Tek što je preuzeo vlast, novi američki predsjednik najavljuje ukidanje agencija za javno financiranje umjetnosti, medija i humanističkih znanosti, a mjera nije toliko financijske, koliko disciplinske prirode
Počelo je – a kako bi drugačije – trumpastično: tek što je položio zakletvu, novi predsjednik Sjedinjenih Država pred kamerama, u formi uznemirujuće realnog realityja, potpisuje prve uredbe protiv sustava široke zdravstvene zaštite. Nakon što se obračuna sa siromašnima i bolesnima, Trump će se, čujemo, pobrinuti i za duhovno zdravlje nacije: časopis ‘Hill’ otkriva da u njegovom prijedlogu proračuna više nema mjesta za Nacionalnu zakladu za umjetnost, Nacionalnu zakladu za humanističke znanosti ni Korporaciju za javnu radioteleviziju, tri autonomne agencije koje rasipaju javna sredstva na luksuze poput pouzdanog medijskog informiranja, opsežnih istraživanja ili stvaranja ‘odvratne i degenerirane’ umjetnosti, kako ju je jednom prilikom nazvao aktualni predsjednik. Ukupni godišnji budžet agencija je, inače, oko 750 milijuna dolara, što je premalo za ozbiljniju budžetsku uštedu, pa se čini da je mjera ukidanja manje financijske, a više disciplinske prirode: treba, jednostavno, pokazati lijevoliberalnim parazitima da u Americi za njih više nema mjesta. Nacionalnim zakladama, osnovanima prije pedesetak godina u doba kejnzijanskog jačanja javnog sektora, umjesto utjehe ostaje sjećanje da su već preživjele slične napade Ronalda Reagana i žestoke rezove Billa Clintona: možda, dakle, nekako izdrže i naredne četiri godine. Napokon, otpor kulturnjaka neprestano jača: brojne galerije od New Yorka do Kalifornije štrajkale su na dan inauguracije, nigerijski nobelovac Wole Soyinka održao je predizborno obećanje pa nakon Trumpove pobjede pocijepao zelenu kartu koja mu je garantirala slobodan ulazak u SAD, a Aleksandar Hemon je toliko očajan da se u eseju ‘Stop Making Sense, or How to Write in the Age of Trump’, objavljenom u utjecajnom ‘Village Voiceu’, prisjeća raspada Jugoslavije i početka rata u Sarajevu. Radikalna promjena stvarnosti, objašnjava, traži radikalnu promjenu književnosti: ‘Jedna od uloga književnosti u buržoaskoj kulturi je da prikaže život koji živimo kao univerzalan, da mu prida savršen, ugodno kompliciran smisao (…) Ono na što sada pozivam je književnost koja žudi za konfliktom i barata destrukcijom, književnost raskoljenog uma koja uključuje strah i kontrolira šok, koja naizgled samorazumljivu ‘stvarnost’ drži čvrsto unutar navodnih znakova. Amerika, uključujući i njenu književnost, sada je u ruševinama, a sljedeće četiri godine bit će gore nego što itko može zamisliti. I baš zato moramo nastaviti zamišljati dok se borimo da ih preživimo. Da bismo pisali u Americi i da bismo pisali o Americi moramo biti spremni izgubiti sve, moramo priznati da zapravo nikada nismo imali ono što smo mislili da imamo, moramo napustiti nadu i prihvatiti borbu, moramo se boriti na ulicama i u svojim rečenicama…’
Hemon nije jedini autor s onoga što zovemo ovim prostorima čije se rečenice u SAD-u pažljivo čitaju: nakon što je Dubravka Ugrešić u novembru prošle godine dobila ‘američkog Nobela’, nagradu Neustadt, utjecajni ‘World Literature Today’ posvetio joj je središnju temu januarskog broja. Bila bi to lijepa usputna vijest u kulturnim rubrikama domaćih medija, jedna od onih o rijetkim postignućima hrvatskih autor(ic)a na svjetskoj sceni, da nije dobro poznate, nezgodne činjenice: Dubravka Ugrešić, ma što o tome mislila hrvatska književnost, ne misli da hrvatskoj književnosti pripada. ‘Razmišljala sam kako da smjestim Dubravku ‘u kontekst suvremene evropske književnosti”, povjerava se u jednom od okupljenih eseja spisateljica Alison Anderson, ‘i moj je zaključak, govoreći iskreno, da ne mogu.’ Ugrešić se obično deklarira kao postnacionalna ili ‘izvannacionalna’ autorica, carinske službe hrvatskog nacionalnog kanona pretvaraju se da to ne čuju – baš kao što su se devedesetih pretvarale da je ne primjećuju – pa Anderson sumira: ‘Djelo Dubravke Ugrešić izdvaja se iz bilo koje postojeće evropske književnosti upravo zato što ona dolazi iz evropske literarne tradicije, pomoću koje može hladno promatrati opasnosti klasificiranja i kodificiranja, konformizma i podčinjavanja naciji ili ideologiji.’ Transnacionalna autorska sloboda ima, doduše, i svoje naličje, a njega je skicirala sama autorica u govoru prilikom primanja nagrade: ‘Danas se tržište ustoličilo u arbitra (…) Autori zbog toga nisu slobodniji – od njih se očekuje da, zajedno s političarima i zabavljačima, ugađaju potrošačima, da lobiraju, blogaju, vlogaju, postaju, tvitaju, da ih se lajka, da se marljivo šire digitalnom bazom svojih fanova…’
I da tu i tamo okinu selfie, zašto ne. Još otkako se pojavila globalna selfie-pomama, strpljivo smo čekali prvu veliku izložbu o povijesti fenomena: sada, kada je izložba napokon najavljena, čini nam se da smo mogli očekivati i ime organizatora. ‘From Selfie to Self-Expression’ bit će postavljena u londonskoj galeriji Saatchi, tamo odakle se plasiraju svjetski trendovi i diktiraju poželjne vrijednosti, a prikazat će ‘selfije’ autora od Velázqueza i Van Gogha do Tracey Emin i suvremenih fotografa. Koncept, iskreno, djeluje banalno – na stari žanr autoportreta naprosto se lijepi nova etiketa – pa je prave motive izložbe vjerojatno uputnije potražiti na adresi sponzora, Saatchijevog poslovnog partnera. Konkretnije, na obali Južnog kineskog mora, u gradu Šenženu, u središnjim uredima telekomunikacijske megakorporacije Huawei: odatle nam javljaju kako će ‘izložba također naglasiti sve snažniju ulogu smartfona kao medija za umjetničko izražavanje, financirajući desetoro uzbudljivih mladih britanskih fotografa kako bi stvorili nova djela pomoću najnovijih Huaweijevih modela s dvostrukom lećom…’ Ništa od nove artističke forme, dakle, ništa od propitivanja žanrovskih granica, ništa od galerijskog komentara aktualnog stanja: samo uspješna reklamna kampanja.
Tomislav Horvatinčić je prodao centar Cvjetni austrijskoj nekretninskoj grupaciji Supernova, javlja ‘Poslovni dnevnik’, a ostali mediji korektno prenose vijest: uglavnom u nekoliko rečenica, uz napomenu da Austrijanci preuzimaju pedesetak milijuna eura duga i da se transakcija službeno zove ‘sklapanje strateškog partnerstva’. Tako, eto, izgleda odgovorno, profesionalno i neutralno novinarstvo: priznajemo, razočarani smo. Kao da prije samo nekoliko godina najvrsniji među ovdašnjim komentatorima nisu upriličili neslužbeno natjecanje u poliranju Horvatinčićevog lika i djela, kao da se nisu pisale hagiografije, kao da udruženim žurnalističkim snagama nije podignut grandiozan spomenik privatnom uspjehu na mjestu pokradenog javnog prostora… Gdje su heroji pera sada, kada je poduzetniku pomoć zbilja potrebna, zašto se ne javljaju? Gdje su blistave stilske figure, odvažni epiteti, poredbe? ‘Neprijateljska propaganda’ je izrazito osjetljiva na medijske nepravde ove vrste, pa koristimo priliku da proberemo arhivu, iznova okupimo staro društvo i Tomislava Horvatinčića ispratimo iz centra Cvjetni – i ove rubrike – onako kao što zaslužuje: kao ‘graditelja, developera, zagrebačkog Donalda Trumpa’ koji se ‘protiv propadanja, zapuštenosti, urbanog odumiranja bori instinktivno kao Batman koji raščišćava Gotham’ (Nada Mirković, ‘Jutarnji list’), kao ‘poduzetnika, graditelja, ugostitelja, humanitarca, borca, radoholičara’ (Martina Strukić, ‘Večernji list’), kao ‘uglednog građevinskog poduzetnika, veletrgovca i investitora’, ali također i ‘iscrpljenog developera’ (Željko Žutelija, ‘Jutarnji list’), koji je ‘upornošću lososa u mrijestu plivao protiv bujice negativnog javnog mnijenja’ (Nevio Pintar, ‘Gloria’).
