Zašto mlađahna influenserica Doris Stanković nije postala medijska tema onda kada je govorila o zabrani abortusa i ‘bolesti’ transrodnih osoba, ali jest kada je šejmala neki porečki restoran, što sve nismo naučili iz malog medijskog skandala i kako to da u kapitalizmu ipak ima besplatne večere
Ako ste umorni od priče o nesuđenoj večeri mlade influenserice Doris Stanković, koju je pokrenula njena sada već antologijska Tik-Tok objava, rješenje je jednostavno: skoknite na Tik-Tok kanal mlade influenserice Doris Stanković. Tamo serija kratkih videa u kojima djevojka šejma neki porečki restoran zato što joj nije htio dati besplatnu večeru u zamjenu za Instagram-promociju – prozvavši je usput ‘guskom’ i ‘siroticom’ – ima dvjestotinjak hiljada pregleda. Nije malo, ali je još uvijek duplo manje od videa u kojem Doris dijeli broj svog mobitela, tri puta manje od videa u kojem nam pokazuje gumenog žohara i peterostruko manje od apsolutnog rekordera, video-klipa u kojem nagovara svoju mlađu sestru da napravi najružniju facu koju može: ovaj zadnji ima čak i plot twist pa je skupio ravno milijun pregleda. Svi oni komentari marketinških stručnjaka i priučenih ekonomskih analitičara što ste ih posljednjih dana čitali na portalima, svi istupi naših uglednih poduzetnika i priznatih umjetnika, svi stavovi komentatora i kolumnista – kompletna dakle beskrajna medijska tik-trakavica – mlađahnu Dorisinu publiku, ukratko, ne zanima previše. Ili barem ne više od gumenog žohara. A to je utješno: ocvalim medijskim boomerima sva se ona komentatorska pametovanja sada vraćaju poput, hm, boomeranga. Jer ni njih kanal osječke influenserice prethodno nije naročito zanimao.
Prije točno godinu dana, recimo, kada je na Instagramu – gdje se ipak okuplja nešto starija ekipa od one s Tik-Toka – Doris podijelila neka svoja razmišljanja o tome kako je abortus običan zločin, transrodnost ‘bolest’ i kako bi silovatelje trebalo ‘kastrirati’ i ‘ubiti’, ali njihovim žrtvama zabraniti da pobace, nije se digla nikakva buka i panika. Članak o tom i sličnim ispadima hrvatskih influensera, koje prate stotine hiljada followera, objavila je tada u zabavnom prilogu Jutarnjeg lista Ines Madunić, ali tekst – izuzmemo li online rafale uvreda i prijetnji upućene novinarki – nije izazvao famozni ‘interes javnosti’. Takva je to, valjda, javnost ili je takav, barem, onaj dio medija koji sebi utvara da javnost predstavlja: ako netko širi transfobiju ili promiče zabranu abortusa, stvar je više-manje normalna. Ali ako se netko požali da nije dobio besplatnu večeru, e to je već ozbiljna, značajna, javnointeresantna tema.
