Zlatko Hasanbegović i Milan Bandić, koji u rubrici ratnog iskustva zajedno imaju jedan jednodnevni izlet, sada u ime hrvatskih veterana prozivaju Dragana Markovića Palmu zbog onoga što je radio devedesetih, iako je ovaj na frontu napravio manje čak i od njih
Hrvatska politika izgleda kao nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima, a sredstva su uglavnom javna. Zato, kada Milan Bandić osjeti potrebu da se ispriča urbi, orbi i oporbi jer je u goste pozvao nekadašnjeg Arkanovog suradnika i jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palmu, on uzima 20 hiljada kuna iz zagrebačke blagajne pa plaća veliki oglas u vodećim dnevnim novinama. Mala je to cijena kada su u pitanju neupitne vrijednosti Domovinskog rata: premala, u svakom slučaju, za Zlatka Hasanbegovića, Bandićevog vladajućeg partnera, koji iznuđenom javnom isprikom na kraju ipak nije zadovoljan pa sada najavljuje miniranje koalicije i skore gradske izbore. Sve za naše veterane: oglas kojim se Bandić skrušeno obraća ‘svim istinskim braniteljima’ tako će, po svemu sudeći, postati prvi oglas nove predizborne kampanje. Ali čak i trošak izvanrednih izbora – shvatili smo do sada – mizeran je izdatak s obzirom na zadane okolnosti. Što je, uostalom, cijena proceduralnog održavanja demokracije spram vraćanja duga onima koji su se za demokraciju borili?
Jer oni se, sasvim sigurno, nisu borili za to da im se po svečanim prijemima prešetava kompanjon jednog od najvećih srpskih ratnih zločinaca. Ni da sa zagrebačkim gradonačelnikom sastanči netko tko ‘Oluju’ proglašava genocidom. Ni da se titulom počasnog gosta kiti beslovesni moravački populist, čovjek čija je najveća politička ostavština kupovina žirafe po imenu Jovanče jagodinskom zoološkom vrtu, a najpoznatija izjava kako su mu pjevali i svirali svi najpoznatiji estradni umjetnici osim Beethovena i Chopina jer je bio ‘mali kada su oni bili popularni’. Nisu se veterani za to borili, pa onda nije važno ni to što Palma, kakav god da jest – a jest, recimo, osuđeni homofob, osumnjičeni ratni profiter i deklarirani nacionalist – u hrvatsko-srpskom ratu uopće nije sudjelovao. Zašto bi bilo važno: nije u ratu sudjelovao ni Bandić, pa ga to ne sprečava da se u novinama ispričava ‘svim istinskim braniteljima’, iako je istinske branitelje, prema vlastitom priznanju, uživo vidio samo kada je ‘jednom posjetio našu 99. brigadu u Pivarama kod Nove Gradiške’. A opet, i taj njegov izlet kraj Gradiške za nekog poput Hasanbegovića je previše, jer ovaj se s HOS-ovom ustaškom kapom na glavi jedva dokopao splitske Rive: svejedno, to ga danas ne ometa da stručno procijeni kako Bandićevi domoljubni osjećaji nisu dovoljni. Za to su se, eto, veterani borili: dva tipa koji u rubrici ratnog iskustva zajedno imaju jedan jednodnevni piknik sada prozivaju trećega zbog onog što je radio devedesetih, iako je ovaj na frontu napravio manje čak i od njih. Ništa neobično: sasvim logično. Kada se kompletna politika pretvori u nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima, nema razloga da je ne vode oni koji su rat vidjeli jedino na vijestima.
