Globalna ekonomska konstrukcija puca pod pritiskom rata, geopolitičkih i energetskih tjesnaca. Europa polako nestaje s karte relevantnih sila, a Hrvatska pod inflatornim udarima, nakon uzaludno potrošene najizdašnije financijske infuzije iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), novo europsko investicijsko razdoblje dočekuje nespremna.
O svemu tome razgovarali smo s ekonomskim analitičarom Nevenom Vidakovićem.
Prolaz kroz Hormuški tjesnac ključna je točka za svjetsku energetiku i postaje pitanje opstanka globalnog ekonomskog sustava. U promjenjivim geopolitičkim okolnostima, čini se da ovo nije samo izolirana kriza na Bliskom istoku, već simptom dubljih, tektonskih promjena u svjetskoj energetsko-ekonomskoj arhitekturi. Kako će ovi geopolitički potresi utjecati na ključne faktore te globalne arhitekture i tko zapravo najviše profitira iz ove destabilizacije?
Globalna arhitektura se mijenja od COVID-a. Kina je još 2018. počela s prilagodbama za nadolazeće globalne promjene. Kina je sebe oduvijek smatrala najvećom ekonomijom na svijetu i središtem svijeta. Zadnjih stotinu godina radi samo na tome da se vrati na globalni ekonomski i politički vrh. Ovo što sada imamo su zadnje faze tog plana. Kineski uspon na vrh svijeta će završiti onoga trenutka kada se Tajvan dobrovoljno vrati Kini.
Smatrate li da će kineski ekonomski model, vođen istočnjačkom filozofijom strateškog strpljenja, dovesti do toga da će se Tajvan samostalno vratiti Kini? Bez vojne intervencije, naspram zapadnog modela vojne sile?
Bez ikakve sumnje, to će se dogoditi. Kina ne ratuje. Oni rat smatraju gubitkom resursa. S druge strane, smatraju da snagom i fokusiranošću na same sebe mogu postići puno više. Upravo to će se dogoditi – da se Tajvan dobrovoljno vrati Kini. SAD će iznevjeriti Tajvan, kao što je iznevjerio saveznike povlačenjem iz Afganistana, i Tajvan će se dobrovoljno vratiti Kini. Naravno, uz veliku autonomiju kao i Hong Kong. Taj trenutak će označiti kraj američke globalne hegemonije.
Stanje polikrize
Budući da se u svakom geopolitičkom kaosu ciljano profitira, tko u ovoj transformaciji drži ključ stvarne moći u svojim rukama?
Trgovci obveznicama kratkoročno. Osim nafte, nije došlo do značajnijeg poremećaja na drugim tržištima. Zlato je palo, ali ono je bilo u špekulativnom balonu. Pad indeksa za sada je na razinama standardnih korekcija. Problem je što su kamatne stope došle do osjetljivih razina. Trenutna situacija je takva da svi čekaju kraj sukoba.
Ako bi sukob trajao duže od dva mjeseca, posljedice bi mogle stvarno biti jako loše. Upravo zato što se ne zna koliko će ovo trajati svi čekaju da vide posljedice. Dugoročno za nas je važno samo da će EU biti u jako teškoj situaciji, ali treba naglasiti da se EU u nju sama dovela.
Kako u ovom kotaču konstantnih ratnih, energetskih i inflacijskih udara globalna ekonomija izdržava?
Ne postoji svjetska ekonomija, kao što ne postoji ni EU ekonomija ili ekonomija eurozone. Postoje ekonomije individualnih država koje, zbog različitih struktura, na šokove reagiraju različito. Primjerice, jasno je da rast cijena nafte pogoduje nigerijskoj ili ruskoj ekonomiji koje je izvoze, dok je loš za Hrvatsku koja naftu mora uvoziti.
Trenutno se nalazimo u stanju polikrize – to je relativno nov termin i označava stanje skupa međusobno povezanih i preklapajućih šokova s različitim uzrocima i izvorima. Sinergija takvih šokova stvara posljedice koje su znatno veće od običnog zbroja pojedinačnih kriza. Problem je što Hrvatska, baš kao i EU, presporo shvaća problem u kojem se nalazi i kontinuirano krivo reagira na šokove. Zato pravo pitanje nije kako stoji globalna ekonomija, nego kako stoji hrvatska ekonomija.
