Da u režiserskom čitanju nema ni ‘uporabe’ ni ‘zloporabe’ književnog predloška, da su tekstovi uvijek otvoreni suvremenim interpretacijama, da režija nije polje umjetničkih dozvola i zabrana: do Zlatka Hasanbegovića, estetičara i teatrologa, nije nažalost doprlo baš ništa od toga
Da sam ja ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, poručuje Zlatko Hasanbegović sa stranica ‘Večernjeg lista’, zabranio bih predstavu Olivera Frljića ‘Šest likova traži autora’. Ali – evo neočekivanog obrata – ‘ne zbog političkih, nego zbog estetskih razloga’. Hasanbegović, nažalost, nije ravnatelj Kerempuha, ali nije ni bilo tko: bivši je ministar kulture i sadašnji član Kazališnog vijeća zagrebačkog HNK-a, čovjek dokazanih kulturnih afiniteta i neskrivenih teatarskih ambicija. Mora da dobro zna o čemu govori kada se tako čvrsto drži estetskih kriterija. Nije on Marko Skejo koji je prošloga ljeta pozivao na izgon Frljića iz Splita, a da njegovu predstavu nije ni vidio; nije poput onih udovica ratnih veterana koje su tražile zabranu ‘Ministarstva ljubavi’ iako su za film samo usput čule. Ne: Zlatko Hasanbegović je uredno došao na Frljićevu zagrebačku premijeru, pažljivo pogledao izvedbu – sve od uvodnih scena u kojima njemu, biskupu Bogoviću, Željki Markić i ostaloj kleronacionalističkoj bratiji na ramena nabijaju svinjske glave, pa do završnih prizora, u kojima se fašisti strijeljaju – da bi na koncu novinarima iznio trezvene kritičke zaključke. ‘Žrtva i meta predstave nije ni biskup Bogović, ni ja, ni Željka Markić, kao ni hrvatska zastava’, protumačio je ugledni teatrolog Hasanbegović. ‘Žrtva i meta je samo jedna. Veliki Luigi Pirandello koji na onom svijetu sada žali jer nije oporučno zabranio Frljiću i njemu sličnima netalentiranim ekshibicionistima zloporabu svog opusa.’
Kako Hasanbegović zna za čim točno nesretni Pirandello na onom svijetu žali, ostalo je doduše nejasno. Otkud pisac uopće na onom svijetu – veliki Luigi Pirandello bio je, naime, podjednako velik ateist, pa za onaj svijet baš i nije naročito mario – također nije razjašnjeno. Zašto uopće gorljivo braniti autora koji u svojim tekstovima upravo autorsku instancu dosljedno dovodi u pitanje, Hasanbegović vjerojatno ponajmanje razumije. Ali zar je važno: Pirandello mu treba kao ‘veliki kazališni autor’ upravo zato što o autorstvu u kazalištu tako malo zna. A u kanonskom ugledu njegovih tekstova ionako vidi tek ključni dokaz – nešto kao opus delicti – protiv Olivera Frljića. Da u režiserskom čitanju nema ni ‘uporabe’ ni ‘zloporabe’ književnog predloška, da su tekstovi uvijek otvoreni suvremenim interpretacijama, da režija nije polje umjetničkih dozvola i zabrana: do Zlatka Hasanbegovića, estetičara i teatrologa, nije nažalost doprlo baš ništa od toga. Valjda zato uzaludno bježi u estetiku, misleći da tako može izbjeći politiku. Ali ne ide: čitava ta grozničava potraga za ‘velikim autorom’, mitskom figurom koja despotski kontrolira vlastite tekstove, dozvoljava i zabranjuje, prihvaća i odbacuje, samo je refleks Hasanbegovićeve ideologije. Novopečeni estetičar koji manijakalno traži velikog autora: prolupali političar kojem je i kazalište samo autoritarna politika.