A kome se zagrebačka politika čini kao vrhunac apsurda, taj ne zna na kakvom je dnu gradska kultura. Mirko Bošnjak, HDZ-ov kadar na čelu Studentskog centra koji je prije tri mjeseca smijenio tamošnju voditeljicu kulturnih programa Natašu Rajković – da bi se za njom odmah urušila jedna od najinovativnijih umjetničkih platformi u državi – sada na mjesto glavnog producenta postavlja Vlatka Previšića, čovjeka koji je u kulturnom polju iskustvo stekao samo na polju, gdje se bavio uzgojem poljoprivrednih kultura. Konkretnije, uzgajao je jagode: Previšića je javnost zaboravila prvenstveno po petominutnom TV gostovanju kod Zorana Šprajca, gdje se žalio jer veliki trgovački lanci radije kupuju jeftiniju uvoznu robu nego njegov, domaći urod. Na sreću, snimku je nedavno iščeprkao portal Kulturpunkt, zatim se zakotrljala medijima, pa sada možemo promatrati kako novi mastermind SC-ove kulturne produkcije istovremeno hvali slobodno tržište i žali se jer na njemu nema protekcije, junački udara na ohole Plodine i tumači Šprajcu da je u uzgoj jagoda uložio čitavoga sebe. Novinari se, u očaju, rugaju, pišu kako je posao dobio netko tko za njega nema ni najmanje kvalifikacije. Netočno: ako pažljivije pogledate snimku, čut ćete kako je čovjeku, negdje između komentara državne poljoprivredne politike i detaljnih opisa ranojutarnje berbe, izletjelo da je član lokalnog HDZ-a. Bit će, dakle, da je temeljna kvalifikacija ipak zadovoljena.
Nisu sve zagrebačke vijesti loše: ovogodišnji Interliber dobrim dijelom prolazi u znaku ‘Priče o izgubljenoj djevojčici’, završnog nastavka ‘Napuljske tetralogije’ Elene Ferrante koju je na hrvatski prevela Ana Badurina, a objavio Profil. Odličan tajming, jer u nedjelju kreće uvodna sezona HBO-ove ekranizacije, vjerojatno najiščekivanije TV serije godine. Prve dvije epizode pretpremijerno su prikazane na filmskom festivalu u Veneciji, jedna nedavno i u zagrebačkom kinu Europa, a reakcije su mahom pozitivne: Variety procjenjuje da ‘prenošenje romana na ekran čuva neke književne kvalitete, dok druge pretvara u dirljivo televizijsko djelo’, Literary Hub hvali spori tempo serije, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu kaže da je ‘režirana dobro’ i da ‘izgleda izvrsno’. Najavila ju je i sama Ferrante u svojoj redovnoj kolumni koju od ove godine piše za Guardian, prisjećajući se mučnog početka rada na scenariju: ‘Moji prvi dojmovi bili su traumatični, kao da su scenaristi strgnuli literarni pokrov s romana (…) Tako ogoljen, najednom mi se činio kao trik riječima, prevara, i bila sam pomalo posramljena. Priča, svedena na svoj sažetak, postala je banalna.’ A onda, ipak, tokom rada iskustvo se mijenja: ‘Vrlo jasno vidim ono što je, dok sam pisala knjigu, bilo pretjerano objašnjeno ili zbunjujuće (…) I kada je napokon sve u redu – priča i dijalozi teku, izbrusili smo ih i uklonili viškove – izgleda da je djelo završeno.’
Dok čekamo da ga vidimo, čini nam se da se o Ferrante dugo nije ovako mnogo govorilo: barem od kraja 2016. godine, kada je izvjesno novinarsko njuškalo, slijedeći trag novca, objavilo ‘pravi’ identitet osobe skrivene iza pseudonima Elena Ferrante. Danas, dvije godine kasnije, lijepo se vidi koliko je malo od tog novinarskog otkrića ostalo: onom špiclu nitko se više ne sjeća imena, pa nema razloga ni da ga ovdje spomenemo. Bolji dio književne zajednice kao da se udružio u tome da ga ignorira, poštujući Ferrantinu želju za anonimnošću, mnogo puta izrečenu u intervjuima: ‘Mislim da autore treba tražiti u knjigama koje potpisuju, ne u fizičkoj osobi koja piše ni u njegovom ili njenom privatnom životu. Izvan teksta i tehnika pripovijedanja postoji samo isprazno naklapanje. Vratimo knjigama njihovo autentično, centralno mjesto i, ako je to primjereno, raspravljajmo o tome kako isprazna naklapanja služe samo za promociju.’