Složio se tako posljednjih dana, kada već nije prošle godine, zdrug potplaćenih internetskih novinara pa od jutra do večeri i od Jutarnjeg do Večernjeg – preko Indexa, Dnevno.hr-a i svakog portala koji imalo drži do sebe – vrijedno kopipejstao statuse, linkao video-klipove i brzopotezno prenosio kratke izjave. I što smo na kraju dobili? Pa ne baš mnogo. Doznali smo da cijenjeni režiser Dalibor Matanić ne drži samo da je Doris Stanković ‘influenserska spodoba’, nego i da su influenseri generalno ‘neradnička bagra’. Doznali smo i da ih neradnicima također smatra novinarka Maja Sever. Onda je Indexova ergela neoliberalnih grla navalila na Sever i Matanića zato što sisaju državne jasle, jašu državnu sisu, ili kako već te isisane metafore idu. Mostov saborski zastupnik Marin Miletić javno je podržao bogobojaznu osječku protivnicu abortusa. Odnekud su se pojavili i neizbježni ekonomski eksperti da djevojku poduče kako u kapitalizmu nema besplatnog ručka, pa onda, logično, ni večere. I to je, otprilike, rezime u trenutku nastanka ovoga teksta, koji pišemo dva ili tri dana prije nego što ćete ga vi čitati – takva je, eto, žalosna sudbina nas autora boomera iz staromodnih tjednika u ovom nemilosrdnom svijetu novih medija – a nema sumnje da će u međuvremenu još poneko uvaženo javno lice izreći svoje mišljenje. Kao što nema veće sumnje ni da to mišljenje neće imati naročite veze s influenserskim strategijama i kanalima, nego će koristiti nove medije da zavrti stare, unaprijed poznate, dosadne stavove. Čemu onda čitava orgija moraliziranja, međusobnog vrijeđanja i psovačkog prozivanja? Uglavnom – jasno – radi klikova. A klikovi postoje da bi portali prikupili reklame. Pa se na kraju nekako čini da između Doris Stanković i svih onih medija što su je posljednjih dana čerečili člancima – u koje je, usput rečeno, uloženo neusporedivo manje truda i rada nego u prosječan influenserski video – baš i nema ozbiljnije razlike. Osim što ona svoju večeru nije dobila, a svi ostali su se usput omrsili. Čudna neka stvar, ispada, taj kapitalizam: u njemu ipak ima besplatne večere. Samo ne za sve.
Posebna podvrsta domaćih influensera – oni koji vjeruju da covid-19 nije ništa drugačiji od obične influence – u subotu, 5. septembra, dolazi na svoje. Na glavnom zagrebačkom trgu od 17 sati počinje nešto što se zove Festival slobode: okupljanje antivaksera, antimaskera, Tonyja Cetinskog i drugih građana skeptičnih spram državnog hendlanja korona-krize. ‘Festival slobode je manifestacija kojom šaljemo poruku da imamo pravo na zdrav život, insistiramo na zadržavanju ljudskih prava, sloboda, znanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja’, poručuju iz inicijative Prava i slobode, hvaleći se da su organizirali prijevoz autobusima iz čak 17 hrvatskih gradova. Pravdoljubiva retorika organizatora načelno djeluje simpatično, ali iza nje se brzo nazire rukopis nove desnice koja je naučila svoju politiku cifrati afirmativnim diskursom kako bi je učinila prihvatljivijom širim narodnim masama: ne čudi što tzv. festival podržavaju isključivo političari desne dezorijentacije. Događanje se pritom ponosno svrstava u niz sličnih prosvjeda po evropskim gradovima, uključujući i onaj nedavni u Berlinu, a znamo kako je tamo završilo: pokušajem grupe profašističkih demonstranata da nasilno provale u zgradu njemačkog parlamenta.
Prije nešto više od dvije godine, u ljeto 2018., čitava svjetska umjetnička scena opet je pričala o Banksyju. Jedna od brojnih verzija ikoničke ‘Djevojke s balonom’ upravo je na aukciji Sothesby’sa bila prodana za milijun funti: tek što je voditelj lupio drvenim čekićem o stol, međutim, začulo se prodorno pištanje, a mehanizam skriven u masivnom okviru progutao je sliku pa je pred zbunjenom publikom izbacio, isječenu na tanke trakice, s donje strane rama. Ostalo je, kako se to već kaže, povijest. Ili, konkretnije, povijest umjetnosti. U Sothesby’su su intervenciju odmah proglasili ‘prvim umjetničkim djelom stvorenim uživo za vrijeme aukcije’. Autor je objavio da se djelo sada zove ‘Ljubav je u smeću’. A novonastalom radu, prema procjenama stručnjaka, vrijednost se automatski udvostručila.
