Prošlotjedno podizanje optužnice protiv bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Vinka Mladinea i bivše vlasnice varaždinske tvrtke BBS Barbare Bešenić podsjetilo je javnost na to kako su hrvatski porezni obveznici i proizvođači napitaka koji se pakiraju u plastičnu ambalažu bili oštećeni za čak 130 milijuna kuna.
To je tek jedan slučaj koji pokazuje kako je radilo Ministarstvo zaštite okoliša u mandatu HDZ-ove ministrice Marine Matulović Dropulić i njezinog državnog tajnika Nikole Ružinskog, koji su bili odgovorni za uspostavu tih sustava, ali se Državno odvjetništvo još nije bavilo ispitivanjem i njihove odgovornosti. Dosad su, 2011. godine, bili hapšeni samo Mladineo i Barbara Bešenić, te Miho Zrnić Marinović i Dragan Mioč, vlasnici reciklažnih dvorišta, a nije vidljivo da Državno odvjetništvo radi na raščišćavanju smeća stvorenog oko oporabe PET ambalaže.
Iako su otada prošle dvije godine, štetni sustav koji su kreirali Marina Matulović Dropulić i Ružinski i dalje egzistira, a nije jasno zašto je nova vlada čekala s reformom. SDP-ov ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović izjavio je početkom ovog tjedna na HTV-u kako se priprema novi sustav tržišnog gospodarenja PET ambalažom, ali kada ga planira uvesti i kakav će biti, to nismo uspjeli doznati jer iz njegova ministarstva nismo dobili odgovor na naš upit. U studiju HTV-a s njim je sjedio i sadašnji v.d. direktora Fonda Sven Miler, koji je priznao da sustav ne funkcionira i da se njime pogoduje pojedincima, ali ni on nam nije odgovorio na upit o tome kada će se to zaustaviti. Miler je inače bivši direktor građevinske Stipić grupe, kojoj je u njegovom mandatu propala stečajna nagodba zbog sumnji u malverzacije s imovinom, a u krugovima zaštitara okoliša navode da u toj branši nema nikakvog iskustva.
HDZ-ov sustav povratne naknade za ambalažu od napitaka lansiran je početkom 2006. godine, a tri su koncesijska ugovora za otkup i preradu te ambalaže dobili BBS Barbare Bešenić, tvrtka Brković iz Svete Nedjelje, koja se otkupom i plasmanom PET ambalaže bavila i prije uspostave sustava, te tvrtka Drava internešnl iz Osijeka. Drava je u vlasništvu Marka i Zvonka Bedea, Višeslava Vukojevića (inače sina poznatijeg Vice) i Zorana Gopca, neprikosnovenog gazde hrvatskog rukometa. Tada, umjesto da se pravila otkupa i ciljane količine ambalaže odrede zakonom, donesen je pravilnik koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine. Proizvođačima pića koji su se protiv takvog uređivanja sustava bunili, tadašnji ministar financija Ivan Šuker sa skijanja je poručio da je pravilnik važeći, a na njega je nakalemljen još cijeli niz izmjena i dodatnih tumačenja.
Problem je bio u tome što su proizvođači napitaka okupljeni u tvrtki Eko-Ozra tražili da se prikupljena ambalaža prodaje oporabiteljima po tržišnim cijenama, ali u Ministarstvu i Fondu uspostavili su sustav u kojem su oni sami odlučivali po kojoj će se cijeni ambalaža prodavati trojici odabranih koncesionara. Kako je taj sustav funkcionirao, najbolje je objasniti na primjeru jedine godine. Tako je Fond 2011. za gospodarenje ambalažnim otpadom uprihodio 506 milijuna kuna, od čega 319,4 milijuna kuna od povratne naknade od 0,5 kuna, još 41,1 milijun kuna direktno od pojedinih proizvođača, a 75,2 milijuna kuna od naknada koje oni plaćaju po komadu napitaka. Ostalih 71 milijun kuna uprihođeno je iz naknada koje proizvođači plaćaju po toni ambalaže, što sve na kraju plaćaju potrošači u cijeni pića.