Pa dobro, kako onda stoji hrvatska ekonomija u toj, kako je definirate, polikrizi?
Razni ljudi zagovaraju da se moramo suočiti s prošlošću. Ja se slažem s time, samo sada precizno kažem da se moramo suočiti s našom ekonomskom prošlošću i prošlošću naših ekonomskih odluka. Mi smo se definirali kao turistička ekonomija koja ovisi o EU fondovima.
Imate klonove koje sada treba nazvati ispravnim nazivom, a to su veleizdajnici, koji su zagovarali da je baš super da INA nije u hrvatskim rukama, da će strane banke donijeti niže kamatne stope i da će razvijati hrvatsko gospodarstvo, da će euro donijeti konkurentnost i nova tržišta. Sve te laži nisu se ostvarile. I sada imamo problem.
SAD će iznevjeriti Tajvan, kao što je iznevjerio saveznike povlačenjem iz Afganistana, i Tajvan će se dobrovoljno vratiti Kini. Naravno, uz veliku autonomiju kao i Hong Kong. Taj trenutak će označiti kraj američke globalne hegemonije
Hoćete reći da Zapad, čiji dio pokušavamo biti, nije ništa prepisao od onog pristupa s drugog kraja etabliranog svijeta ekonomske moći, gdje sasvim sama i moćna stoji Kina?
Kinezi se prije svega bave sami sobom. Mi u Europi imamo male i velike, a veliki su se uvijek bavili malima. Kinezi se s druge strane bave samo sobom i razvojem sebe. Nama je nejasno kako to da se velika država kao Kina ne želi baviti globalnim problemima. Ali i njima je isto tako nejasno zašto se mi bavimo svim problemima, a ne svojima. Oni sebe doživljavaju kao centar svijeta i rade na tome da to postanu.
Između ta dva pola, zapadnog kaosa i kineske samodiscipline, kako se orijentira Europa?
Sve je očiglednije da lideri EU-a ne mogu organizirati put do WC-a, a kamoli snaći se u kompleksnom geopolitičkom okruženju. Imamo stanje polikrize za koje je jako malo ljudi općenito spremno. Salonski političari jako vole pričati o tome što treba raditi, a nikako da to naprave.
Na primjer, njemačka autoindustrija je pod napadom kineske konkurencije, no zasad se još uvijek radi o uvoznim automobilima. Jednom kada Kinezi sagrade tvornice na tlu EU-a, konkurencija će biti još veća. Vidimo jako puno priče, ali ne vidimo nikakvu tehnološku inovaciju europskih poduzeća kojom bi postala konkurentnija. Isto tako, EU samo priča o zelenoj tranziciji, povećanju regulative i osvajanju tržišta. Neto rezultat je: gubitak tržišta te ekonomska i politička irelevantnost.
Ima li Europa ikakav odgovor osim militarizacije ekonomije, dok se istovremeno prehrambena industrija i standard građana ubrzano urušavaju?
Ne. I upravo je to problem. EU birokrati misle da mogu zamisliti svijet, kreirati regulativu i da će sve postati onako kako su oni to željeli. To, naravno, nije moguće. Zato EU stalno ima isti problem: čudi se kako je sve tako dobro regulirano, a ništa nije onako kako je predviđeno regulativom. Njemačka u ovom desetljeću ima ekonomski rast nula posto.
Za državu kao Njemačka to je ekonomska katastrofa. Francuska ima nominalni rast BDP-a – inflacija plus realni rast – jedan posto, a deficit državnoga proračuna je šest posto BDP-a. Pritom je dug države više od 130 posto BDP-a. Iako ima tako loše ekonomsko stanje i politički je u potpunom neredu, ta ista Francuska svima govori kako se trebaju ponašati i šalje “oštra diplomatska upozorenja”. A trgovci vrijednosnim papirima samo čekaju okidač da im uruše burze.
U tom ratnom i inflacijskom kaosu, kakva je uloga Europske središnje banke?
Zamislite ulogu ECB-a kada zamjenik guvernerke ima stav da ništa ne može i da ništa ne zna. Kakav je to profil ljudi koji radi u ECB-u kada se i Boris Vujčić u to savršeno uklopio? Pravi problem s ECB-om je što će ekonomiju koja je već u strukturnoj inflaciji sada pogoditi šok na strani ponude dobara.
