Kada se medijski utisci zbroje, čini se kako bi Radnička fronta čak i bila prihvatljiva, samo da je manje radnička i da nije frontalna. A kako na nevolju jest, onda je, eto, dobro što je u koaliciji više nema. Oslobođena balasta radikalne ljevice, pred nama je sada dezinficirana politička opcija, privlačnija umjerenim glasačima i medijski lakše probavljiva




Balast


Amputaciju Radničke fronte iz Zeleno-lijeve koalicije mediji su, bez iznimke, dočekali kao logičnu i očekivanu vijest. "Najpredvidljiviji politički raskid ikad", kaže jedan naslov: "Najnoviji razvod na ljevici nije nikakvo iznenađenje", potvrđuje drugi. Iznenađenja nema – oko toga se također svi slažu – jer je Radnička fronta suviše tvrda i nesklona kompromisima, a tako se ne vodi ozbiljna politika: ako principijelno odbijaš koalicijsku suradnju sa SDP-om, nikad nećeš maknuti Bandića s čela Zagreba. Osim toga, njihove su ideje u praksi neostvarive, a tvrdoglavo insistiranje na radničkim pravima samo antagonizira poduzetnike. Stvari koje govore, doduše, na papiru nekad mogu izgledati zgodno, namjere su im iskrene, ona Katarina Peović djeluje skroz okej, a i to što kažu za zagrebački SDP, da je zapravo stvorio Bandića i da još danas skriva ponekog njegovog spavača, ni to ne mora biti krivo… Ustvari, kada se utisci zbroje, čini se kako bi Radnička fronta medijima čak i bila prihvatljiva, samo da je manje radnička i da nije frontalna. A kako na nevolju jest, onda je, eto, dobro što je u koaliciji više nema. Oslobođena balasta radikalne ljevice, pred nama je sada dezinficirana politička opcija, daleko privlačnija umjerenim glasačima i medijski lakše probavljiva. Napokon u okvirima očekivanja, skladna i bez disonantnih tonova: nešto kao Zeleno-lijepa koalicija.



Dojam


Tumačeći koliko je politički razlaz bio očekivan i logičan, medijski komentarijat ponudio nam je pritom svu silu primjera, argumenata i dokaza: to mu je, uostalom, posao. Jedan ugledni društveni komentator upozorava tako da je Radnička fronta stršala iz lijevog bloka još od samih njegovih programskih početaka, kada je – u jesen 2018. godine – predstavljena zajednička "Šibenska deklaracija". "Potpisala ju je", podsjeća on, "ali i inzistirala da se objavi i njen izdvojeni aneks". Drugi se ugledni komentator okreće budućnosti: osnovni problem RF-a je, tumači, taj što se njemu nikud ne žuri, što je spreman "čekati da SDP propadne kao Agrokor" pa da tek onda "ispražnjeni prostor ispuni stvarnim lijevim sadržajem", a to bi se – duhovito poentira – moglo dogoditi "negdje oko 2036. godine po islamskom kalendaru". U pomoć priskaču i sami akteri razlaza: nekoliko anonimnih izvora iz najveće koalicijske stranke Možemo! u Jutarnjem listu prepričava kako je teška i grbava bila suradnja s "nepouzdanim partnerima" iz RF-a, priloživši kao dokazni materijal internu WhatsApp prepisku u kojoj su ih ovi omalovažavali i vrijeđali.


Opći je dojam, sve u svemu, jasan i kompaktan, a mi smo zadnji koji bi mu se protivili: vjerujemo svojim kolegama. U ovoj se rubrici, uostalom, ionako ne bavimo medijskom analizom politike, nego političkom analizom medija. Ne zanima nas toliko, drugim riječima, priča oko koje se očito svi slažu, nego način na koji je priča ispričana. Samo što to ipak otvara nekoliko skromnih pitanja. Na primjer: ako kažemo da se političko soliranje RF-a moglo prepoznati još u Šibenskoj deklaraciji, zašto zaboravljamo da tu deklaraciju stranka Zagreb je naš – iz koje će kasnije izrasti Možemo! – uopće nije potpisala? Ne strši li uskraćeni potpis nešto više od dodanog aneksa? Zatim, ako je problem što se RF-u nikud ne žuri dok čeka da SDP propadne, kako to da su iz koalicije ispali tražeći – između ostalog – podršku partnera za napad na riječku SDP-ovu vlast već na idućim lokalnim izborima? I kako točno vjerovati u priču o "nepouzdanim partnerima" ako nam je pričaju ljudi koji su toliko pouzdani da im ne znamo ime ni prezime, ali znamo da su spremni prvom radoznalom novinaru dilati interne koalicijske poruke? Čudna stvar, taj opći dojam, onako kompaktan i jasan: s koje god ga strane kvrcneš pitanjem, kao da popušta.