I već se tada pokazala ambicija za grabež uključenih u igru, od onih koji su boce sakupljali do odgovornih u Fondu. Tada je, prema podacima proizvođača napitaka, na tržište bilo plasirano 710 milijuna boca, ali ih je prikupljeno 975 milijuna ili čak 37 posto više nego što je plasirano. Zahvaljujući tome, ali i drugim nelogičnostima u uplatama i isplatama Fonda na bazi ambalažnog otpada, samo je te godine gubitak Fonda na ambalažnom otpadu iznosio 187 milijuna kuna. U periodu od 2006. do kraja 2010. ukupni je gubitak Fonda na ambalažnom otpadu iznosio astronomskih 724 milijuna kuna, pa je jasno da je brojka iz optužnice protiv Mladinea tek djelić štete koju je proizvela HDZ-ovska družina oko Marine Matulović Dropulić i Ivana Šukera.
Prva je ljubimica Ministarstva i Fonda bila upravo bivša HDZ-ova zastupnica Barbara Bešenić, koja je svoju tvornicu gradila paralelno s donošenjem pravilnika, a osim pravilnika koji joj je donio tako povoljne cijene otkupa ambalaže, za izgradnju tvornice dobila je milijune pomoći od države. Četiri milijuna eura dobila je iz Fonda za razvoj, dok je od Fonda za zaštitu okoliša dobila tri milijuna kuna za subvencioniranje kamata i 1,7 milijuna kuna za pročišćavanje voda. Dobila je ukupno gotovo pet milijuna eura, a uz to i jeftinu sirovinu. No pod još uvijek nejasnim okolnostima, Fond joj je krajem 2009. prestao isporučivati ambalažu. Iako je u javnost procurila informacija o dugu njezinog BBS-a prema Fondu u iznosu od osam milijuna kuna, Fond je nikada nije komentirao.
Predstavnici Fonda su kao vjerovnici pustili da BBS ode u stečaj u prosincu 2010., s dugom od 163,5 milijuna kuna. Kada su zaposlenici BBS-a javno optužili Zorana Gopca da on stoji iza političkog pada Barbare Bešenić, Gobac je elegantno od svega oprao ruke, optuživši je za nerentabilno poslovanje. No o rentabilnosti poslovanja dosta govori tekst u listu “Biznis.hr” iz rujna 2006., u kojem je treći koncesionar, tvrtka Brković, objasnila koliko im se posao oporabe isplati. Fond im je tada prodavao PET boce za 50 eura po toni, a oni su ih prodavali u Hong Kong za 500 dolara po toni. Zanimljivo, iz tog se unosnog posla i Brković iz nekog razloga povukao, pa je u njemu ostala samo Gopčeva Drava internešnl. Dok se o razlozima povlačenja tvrtke Brković može spekulirati, razloge za izbacivanje BBS-a iz igre poznavatelji situacije tumače sukobom unutar tadašnjeg HDZ-a, u kojem je Ivan Šuker sa svojim prijateljem Gopcem nadjačao ministricu Matulović Dropulić. A kako su ugovori o koncesijama uopće bili dobiveni i što u njima sve stoji, ne zna valjda nitko osim Nikole Ružinskog i Vinka Mladinea. Naime, ugovori su, priznao je to i ministar Zmajlović, ukradeni iz Fonda i nema im traga. A da su Šuker i Gobac bliski prijatelji, na vidjelo je izašlo kada je Šuker u prosincu 2010. u Bosni i Hercegovini doživio prometnu nesreću vozeći automobil u vlasništvu Gopčeve tvrtke Enigma, koji mu je ustupio Gopčev partner Višeslav Vukojević.
O tome koliku štetu zaštiti okoliša čini sustav koji su uspostavili Matulović Dropulić i Ružinski dalje govori matematika. Kao organizator prikupljanja i daljnje distribucije ambalažnog otpada, samo u segmentu ambalaže od napitaka, Fond je 2011. imao rashode od 179 milijuna kuna. Za manipulativni trošak koji se plaća trgovinama otišlo je 86 milijuna kuna, a čak 47 milijuna kuna za prijevoz. Naknade plaćene prijevoznicima su posebna priča jer se ne plaćaju prema prijeđenoj kilometraži nego po tarifama, pa će kamion dobiti 300 kuna za prijevoz na udaljenost do 100 kilometara, a 500 za udaljenost do 200 kilometara, iz čega nije teško zamisliti kolika je dobit prijevoznika kada voze samo nekoliko kilometara. Posebna delikatesa je i sustav vreća koji je Fond stajao 12 milijuna kuna, a koje Fond kupuje upravo od Drave internešnl, kojoj tako jeftino isporučuje svoju sirovinu.
