"New age" mržnja

Gostovanje Igora Vukića na Hrvatskoj televiziji otvoreni je udar na ustavni poredak, utemeljen na nacionalnoj ravnopravnosti i antifašizmu. No ni po jada, da ustaške zločine u Jasenovcu negira nekad sjajni novinar koji je samoga sebe odlučio zauvijek javno diskvalificirati: rušenje ustava nije počelo s Vukićem, nego s HTV-om.

Nacionalna televizija, a ne njezin besprizorni gost, odgovorna je za taj nezapamćeni skandal, i to po cijeloj hijerarhijskoj okomici: od ono dvoje u novinare maskiranih negacionista, Marine Medved Pulić i Franje Riđana, preko urednice Karoline Vidović-Krišto, pa do glavnog ravnatelja Kazimira Bačića koji bi, da je u ovoj zemlji profesionalnih standarda, već tjedan bio »bivši ravnatelj«.

Odgovoran je, dakle, sustav. Vukić bi se, štajaznam, mogao pozivati na ustavom zajamčeno pravo na izražavanje, koje je ravnopravno poštovanju ljudskih i manjinskih prava – premda je negiranje genocida zabranjeno Kaznenim zakonom. Jer, pravo na slobodu govora podrazumijeva i pravo da se namjerno govore gluposti i laži. Može to zvučati neobično, ali ako smo dosljedno liberalni, branit ćemo pravo svih da govore što hoće.

Pitanje je samo – gdje. Vukiću i njegovim neistinama mjesto bi bilo na čemernim šankovima u predgrađima, toliko je vjerodostojno ono što govori. Neistinama, namjernim neistinama, mjesto je ondje gdje nitko ništa ne pamti i gdje nitko nikoga ne sluša. Povlaštena mjesta javnoga govora, među kakvima bi Hrvatska televizija trebala biti najvažnija, i postoje zato da društvo može razlikovati istinu od laži. U Hrvatskoj, pak, uloge bivaju zamijenjene: javna televizija pretvara se u smetlište neistine i ideologije, dok istina i ustavne vrijednosti bivaju gurnute u nepostojanje. Gostovanje negatora ustaških zločina u Jasenovcu na šokantan je način ogoljelo tu činjenicu.

I, kako je reagirala javnost? Baš u skladu s trendom pretvaranja laži u istinu. Na primjer – ono što je nazvano »ograđivanjem« HTV-a od vlastite emisije, nije bilo više od reakcije primjerene Hrvatskome novinarskom društvu. HTV je reagirao kao da je emisiju napravio netko drugi – kao da se sve to njih ni najmanje ne tiče.

Nitko, naravno, nije snosio nikakve profesionalne sankcije, čak ni ono dvoje što su u studiju sa sramotnim, uvredljivim oduševljenjem sudjelovali u negiranju historiografski odavna dokazanih, jezivih zločina.

Glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić zauzeo je sličan cinični gard: na sjednici Programskog vijeća HRT-a, koje je ovim povodom iskazalo neuobičajenu jednodušnost, umjesto da podnese ostavku i nestane u bespućima neozbiljnosti, on je tijelu koje nadzire program predložio da – »sva pitanja upute u pismenom obliku«, pa će vodstvo – on, dakle, – »tako na njih i odgovoriti«.

Pa kako je, zapravo, sve to moguće? Kako je moguće da se povlašteni javni govor – a govor na javnoj nacionalnoj televiziji upravo je to, povlašteni, monopolistički javni govor – do te mjere sroza, da počne otvoreno zagovarati opasne laži? Ne treba tu gajiti iluzija, pa misliti kako je riječ o nezgrapnom i neželjenom incidentu: ne, riječ je o nečem što bismo mogli nazvati »novom vrsti istine« – istine koja to nije.

HTV-ov incident samo je vrh ledenog brijega manipulacija, neistina i laži koje država i sustav – u Hrvatskoj, ali nipošto samo u njoj – sami iz sebe proizvode. Pa nije li vukićevština tek jedan od mogućih odgovora na prijedlog predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, koja je nedavno zatražila obnavljanje rasprave o Jasenovcu? Pa svima je bilo jasno da nije to tražila zbog historiografskih »nijansi« oko toga je li u Jasenovcu ubijeno 80, 90 ili sto tisuća ljudi – ne, jasno je bilo da Grabar–Kitarović namiguje baš vukićevcima. I sad imamo što imamo.

Pogledajmo širu sliku: cijeli (para)državni sustav Republike Srpske upregnut je u negiranje zločina devedesetih. Tamošnji Centar za istraživanje ratnih zločina, državna institucija na izdašnome proračunskom financiranju, objavljuje ambiciozna kvazihistoriografska djela kojima cilj nije znanstveno istraživanje, nego – autori se time ponose – »obrana nastanka i opstanka Republike Srpske«. U Prijedoru, na primjer, to ne znači ništa drugo nego sustavni zaborav i negiranje više od tri tisuće ubijenih Bošnjaka u četiri proljetna i ljetna mjeseca 1992. godine.

U Srbiji, među mnogim primjerima, najnoviji je osnivanje parlamentarne istražne komisije o navodnim zdravstvenim posljedicama NATO-ova bombardiranja. Popularna je teza o bombama s osiromašenim uranom, pa se već može pretpostaviti da će za koji mjesec cijela regija brujati o tome kako je NATO savez kriv za stopu smrtnosti od tumora u Srbiji.

To su tek nasumce odabrani primjeri u prljavome moru sličnih. Nemamo više posla s otvorenim negiranjem, kakvim nas je svojedobno zasipao, štajaznam, Dinko Šakić. Na svim je stranama stasala nova generacija negacionista, neusporedivo opasnija od prethodne. Oni laži i manipulacije predstavljaju kao plod znanstvenoga istraživanja, a podršku imaju u samim vrhovima vlasti; dapače, svi su oni tek groteskni glasnogovornici tih vrhova vlasti. Vukić će tako objaviti knjigu; banjalučki »historiografi« izdat će »kapitalno« djelo; parlamentarci u Srbiji »istražit« će ostatke urana na srpskim poljima… A sve će to, ne brinite, nacionalne televizije već gledateljima utuviti u glavu.

To novo laganje, to vrijeme »istine koja to nije«, tuzlanski aktivist i književni teoretičar Damir Arsenijević proteklih je dana nazvao imenom vrijednim pažnje – »new age mržnjom«. Govoreći o negiranju zločina u Prijedoru, Arsenijević je dijagnosticirao »interesantan generacijski prijenos traume«, koji koristi »mješavinu pravnog jezika, trača i folklora« kako bi stvorio »potpuno šupalj i nekoherentan«, ali na prvi pogled racionalan diskurs.

Takav tip govora »pokušava izbrisati cijelu jednu politiku i političku ekonomiju zločina« vlastite nacije, jer se s njom jednostavno ne može nositi. Kako sa svim tim na kraj? Arsenijević ne zna. Ne znamo ni mi. Samo je jedno sigurno: »Moramo naučiti kako se nositi s 'new age mržnjom'. To je novi zadatak za sve nas«.

 

novilist