Renata Salecl: Tržište obiluje takozvanim bullshit poslovima, gdje radiš nešto na što nisi ponosan. Živimo u društvu gdje smo pod prisilom da svoj rad volimo, a radimo sve besmislenije poslove. Ako pak radimo nešto što volimo, onda smo često nisko plaćeni, prekarno zaposleni i govori nam se da je ljubav prema poslu vrjednija od novca.
„Strast prema neznanju“, knjiga slovenske filozofkinje Renate Salecl ove je godine prevedena na hrvatski. Radi se o svjetski relevantnoj knjizi o kojoj su pisali časopisi Nature i The Philosopher. Strast prema neznanju proučava korisnost neznanja u individualnim životima ljudi, pri nošenju s traumom, kada su zaljubljeni ili se bore egzistencijalnim pitanjima.
Istovremeno, knjiga predstavlja neznanje kao društveno-politički fenomen, gdje političari poput Donalda Trumpa prihvaćaju da nešto ne znaju, ponose se svojim neznanjem, proglašavajući većinu znanja nebitnim. Živimo u dobu lažnih vijesti (fake news), netočnost se širi poput virusa, a pandemija izazvana koronavirusom još više napuhuje balon neznanja teorijama zavjera. Društvo je ujedno u permanentnoj opasnosti od klimatske krize čija se naličja nerijetko ignoriraju ili glasno negiraju. U hrvatskom kontekstu, usprkos silnih dokaza o HDZ-u kao zločinačkoj organizaciji koja od 90-ih provodi pljačku javnog dobra, glasači ih i dalje odabiru. Neznanje može biti korisno, pogubno, ali u suštini mu nije ni potrebno pridavati moralne ili utilitarističke kategorije, ono naprosto jest dio našeg društva, a ova knjiga nam osvjetljava kolektivne pore u koje se ono uvuklo.
Zašto naše društvo ignorira ili čak odbacuje postojanje klimatske krize? Koja je korist od tog neznanja?
Rascjepljeni smo kao osobe. U privatnom životu sve radimo da bismo reciklirali otpad. Imamo ideju o sebi kao ekološki osviještenim pojedincima, ali na političkom planu ne radimo ništa ili čak biramo političare koji su potpuno ignoranti oko tih stvari. Ponekad je to zato što je posao koji imamo vezan za ekološku devastaciju i bojimo se što će se desiti s našom kompanijom ako zelene politike prevladaju. Kad je u pitanju naš posao, vrlo se brzo identificiramo s politikama koje propagiraju neoliberalni kapitalizam. U Norveškoj je još prije desetak godina znanstvenica Kari Marie Norgaard pitala ljude žele li da se nešto promijeni u vezi devastacije okoliša. Puno ljudi je reklo da želi, da jako vole prirodu, svaki vikend idu šetati šumom i recikliraju, no kada ih je pitala što su napravili kao politički subjekti, rade li pritisak na političare, itd., puno ljudi je reklo da ne radi ništa na tom planu.
U knjizi navodite rečenicu Uptona Sinclairea da čovjeka teško možemo uvjeriti da shvati nešto kad njegova plaća ovisi o tome da on to ne shvaća. Sinclaireova rečenica se jako dobro može povezati s ignoriranjem klimatskih promijena. Ima li negiranje COVID-a sličan korijen ili se radi o nečem drugačijem?
Neznanje za subjekt nije nužno negativno. Znati previše o svom partneru često ubija romantičnu fascinaciju, neznanje je svakako dio ljubaviPolitičari su se poslužili COVID-pandemijom za promociju svojih partikularnih interesa i formirali čitav sistem zabrana i kontrole. Kina je još uvijek zatvorena. U Sloveniji je za vrijeme COVID-a prijašnja Vlada premijera Janeza Janše upotrijebila COVID mjere za sprječavanje protesta protiv Vlade. Za vrijeme Janše smo bili na putu da postanemo nova Mađarska, ali na sreću to se nije dogodilo.