Za centre za gospodarenje otpadom, koji sve te silne plastične boce sortiraju, važu i baliraju, izdvojeno je u 2011. godini 26 milijuna kuna. A onda je, na kraju priče, Fond te sve silne tone boca, točnije 15.430 tona, prodao oporabitelju za samo 6,27 milijuna kuna ili za 406 kuna po toni. Prema podacima s portala EUWID Packaging markets, sredinom te 2011. godine prosječna cijena tone rabljenih PET boca kretala se između 480 do 560 eura, dok se najčišća PET sirovina prodavalo po 620 eura. To je desetak puta više od cijene po kojoj ju je ustupao Fond.
Ono što je u cijeloj priči oko ovih brojki možda i najluđe jest to da postoji i dokument Fonda kojim se opravdavaju bizarno niske cijene. U tekstu koji su za bilten Fonda napisali Teo Čolan, Mladineov pomoćnik za ambalažni otpad, i Đulijano Grum, stariji savjetnik u Fondu, svi su ti gubici u redu jer “gospodarenje ambalažnim otpadom mora biti u funkciji oporabitelja”. U prijevodu, cilj cijelog sustava nije zaštita okoliša, nego financijski probitak oporabitelja. A što je manje oporabitelja na tržištu, tim bolje, pa danas Gopčevoj i Vukojevićevoj tvrtki pripada cijelo tržište i sva PET ambalaža. No o tome koliko se dobro na tom otpadu može zaraditi čak i ako se ne plaćaju tako niske cijene kakve Drava plaća Fondu, govori činjenica da Gobac i njegovi partneri nisu bili lijeni, već su u Srbiji otvorili tvrtku Eurofoil. Prema informacijama koje su “Novosti” dobile od tvrtki za oporabu otpada u Srbiji, Eurofoil na deponiji u Vinči plaća 200 eura za tonu prikupljenih PET boca, a procjenjuje se da za tonu PET ambalaže isporučenu u dvorište Drave u Osijeku iz Srbije ukupno plaćaju nešto manje od 500 eura.
Uza sve to, sustav kakav je uspostavljen ne funkcionira u sferi sakupljanja boca od početka. Naime, naknade za boce plaćaju svi koji ih plasiraju na tržište, ne samo proizvođači pića i mlijeka, već i proizvođači deterdženata i drugih tekućina koje se prodaju u PET ambalaži. Iako su od uspostavljanja sustava oni Fondu uplatili desetine milijuna kuna, nikada nije uspostavljen sustav sakupljanja boca od deterdženata ni drugih kemikalija i ostale PET ambalaže.
Kada je bivša SDP-ovka i ministrica zaštite okoliša Mirela Holi potkraj svibnja 2012. najavila osnivanje radne skupine u kojoj bi bili predstavnici Fonda, ministarstva, oporabitelja, reciklažnih dvorišta i proizvođača napitaka, početkom lipnja je smijenjena. Zmajlović je preuzeo Ministarstvo zaštite okoliša, a radna grupa nikada nije oformljena niti se sastala, doznajemo iz jedne od zainteresiranih tvrtki. Dok je Mirela Holi izletjela iz Ministarstva, u njemu je ostala Anita Udovičić, supruga tehničkog direktora rukometne reprezentacije Ivice Udovičića, i to na čelu Sektora održivog razvoja, unutar kojeg su služba za dozvole i prekogranični promet otpadom te služba za posebne kategorije otpada, planove, programe i sanacije.
Dvije godine od dolaska SDP-a na vlast, na ambalažnom otpadu i dalje zarađuje Zoran Gobac. Zašto? Da je sirovina prodavana po tržišnoj cijeni, u svakoj od proteklih sedam godina država je mogla od dobivenog novca kupiti velik broj kontejnera za razvrstavanje otpada. Bez reforme sustava, nastavit će se cijeđenje proizvođača i potrošača, a to će se slijevati izravno u džepove nekolicine povlaštenih. A kako je priznao ministar Zmajlović, nisu poznati ni razlozi ni ugovori koji su im to omogućili.