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ već smo upozoravali na nesretnu tendenciju domaće vizualne scene, na kojoj se pod plaštem raskošnih, korporativno sponzoriranih izložbi nerijetko skriva zadrto konzervativno prekrajanje bliske prošlosti: ‘Kada kultura slavi korporativni kapitalizam’ – dozvolite da neskromno citiramo sami sebe – ‘stvar opasno smrdi na revizionizam.’ Posljednji put zasmrdjelo nam je prije nekoliko dana, kada je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena izložba ‘Glas umjetnika’ pod patronatom Deutsche Telekoma. Zbirka predstavlja umjetnice i umjetnike iz 14 zemalja srednje i istočne Evrope, kojima je – zemljama, ne umjetnicima – zajedničko uglavnom to što je Deutsche Telekom već prodro na njihova tržišta. Ili, kako nas probranijim riječima obavještava službeni hrvatski internetski portal korporacije: ‘Zbirka Art Collection Telekom prikuplja radove umjetnika iz 14 zemalja srednje i istočne Evrope, čije suvremene scene ovdje nisu dovoljno dobro poznate; iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Gruzije, Mađarske, Kosova, Makedonije, Poljske, Rumunjske, Srbije, Slovačke, Turske i Ukrajine.’ Nakon što smo, dakle, između ostalog doznali i to da suvremena hrvatska scena u Hrvatskoj nije poznata, preostaje poslušati riječi jednoga od kustosa, Rainalda Schumachera: ‘Zbirka se fokusira na zemlje koje su do prije trideset godina bile iza željezne zavjese, koje su iskusile veliki društveni i politički eksperiment izgradnje komunističkog i socijalističkog društva, a potom i dramatične promjene kada je uveden kapitalistički sustav.’ Zanimljivo: šteta što je i netočno. Među 14 predstavljenih zemalja, naime, njih čak šest – Turska, uz pet ex-Yu država – nikada nisu bile iza željezne zavjese. Ali koga briga: iz perspektive bonskog sjedišta njemačke telekomunikacijske firme čitava se ta jugoistočna Evropa ionako trpa u isti koš poželjnih tržišta za isisavanje profita, a iz koša se onda povremeno izvadi poneki umjetnički artefakt da ga se pokaže zadovoljnim korisnicima mobilnih tarifa. Tada, eto, u Hrvatskoj doznamo da vlastitu umjetničku scenu ne poznajemo dovoljno, a i da nam je pretkapitalistička povijest izgledala drukčije nego što je se sjećamo. Zaboravimo povijesne zapise: bili smo iza željezne zavjese. U MSU-u, usput, ima i vrlo uspjelih radova mlađih umjetnica i umjetnika, pa nije da ne vrijedi ondje baciti oko. Samo prethodno valja dobro začepiti nos.
Veliki uspjeh domaće oglašivačke industrije: Hrvatska udruga reklamnih agencija na svoj središnji godišnji događaj, Dane komunikacija u Rovinju, sredinom aprila dovodi Brada Parscalea, ključnog oglašivača u predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa. ‘Iz godine u godinu na festival dovodimo predavače koji pomiču granice’, oduševljen je predsjednik Uprave HURA-e Davor Bruketa, ‘a ove godine razgovarat ćemo s direktorom za digital Trumpove kampanje kojem su realtime data i socialresponse pomogli formirati političke poruke.’ Iza digitala, real time data, social responsea i ostalih hip figura marketinškog novogovora krije se relativno jednostavna činjenica: Brad Parscale je vrlo spretno iskoristio moćnu infrastrukturu društvenih mreža – prvenstveno Facebooka – kako bi predizborne poruke prilagođavao pojedinim biračima. Drugim riječima, mikrotargetiranje je doveo do maksimuma: njegovi su timovi raspolagali podacima koje Facebook prikuplja o svojima korisnicima, pa su različiti ljudi dobivali posve različite poruke, ovisno o tome kakvi su im interesi, stavovi i preferencije. Iz marketinške perspektive, riječ je o fantastičnom uspjehu; iz političke, stvoren je sustav komunikacije u kojem male skupine glasača ostaju zarobljene u vlastitim balončićima informacija, dok ništa drugo do njih ne dopire. Parscale pritom nije nezainteresirani poduzetnik koji je samo iskoristio dobru poslovnu priliku – na kampanji je, procjenjuje se, zaradio oko 100 milijuna dolara – nego je i dugogodišnji Trumpov pouzdanik koji već predano radi na promociji njegova reizbora: ‘Mislim da je taj čovjek do sada učinio više od bilo kojeg američkog predsjednika kojeg smo imali već dugi niz godina…’ U Rovinju će se hrvatska marketinška krema tako sresti s osobom koja otvoreno podržava i uspješno potpomaže osvjedočenog ksenofoba, ultrakonzervativca i mizoginog seksista na mjestu američkog predsjednika, ali teško da će im to naročito smetati. Oni će u njemu vidjeti marketinškog gurua, digitalmastera i realtime data inovatora: ne sumnjamo, ukratko, da će i socialresponse biti sjajan.