Bio je prisutan i stravičan odnos prema starijim ljudima. Puno ljudi je umrlo u staračkim domovima jer smo u početku pandemije imali politiku zatvaranja starijih u domove i vrlo malo njih se prevozilo u bolnice. Imali smo veliki skandal jer su domovi za starije unaprijed radili sumnjive programe tko se treba, a tko ne treba odvesti u bolnicu.
COVID nas je ujedno doveo do ponovnog otkrivanja da „društvo postoji“, da nismo sastavljeni od individua koje potpisuju društveni ugovor, nego smo intrinzično društvena bića. Također, kao društvo smo shvatili da su medicinske sestre, blagajnice i poljoprivrednice esencijalne radnice, dok bankari i ugostitelji nisu. Uporabna vrijednost na kratko je postala važnija od razmjenske. Vidite li u tome potencijal za neku promjenu?
COVID jest reinterpretirao radna mjesta. No, mislim da je došlo do velike konfuzije. U početku smo imali puno poštovanja za zdravstvene radnike, ali ne baš dugo. Iako smo cijenili radnike u trgovinama, premalo se razmišljalo da se njih zaštiti, a od radnika od kuće se očekivalo da rade cijeli dan. Obično se pojavi kratka fascinacija nekim zanimanjem, ali brzo prođe.
Zanimljivo je da danas ljudi često prenose lažne vijesti i teorije zavjere u koje sami ne vjeruju. To naprosto rade zato da dobiju lajkove i priznanje od svoje grupeZanimljivo je da u Hrvatskoj ljudi konstantno biraju HDZ koji je sud proglasio zločinačkom organizacijom. Tu je ujedno privatizacija devedesetih, uništenje privrede, sintikata, neoliberalizacija, znamo tu priču. HDZ je i dalje na vlasti, a usprkos mjestimičnim padovima ima odličan rejting. Razmišljajući o tome u kontekstu ove knjige, zapelo mi je za oko potpoglavlje „Lacanova strast prema neznanju“ u kojem se ističe dualizam znanja i neznanja. Recimo, ako „znamo“ da HDZ predstavlja pradomovinu Hrvata-katolika, onda nužno ne znamo da su devastirali privredu i radna mjesta. Možete li reći nešto više o tom negativitetu znanja koje nužno donosi neko neznanje?
Slično je kod nas. Političar Anže Logar, koji je bio desna ruka Janeza Janše, u prvom je krugu na izborima za predsjednika države dobio najviše glasova. U nekoliko se mjeseci pretvorio u milu, dražesnu osobu, kao da Janšu ni ne poznaje. Neznanje je danas vezano za slabo pamćenje i fokus na populističke fraze. To vidimo u SAD-u. Oni koji nemaju ništa identificiraju se s bogatim čovjekom kao što je Donald Trump. On upotrebljava diskurs koji im je blizak, koji se ne srami neznanja. Trump i slične figure nemaju osjećaj krivnje kad nešto ne znaju, iz svega naprave kapital.
Političari su jako vješti u kreiranju vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja. Iako je Trump očito dio američke elite, on se konstantno postavlja kao predstavnik naroda u borbi protiv te elite. Danas nije bitno predstavljati istinu. Ljudi ionako više nikom ne vjeruju. Živimo u vremenu permanentne sumnje koja omogućava autoritarnim političarima da vladaju.
U knjizi se bavite suvremenom pojavom da ljudi često poriču da su bolesni, što nazivate antihipohondrijom. Ljudi tvrde da su zdravi, iako su očito bolesni. Vaše objašnjenje je, između ostalog, i to da kapitalizam od nas zahtjeva da prepreke u radu promatramo kao nešto što se uvijek lako može nadići. Možete li nam reći nešto više o tome?
Na jednoj strani imamo negiranje bolesti zato što se neki ljudi ne smiju razboliti jer su prekarni radnici i nemaju mogućnost bolovanja. Na drugoj strani, prijatelj kardiolog koji se bavi infarktnim stanjima kaže mi da je antihipohondrija vezana za snažan osjećaj identiteta sa svojim poslom. To su obično kompjuterski inžinjeri, programeri, koji ne vide smisao života ako nisu čitavo vrijeme poslovno aktivni.
