Mladi će, prije ili kasnije, pokušati probiti karantenu i naći se na mjestima na koja i policija rijetko zalazi. Tome je tako jer se u ovoj situaciji nitko njima ozbiljno ne bavi. No kad im se objasni potreba za pomaganjem drugima i dijeljenjem, puno su bolji od onih koji kupuju tone šećera, kamione maski i kolica puna kvasca
Vozeći se ovog četvrtka biciklom kraj tribina veslačke staze zagrebačkog Jaruna, zapljusnuo me miris marihuane. Miris je to koji nije novost onima koji se rekreiraju po javnim površinama i parkovima, ali ovoga četvrtka bio je posebno jak jer je tog dana, zbog pandemije koja nije poštedjela nijedan dio kugle zemaljske, u Hrvatskoj počeo stroži režim ponašanja koji uključuje izbjegavanje društvenih kontakata.
Upijajući zavodljive proljetne sunčane zrake, pola 3.c jedne zagrebačke gimnazije odmaralo se od TV i online nastave solidarno dijeleći joint. Od ruke do ruke. Od usta do usta. Njih dvanaestoro. U danima koji dolaze, a koji će sigurno uključivati sve veće smanjenje kretanja i druženja, posebno će važno biti objasniti mladima zašto je nužno ostati doma i ne družiti se, a još važnije zašto su oni privremeno uskraćeni za sve poljupce i razočarenja mladosti koje smo mi imali prilike iskusiti. Važan je to, ali istovremeno i posebno zahtjevan zadatak.
Nedodirljivi optimisti
Danas se mladi ljudi, od nas starijih, ponajviše razlikuju po tome što smatraju da im se ništa ružno u životu ne može i neće dogoditi. Znanstveno praćenje brojnih generacija mladih ljudi u Hrvatskoj koje provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu pokazuje da se oni osjećaju jednostavno 'nedodirljivima'. Misle oni tako da će u Hrvatskoj biti sve lošije, da će svjetska ekonomija nailaziti na sve veće probleme, ali istodobno su snažno uvjereni da se to ni na koji način neće odraziti na njihove živote. Imat će oni dobar posao, neće biti siromašni, upisat će škole i fakultete koje žele, bit će zdravi i fit, u vezama u kojima su skladni emocionalni odnosi. Nema nijednog negativnog životnog ishoda koji će ih ogrebati, a kamoli životno obilježiti. S jedne strane ta procijepljenost od moguće muke i nevolje predstavlja pozitivnu osnovu za djelovanje, ali ona u ovakvim situacijama može značiti i nepremostiv društveni i psihološki problem.
Većini je stanovništva teško prihvatiti činjenicu da nam je civilizacijski neprijatelj postao virus. Ne radi se ovaj put o neprijateljskim vojskama, nuklearnim bombama, pa čak ni o prirodnim katastrofama poput poplava, potresa i erupcija vulkana. Nema tu ni pucnja, ni cunamija, ni udarca asteroida. Sitan virus, mikroskopska životinja, kako bi rekao Rambo Amadeus.