Hrvatska do danas nije ispoštovala više odredbi iz ugovora koje je sklopila sa Svetom Stolicom: Katoličkoj crkvi nije vratila svu oduzetu imovinu, ne snosi sve troškove izrade udžbenika vjeronauka, nije uvela neradnu nedjelju, niti u slučaju sudske istrage klera o tome prethodno obavještava crkvene vlasti. Međutim, već sutra bi ih neka vlast s krajnje desnim tendencijama mogla početi doslovno primjenjivati
Republika Hrvatska do danas nije ispoštovala više odredbi iz ugovora koje je sklopila sa Svetom Stolicom, a koji su u Saboru usvojeni 1996. i 1998. godine. Država ne poštuje međunarodne sporazume koje je potpisala s Vatikanom iz više razloga. S jedne strane, odredbe su napisane poprilično nejasno, zbog čega su podložne različitim interpretacijama koje dugoročno idu na ruku Katoličkoj crkvi. S druge strane, kad bi neki dijelovi tih ugovora doista stupili na snagu, to bi bio izravan atak na Ustav i niz zakonskih odredbi. Treći razlog leži u činjenici da su novčani i imovinski zahtjevi u ugovorima toliko veliki da ih je nemoguće ispuniti u okvirima u kojima su propisani. Neki od tih aspekata koje država ne poštuje ili poštuje, ali poprilično rubno, odnose se na milijarde u nekretninama i novcu koji tek treba biti isplaćen Crkvi. Do danas nitko ne zna koliko imovine, koja joj je oduzeta za vrijeme Jugoslavije, država treba vratiti Katoličkoj crkvi. Te su dileme trebale biti riješene prije 20 godina, temeljem odredbi Ugovora o gospodarskim pitanjima.
U ugovoru se Hrvatska obvezala da će Katoličkoj crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta za vrijeme Jugoslavije ili će naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara. U trećem scenariju, isplaćivat će naknadu u novcu. Država se obvezala da će imovinu vratiti u ‘razumnom roku’, a u roku od šest mjeseci nakon stupanja ugovora mješovito državno-crkveno povjerenstvo trebalo je sastaviti popis imovine koja će biti vraćena. Mješovito je tijelo u roku od godine dana od stupanja ugovora na snagu trebalo utvrditi i koja će se dobra zamjenjivati te u kojim rokovima. Država se k tome obvezala da će isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka, počevši od 2000. godine. Ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan je 1998. godine. Cjeloviti popis crkvene imovine nikada nije sastavljen, kamoli u prvih šest mjeseci, niti je u roku od jedne godine odlučeno o zamjenskim dobrima. Analizirajući ove propuste u ispunjavanju međunarodnog ugovora, pojedini stručnjaci za pravo postavili su pitanje jesu li spomenuta tijela ostala bez nadležnosti nakon isteka roka u kojem su trebala donijeti odluke. Budući da ništa nije učinjeno, bio je očekivan i epilog koji se osjeća do danas.
Nedugo nakon toga Katolička crkva javno je obznanila, i potom ponovila u više navrata u zadnjih 20 godina, da država vraća imovinu ‘sporo ili gotovo nikako’. Prema podacima s početka dvijetisućitih, Crkva je samo u Zagrebu potraživala imovinu vrijednu nekoliko stotina milijuna maraka, dok se na razini Hrvatske radilo o milijardama. Način na koji se Crkvu ipak s vremenom počelo obeštećivati stavio je sve druge građane i vjerske zajednice u nepovoljniji položaj. U slučaju da se Crkvi isplaćuje novčana naknada, o tome odlučuje povjerenstvo temeljem Vatikanskih ugovora, a ne sudska i državna tijela. Identično je i sa zamjenskim zemljištima ili nekretninama. Pojedini pravni stručnjaci koji su analizirali ove odredbe smatraju da Katolička crkva, osim što je privilegirana kroz ovakve postupke, dobiva puno više novca od drugih koji traže povrat imovine. Hrvatska upravna tijela, koja inače odlučuju o zahtjevima za povrat imovine, u praksi su pokazala značajna razilaženja kad je riječ o crkvenoj imovini. Neki državni uredi obračunavaju novčane iznose po hrvatskim zakonima, koji su znatno manji, dok drugi usmjeravaju odgovornost na Vatikanske ugovore i nadležnu komisiju. Za razliku od nekih drugih postkomunističkih zemalja sa sličnim ugovorima, koje su 1990-ih ispoštovale zadani rok i dobrim dijelom obeštetile crkvu, ovdje bi se još moglo raditi o desetljećima.