Ne vide svi, na sreću, aktualnog američkog predsjednika onako kako ga doživljava heroj hrvatskih marketingaša: ‘Trump je golema prevara, zli zbroj vlastitih nedostataka, lišen svega osim isprazne ideologije jednog megalomanijaka’, izjavio je u nedavnom intervjuu ‘New York Timesu’ pisac Philip Roth. Od Rothova stava zanimljiviji nam je ipak povod razgovora: sprema se TV-adaptacija njegova romana ‘Zavjera protiv Amerike’ (2004.), a radit će je skupa s Davidom Simonom, autorom antologijske ‘Žice’, sjajnog ‘Tremea’ i ‘Kronika Times Squarea’ (‘The Deuce’), koje su dobrim dijelom obilježile prošlogodišnju televizijsku sezonu. Nova će miniserija imati šest epizoda i to je manje-više sve što se za sada o njoj zna. Ali već je radnja predloška itekako zanimljiva: u ‘Zavjeri protiv Amerike’ Roth je izmaštao alternativnu povijest Sjedinjenih Država, u kojoj na predsjedničkim izborima 1940. Franklina Roosevelta nadmaši američki avijatičarski junak Charles Lindbergh, čovjek koji je u stvarnosti prvi preletio Atlantik, a usput i simpatizirao Hitlera. U romanu, Lindbergh s Führerom brzo sklapa sporazum, antisemitizam se širi SAD-om, započinju progoni Židova… Paralela s Trumpom brzo se nametnula – Lindbergh je bio član utjecajne izolacionističke organizacije America First Committee, Trump je u kampanji koristio slogan ‘America First’ – ali Simon i Roth brzo su je odbacili. ‘Između imaginarnog predsjednika Lindbergha i stvarnog predsjednika Trumpa razlika je u ugledu’, objasnio je romanopisac: ‘Lindbergh je, uoči događaja opisanih u ‘Zavjeri’, bio osvjedočeni američki junak.’ A Trump – ma što o tome njegovim biračima rekao Facebook – junak sasvim sigurno nije.
portalnovosti
Pirandello s onog svijeta
Da sam ja ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, poručuje Zlatko Hasanbegović sa stranica ‘Večernjeg lista’, zabranio bih predstavu Olivera Frljića ‘Šest likova traži autora’. Ali – evo neočekivanog obrata – ‘ne zbog političkih, nego zbog estetskih razloga’. Hasanbegović, nažalost, nije ravnatelj Kerempuha, ali nije ni bilo tko: bivši je ministar kulture i sadašnji član Kazališnog vijeća zagrebačkog HNK-a, čovjek dokazanih kulturnih afiniteta i neskrivenih teatarskih ambicija. Mora da dobro zna o čemu govori kada se tako čvrsto drži estetskih kriterija. Nije on Marko Skejo koji je prošloga ljeta pozivao na izgon Frljića iz Splita, a da njegovu predstavu nije ni vidio; nije poput onih udovica ratnih veterana koje su tražile zabranu ‘Ministarstva ljubavi’ iako su za film samo usput čule. Ne: Zlatko Hasanbegović je uredno došao na Frljićevu zagrebačku premijeru, pažljivo pogledao izvedbu – sve od uvodnih scena u kojima njemu, biskupu Bogoviću, Željki Markić i ostaloj kleronacionalističkoj bratiji na ramena nabijaju svinjske glave, pa do završnih prizora, u kojima se fašisti strijeljaju – da bi na koncu novinarima iznio trezvene kritičke zaključke. ‘Žrtva i meta predstave nije ni biskup Bogović, ni ja, ni Željka Markić, kao ni hrvatska zastava’, protumačio je ugledni teatrolog Hasanbegović. ‘Žrtva i meta je samo jedna. Veliki Luigi Pirandello koji na onom svijetu sada žali jer nije oporučno zabranio Frljiću i njemu sličnima netalentiranim ekshibicionistima zloporabu svog opusa.’