portalnovosti
Hemon protiv Trumpa
Počelo je – a kako bi drugačije – trumpastično: tek što je položio zakletvu, novi predsjednik Sjedinjenih Država pred kamerama, u formi uznemirujuće realnog realityja, potpisuje prve uredbe protiv sustava široke zdravstvene zaštite. Nakon što se obračuna sa siromašnima i bolesnima, Trump će se, čujemo, pobrinuti i za duhovno zdravlje nacije: časopis ‘Hill’ otkriva da u njegovom prijedlogu proračuna više nema mjesta za Nacionalnu zakladu za umjetnost, Nacionalnu zakladu za humanističke znanosti ni Korporaciju za javnu radioteleviziju, tri autonomne agencije koje rasipaju javna sredstva na luksuze poput pouzdanog medijskog informiranja, opsežnih istraživanja ili stvaranja ‘odvratne i degenerirane’ umjetnosti, kako ju je jednom prilikom nazvao aktualni predsjednik. Ukupni godišnji budžet agencija je, inače, oko 750 milijuna dolara, što je premalo za ozbiljniju budžetsku uštedu, pa se čini da je mjera ukidanja manje financijske, a više disciplinske prirode: treba, jednostavno, pokazati lijevoliberalnim parazitima da u Americi za njih više nema mjesta. Nacionalnim zakladama, osnovanima prije pedesetak godina u doba kejnzijanskog jačanja javnog sektora, umjesto utjehe ostaje sjećanje da su već preživjele slične napade Ronalda Reagana i žestoke rezove Billa Clintona: možda, dakle, nekako izdrže i naredne četiri godine. Napokon, otpor kulturnjaka neprestano jača: brojne galerije od New Yorka do Kalifornije štrajkale su na dan inauguracije, nigerijski nobelovac Wole Soyinka održao je predizborno obećanje pa nakon Trumpove pobjede pocijepao zelenu kartu koja mu je garantirala slobodan ulazak u SAD, a Aleksandar Hemon je toliko očajan da se u eseju ‘Stop Making Sense, or How to Write in the Age of Trump’, objavljenom u utjecajnom ‘Village Voiceu’, prisjeća raspada Jugoslavije i početka rata u Sarajevu. Radikalna promjena stvarnosti, objašnjava, traži radikalnu promjenu književnosti: ‘Jedna od uloga književnosti u buržoaskoj kulturi je da prikaže život koji živimo kao univerzalan, da mu prida savršen, ugodno kompliciran smisao (…) Ono na što sada pozivam je književnost koja žudi za konfliktom i barata destrukcijom, književnost raskoljenog uma koja uključuje strah i kontrolira šok, koja naizgled samorazumljivu ‘stvarnost’ drži čvrsto unutar navodnih znakova. Amerika, uključujući i njenu književnost, sada je u ruševinama, a sljedeće četiri godine bit će gore nego što itko može zamisliti. I baš zato moramo nastaviti zamišljati dok se borimo da ih preživimo. Da bismo pisali u Americi i da bismo pisali o Americi moramo biti spremni izgubiti sve, moramo priznati da zapravo nikada nismo imali ono što smo mislili da imamo, moramo napustiti nadu i prihvatiti borbu, moramo se boriti na ulicama i u svojim rečenicama…’
Priznanje za Ugrešić
Hemon nije jedini autor s onoga što zovemo ovim prostorima čije se rečenice u SAD-u pažljivo čitaju: nakon što je Dubravka Ugrešić u novembru prošle godine dobila ‘američkog Nobela’, nagradu Neustadt, utjecajni ‘World Literature Today’ posvetio joj je središnju temu januarskog broja. Bila bi to lijepa usputna vijest u kulturnim rubrikama domaćih medija, jedna od onih o rijetkim postignućima hrvatskih autor(ic)a na svjetskoj sceni, da nije dobro poznate, nezgodne činjenice: Dubravka Ugrešić, ma što o tome mislila hrvatska književnost, ne misli da hrvatskoj književnosti pripada. ‘Razmišljala sam kako da smjestim Dubravku ‘u kontekst suvremene evropske književnosti”, povjerava se u jednom od okupljenih eseja spisateljica Alison Anderson, ‘i moj je zaključak, govoreći iskreno, da ne mogu.’ Ugrešić se obično deklarira kao postnacionalna ili ‘izvannacionalna’ autorica, carinske službe hrvatskog nacionalnog kanona pretvaraju se da to ne čuju – baš kao što su se devedesetih pretvarale da je ne primjećuju – pa Anderson sumira: ‘Djelo Dubravke Ugrešić izdvaja se iz bilo koje postojeće evropske književnosti upravo zato što ona dolazi iz evropske literarne tradicije, pomoću koje može hladno promatrati opasnosti klasificiranja i kodificiranja, konformizma i podčinjavanja naciji ili ideologiji.’ Transnacionalna autorska sloboda ima, doduše, i svoje naličje, a njega je skicirala sama autorica u govoru prilikom primanja nagrade: ‘Danas se tržište ustoličilo u arbitra (…) Autori zbog toga nisu slobodniji – od njih se očekuje da, zajedno s političarima i zabavljačima, ugađaju potrošačima, da lobiraju, blogaju, vlogaju, postaju, tvitaju, da ih se lajka, da se marljivo šire digitalnom bazom svojih fanova…’
Umjetnost selfieja
I da tu i tamo okinu selfie, zašto ne. Još otkako se pojavila globalna selfie-pomama, strpljivo smo čekali prvu veliku izložbu o povijesti fenomena: sada, kada je izložba napokon najavljena, čini nam se da smo mogli očekivati i ime organizatora. ‘From Selfie to Self-Expression’ bit će postavljena u londonskoj galeriji Saatchi, tamo odakle se plasiraju svjetski trendovi i diktiraju poželjne vrijednosti, a prikazat će ‘selfije’ autora od Velázqueza i Van Gogha do Tracey Emin i suvremenih fotografa. Koncept, iskreno, djeluje banalno – na stari žanr autoportreta naprosto se lijepi nova etiketa – pa je prave motive izložbe vjerojatno uputnije potražiti na adresi sponzora, Saatchijevog poslovnog partnera. Konkretnije, na obali Južnog kineskog mora, u gradu Šenženu, u središnjim uredima telekomunikacijske megakorporacije Huawei: odatle nam javljaju kako će ‘izložba također naglasiti sve snažniju ulogu smartfona kao medija za umjetničko izražavanje, financirajući desetoro uzbudljivih mladih britanskih fotografa kako bi stvorili nova djela pomoću najnovijih Huaweijevih modela s dvostrukom lećom…’ Ništa od nove artističke forme, dakle, ništa od propitivanja žanrovskih granica, ništa od galerijskog komentara aktualnog stanja: samo uspješna reklamna kampanja.
Odlazak developera
Tomislav Horvatinčić je prodao centar Cvjetni austrijskoj nekretninskoj grupaciji Supernova, javlja ‘Poslovni dnevnik’, a ostali mediji korektno prenose vijest: uglavnom u nekoliko rečenica, uz napomenu da Austrijanci preuzimaju pedesetak milijuna eura duga i da se transakcija službeno zove ‘sklapanje strateškog partnerstva’. Tako, eto, izgleda odgovorno, profesionalno i neutralno novinarstvo: priznajemo, razočarani smo. Kao da prije samo nekoliko godina najvrsniji među ovdašnjim komentatorima nisu upriličili neslužbeno natjecanje u poliranju Horvatinčićevog lika i djela, kao da se nisu pisale hagiografije, kao da udruženim žurnalističkim snagama nije podignut grandiozan spomenik privatnom uspjehu na mjestu pokradenog javnog prostora… Gdje su heroji pera sada, kada je poduzetniku pomoć zbilja potrebna, zašto se ne javljaju? Gdje su blistave stilske figure, odvažni epiteti, poredbe? ‘Neprijateljska propaganda’ je izrazito osjetljiva na medijske nepravde ove vrste, pa koristimo priliku da proberemo arhivu, iznova okupimo staro društvo i Tomislava Horvatinčića ispratimo iz centra Cvjetni – i ove rubrike – onako kao što zaslužuje: kao ‘graditelja, developera, zagrebačkog Donalda Trumpa’ koji se ‘protiv propadanja, zapuštenosti, urbanog odumiranja bori instinktivno kao Batman koji raščišćava Gotham’ (Nada Mirković, ‘Jutarnji list’), kao ‘poduzetnika, graditelja, ugostitelja, humanitarca, borca, radoholičara’ (Martina Strukić, ‘Večernji list’), kao ‘uglednog građevinskog poduzetnika, veletrgovca i investitora’, ali također i ‘iscrpljenog developera’ (Željko Žutelija, ‘Jutarnji list’), koji je ‘upornošću lososa u mrijestu plivao protiv bujice negativnog javnog mnijenja’ (Nevio Pintar, ‘Gloria’).
portalnovosti