U nizu drugih primjera krše se jasne odredbe ugovora između Hrvatske i Vatikana. U jednom od njih naime stoji da će ‘u slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti’. Riječ je o eklatantnom primjeru u kojem se u nadzakonskom dokumentu na radikalan način narušava tajnost istrage i neovisnost represivnih tijela Republike Hrvatske. Crkva je, štoviše, najmanje jednom optužila hrvatsku vladu da krši ovu odredbu ugovora s Vatikanom. Krajem 2001. godine visokopozicionirani kaptolski pravnik don Ivan Čubelić javno je i prijekorno iznio podatak da država nije obavijestila crkvu o istrazi protiv svećenika Ivana Čučeka, temeljem optužbi za pedofiliju. ‘Svaki pravnik zna da su međunarodni ugovori iznad državnih zakona. Kršenje se dogodilo u slučaju Čuček kad je prekršen 9. članak Ugovora o pravnim pitanjima, koji propisuje da je policija prije privođenja svećenika dužna o tome obavijestiti mjesnog biskupa’, poručio je Čubelić, jasno dajući do znanja da Hrvatska zapravo krši sporazum s Vatikanom svaki put kad ne obavijesti Kaptol da istražuje kler za seksualno zlostavljanje maloljetnika, krađu, gospodarski kriminal ili neko drugo kazneno djelo. Pitali smo stoga hrvatsku vladu pridržava li se ovih odredbi iz međunarodnog ugovora i dijeli li redovno saznanja s Katoličkom crkvom o namjeri početka istražnih radnji protiv njihovih zaposlenika. Odgovor, međutim, nije pristigao do zaključenja ovog teksta.
Iste 2001. godine vlada se morala povinovati dijelu jednog od ugovora prema kojem Katolička crkva u Hrvatskoj suodlučuje o državnim praznicima, nakon što je koalicija Ivice Račana donijela odluku da se umjesto blagdana Sveta tri kralja ubuduće kao neradni dan proglasi Tijelovo. Ubrzo su, nakon intervencije HDZ-a i razgovora Račanovih zamjenika s Josipom Bozanićem, uvidjeli da je to nemoguće zbog konkordata s Vatikanom. Tako su i Tijelovo i Sveta tri kralja uvedeni u Zakon o blagdanima kao neradni dani.
No u sporazumu sa Svetom Stolicom, pored blagdana, do danas jasno stoji da je i svaka nedjelja neradni dan. Zadnjih 15-ak godina Ustavni sud je srušio tri pokušaja da se u redovnim i aktualnim izvanrednim okolnostima taj dan proglasi onakvim kakav je potpisan u nadzakonskom aktu. Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Frane Staničić, koji je iscrpno analizirao sporazume između Hrvatske i Svete Stolice, nazvao je ovo pitanje ‘neuralgičnom točkom prijepora’ između Hrvatske i Vatikana. ‘Pitanje provedbe odredbe Ugovora o nedjelji kao neradnom danu je i dalje otvoreno. Ne vjerujem kako će u doglednoj budućnosti biti riješeno u skladu s Ugovorom, a dvojim i o pravnoj mogućnosti za to jer je brojnim ugovorima koji su potpisani s drugim vjerskim zajednicama utvrđeno da je ‘njihov’ dan odmora onaj koji odgovara vjerskom učenju te vjerske zajednice tako da je jedinstveno uređenje ove problematike teško za očekivati’, napisao je Staničić u jednom radu, primjećujući kako se Ustavni sud ni u jednom postupku o nedjelji nije dotakao sporne odredbe u ugovoru s Vatikanom.
Stavi li se po stranu da bi provedba ovog članka bila u sukobu s odlukama ustavnih sudaca i da samim odlučivanjem jedne crkve o državnim blagdanima dolazi do narušavanja ustavom zajamčene jednakosti svih registriranih konfesija, ostaje činjenica da Hrvatska nije ispunila ni ovu odredbu koju je potpisala na međunarodnoj razini.