Nije teško shvatiti zašto kritičari ne vole Banksyja: popularan zato što je anoniman, basnoslovno skup zato što je subverzivan, on perfektno utjelovljuje hipokriziju suvremenog umjetničkog tržišta. ‘Banksy ne kritizira kapitalizam, nego u njemu sudjeluje’, pisao je nakon aukcije ‘Huffington Post’. ‘Umjesto da portretira tajnovite emocije ljudi, nudi nam jednodimenzionalnu ikonu’, ljutio se ‘Guardianov’ Jonathan Jones. ‘Trijumf banalnosti’: tako je, nedavno, Banksyjev autorski opus ukratko opisao slikar i kritičar Alexander Adams. ‘Ljubav je u smeću’ bila bi onda, valjda, vrhunac tog trijumfa: čak i kada se umjetničkom tržištu otvoreno izruguje, pocijepavši vlastito platno na komadiće, smeće koje Banksy proizvodi nekim čudom postaje tržišno još isplativije. Pa sve što najpoznatiji nepoznati umjetnik napravi – svaka njegova provokacija i dobro režirana intervencija – naposljetku izgleda kao prevara.
Ili je tako, barem, bilo do prošloga tjedna. A onda smo saznali da ‘Djevojka s balonom’ – odavno prisutna na posterima, platnima i zidovima – već neko vrijeme, oslikana, plovi i na palubi tridesetmetarskog broda. Brod se zove ‘Louise Michel’, po slavnoj francuskoj feministkinji. Banksy ga je kupio u tajnosti, opremio i prekrio ružičastim grafitima: sada kruži Mediteranom, spašavajući migrante. Njegovu posadu predvodi Pia Klemp, njemačka kapetanica koja je nedavno svjesno riskirala kaznu dvadesetogodišnjeg zatvora sudjelujući u akcijama pomoći izbjeglicama: spasila je, do sada, preko hiljadu ljudi. Prema internim pravilima ‘Louise Michel’, u ime broda nazvanog po feminističkoj heroini mogu govoriti samo ženske članice posade, pa Klemp prepričava medijima pismo koje je prošle godine dobila od Banksyja: ‘Zdravo, Pia. Čitao sam o tebi u novinama. Ja sam umjetnik iz Ujedinjenog Kraljevstva i napravio sam neke radove o migrantskoj krizi. Jasno, ne mogu zadržati novac. Treba li ti možda novi brod ili nešto slično?’ I tu je njegova uloga završila: ‘Banksy se ne pretvara da zna bolje od nas upravljati brodom’, zaključuje kapetanica, ‘a mi se ne pretvaramo da smo umjetnici.’
I doista: ovo više nije priča iz povijesti umjetnosti. Zato će ‘Louise Michel’ ostati izvan većine kulturnih rubrika, zato se o njoj neće očitovati kritičari niti će stručnjaci procjenjivati je li najnovija ‘Djevojka s balonom’ kojim slučajem vrjednija od svih dosadašnjih verzija. Umjesto cijenjenih kolega, koristimo stoga priliku da ispišemo posvetu Banksyju: nepoznatom autoru koji uništava umjetnost, umjetniku koji spašava nepoznate ljude.
A dok Banksy prkosi evropskim institucijama, u njegovoj domovini tinja ozbiljan kulturni skandal. Utjecajni ‘The Art Newspaper’ pribavio je kopiju tajnog pisma koje je tamošnji ministar kulture Oliver Dowden uputio nacionalnim muzejima, ljubazno im sugerirajući da odaberu ‘najkomercijalniji mogući pristup, koristeći svaku priliku da maksimiziraju alternativne izvore financiranja’. Ne poslušaju li ga, dodaje ministar manje ljubazno, on neće ‘biti u poziciji da na bilo koji način ubuduće novčano pomogne sektoru’. Britanska vlada, inače, bila je itekako hvaljena zbog obilne financijske injekcije kulturnim institucijama na početku lockdowna, ali sada vidimo kako izgleda drugo lice prve pomoći. Dowdenovo pismo otvara nekoliko logičnih pitanja – kako da muzeji povećaju prihode u doba naglog pada broja posjetitelja, kako da nadoknade nedolazak turista i zašto im vlada pomaže javno, a prijeti tajno – pa je za sada jasno samo to da britanska vlast koristi svaku priliku da nastavi svoju četiri decenije staru politiku. Takvu politiku poznajemo, uostalom, i u većini ostalih evropskih država: svodi se na ideju da bi kulturu trebalo što više prepustiti slobodnom tržištu. Po cijenu toga da tržišna sloboda podrazumijeva ponešto državne prisile.