Takvi šokovi izazivaju stagflaciju koja je ekonomsko stanje povišene inflacije bez ekonomskoga rasta. U tom slučaju ECB, koji ima mandat da se samo brine o inflaciji, po automatizmu mora dići kamatnu stopu i još više produbiti recesiju. Stanje stagflacije je noćna mora za centralne bankare, a takvo stanje je trenutno realni scenarij. Kako u EU-u ne postoji koordinacija monetarne i fiskalne politike, ECB svojim odlukama jedino može dodatno produbiti krizu.
Imate klonove koje sada treba nazvati ispravnim nazivom, a to su veleizdajnici, koji su zagovarali da je baš super da INA nije u hrvatskim rukama, da će strane banke donijeti niže kamatne stope i da će razvijati hrvatsko gospodarstvo, da će euro donijeti konkurentnost i nova tržišta. Sve te laži nisu se ostvarile
Znači li to da je euro nepovratno izgubio šansu da postane globalno jaka valuta?
Nažalost, da. Proces dedolarizacije je otvorio mogućnost da euro postane globalno puno relevantniji, ali da biste bili globalna valuta morate imati ekonomsku snagu, a EU to nema. Samo postojanje velike ekonomije je nužan, ali ne i dovoljan uvjet da biste bili globalno relevantni. Bez ekonomske snage nema ni mogućnosti da bude globalno relevantan.
I kakva je onda sudbina eura? Da prevedemo, postaje li euro, bez jeftine energije i europske industrije, ustvari nemoćna valuta?
Euro je previše važan projekt da bi jednostavno nestao ili propao. Problem je što struktura ekonomije EU-a nije struktura koja je optimalna za monetarnu uniju. EU sve više postaje ne tamnica naroda, nego jama naroda iz koje se ne može izaći. Euro, problemi s realnim tečajem, gubitak konkurentnosti i prekomjerna regulativa elementi su istog problema koji sve više produbljuju tu jamu.
Kao što govorim već dvije godine: dugotrajna strukturna inflacija prelit će se u političku nestabilnost. U tom se trenutku problemi ekonomije više neće moći rješavati ekonomski, nego će se morati rješavati političkom perestrojkom, a za to lideri EU-a nemaju snage.
U jeku globalnih potresa i europske zatečenosti, kako ocjenjujete spremnost Hrvatske na nadolazeću energetsku krizu i novi, lančani val inflacije?
Mi smo odredili da ćemo biti turistička ekonomija ovisna o fondovima. Takva ekonomija po svojoj definiciji ne može biti otporna na vanjske ekonomske šokove. Prema tome, ocjena spremnosti je irelevantna jer nismo gradili ekonomiju koja je spremna i otporna na ovakvu vrstu šokova. Znači, sada ćemo morati snositi posljedice svojih odluka. Ništa posebno, a koliko je strašno, ovisit će o veličini ekonomskog šoka.
Spomenuli smo i Vujčića, guvernera HNB-a na odlasku, koji sad najavljuje “scenarij s teškim poremećajem”, višu stopu inflacije od četiri do šest posto i usporavanje gospodarskog rasta, a istovremeno nas uvjerava da smo, u kontekstu cijele eurozone, ipak “u dobroj situaciji”?
To treba gledati iz dvije perspektive. Prva je standardna politika koja vlada, a to je da Hrvatska nikada nema problem i da je sve u redu, samo trebamo biti optimistični. Što se tiče samih predviđenih brojki, one su takve kakve jesu.
Problem s tim predviđanjem guvernera na odlasku je što niste ništa čuli o tome što će HNB napraviti kako bi smanjio inflaciju. Upravo je kontrola inflacije glavni posao HNB-a, a HNB to uporno odbija napraviti i uporno ne snosi nikakve posljedice za to. Ocjena da smo mi u “dobroj situaciji” je opet dio toga standardnoga lažnoga optimizma i priče kako nikada nemamo problema.
Stanje proračuna
Premijer Plenković je nakon dugih godina potenciranja neosnovanog optimizma preko noći postao glasnik upozorenja kriznog stanja, naloživši smanjenje troškova proračuna. Otkud ta promjena?