Prema Ugovoru u suradnji na području odgoja i kulture, država je trebala snositi sve troškove izrade i tiskanja udžbenika vjeronauka za javne škole, bez obzira na to može li isto osigurati i za udžbenike ostalih predmeta, što bi moglo iznositi između 10 i 20 milijuna kuna na godišnjoj razini. Odredba se poštovala za vrijeme HDZ-ova ministra Dragana Primorca. No u vrijeme Zorana Milanovića obznanjeno da je država ni na koji način ne financira besplatne udžbenike iz vjeronauka. Takva je praksa nastavljena i za vrijeme HDZ-ove vlade. Prošle godine Ministarstvo obrazovanja obznanilo je povodom novog Zakona o udžbenicima da je ministarstvo dotad samo sufinanciralo nabavu udžbenika za učenike slabijeg imovinskog stanja. ‘Sufinanciranje se odnosilo na udžbenike obveznih predmeta, odnosno nisu se financirali udžbenici vjeronauka niti ostalih izbornih predmeta’, poručili su. Takvu praksu nastojali su prenijeti i u budućnost. No nakon medijskih napisa i reakcije s Kaptola, ministarstvo se javno pozvalo na obavezu iz Vatikanskih ugovora. Prema spomenutom ugovoru, Crkva ima potpuni monopol nad sadržajem katekizama, ali se nastava provodi u skladu s crkvenim i državnim zakonima. Još od 1990-ih u više je navrata nastala javna polemika zbog diskriminatornih odredbi određenih udžbenika koje vlada treba financirati, ali to nije godinama činila. Ministar Dragan Primorac je utjecao na promjenu najužasnijih dijelova, ali su još godinama nakon toga vjeroučitelji u javnim školama podučavali djecu iz udžbenika u kojem se ateiste okrivljuju za koncentracijski logor Auschwitz. Profesor Staničić podsjetio je u svojoj analizi da je odgovornost na nadležnom ministarstvu ako se utvrdi da je sadržaj protivan Ustavu RH i proklamiranim načelima demokratskog poretka koja se posebice odnose na zaštitu ljudskih i manjinskih prava, temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina te ravnopravnost spolova. ‘Budući da Ugovor izrijekom propisuje obvezu izvođenja vjeronauka i u sadržajnom i u didaktičko-metodičkom pogledu održava u skladu s propisima državnog zakonodavstva, to je nesumnjivo pravo i obveza Ministarstva znanosti i obrazovanja takve udžbenike izbrisati s popisa. Ako to Ministarstvo nije radilo, odnosno ne radi, krši Zakon i Ugovor’, napisao je.
Prema istom Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture, država je obvezana izdvajati novac za rad crkvenih instituta, odnosno za profesore odgojitelje, druge djelatnike tih instituta i studente. Vlada Zorana Milanovića izravno je kršila ugovor i u ovom dijelu, dok do zaključenja teksta nismo dobili podatke o tome u kojim se razmjerima zanemarivao ovaj dio ugovora od njegova potpisivanja, koji u protuvrijednosti iznosi desetke milijuna kuna. Prema ugovoru koji regulira detalje Vojnog ordinarijata, vlada je obvezana ‘osigurati materijalne uvjete potrebne za djelovanje Vojnog ordinarijata, prije svega dolično sjedište Vojnog ordinarijata i njegove kurije te prikladna mjesta za bogoslužje’. Iako je izgrađena zgrada Vojnog ordinarijata, i u njoj kapelica, stolna crkva i dalje ne postoji. Prije desetak godina vlada je raspisala natječaj za izgradnju novog crkvenog zdanja, koji je uslijed financijske krize i nakon medijskih upita poništen i nikad nije ponovljen. Prikladna mjesta za bogoslužje trebala su biti osigurana u svim vojarnama. No ni to nije ostvareno. Prošle godine raspisan je višemilijunski natječaj za izgradnju kapelice u vojarni u Vinkovcima. Iako u ugovoru postoji odredba da se kao alternativa može pronaći lokalna crkva za održavanje bogoslužja, prošlogodišnji natječaj pokazuje da država nije ažurna ni u ovom dijelu ugovora, više od 20 godina od njegovog potpisivanja.