Slažemo se: raspravljajmo. Baš u onoj kolumni koju već skoro godinu dana objavljuje u Guardianu nakupila se, naime, solidna gomila ispraznog naklapanja: Ferrante tamo govori o svojim problemima s nesanicom i cigaretama, o ljubavi prema mačkama i biljkama, o zasićenosti medijskim vijestima, o razlozima zbog kojih nije otišla na psihoterapiju. Piše nezanimljivo, nerijetko pogrešno, uglavnom banalno. Ako je njena kolumna samo strategija književne mistifikacije, ta je mistifikacija razočaravajuće dosadna: ako nam nudi pogled na privatni život autorice, onda otvara vrata koja su trebala ostati zatvorena. Valjda je zato dočekuju tek mlaki komentari i sporadične reakcije, posve suprotno onome što Ferrante – književnica koju čitaoci obožavaju voljeti – postiže svojim knjigama. A sada, konačno – nakon teksta koji najavljuje ekranizaciju tetralogije – vidimo i da je isprazno naklapanje doista samo način promocije. Šteta. Bilo bi nam draže da je ostala vjernija vlastitim vrijednostima: da je ostala samo ime na koricama knjige.
Na posljednjem mjestu top-liste vijesti prošloga tjedna, vijest o jednoj prošlotjednoj top-listi: Art Review je prvi put na svoj redovni godišnji popis sto najmoćnijih imena svjetske umjetničke scene, pored 99 pojedinaca, uvrstio i jedan globalni fenomen. Na treće mjesto plasirala se medijska kampanja #MeToo: ‘Zanimljivo je to što je ovo lista moćnih, a treća pozicija ukazuje na zloupotrebe moći koje više nećemo tolerirati’, kaže glavni urednik Art Reviewa Oliver Basciano. Nama se činilo da bi #MeToo trebao postati nešto više od materijala za usputne dosjetke, ali više od ovoga, izgleda, ipak ne ide. Više, uostalom, ni ne može, kada su na prve dvije pozicije zasjela dva tako moćna muškarca kao što su njemački galerist i trgovac umjetninama David Zwirner i američki slikar Kerry James Marshall. Od ostalih, široj javnosti poznatijih imena izdvajamo prošlogodišnju pobjednicu i nedavnu gošću Filozofskog teatra Srećka Horvata Hito Steyerl (četvrto mjesto), Aija Weiweija (peto), Yayoi Kusamu (16.), Gayatri Spivak (42.), Marinu Abramović (74.)…
portalnovosti
Oglas
Hrvatska politika izgleda kao nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima, a sredstva su uglavnom javna. Zato, kada Milan Bandić osjeti potrebu da se ispriča urbi, orbi i oporbi jer je u goste pozvao nekadašnjeg Arkanovog suradnika i jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palmu, on uzima 20 hiljada kuna iz zagrebačke blagajne pa plaća veliki oglas u vodećim dnevnim novinama. Mala je to cijena kada su u pitanju neupitne vrijednosti Domovinskog rata: premala, u svakom slučaju, za Zlatka Hasanbegovića, Bandićevog vladajućeg partnera, koji iznuđenom javnom isprikom na kraju ipak nije zadovoljan pa sada najavljuje miniranje koalicije i skore gradske izbore. Sve za naše veterane: oglas kojim se Bandić skrušeno obraća ‘svim istinskim braniteljima’ tako će, po svemu sudeći, postati prvi oglas nove predizborne kampanje. Ali čak i trošak izvanrednih izbora – shvatili smo do sada – mizeran je izdatak s obzirom na zadane okolnosti. Što je, uostalom, cijena proceduralnog održavanja demokracije spram vraćanja duga onima koji su se za demokraciju borili?