Izvor: Novosti
To je tek jedan slučaj koji pokazuje kako je radilo Ministarstvo zaštite okoliša u mandatu HDZ-ove ministrice Marine Matulović Dropulić i njezinog državnog tajnika Nikole Ružinskog, koji su bili odgovorni za uspostavu tih sustava, ali se Državno odvjetništvo još nije bavilo ispitivanjem i njihove odgovornosti. Dosad su, 2011. godine, bili hapšeni samo Mladineo i Barbara Bešenić, te Miho Zrnić Marinović i Dragan Mioč, vlasnici reciklažnih dvorišta, a nije vidljivo da Državno odvjetništvo radi na raščišćavanju smeća stvorenog oko oporabe PET ambalaže.
Iako su otada prošle dvije godine, štetni sustav koji su kreirali Marina Matulović Dropulić i Ružinski i dalje egzistira, a nije jasno zašto je nova vlada čekala s reformom. SDP-ov ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović izjavio je početkom ovog tjedna na HTV-u kako se priprema novi sustav tržišnog gospodarenja PET ambalažom, ali kada ga planira uvesti i kakav će biti, to nismo uspjeli doznati jer iz njegova ministarstva nismo dobili odgovor na naš upit. U studiju HTV-a s njim je sjedio i sadašnji v.d. direktora Fonda Sven Miler, koji je priznao da sustav ne funkcionira i da se njime pogoduje pojedincima, ali ni on nam nije odgovorio na upit o tome kada će se to zaustaviti. Miler je inače bivši direktor građevinske Stipić grupe, kojoj je u njegovom mandatu propala stečajna nagodba zbog sumnji u malverzacije s imovinom, a u krugovima zaštitara okoliša navode da u toj branši nema nikakvog iskustva.
HDZ-ov sustav povratne naknade za ambalažu od napitaka lansiran je početkom 2006. godine, a tri su koncesijska ugovora za otkup i preradu te ambalaže dobili BBS Barbare Bešenić, tvrtka Brković iz Svete Nedjelje, koja se otkupom i plasmanom PET ambalaže bavila i prije uspostave sustava, te tvrtka Drava internešnl iz Osijeka. Drava je u vlasništvu Marka i Zvonka Bedea, Višeslava Vukojevića (inače sina poznatijeg Vice) i Zorana Gopca, neprikosnovenog gazde hrvatskog rukometa. Tada, umjesto da se pravila otkupa i ciljane količine ambalaže odrede zakonom, donesen je pravilnik koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine. Proizvođačima pića koji su se protiv takvog uređivanja sustava bunili, tadašnji ministar financija Ivan Šuker sa skijanja je poručio da je pravilnik važeći, a na njega je nakalemljen još cijeli niz izmjena i dodatnih tumačenja.
Problem je bio u tome što su proizvođači napitaka okupljeni u tvrtki Eko-Ozra tražili da se prikupljena ambalaža prodaje oporabiteljima po tržišnim cijenama, ali u Ministarstvu i Fondu uspostavili su sustav u kojem su oni sami odlučivali po kojoj će se cijeni ambalaža prodavati trojici odabranih koncesionara. Kako je taj sustav funkcionirao, najbolje je objasniti na primjeru jedine godine. Tako je Fond 2011. za gospodarenje ambalažnim otpadom uprihodio 506 milijuna kuna, od čega 319,4 milijuna kuna od povratne naknade od 0,5 kuna, još 41,1 milijun kuna direktno od pojedinih proizvođača, a 75,2 milijuna kuna od naknada koje oni plaćaju po komadu napitaka. Ostalih 71 milijun kuna uprihođeno je iz naknada koje proizvođači plaćaju po toni ambalaže, što sve na kraju plaćaju potrošači u cijeni pića.
