila povezana – ovo sada ne govorite nužno vi, nego zdrav razum govori – ne znači li jednoglasna odluka vijeća da su se za slikara odlučili svi ostali, koji sukobom interesa nisu opterećeni? Ukratko ne, a udulje: ne budimo naivni. Jer ovdje ionako nije riječ o razumu, nego o nesporazumu.
Kada političarka kaže da umjetnost ne treba politizirati tek što je političkom samovoljom izabrala predstavnicu na čijoj izložbi govori, naime, onda nemamo posla samo s tipičnom hrvatskom pričom o sitnim interesima i ličnim simpatijama koje stoje iza ministričine odluke, nego imamo posla s vodećim principom ovogodišnjeg Bijenala. A vodeći je princip Bijenala da na Bijenalu principa nema.
Zato i jeste moguće da principessa Obuljen Koržinek, samo dan nakon što je otvorila hrvatski nacionalni paviljon, odluči bojkotirati službeno otvaranje kompletne venecijanske bijenalne izložbe i tako se pridruži ostalim ministrima kulture Evropske unije.
Principi su tu da se savijaju, pa ćemo agresora bez problema prepoznati u Putinu, ali ne i u Donaldu Trumpu ili Benjaminu Netanjahuu. Jer ono što naša ministrica dobro zna, dok otvara izložbu u Palazzo Zorzi – gdje bismo, uostalom, principessu susreli, ako ne u renesansnoj palači? – jest da iznad principesse uvijek stoje kraljevi
Čemu bojkot? Baš poput Obuljen Koržinek, njene kolegice i kolege objasnit će nam ga strogo iz principa: “Agresor ne može biti nagrađen sudjelovanjem na najprestižnijim svjetskim kulturnim događajima, uključujući Venecijanski bijenale, dok nastavlja svoj brutalni rat i još uvijek nije nadoknadio štetu uzrokovanu svojim međunarodno nepravednim djelima”, kažu u zajedničkoj službenoj izjavi.
Dodaju zatim nekoliko plošnih fraza o “snazi i moći umjetnosti” koja “nadilazi granice” i “potvrđuje humanost”, dodaju da je takva vizija “nespojiva s prisutnošću države koja sustavno uništava kulturu, baštinu i živote cijele nacije” pa zaključuju: “Stojimo uz Ukrajinu!” Onaj agresor je, dakle, Rusija, a njeno sudjelovanje jedini je, ključni i isključivi problem venecijanske izložbe, pitate opet vi – stvarno ste dobronamjerni – dok drugih problema nema?
Ukratko: ima. Itekako ih ima. Pa ćemo sada udugo o njima. Osim Rusije, naime, na ovogodišnjem Bijenalu predstavljaju nam se barem još dvije države koje su neosporni “agresori”. Obje, poput Rusije, “nastavljaju svoj brutalni rat”. Ni jedna ni druga, kao ni Rusija, “još uvijek nisu nadoknadile štetu uzrokovanu svojim međunarodno nepravednim djelima”.
Vođa jedne države pritom je, poput ruskog vođe Vladimira Putina, za svoja zlodjela trenutno optužen pred Međunarodnim sudom u Haagu. Vođa druge države u Haagu nije optužen samo zato što njegova država Haški sud ne priznaje.
Vođa jedne nedavno je, za razliku od Putina, počinio genocid. Vođa druge, za razliku od Rusije, samostalno je razmontirao međunarodni poredak potezima čije ćemo političke i ekonomske posljedice svi još dugo snositi. Udruženim snagama njih su dvojica prije otprilike tri mjeseca pokrenuli agresiju na Iran, koji je upravo zbog toga – između ostaloga – u zadnji tren otkazao svoje gostovanje na ovogodišnjem Bijenalu.
Pritom su obojica na isti taj Bijenale poslala predstavnike svojih država izravnim političkim direktivama. Pa je predstavnik Izraela Belu Simion-Fainaru morao s vladom Benjamina Netanjahua potpisati ugovor kojim se obavezuje da za vrijeme trajanja izložbe ni na koji način neće protestirati protiv smrtonosnih izraelskih pohoda.
Predstavnik SAD-a Alma Allen, s druge strane, odabran je u skladu s pravilima Trumpove administracije koja nalažu da umjetnik mora “odražavati i promovirati američke vrijednosti”, a ne smije zastupati wokersku “raznolikost, jednakost i uključivost”.
Nije li to bila sjajna prilika – pitate sada već iritantno dobronamjerni vi – da se hrvatska ministrica kulture oglasi i da nam objasni kako “umjetnost često progovara o političkim temama”, ali “nije dobro kada se umjetnost politizira”?
Nisu li svi ovi razlozi dovoljni da se otvaranje Bijenala bojkotira zbog sudjelovanja još ponekog agresora, osim onog pod vodstvom Vladimira Putina? Ne bi li bilo moralno i normalno da, ako spremno “stojiš uz Ukrajinu”, podjednako spremno staneš uz Palestinu? Ukratko: i da i ne.
Da, ako si jedna od nekoliko hiljada prosvjednica koje su, baš u vrijeme dok je principessa Obuljen Koržinek otvarala izložbu svoje miljenice, demonstrirale protiv izraelskog genocida u Gazi, udruživši se s talijanskim borcima za prava kulturnih radnika i pokrenuvši, prvi put u povijesti Bijenala, 24-satni štrajk.
Da, ako si ministrica kulture neke od ukupno 25 država – Francuske, Irske, Japana ili Slovenije, recimo – koje su se tom štrajku pridružile pa protestno zatvorile svoje nacionalne paviljone na jedan dan, baš onaj dan kada je hrvatski paviljon otvaran.
Da, ako si svjetski priznat umjetnik poput Anisha Kapoora, koji otvoreno poručuje kako bi s izložbe trebalo izbaciti Sjedinjene Države “zbog njihove gnusne politike mržnje i neprestanog huškanja na rat”.
Da, ako – ukratko – principe ne vidiš kao nešto o čemu se može neobavezno ćaskati, od prigode do prigode i od izložbe do izložbe, nego kao nešto čega bi se, valjda, trebalo držati.
Ali ne ako si Nina Obuljen Koržinek. U tom slučaju, principi su tu da se savijaju, pa ćemo agresora bez problema prepoznati u Putinu, ali ne i u Donaldu Trumpu ili Benjaminu Netanjahuu. Jer ono što naša ministrica dobro zna, dok otvara izložbu u Palazzo Zorzi – gdje bismo, uostalom, principessu susreli, ako ne u renesansnoj palači? – jest da iznad principesse uvijek stoje kraljevi.