Ugovori pritom sadrže i niz nepreciznih zahtjeva, koji su podložni arbitražnom tumačenju bilo koje vlasti. Eklatantni je primjer navod da će Hrvatska ‘dosljedno paziti da u sredstvima društvenog priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi’. Zahvaljujući knjizi svećenika Nikole Eterovića, koji je sudjelovao u izradi svih ugovora između Vatikana i Hrvatske, znamo i da je Katolička crkva zapravo sugerirala državnu intervenciju u medijski sadržaj koji im vrijeđa osjećaje. ‘Ako država doista jamči vjersku slobodu, ne može dopustiti da se u sredstvima društvenog priopćavanja vrijeđaju osjećaji vjernika ili izruguju temeljna načela ćudoređa. To ne znači da će državna sredstva javnog priopćavanja postati konfesionalna, nego da će poštivati vjerske i ćudoredne osjećaje vjernika koji sačinjavaju većinu građana. Naglasak je dakle na poštivanju vjerskih i ćudorednih osjećaja građana vjernika u pluralističkom društvu, kao temeljnom načelu poštivanja ljudskih prava jer vjerski i ćudoredni osjećaji ulaze u ta temeljna ljudska prava, koje demokratsko društvo zakonski promiče i štiti, dok ih totalitarni režimi ignoriraju ili čak izvrguju ruglu’, napisao je Eterović nedugo nakon potpisivanja zadnjeg ugovora.
Kad bi se provela s ovakvom intencijom, odredba o poštivanju osjećaja katolika dovela bi do uspostave medijske scene kakva se prakticirala u onim Eterovićevim ‘totalitarnim režimima’. Kad bi se pak na snagu stavilo niz drugih spomenutih dijelova Vatikanskih ugovora, to bi značilo teško narušavanja Ustava i vladavine prava u Hrvatskoj. Danas to još nije slučaj, ali bi već sutra neka vlast s krajnje desnim tendencijama mogla donijeti određene prilagodbe. Međunarodni ugovori sa Svetom Stolicom, koje nijedna vlada i saborska većina ne žele revidirati ili raskinuti, čekaju i tu priliku.
portalnovosti
Republika Hrvatska do danas nije ispoštovala više odredbi iz ugovora koje je sklopila sa Svetom Stolicom, a koji su u Saboru usvojeni 1996. i 1998. godine. Država ne poštuje međunarodne sporazume koje je potpisala s Vatikanom iz više razloga. S jedne strane, odredbe su napisane poprilično nejasno, zbog čega su podložne različitim interpretacijama koje dugoročno idu na ruku Katoličkoj crkvi. S druge strane, kad bi neki dijelovi tih ugovora doista stupili na snagu, to bi bio izravan atak na Ustav i niz zakonskih odredbi. Treći razlog leži u činjenici da su novčani i imovinski zahtjevi u ugovorima toliko veliki da ih je nemoguće ispuniti u okvirima u kojima su propisani. Neki od tih aspekata koje država ne poštuje ili poštuje, ali poprilično rubno, odnose se na milijarde u nekretninama i novcu koji tek treba biti isplaćen Crkvi. Do danas nitko ne zna koliko imovine, koja joj je oduzeta za vrijeme Jugoslavije, država treba vratiti Katoličkoj crkvi. Te su dileme trebale biti riješene prije 20 godina, temeljem odredbi Ugovora o gospodarskim pitanjima.
Hrvatska zapravo krši sporazum s Vatikanom svaki put kad ne obavijesti Kaptol da istražuje kler za seksualno zlostavljanje maloljetnika, krađu, gospodarski kriminal ili neko drugo kazneno djelo
U ugovoru se Hrvatska obvezala da će Katoličkoj crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta za vrijeme Jugoslavije ili će naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara. U trećem scenariju, isplaćivat će naknadu u novcu. Država se obvezala da će imovinu vratiti u ‘razumnom roku’, a u roku od šest mjeseci nakon stupanja ugovora mješovito državno-crkveno povjerenstvo trebalo je sastaviti popis imovine koja će biti vraćena. Mješovito je tijelo u roku od godine dana od stupanja ugovora na snagu trebalo utvrditi i koja će se dobra zamjenjivati te u kojim rokovima. Država se k tome obvezala da će isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka, počevši od 2000. godine. Ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan je 1998. godine. Cjeloviti popis crkvene imovine nikada nije sastavljen, kamoli u prvih šest mjeseci, niti je u roku od jedne godine odlučeno o zamjenskim dobrima. Analizirajući ove propuste u ispunjavanju međunarodnog ugovora, pojedini stručnjaci za pravo postavili su pitanje jesu li spomenuta tijela ostala bez nadležnosti nakon isteka roka u kojem su trebala donijeti odluke. Budući da ništa nije učinjeno, bio je očekivan i epilog koji se osjeća do danas.