Moram reći da me je izjava premijera jako iznenadila. Premijer je poznat po tome da ne donosi odluke – godinama nemamo veleposlanike ni članove uprava ključnih poduzeća. Premijer samo priča o tome kako sve treba biti stabilno i kako treba širiti optimizam, a onda odjednom taj isti premijer postane najveći katastrofičar, najavljuje recesiju, organizira sastanke preko vikenda, donosi odluke i poduzima mjere.
To upućuje na to da se radi o mogućoj situaciji koja je za njega politički pogubna. Premijer ovo ne radi zbog ekonomije, nego prije svega zbog vlastite političke opstojnosti. Dakle, jasno je da hrvatska ekonomija ima problem koji još nije izašao van.
A koji je to problem? Što to može destabilizirati ekonomiju, a da nam još nije poznato?
Za političare postoji uvijek samo jedan problem, a to je stanje proračuna, jer problem s proračunom izravno smanjuje mogućnost njihova političkog djelovanja. Ove godine prestaju sredstva iz NPOO-a. Vlada je imala plan smanjiti proračun, što je i najavljeno 2024. godine. No, kako bi smanjenje proračuna dovelo do recesije, plan se promijenio i sredstva iz EU-a bit će nadomještena dugom.
Zato je Vlada odustala od maastrichtskih kriterija deficita od tri posto i povećala deficit proračuna na četiri posto. Ekonomska kriza ne samo da bi dovela do pada BDP-a, nego bi povećala proračunski deficit do teško održivih razina. Upravo se toga Plenković uplašio jer je svjestan da postoji realan scenarij u kojemu u potpunosti gubi kontrolu nad ekonomijom. Zato se uspaničio.
Bez obzira na “narančastu” inflatornu opasnost, premijer najavljuje nastavak subvencija građanima i poduzetništvu. Koliko je to uopće održivo s obzirom na probleme u proračunu?
U tome leži cijela trenutna ekonomska politika Vlade. Plan je smanjiti državnu potrošnju rezanjem troškova, nastaviti sa socijalnim mjerama i moliti se Bogu da kriza ne bude dugotrajna. Nije baš neki dobar plan, ali tko ga je kreirao, jedini je moguć. Jer, kao što sam rekao, ekonomska kriza može kreirati političku krizu, a onda će netko početi postavljati interesantna pitanja. Na primjer: kako nevidljivi samovozeći taksiji pomažu otpornosti ekonomije?
Hoće li se sad upravo na takvim projektima razotkriti koliko je (ne)učinkovit bio NPOO u kreiranju hrvatske otpornosti?
Točno tako. Toga se boje političari, jer sada je jasno da su sve laži izašle na površinu. Laž je da će euro donijeti konkurentnost, laž je da imamo najbolju strukturu ekonomije ako smo turistička zemlja, laž je da EU fondovi donose razvoj, laž je da NPOO kreira otpornu ekonomiju. Istovremeno narod pritisnut inflacijom postaje sve nervozniji jer između laži političara i ekonomske realnosti je sve veća razlika. To je problem kojeg se političari boje.
Hrvatski novčanik puni se u Bruxellesu. Ove godine bi trebali početi pregovori Vlade o novom proračunskom razdoblju EU-a 2028. – 2034., koji se više usmjerava na konkurentnost razvijenih nego na koheziju siromašnih. Sprema li se Hrvatskoj još crnji scenarij od ovog kojem svjedočimo?
Nekoliko stvari. Prvo, da biste ostvarili ekonomski rast morate imati rast. Novi EU proračun neće donijeti povećanje EU sredstava u našem proračunu i sukladno tome neće moći doprinijeti ekonomskom rastu. Znači, taj izvor rasta za nas više ne postoji.
Drugo, nije moguće povećati konkurentnost preraspodjelom iz fondova. Da je to moguće, onda bi Kuba bila najkonkurentnija zemlja na svijetu i centralno planiranje ne bi propalo. Treće, nema crnog scenarija. Ima samo snošenja posljedica za ekonomske odluke koje smo donijeli. Ništa drugo. To što se nama te posljedice ne sviđaju potpuno je drugi problem.
Probudili su se i sindikati. Kako se zahtjevi s prosvjeda “Sindikalno proljeće” uklapaju u hrvatsku ekonomsku konstrukciju?
Ne gledam televiziju, tako da ne znam što su sindikati tražili i zahtijevali.