Kompromis


Zašto onda ne bismo krenuli i dalje? Kada se, recimo, spominje najveći grijeh Radničke fronte – njena infantilna nespremnost na političke kompromise – obično se prešuti ili neobično diskretno protisne u čemu se taj kompromis točno sastoji. A sastojao se, u trenutku raskida, u posve izvjesnoj podršci Zeleno-lijeve koalicije gradonačelničkom kandidatu stranke Možemo! u Zagrebu Tomislavu Tomaševiću i – istodobno – u posve neizvjesnoj podršci koalicije gradonačelničkoj kandidatkinji RF-a u Rijeci Katarini Peović. Čak i prije nego što zakompliciramo jednadžbu uvodeći u nju SDP, odnosno mogućnost da najjača opozicijska partija potporu koaliciji na razini Zagreba naplati paktom o nenapadanju u Rijeci – mogućnost koja se može i ne mora ostvariti – prilično je očito da ovakav kompromis, najblaže rečeno, ne ide na ruku Fronti. Pa se nameće pitanje: zašto medijski komentatori RF-u pripisuju radikalizam zbog kojeg nije sposoban shvatiti najprostiju realpolitičku računicu, ako najprostiju realpolitičku računicu sami ne primjenjuju na RF kako bi stranka izgledala što radikalnije? A kad smo kod Katarine Peović – saborske zastupnice koju, rekosmo, za razliku od Fronte baš svi komentatori uvažavaju – nije li za jednu tako infantilnu i neozbiljnu organizaciju poput RF-a ipak neobično zrelo i ozbiljno što baš takvu kandidatkinju sustavno promovira, od predsjedničkih preko parlamentarnih sve do lokalnih izbora? I kad smo kod izbora, sjeća li se netko još uvijek onih prošlih, kada se jedan od osnivača stranke Možemo! preko Facebooka odricao koalicijskih partnera iz RF-a, pa su novinari njegovu izjavu tempirano plasirali dan-dva uoči glasanja? Javno miniranje vlastite koalicije neposredno pred nacionalne izbore: je li to – kako je ono išlo – pouzdano, odgovorno, ozbiljno?



Priča


I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od složne medijske predstave o ozbiljnoj Zeleno-lijevoj koaliciji i njenom razmaženom, nezrelom, napokon odbačenom političkom derištu. Da ne bude zabune: ne mislimo da između RF-a i ostatka koalicije nisu postojale velike ideološke razlike. A pogotovo ne mislimo da je Radnička fronta zapravo fantastično ekipirana i perfektno ustrojena partija koja bez vlastite krivnje postaje žrtvom misteriozne medijske zavjere. Upravo zato što ni jedno ni drugo nije točno, međutim, još je interesantnija ona hrpica pogrešnih podataka i promašenih zaključaka na kojoj se gradi medijska interpretacija razlaza. Ako svi od početka jasno vidimo ideološku liniju koja razdvaja RF od ostatka njihove dojučerašnje koalicije, ako se tako lako slažemo oko ishoda i povoda raskida, čemu onda prešutno krivotvoreni potpisi na Šibenskoj deklaraciji, čemu zanemareni RF-ov potencijal na riječkim izborima, čemu selektivna memorija i anonimni izvori, čemu dvostruki kriteriji? Odakle višak napora kojim nam komentatori, prkoseći logici i faktografiji, žele utuviti u glavu nešto što ionako znamo? Nije li se jedna tako jednostavna priča mogla ispričati s malo više vjerodostojnosti?



Linija


Bit će da ipak nije, jer jaz koji u politici razlikuje Radničku frontu od ostatka Zeleno-lijeve koalicije istodobno je programski ponor koji u medijima razdvaja iracionalnu od ozbiljne politike. Zato sada – po cijenu činjeničnih i logičkih falsifikata – treba utvrditi pozicije: treba iznova odrediti mjeru političke stvarnosti. S jedne strane dakle radikalni RF-ovi lunatici koje u najboljem slučaju čeka neka vrsta pokroviteljsko-podsmješljive simpatije, kao i svaku zaoštrenije lijevu ideju sve dok ona tavori na marginama. S druge strane, napokon pravocrtno trasiran put koaliciji prema srcu medijskog mainstreama: tamo gdje razumna, seriozna politika živi u žanru kuloarskih tračeva, neimenovanih visokih izvora i internih WhatsApp poruka. Lišena, u većini slučajeva, bilo kakvog sadržaja. Jer doista, o sadržajnim razlozima razlaza nismo čuli skoro ništa: koji su točno stavovi RF-a i Zeleno-lijeve koalicije upravo ovog trenutka postali inkompatibilni? Što prizivani kompromis sa SDP-om nosi programski, a što odnosi: koje konkretne političke zamisli u tom kompromisu vrijedi kompromitirati, od koji se neće odustati? I nije li, napokon, zaobilaženje ovakvih pitanja neodgovorno prema glasačima koji su koaliciju do sada birali baš zato što je prostor lijevo od centra, odavno socijaldemokratski vakuumiran, napokon ispunila nekakvim sadržajem?


Ali to su ionako dileme koje se ne lome oko crte što su je prošloga tjedna podebljavali medijski komentatori. O drugoj je liniji riječ: o liniji koja te komentatore, zadovoljne jer se Zeleno-lijeva koalicija napokon uozbiljila, razdvaja od svih onih lijevih glasača što su pratili mahom besadržajna javna prepucavanja bivših partnera i pritom osjećali samo navalu srama.

portalnovosti