Nedugo nakon toga Katolička crkva javno je obznanila, i potom ponovila u više navrata u zadnjih 20 godina, da država vraća imovinu ‘sporo ili gotovo nikako’. Prema podacima s početka dvijetisućitih, Crkva je samo u Zagrebu potraživala imovinu vrijednu nekoliko stotina milijuna maraka, dok se na razini Hrvatske radilo o milijardama. Način na koji se Crkvu ipak s vremenom počelo obeštećivati stavio je sve druge građane i vjerske zajednice u nepovoljniji položaj. U slučaju da se Crkvi isplaćuje novčana naknada, o tome odlučuje povjerenstvo temeljem Vatikanskih ugovora, a ne sudska i državna tijela. Identično je i sa zamjenskim zemljištima ili nekretninama. Pojedini pravni stručnjaci koji su analizirali ove odredbe smatraju da Katolička crkva, osim što je privilegirana kroz ovakve postupke, dobiva puno više novca od drugih koji traže povrat imovine. Hrvatska upravna tijela, koja inače odlučuju o zahtjevima za povrat imovine, u praksi su pokazala značajna razilaženja kad je riječ o crkvenoj imovini. Neki državni uredi obračunavaju novčane iznose po hrvatskim zakonima, koji su znatno manji, dok drugi usmjeravaju odgovornost na Vatikanske ugovore i nadležnu komisiju. Za razliku od nekih drugih postkomunističkih zemalja sa sličnim ugovorima, koje su 1990-ih ispoštovale zadani rok i dobrim dijelom obeštetile crkvu, ovdje bi se još moglo raditi o desetljećima.
U nizu drugih primjera krše se jasne odredbe ugovora između Hrvatske i Vatikana. U jednom od njih naime stoji da će ‘u slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti’. Riječ je o eklatantnom primjeru u kojem se u nadzakonskom dokumentu na radikalan način narušava tajnost istrage i neovisnost represivnih tijela Republike Hrvatske. Crkva je, štoviše, najmanje jednom optužila hrvatsku vladu da krši ovu odredbu ugovora s Vatikanom. Krajem 2001. godine visokopozicionirani kaptolski pravnik don Ivan Čubelić javno je i prijekorno iznio podatak da država nije obavijestila crkvu o istrazi protiv svećenika Ivana Čučeka, temeljem optužbi za pedofiliju. ‘Svaki pravnik zna da su međunarodni ugovori iznad državnih zakona. Kršenje se dogodilo u slučaju Čuček kad je prekršen 9. članak Ugovora o pravnim pitanjima, koji propisuje da je policija prije privođenja svećenika dužna o tome obavijestiti mjesnog biskupa’, poručio je Čubelić, jasno dajući do znanja da Hrvatska zapravo krši sporazum s Vatikanom svaki put kad ne obavijesti Kaptol da istražuje kler za seksualno zlostavljanje maloljetnika, krađu, gospodarski kriminal ili neko drugo kazneno djelo. Pitali smo stoga hrvatsku vladu pridržava li se ovih odredbi iz međunarodnog ugovora i dijeli li redovno saznanja s Katoličkom crkvom o namjeri početka istražnih radnji protiv njihovih zaposlenika. Odgovor, međutim, nije pristigao do zaključenja ovog teksta.