portalnovosti
Boomerang
Ako ste umorni od priče o nesuđenoj večeri mlade influenserice Doris Stanković, koju je pokrenula njena sada već antologijska Tik-Tok objava, rješenje je jednostavno: skoknite na Tik-Tok kanal mlade influenserice Doris Stanković. Tamo serija kratkih videa u kojima djevojka šejma neki porečki restoran zato što joj nije htio dati besplatnu večeru u zamjenu za Instagram-promociju – prozvavši je usput ‘guskom’ i ‘siroticom’ – ima dvjestotinjak hiljada pregleda. Nije malo, ali je još uvijek duplo manje od videa u kojem Doris dijeli broj svog mobitela, tri puta manje od videa u kojem nam pokazuje gumenog žohara i peterostruko manje od apsolutnog rekordera, video-klipa u kojem nagovara svoju mlađu sestru da napravi najružniju facu koju može: ovaj zadnji ima čak i plot twist pa je skupio ravno milijun pregleda. Svi oni komentari marketinških stručnjaka i priučenih ekonomskih analitičara što ste ih posljednjih dana čitali na portalima, svi istupi naših uglednih poduzetnika i priznatih umjetnika, svi stavovi komentatora i kolumnista – kompletna dakle beskrajna medijska tik-trakavica – mlađahnu Dorisinu publiku, ukratko, ne zanima previše. Ili barem ne više od gumenog žohara. A to je utješno: ocvalim medijskim boomerima sva se ona komentatorska pametovanja sada vraćaju poput, hm, boomeranga. Jer ni njih kanal osječke influenserice prethodno nije naročito zanimao.
Prije točno godinu dana, recimo, kada je na Instagramu – gdje se ipak okuplja nešto starija ekipa od one s Tik-Toka – Doris podijelila neka svoja razmišljanja o tome kako je abortus običan zločin, transrodnost ‘bolest’ i kako bi silovatelje trebalo ‘kastrirati’ i ‘ubiti’, ali njihovim žrtvama zabraniti da pobace, nije se digla nikakva buka i panika. Članak o tom i sličnim ispadima hrvatskih influensera, koje prate stotine hiljada followera, objavila je tada u zabavnom prilogu Jutarnjeg lista Ines Madunić, ali tekst – izuzmemo li online rafale uvreda i prijetnji upućene novinarki – nije izazvao famozni ‘interes javnosti’. Takva je to, valjda, javnost ili je takav, barem, onaj dio medija koji sebi utvara da javnost predstavlja: ako netko širi transfobiju ili promiče zabranu abortusa, stvar je više-manje normalna. Ali ako se netko požali da nije dobio besplatnu večeru, e to je već ozbiljna, značajna, javnointeresantna tema.
Složio se tako posljednjih dana, kada već nije prošle godine, zdrug potplaćenih internetskih novinara pa od jutra do večeri i od Jutarnjeg do Večernjeg – preko Indexa, Dnevno.hr-a i svakog portala koji imalo drži do sebe – vrijedno kopipejstao statuse, linkao video-klipove i brzopotezno prenosio kratke izjave. I što smo na kraju dobili? Pa ne baš mnogo. Doznali smo da cijenjeni režiser Dalibor Matanić ne drži samo da je Doris Stanković ‘influenserska spodoba’, nego i da su influenseri generalno ‘neradnička bagra’. Doznali smo i da ih neradnicima također smatra novinarka Maja Sever. Onda je Indexova ergela neoliberalnih grla navalila na Sever i Matanića zato što sisaju državne jasle, jašu državnu sisu, ili kako već te isisane metafore idu. Mostov saborski zastupnik Marin Miletić javno je podržao bogobojaznu osječku protivnicu abortusa. Odnekud su se pojavili i neizbježni ekonomski eksperti da djevojku poduče kako u kapitalizmu nema besplatnog ručka, pa onda, logično, ni večere. I to je, otprilike, rezime u trenutku nastanka ovoga teksta, koji pišemo dva ili tri dana prije nego što ćete ga vi čitati – takva je, eto, žalosna sudbina nas autora boomera iz staromodnih tjednika u ovom nemilosrdnom svijetu novih medija – a nema sumnje da će u međuvremenu još poneko uvaženo javno lice izreći svoje mišljenje. Kao što nema veće sumnje ni da to mišljenje neće imati naročite veze s influenserskim strategijama i kanalima, nego će koristiti nove medije da zavrti stare, unaprijed poznate, dosadne stavove. Čemu onda čitava orgija moraliziranja, međusobnog vrijeđanja i psovačkog prozivanja? Uglavnom – jasno – radi klikova. A klikovi postoje da bi portali prikupili reklame. Pa se na kraju nekako čini da između Doris Stanković i svih onih medija što su je posljednjih dana čerečili člancima – u koje je, usput rečeno, uloženo neusporedivo manje truda i rada nego u prosječan influenserski video – baš i nema ozbiljnije razlike. Osim što ona svoju večeru nije dobila, a svi ostali su se usput omrsili. Čudna neka stvar, ispada, taj kapitalizam: u njemu ipak ima besplatne večere. Samo ne za sve.