Jer oni se, sasvim sigurno, nisu borili za to da im se po svečanim prijemima prešetava kompanjon jednog od najvećih srpskih ratnih zločinaca. Ni da sa zagrebačkim gradonačelnikom sastanči netko tko ‘Oluju’ proglašava genocidom. Ni da se titulom počasnog gosta kiti beslovesni moravački populist, čovjek čija je najveća politička ostavština kupovina žirafe po imenu Jovanče jagodinskom zoološkom vrtu, a najpoznatija izjava kako su mu pjevali i svirali svi najpoznatiji estradni umjetnici osim Beethovena i Chopina jer je bio ‘mali kada su oni bili popularni’. Nisu se veterani za to borili, pa onda nije važno ni to što Palma, kakav god da jest – a jest, recimo, osuđeni homofob, osumnjičeni ratni profiter i deklarirani nacionalist – u hrvatsko-srpskom ratu uopće nije sudjelovao. Zašto bi bilo važno: nije u ratu sudjelovao ni Bandić, pa ga to ne sprečava da se u novinama ispričava ‘svim istinskim braniteljima’, iako je istinske branitelje, prema vlastitom priznanju, uživo vidio samo kada je ‘jednom posjetio našu 99. brigadu u Pivarama kod Nove Gradiške’. A opet, i taj njegov izlet kraj Gradiške za nekog poput Hasanbegovića je previše, jer ovaj se s HOS-ovom ustaškom kapom na glavi jedva dokopao splitske Rive: svejedno, to ga danas ne ometa da stručno procijeni kako Bandićevi domoljubni osjećaji nisu dovoljni. Za to su se, eto, veterani borili: dva tipa koji u rubrici ratnog iskustva zajedno imaju jedan jednodnevni piknik sada prozivaju trećega zbog onog što je radio devedesetih, iako je ovaj na frontu napravio manje čak i od njih. Ništa neobično: sasvim logično. Kada se kompletna politika pretvori u nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima, nema razloga da je ne vode oni koji su rat vidjeli jedino na vijestima.
Jagode
A kome se zagrebačka politika čini kao vrhunac apsurda, taj ne zna na kakvom je dnu gradska kultura. Mirko Bošnjak, HDZ-ov kadar na čelu Studentskog centra koji je prije tri mjeseca smijenio tamošnju voditeljicu kulturnih programa Natašu Rajković – da bi se za njom odmah urušila jedna od najinovativnijih umjetničkih platformi u državi – sada na mjesto glavnog producenta postavlja Vlatka Previšića, čovjeka koji je u kulturnom polju iskustvo stekao samo na polju, gdje se bavio uzgojem poljoprivrednih kultura. Konkretnije, uzgajao je jagode: Previšića je javnost zaboravila prvenstveno po petominutnom TV gostovanju kod Zorana Šprajca, gdje se žalio jer veliki trgovački lanci radije kupuju jeftiniju uvoznu robu nego njegov, domaći urod. Na sreću, snimku je nedavno iščeprkao portal Kulturpunkt, zatim se zakotrljala medijima, pa sada možemo promatrati kako novi mastermind SC-ove kulturne produkcije istovremeno hvali slobodno tržište i žali se jer na njemu nema protekcije, junački udara na ohole Plodine i tumači Šprajcu da je u uzgoj jagoda uložio čitavoga sebe. Novinari se, u očaju, rugaju, pišu kako je posao dobio netko tko za njega nema ni najmanje kvalifikacije. Netočno: ako pažljivije pogledate snimku, čut ćete kako je čovjeku, negdje između komentara državne poljoprivredne politike i detaljnih opisa ranojutarnje berbe, izletjelo da je član lokalnog HDZ-a. Bit će, dakle, da je temeljna kvalifikacija ipak zadovoljena.
Kolumna
Nisu sve zagrebačke vijesti loše: ovogodišnji Interliber dobrim dijelom prolazi u znaku ‘Priče o izgubljenoj djevojčici’, završnog nastavka ‘Napuljske tetralogije’ Elene Ferrante koju je na hrvatski prevela Ana Badurina, a objavio Profil. Odličan tajming, jer u nedjelju kreće uvodna sezona HBO-ove ekranizacije, vjerojatno najiščekivanije TV serije godine. Prve dvije epizode pretpremijerno su prikazane na filmskom festivalu u Veneciji, jedna nedavno i u zagrebačkom kinu Europa, a reakcije su mahom pozitivne: Variety procjenjuje da ‘prenošenje romana na ekran čuva neke književne kvalitete, dok druge pretvara u dirljivo televizijsko djelo’, Literary Hub hvali spori tempo serije, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu kaže da je ‘režirana dobro’ i da ‘izgleda izvrsno’. Najavila ju je i sama Ferrante u svojoj redovnoj kolumni koju od ove godine piše za Guardian, prisjećajući se mučnog početka rada na scenariju: ‘Moji prvi dojmovi bili su traumatični, kao da su scenaristi strgnuli literarni pokrov s romana (…) Tako ogoljen, najednom mi se činio kao trik riječima, prevara, i bila sam pomalo posramljena. Priča, svedena na svoj sažetak, postala je banalna.’ A onda, ipak, tokom rada iskustvo se mijenja: ‘Vrlo jasno vidim ono što je, dok sam pisala knjigu, bilo pretjerano objašnjeno ili zbunjujuće (…) I kada je napokon sve u redu – priča i dijalozi teku, izbrusili smo ih i uklonili viškove – izgleda da je djelo završeno.’