Ugovori sadrže niz nepreciznih zahtjeva, kao što je onaj kojim se propisuje da će Hrvatska ‘dosljedno paziti da u sredstvima društvenog priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi’
Iste 2001. godine vlada se morala povinovati dijelu jednog od ugovora prema kojem Katolička crkva u Hrvatskoj suodlučuje o državnim praznicima, nakon što je koalicija Ivice Račana donijela odluku da se umjesto blagdana Sveta tri kralja ubuduće kao neradni dan proglasi Tijelovo. Ubrzo su, nakon intervencije HDZ-a i razgovora Račanovih zamjenika s Josipom Bozanićem, uvidjeli da je to nemoguće zbog konkordata s Vatikanom. Tako su i Tijelovo i Sveta tri kralja uvedeni u Zakon o blagdanima kao neradni dani.
No u sporazumu sa Svetom Stolicom, pored blagdana, do danas jasno stoji da je i svaka nedjelja neradni dan. Zadnjih 15-ak godina Ustavni sud je srušio tri pokušaja da se u redovnim i aktualnim izvanrednim okolnostima taj dan proglasi onakvim kakav je potpisan u nadzakonskom aktu. Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Frane Staničić, koji je iscrpno analizirao sporazume između Hrvatske i Svete Stolice, nazvao je ovo pitanje ‘neuralgičnom točkom prijepora’ između Hrvatske i Vatikana. ‘Pitanje provedbe odredbe Ugovora o nedjelji kao neradnom danu je i dalje otvoreno. Ne vjerujem kako će u doglednoj budućnosti biti riješeno u skladu s Ugovorom, a dvojim i o pravnoj mogućnosti za to jer je brojnim ugovorima koji su potpisani s drugim vjerskim zajednicama utvrđeno da je ‘njihov’ dan odmora onaj koji odgovara vjerskom učenju te vjerske zajednice tako da je jedinstveno uređenje ove problematike teško za očekivati’, napisao je Staničić u jednom radu, primjećujući kako se Ustavni sud ni u jednom postupku o nedjelji nije dotakao sporne odredbe u ugovoru s Vatikanom.
Stavi li se po stranu da bi provedba ovog članka bila u sukobu s odlukama ustavnih sudaca i da samim odlučivanjem jedne crkve o državnim blagdanima dolazi do narušavanja ustavom zajamčene jednakosti svih registriranih konfesija, ostaje činjenica da Hrvatska nije ispunila ni ovu odredbu koju je potpisala na međunarodnoj razini.
Prema Ugovoru u suradnji na području odgoja i kulture, država je trebala snositi sve troškove izrade i tiskanja udžbenika vjeronauka za javne škole, bez obzira na to može li isto osigurati i za udžbenike ostalih predmeta, što bi moglo iznositi između 10 i 20 milijuna kuna na godišnjoj razini. Odredba se poštovala za vrijeme HDZ-ova ministra Dragana Primorca. No u vrijeme Zorana Milanovića obznanjeno da je država ni na koji način ne financira besplatne udžbenike iz vjeronauka. Takva je praksa nastavljena i za vrijeme HDZ-ove vlade. Prošle godine Ministarstvo obrazovanja obznanilo je povodom novog Zakona o udžbenicima da je ministarstvo dotad samo sufinanciralo nabavu udžbenika za učenike slabijeg imovinskog stanja. ‘Sufinanciranje se odnosilo na udžbenike obveznih predmeta, odnosno nisu se financirali udžbenici vjeronauka niti ostalih izbornih predmeta’, poručili su. Takvu praksu nastojali su prenijeti i u budućnost. No nakon medijskih napisa i reakcije s Kaptola, ministarstvo se javno pozvalo na obavezu iz Vatikanskih ugovora. Prema spomenutom ugovoru, Crkva ima potpuni monopol nad sadržajem katekizama, ali se nastava provodi u skladu s crkvenim i državnim zakonima. Još od 1990-ih u više je navrata nastala javna polemika zbog diskriminatornih odredbi određenih udžbenika koje vlada treba financirati, ali to nije godinama činila. Ministar Dragan Primorac je utjecao na promjenu najužasnijih dijelova, ali su još godinama nakon toga vjeroučitelji u javnim školama podučavali djecu iz udžbenika u kojem se ateiste okrivljuju za koncentracijski logor Auschwitz. Profesor Staničić podsjetio je u svojoj analizi da je odgovornost na nadležnom ministarstvu ako se utvrdi da je sadržaj protivan Ustavu RH i proklamiranim načelima demokratskog poretka koja se posebice odnose na zaštitu ljudskih i manjinskih prava, temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina te ravnopravnost spolova. ‘Budući da Ugovor izrijekom propisuje obvezu izvođenja vjeronauka i u sadržajnom i u didaktičko-metodičkom pogledu održava u skladu s propisima državnog zakonodavstva, to je nesumnjivo pravo i obveza Ministarstva znanosti i obrazovanja takve udžbenike izbrisati s popisa. Ako to Ministarstvo nije radilo, odnosno ne radi, krši Zakon i Ugovor’, napisao je.