Festival
Posebna podvrsta domaćih influensera – oni koji vjeruju da covid-19 nije ništa drugačiji od obične influence – u subotu, 5. septembra, dolazi na svoje. Na glavnom zagrebačkom trgu od 17 sati počinje nešto što se zove Festival slobode: okupljanje antivaksera, antimaskera, Tonyja Cetinskog i drugih građana skeptičnih spram državnog hendlanja korona-krize. ‘Festival slobode je manifestacija kojom šaljemo poruku da imamo pravo na zdrav život, insistiramo na zadržavanju ljudskih prava, sloboda, znanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja’, poručuju iz inicijative Prava i slobode, hvaleći se da su organizirali prijevoz autobusima iz čak 17 hrvatskih gradova. Pravdoljubiva retorika organizatora načelno djeluje simpatično, ali iza nje se brzo nazire rukopis nove desnice koja je naučila svoju politiku cifrati afirmativnim diskursom kako bi je učinila prihvatljivijom širim narodnim masama: ne čudi što tzv. festival podržavaju isključivo političari desne dezorijentacije. Događanje se pritom ponosno svrstava u niz sličnih prosvjeda po evropskim gradovima, uključujući i onaj nedavni u Berlinu, a znamo kako je tamo završilo: pokušajem grupe profašističkih demonstranata da nasilno provale u zgradu njemačkog parlamenta.
Brod
Prije nešto više od dvije godine, u ljeto 2018., čitava svjetska umjetnička scena opet je pričala o Banksyju. Jedna od brojnih verzija ikoničke ‘Djevojke s balonom’ upravo je na aukciji Sothesby’sa bila prodana za milijun funti: tek što je voditelj lupio drvenim čekićem o stol, međutim, začulo se prodorno pištanje, a mehanizam skriven u masivnom okviru progutao je sliku pa je pred zbunjenom publikom izbacio, isječenu na tanke trakice, s donje strane rama. Ostalo je, kako se to već kaže, povijest. Ili, konkretnije, povijest umjetnosti. U Sothesby’su su intervenciju odmah proglasili ‘prvim umjetničkim djelom stvorenim uživo za vrijeme aukcije’. Autor je objavio da se djelo sada zove ‘Ljubav je u smeću’. A novonastalom radu, prema procjenama stručnjaka, vrijednost se automatski udvostručila.