Dok čekamo da ga vidimo, čini nam se da se o Ferrante dugo nije ovako mnogo govorilo: barem od kraja 2016. godine, kada je izvjesno novinarsko njuškalo, slijedeći trag novca, objavilo ‘pravi’ identitet osobe skrivene iza pseudonima Elena Ferrante. Danas, dvije godine kasnije, lijepo se vidi koliko je malo od tog novinarskog otkrića ostalo: onom špiclu nitko se više ne sjeća imena, pa nema razloga ni da ga ovdje spomenemo. Bolji dio književne zajednice kao da se udružio u tome da ga ignorira, poštujući Ferrantinu želju za anonimnošću, mnogo puta izrečenu u intervjuima: ‘Mislim da autore treba tražiti u knjigama koje potpisuju, ne u fizičkoj osobi koja piše ni u njegovom ili njenom privatnom životu. Izvan teksta i tehnika pripovijedanja postoji samo isprazno naklapanje. Vratimo knjigama njihovo autentično, centralno mjesto i, ako je to primjereno, raspravljajmo o tome kako isprazna naklapanja služe samo za promociju.’
Slažemo se: raspravljajmo. Baš u onoj kolumni koju već skoro godinu dana objavljuje u Guardianu nakupila se, naime, solidna gomila ispraznog naklapanja: Ferrante tamo govori o svojim problemima s nesanicom i cigaretama, o ljubavi prema mačkama i biljkama, o zasićenosti medijskim vijestima, o razlozima zbog kojih nije otišla na psihoterapiju. Piše nezanimljivo, nerijetko pogrešno, uglavnom banalno. Ako je njena kolumna samo strategija književne mistifikacije, ta je mistifikacija razočaravajuće dosadna: ako nam nudi pogled na privatni život autorice, onda otvara vrata koja su trebala ostati zatvorena. Valjda je zato dočekuju tek mlaki komentari i sporadične reakcije, posve suprotno onome što Ferrante – književnica koju čitaoci obožavaju voljeti – postiže svojim knjigama. A sada, konačno – nakon teksta koji najavljuje ekranizaciju tetralogije – vidimo i da je isprazno naklapanje doista samo način promocije. Šteta. Bilo bi nam draže da je ostala vjernija vlastitim vrijednostima: da je ostala samo ime na koricama knjige.
Lista
Na posljednjem mjestu top-liste vijesti prošloga tjedna, vijest o jednoj prošlotjednoj top-listi: Art Review je prvi put na svoj redovni godišnji popis sto najmoćnijih imena svjetske umjetničke scene, pored 99 pojedinaca, uvrstio i jedan globalni fenomen. Na treće mjesto plasirala se medijska kampanja #MeToo: ‘Zanimljivo je to što je ovo lista moćnih, a treća pozicija ukazuje na zloupotrebe moći koje više nećemo tolerirati’, kaže glavni urednik Art Reviewa Oliver Basciano. Nama se činilo da bi #MeToo trebao postati nešto više od materijala za usputne dosjetke, ali više od ovoga, izgleda, ipak ne ide. Više, uostalom, ni ne može, kada su na prve dvije pozicije zasjela dva tako moćna muškarca kao što su njemački galerist i trgovac umjetninama David Zwirner i američki slikar Kerry James Marshall. Od ostalih, široj javnosti poznatijih imena izdvajamo prošlogodišnju pobjednicu i nedavnu gošću Filozofskog teatra Srećka Horvata Hito Steyerl (četvrto mjesto), Aija Weiweija (peto), Yayoi Kusamu (16.), Gayatri Spivak (42.), Marinu Abramović (74.)…
portalnovosti