Prema istom Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture, država je obvezana izdvajati novac za rad crkvenih instituta, odnosno za profesore odgojitelje, druge djelatnike tih instituta i studente. Vlada Zorana Milanovića izravno je kršila ugovor i u ovom dijelu, dok do zaključenja teksta nismo dobili podatke o tome u kojim se razmjerima zanemarivao ovaj dio ugovora od njegova potpisivanja, koji u protuvrijednosti iznosi desetke milijuna kuna. Prema ugovoru koji regulira detalje Vojnog ordinarijata, vlada je obvezana ‘osigurati materijalne uvjete potrebne za djelovanje Vojnog ordinarijata, prije svega dolično sjedište Vojnog ordinarijata i njegove kurije te prikladna mjesta za bogoslužje’. Iako je izgrađena zgrada Vojnog ordinarijata, i u njoj kapelica, stolna crkva i dalje ne postoji. Prije desetak godina vlada je raspisala natječaj za izgradnju novog crkvenog zdanja, koji je uslijed financijske krize i nakon medijskih upita poništen i nikad nije ponovljen. Prikladna mjesta za bogoslužje trebala su biti osigurana u svim vojarnama. No ni to nije ostvareno. Prošle godine raspisan je višemilijunski natječaj za izgradnju kapelice u vojarni u Vinkovcima. Iako u ugovoru postoji odredba da se kao alternativa može pronaći lokalna crkva za održavanje bogoslužja, prošlogodišnji natječaj pokazuje da država nije ažurna ni u ovom dijelu ugovora, više od 20 godina od njegovog potpisivanja.
Ugovori pritom sadrže i niz nepreciznih zahtjeva, koji su podložni arbitražnom tumačenju bilo koje vlasti. Eklatantni je primjer navod da će Hrvatska ‘dosljedno paziti da u sredstvima društvenog priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi’. Zahvaljujući knjizi svećenika Nikole Eterovića, koji je sudjelovao u izradi svih ugovora između Vatikana i Hrvatske, znamo i da je Katolička crkva zapravo sugerirala državnu intervenciju u medijski sadržaj koji im vrijeđa osjećaje. ‘Ako država doista jamči vjersku slobodu, ne može dopustiti da se u sredstvima društvenog priopćavanja vrijeđaju osjećaji vjernika ili izruguju temeljna načela ćudoređa. To ne znači da će državna sredstva javnog priopćavanja postati konfesionalna, nego da će poštivati vjerske i ćudoredne osjećaje vjernika koji sačinjavaju većinu građana. Naglasak je dakle na poštivanju vjerskih i ćudorednih osjećaja građana vjernika u pluralističkom društvu, kao temeljnom načelu poštivanja ljudskih prava jer vjerski i ćudoredni osjećaji ulaze u ta temeljna ljudska prava, koje demokratsko društvo zakonski promiče i štiti, dok ih totalitarni režimi ignoriraju ili čak izvrguju ruglu’, napisao je Eterović nedugo nakon potpisivanja zadnjeg ugovora.
Kad bi se provela s ovakvom intencijom, odredba o poštivanju osjećaja katolika dovela bi do uspostave medijske scene kakva se prakticirala u onim Eterovićevim ‘totalitarnim režimima’. Kad bi se pak na snagu stavilo niz drugih spomenutih dijelova Vatikanskih ugovora, to bi značilo teško narušavanja Ustava i vladavine prava u Hrvatskoj. Danas to još nije slučaj, ali bi već sutra neka vlast s krajnje desnim tendencijama mogla donijeti određene prilagodbe. Međunarodni ugovori sa Svetom Stolicom, koje nijedna vlada i saborska većina ne žele revidirati ili raskinuti, čekaju i tu priliku.
portalnovosti