Kako Hasanbegović zna za čim točno nesretni Pirandello na onom svijetu žali, ostalo je doduše nejasno. Otkud pisac uopće na onom svijetu – veliki Luigi Pirandello bio je, naime, podjednako velik ateist, pa za onaj svijet baš i nije naročito mario – također nije razjašnjeno. Zašto uopće gorljivo braniti autora koji u svojim tekstovima upravo autorsku instancu dosljedno dovodi u pitanje, Hasanbegović vjerojatno ponajmanje razumije. Ali zar je važno: Pirandello mu treba kao ‘veliki kazališni autor’ upravo zato što o autorstvu u kazalištu tako malo zna. A u kanonskom ugledu njegovih tekstova ionako vidi tek ključni dokaz – nešto kao opus delicti – protiv Olivera Frljića. Da u režiserskom čitanju nema ni ‘uporabe’ ni ‘zloporabe’ književnog predloška, da su tekstovi uvijek otvoreni suvremenim interpretacijama, da režija nije polje umjetničkih dozvola i zabrana: do Zlatka Hasanbegovića, estetičara i teatrologa, nije nažalost doprlo baš ništa od toga. Valjda zato uzaludno bježi u estetiku, misleći da tako može izbjeći politiku. Ali ne ide: čitava ta grozničava potraga za ‘velikim autorom’, mitskom figurom koja despotski kontrolira vlastite tekstove, dozvoljava i zabranjuje, prihvaća i odbacuje, samo je refleks Hasanbegovićeve ideologije. Novopečeni estetičar koji manijakalno traži velikog autora: prolupali političar kojem je i kazalište samo autoritarna politika.
Željezna zavjesa
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ već smo upozoravali na nesretnu tendenciju domaće vizualne scene, na kojoj se pod plaštem raskošnih, korporativno sponzoriranih izložbi nerijetko skriva zadrto konzervativno prekrajanje bliske prošlosti: ‘Kada kultura slavi korporativni kapitalizam’ – dozvolite da neskromno citiramo sami sebe – ‘stvar opasno smrdi na revizionizam.’ Posljednji put zasmrdjelo nam je prije nekoliko dana, kada je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena izložba ‘Glas umjetnika’ pod patronatom Deutsche Telekoma. Zbirka predstavlja umjetnice i umjetnike iz 14 zemalja srednje i istočne Evrope, kojima je – zemljama, ne umjetnicima – zajedničko uglavnom to što je Deutsche Telekom već prodro na njihova tržišta. Ili, kako nas probranijim riječima obavještava službeni hrvatski internetski portal korporacije: ‘Zbirka Art Collection Telekom prikuplja radove umjetnika iz 14 zemalja srednje i istočne Evrope, čije suvremene scene ovdje nisu dovoljno dobro poznate; iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Gruzije, Mađarske, Kosova, Makedonije, Poljske, Rumunjske, Srbije, Slovačke, Turske i Ukrajine.’ Nakon što smo, dakle, između ostalog doznali i to da suvremena hrvatska scena u Hrvatskoj nije poznata, preostaje poslušati riječi jednoga od kustosa, Rainalda Schumachera: ‘Zbirka se fokusira na zemlje koje su do prije trideset godina bile iza željezne zavjese, koje su iskusile veliki društveni i politički eksperiment izgradnje komunističkog i socijalističkog društva, a potom i dramatične promjene kada je uveden kapitalistički sustav.’ Zanimljivo: šteta što je i netočno. Među 14 predstavljenih zemalja, naime, njih čak šest – Turska, uz pet ex-Yu država – nikada nisu bile iza željezne zavjese. Ali koga briga: iz perspektive bonskog sjedišta njemačke telekomunikacijske firme čitava se ta jugoistočna Evropa ionako trpa u isti koš poželjnih tržišta za isisavanje profita, a iz koša se onda povremeno izvadi poneki umjetnički artefakt da ga se pokaže zadovoljnim korisnicima mobilnih tarifa. Tada, eto, u Hrvatskoj doznamo da vlastitu umjetničku scenu ne poznajemo dovoljno, a i da nam je pretkapitalistička povijest izgledala drukčije nego što je se sjećamo. Zaboravimo povijesne zapise: bili smo iza željezne zavjese. U MSU-u, usput, ima i vrlo uspjelih radova mlađih umjetnica i umjetnika, pa nije da ne vrijedi ondje baciti oko. Samo prethodno valja dobro začepiti nos.