I već se tada pokazala ambicija za grabež uključenih u igru, od onih koji su boce sakupljali do odgovornih u Fondu. Tada je, prema podacima proizvođača napitaka, na tržište bilo plasirano 710 milijuna boca, ali ih je prikupljeno 975 milijuna ili čak 37 posto više nego što je plasirano. Zahvaljujući tome, ali i drugim nelogičnostima u uplatama i isplatama Fonda na bazi ambalažnog otpada, samo je te godine gubitak Fonda na ambalažnom otpadu iznosio 187 milijuna kuna. U periodu od 2006. do kraja 2010. ukupni je gubitak Fonda na ambalažnom otpadu iznosio astronomskih 724 milijuna kuna, pa je jasno da je brojka iz optužnice protiv Mladinea tek djelić štete koju je proizvela HDZ-ovska družina oko Marine Matulović Dropulić i Ivana Šukera.
Prva je ljubimica Ministarstva i Fonda bila upravo bivša HDZ-ova zastupnica Barbara Bešenić, koja je svoju tvornicu gradila paralelno s donošenjem pravilnika, a osim pravilnika koji joj je donio tako povoljne cijene otkupa ambalaže, za izgradnju tvornice dobila je milijune pomoći od države. Četiri milijuna eura dobila je iz Fonda za razvoj, dok je od Fonda za zaštitu okoliša dobila tri milijuna kuna za subvencioniranje kamata i 1,7 milijuna kuna za pročišćavanje voda. Dobila je ukupno gotovo pet milijuna eura, a uz to i jeftinu sirovinu. No pod još uvijek nejasnim okolnostima, Fond joj je krajem 2009. prestao isporučivati ambalažu. Iako je u javnost procurila informacija o dugu njezinog BBS-a prema Fondu u iznosu od osam milijuna kuna, Fond je nikada nije komentirao.
Predstavnici Fonda su kao vjerovnici pustili da BBS ode u stečaj u prosincu 2010., s dugom od 163,5 milijuna kuna. Kada su zaposlenici BBS-a javno optužili Zorana Gopca da on stoji iza političkog pada Barbare Bešenić, Gobac je elegantno od svega oprao ruke, optuživši je za nerentabilno poslovanje. No o rentabilnosti poslovanja dosta govori tekst u listu “Biznis.hr” iz rujna 2006., u kojem je treći koncesionar, tvrtka Brković, objasnila koliko im se posao oporabe isplati. Fond im je tada prodavao PET boce za 50 eura po toni, a oni su ih prodavali u Hong Kong za 500 dolara po toni. Zanimljivo, iz tog se unosnog posla i Brković iz nekog razloga povukao, pa je u njemu ostala samo Gopčeva Drava internešnl. Dok se o razlozima povlačenja tvrtke Brković može spekulirati, razloge za izbacivanje BBS-a iz igre poznavatelji situacije tumače sukobom unutar tadašnjeg HDZ-a, u kojem je Ivan Šuker sa svojim prijateljem Gopcem nadjačao ministricu Matulović Dropulić. A kako su ugovori o koncesijama uopće bili dobiveni i što u njima sve stoji, ne zna valjda nitko osim Nikole Ružinskog i Vinka Mladinea. Naime, ugovori su, priznao je to i ministar Zmajlović, ukradeni iz Fonda i nema im traga. A da su Šuker i Gobac bliski prijatelji, na vidjelo je izašlo kada je Šuker u prosincu 2010. u Bosni i Hercegovini doživio prometnu nesreću vozeći automobil u vlasništvu Gopčeve tvrtke Enigma, koji mu je ustupio Gopčev partner Višeslav Vukojević.
O tome koliku štetu zaštiti okoliša čini sustav koji su uspostavili Matulović Dropulić i Ružinski dalje govori matematika. Kao organizator prikupljanja i daljnje distribucije ambalažnog otpada, samo u segmentu ambalaže od napitaka, Fond je 2011. imao rashode od 179 milijuna kuna. Za manipulativni trošak koji se plaća trgovinama otišlo je 86 milijuna kuna, a čak 47 milijuna kuna za prijevoz. Naknade plaćene prijevoznicima su posebna priča jer se ne plaćaju prema prijeđenoj kilometraži nego po tarifama, pa će kamion dobiti 300 kuna za prijevoz na udaljenost do 100 kilometara, a 500 za udaljenost do 200 kilometara, iz čega nije teško zamisliti kolika je dobit prijevoznika kada voze samo nekoliko kilometara. Posebna delikatesa je i sustav vreća koji je Fond stajao 12 milijuna kuna, a koje Fond kupuje upravo od Drave internešnl, kojoj tako jeftino isporučuje svoju sirovinu.