Nije teško shvatiti zašto kritičari ne vole Banksyja: popularan zato što je anoniman, basnoslovno skup zato što je subverzivan, on perfektno utjelovljuje hipokriziju suvremenog umjetničkog tržišta. ‘Banksy ne kritizira kapitalizam, nego u njemu sudjeluje’, pisao je nakon aukcije ‘Huffington Post’. ‘Umjesto da portretira tajnovite emocije ljudi, nudi nam jednodimenzionalnu ikonu’, ljutio se ‘Guardianov’ Jonathan Jones. ‘Trijumf banalnosti’: tako je, nedavno, Banksyjev autorski opus ukratko opisao slikar i kritičar Alexander Adams. ‘Ljubav je u smeću’ bila bi onda, valjda, vrhunac tog trijumfa: čak i kada se umjetničkom tržištu otvoreno izruguje, pocijepavši vlastito platno na komadiće, smeće koje Banksy proizvodi nekim čudom postaje tržišno još isplativije. Pa sve što najpoznatiji nepoznati umjetnik napravi – svaka njegova provokacija i dobro režirana intervencija – naposljetku izgleda kao prevara.
Ili je tako, barem, bilo do prošloga tjedna. A onda smo saznali da ‘Djevojka s balonom’ – odavno prisutna na posterima, platnima i zidovima – već neko vrijeme, oslikana, plovi i na palubi tridesetmetarskog broda. Brod se zove ‘Louise Michel’, po slavnoj francuskoj feministkinji. Banksy ga je kupio u tajnosti, opremio i prekrio ružičastim grafitima: sada kruži Mediteranom, spašavajući migrante. Njegovu posadu predvodi Pia Klemp, njemačka kapetanica koja je nedavno svjesno riskirala kaznu dvadesetogodišnjeg zatvora sudjelujući u akcijama pomoći izbjeglicama: spasila je, do sada, preko hiljadu ljudi. Prema internim pravilima ‘Louise Michel’, u ime broda nazvanog po feminističkoj heroini mogu govoriti samo ženske članice posade, pa Klemp prepričava medijima pismo koje je prošle godine dobila od Banksyja: ‘Zdravo, Pia. Čitao sam o tebi u novinama. Ja sam umjetnik iz Ujedinjenog Kraljevstva i napravio sam neke radove o migrantskoj krizi. Jasno, ne mogu zadržati novac. Treba li ti možda novi brod ili nešto slično?’ I tu je njegova uloga završila: ‘Banksy se ne pretvara da zna bolje od nas upravljati brodom’, zaključuje kapetanica, ‘a mi se ne pretvaramo da smo umjetnici.’
I doista: ovo više nije priča iz povijesti umjetnosti. Zato će ‘Louise Michel’ ostati izvan većine kulturnih rubrika, zato se o njoj neće očitovati kritičari niti će stručnjaci procjenjivati je li najnovija ‘Djevojka s balonom’ kojim slučajem vrjednija od svih dosadašnjih verzija. Umjesto cijenjenih kolega, koristimo stoga priliku da ispišemo posvetu Banksyju: nepoznatom autoru koji uništava umjetnost, umjetniku koji spašava nepoznate ljude.
Pismo
A dok Banksy prkosi evropskim institucijama, u njegovoj domovini tinja ozbiljan kulturni skandal. Utjecajni ‘The Art Newspaper’ pribavio je kopiju tajnog pisma koje je tamošnji ministar kulture Oliver Dowden uputio nacionalnim muzejima, ljubazno im sugerirajući da odaberu ‘najkomercijalniji mogući pristup, koristeći svaku priliku da maksimiziraju alternativne izvore financiranja’. Ne poslušaju li ga, dodaje ministar manje ljubazno, on neće ‘biti u poziciji da na bilo koji način ubuduće novčano pomogne sektoru’. Britanska vlada, inače, bila je itekako hvaljena zbog obilne financijske injekcije kulturnim institucijama na početku lockdowna, ali sada vidimo kako izgleda drugo lice prve pomoći. Dowdenovo pismo otvara nekoliko logičnih pitanja – kako da muzeji povećaju prihode u doba naglog pada broja posjetitelja, kako da nadoknade nedolazak turista i zašto im vlada pomaže javno, a prijeti tajno – pa je za sada jasno samo to da britanska vlast koristi svaku priliku da nastavi svoju četiri decenije staru politiku. Takvu politiku poznajemo, uostalom, i u većini ostalih evropskih država: svodi se na ideju da bi kulturu trebalo što više prepustiti slobodnom tržištu. Po cijenu toga da tržišna sloboda podrazumijeva ponešto državne prisile.
portalnovosti