Stiže guru
Veliki uspjeh domaće oglašivačke industrije: Hrvatska udruga reklamnih agencija na svoj središnji godišnji događaj, Dane komunikacija u Rovinju, sredinom aprila dovodi Brada Parscalea, ključnog oglašivača u predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa. ‘Iz godine u godinu na festival dovodimo predavače koji pomiču granice’, oduševljen je predsjednik Uprave HURA-e Davor Bruketa, ‘a ove godine razgovarat ćemo s direktorom za digital Trumpove kampanje kojem su realtime data i socialresponse pomogli formirati političke poruke.’ Iza digitala, real time data, social responsea i ostalih hip figura marketinškog novogovora krije se relativno jednostavna činjenica: Brad Parscale je vrlo spretno iskoristio moćnu infrastrukturu društvenih mreža – prvenstveno Facebooka – kako bi predizborne poruke prilagođavao pojedinim biračima. Drugim riječima, mikrotargetiranje je doveo do maksimuma: njegovi su timovi raspolagali podacima koje Facebook prikuplja o svojima korisnicima, pa su različiti ljudi dobivali posve različite poruke, ovisno o tome kakvi su im interesi, stavovi i preferencije. Iz marketinške perspektive, riječ je o fantastičnom uspjehu; iz političke, stvoren je sustav komunikacije u kojem male skupine glasača ostaju zarobljene u vlastitim balončićima informacija, dok ništa drugo do njih ne dopire. Parscale pritom nije nezainteresirani poduzetnik koji je samo iskoristio dobru poslovnu priliku – na kampanji je, procjenjuje se, zaradio oko 100 milijuna dolara – nego je i dugogodišnji Trumpov pouzdanik koji već predano radi na promociji njegova reizbora: ‘Mislim da je taj čovjek do sada učinio više od bilo kojeg američkog predsjednika kojeg smo imali već dugi niz godina…’ U Rovinju će se hrvatska marketinška krema tako sresti s osobom koja otvoreno podržava i uspješno potpomaže osvjedočenog ksenofoba, ultrakonzervativca i mizoginog seksista na mjestu američkog predsjednika, ali teško da će im to naročito smetati. Oni će u njemu vidjeti marketinškog gurua, digitalmastera i realtime data inovatora: ne sumnjamo, ukratko, da će i socialresponse biti sjajan.
Sjedinjene Alternativne Države
Ne vide svi, na sreću, aktualnog američkog predsjednika onako kako ga doživljava heroj hrvatskih marketingaša: ‘Trump je golema prevara, zli zbroj vlastitih nedostataka, lišen svega osim isprazne ideologije jednog megalomanijaka’, izjavio je u nedavnom intervjuu ‘New York Timesu’ pisac Philip Roth. Od Rothova stava zanimljiviji nam je ipak povod razgovora: sprema se TV-adaptacija njegova romana ‘Zavjera protiv Amerike’ (2004.), a radit će je skupa s Davidom Simonom, autorom antologijske ‘Žice’, sjajnog ‘Tremea’ i ‘Kronika Times Squarea’ (‘The Deuce’), koje su dobrim dijelom obilježile prošlogodišnju televizijsku sezonu. Nova će miniserija imati šest epizoda i to je manje-više sve što se za sada o njoj zna. Ali već je radnja predloška itekako zanimljiva: u ‘Zavjeri protiv Amerike’ Roth je izmaštao alternativnu povijest Sjedinjenih Država, u kojoj na predsjedničkim izborima 1940. Franklina Roosevelta nadmaši američki avijatičarski junak Charles Lindbergh, čovjek koji je u stvarnosti prvi preletio Atlantik, a usput i simpatizirao Hitlera. U romanu, Lindbergh s Führerom brzo sklapa sporazum, antisemitizam se širi SAD-om, započinju progoni Židova… Paralela s Trumpom brzo se nametnula – Lindbergh je bio član utjecajne izolacionističke organizacije America First Committee, Trump je u kampanji koristio slogan ‘America First’ – ali Simon i Roth brzo su je odbacili. ‘Između imaginarnog predsjednika Lindbergha i stvarnog predsjednika Trumpa razlika je u ugledu’, objasnio je romanopisac: ‘Lindbergh je, uoči događaja opisanih u ‘Zavjeri’, bio osvjedočeni američki junak.’ A Trump – ma što o tome njegovim biračima rekao Facebook – junak sasvim sigurno nije.
portalnovosti