Za centre za gospodarenje otpadom, koji sve te silne plastične boce sortiraju, važu i baliraju, izdvojeno je u 2011. godini 26 milijuna kuna. A onda je, na kraju priče, Fond te sve silne tone boca, točnije 15.430 tona, prodao oporabitelju za samo 6,27 milijuna kuna ili za 406 kuna po toni. Prema podacima s portala EUWID Packaging markets, sredinom te 2011. godine prosječna cijena tone rabljenih PET boca kretala se između 480 do 560 eura, dok se najčišća PET sirovina prodavalo po 620 eura. To je desetak puta više od cijene po kojoj ju je ustupao Fond.
Ono što je u cijeloj priči oko ovih brojki možda i najluđe jest to da postoji i dokument Fonda kojim se opravdavaju bizarno niske cijene. U tekstu koji su za bilten Fonda napisali Teo Čolan, Mladineov pomoćnik za ambalažni otpad, i Đulijano Grum, stariji savjetnik u Fondu, svi su ti gubici u redu jer “gospodarenje ambalažnim otpadom mora biti u funkciji oporabitelja”. U prijevodu, cilj cijelog sustava nije zaštita okoliša, nego financijski probitak oporabitelja. A što je manje oporabitelja na tržištu, tim bolje, pa danas Gopčevoj i Vukojevićevoj tvrtki pripada cijelo tržište i sva PET ambalaža. No o tome koliko se dobro na tom otpadu može zaraditi čak i ako se ne plaćaju tako niske cijene kakve Drava plaća Fondu, govori činjenica da Gobac i njegovi partneri nisu bili lijeni, već su u Srbiji otvorili tvrtku Eurofoil. Prema informacijama koje su “Novosti” dobile od tvrtki za oporabu otpada u Srbiji, Eurofoil na deponiji u Vinči plaća 200 eura za tonu prikupljenih PET boca, a procjenjuje se da za tonu PET ambalaže isporučenu u dvorište Drave u Osijeku iz Srbije ukupno plaćaju nešto manje od 500 eura.
Uza sve to, sustav kakav je uspostavljen ne funkcionira u sferi sakupljanja boca od početka. Naime, naknade za boce plaćaju svi koji ih plasiraju na tržište, ne samo proizvođači pića i mlijeka, već i proizvođači deterdženata i drugih tekućina koje se prodaju u PET ambalaži. Iako su od uspostavljanja sustava oni Fondu uplatili desetine milijuna kuna, nikada nije uspostavljen sustav sakupljanja boca od deterdženata ni drugih kemikalija i ostale PET ambalaže.
Kada je bivša SDP-ovka i ministrica zaštite okoliša Mirela Holi potkraj svibnja 2012. najavila osnivanje radne skupine u kojoj bi bili predstavnici Fonda, ministarstva, oporabitelja, reciklažnih dvorišta i proizvođača napitaka, početkom lipnja je smijenjena. Zmajlović je preuzeo Ministarstvo zaštite okoliša, a radna grupa nikada nije oformljena niti se sastala, doznajemo iz jedne od zainteresiranih tvrtki. Dok je Mirela Holi izletjela iz Ministarstva, u njemu je ostala Anita Udovičić, supruga tehničkog direktora rukometne reprezentacije Ivice Udovičića, i to na čelu Sektora održivog razvoja, unutar kojeg su služba za dozvole i prekogranični promet otpadom te služba za posebne kategorije otpada, planove, programe i sanacije.
Dvije godine od dolaska SDP-a na vlast, na ambalažnom otpadu i dalje zarađuje Zoran Gobac. Zašto? Da je sirovina prodavana po tržišnoj cijeni, u svakoj od proteklih sedam godina država je mogla od dobivenog novca kupiti velik broj kontejnera za razvrstavanje otpada. Bez reforme sustava, nastavit će se cijeđenje proizvođača i potrošača, a to će se slijevati izravno u džepove nekolicine povlaštenih. A kako je priznao ministar Zmajlović, nisu poznati ni razlozi ni ugovori koji su im to omogućili.
Izvor: Novosti