Ekonomska kriza 2008. pokazala je da je puno dobrostojećih ljudi koji su izgubili poslove, a mogli su si platiti psihoanalitičara, s vremenom postajalo sve sretnije. Puno njih je i prije 2008. htjelo prestati raditi, ali su se bojaliSve ovo se može povezati s fenomenom burn-outa, što je kapitalistička bolest. Moji roditelji nikad nisu burn-outali. U prošlim vremenima si bio umoran, ali danas imamo burn-out koji ne predstavlja samo previše rada, već psihološku traumu vezanu za radno mjesto. Imaš osjećaj da tvoj rad nije priznat, imaš osjećaj nepoštovanja, da si u konstantnom strahu od gubitka posla, da se vječno natječeš s drugim radnicima što stvara anksioznost. Ljudi su uvijek pod pritiskom da nešto ne rade dovoljno dobro, na njima je golemi psihološki teret. Radnici također često misle da njihov rad nema smisla. Tržište obiluje takozvanim bullshit poslovima, gdje radiš nešto na što nisi ponosan. Živimo u društvu gdje smo pod prisilom da svoj rad volimo, a radimo sve besmislenije poslove. Ako pak radimo nešto što volimo, onda smo često nisko plaćeni, prekarno zaposleni i govori nam se da je ljubav prema poslu vrjednija od novca.
Je li hipohondrija također na neki način povezana s kapitalizmom? Poznajem ljude koji su zbog posla osjećali ogromnu grižnju savjesti jer su, usprkos teškom radu, imali osjećaj da mu se ne posvećuju dovoljno. No, kada bi se razbolili ta bi grižnja savjesti prestala. Imali bi opravdanje – bolesni su! Je li hipohondrija podsvjesna licenca za odmor?
Bolest je često jedini način da se zaustavimo. Inače se bojimo priznati da trebamo odmor ili da nismo zadovoljni time što radimo. Ekonomska kriza 2008. pokazala je da je puno dobrostojećih ljudi koji su izgubili poslove, a mogli su si platiti psihoanalitičara, s vremenom postajalo sve sretnije. Puno njih je i prije 2008. htjelo prestati raditi, ali su se bojali. Kad je netko drugi napravio taj izbor za njih, napokon su se opustili.
U knjizi spominjete Incel-e (involuntary celibate), internetski fenomen muškaraca koji ne mogu doći do seksualnog partnera. Inceli često krive „postmodernizam“ za to što se po njihovu mišljenju žene danas ponašaju raskalašeno, a ne biraju monogamne partnere (njih). Rasisti pak guraju narativ da migranti siluju čedne bijele žene. Homofobi pak krive LGBT+ zajednicu za propast Zapada i slične nebuloze. O kakvom se tipu neznanja, ignoriranja ili poricanja radi? Krije li se u tome vlastito nezadovoljstvo, osjećaj otuđenja na poslu ili nemogućnost pronalaska prijateljstva i ljubavi?
Svakako su u igri i ekonomski razlozi, ali razlog je i to što živimo u jako individualiziranom društvu gdje teško gradimo duboke međuljudske odnose. Mnogo ljudi komunicira preko interneta više nego uživo, što ih dovodi do obitavanja u informacijskim balonima. Imaju veliku potrebu za priznanjem, da ih netko vidi, da dobiju neku pohvalu. Inceli imaju osjećaj da ih žene ne vide, pa doživljavaju satisfakciju u pronalasku društva sličnih muškaraca koji ih vide i potvrđuju im njihove predrasude o ženama.
Antihipohondrija je vezana za snažan osjećaj identiteta sa svojim poslom. To su obično kompjuterski inženjeri, programeri, koji ne vide smisao života ako nisu čitavo vrijeme poslovno aktivniZanimljivo je da danas ljudi često prenose lažne vijesti i teorije zavjere u koje sami ne vjeruju. To naprosto rade zato da dobiju lajkove i priznanje od svoje grupe. Like ili dijeljenje tvog post-a današnji je način iskazivanja prijateljstva.
Vratimo se na dualizam znanja i neznanja. Kad netko kaže da mrzi neku skupinu i da ima mnogo informacija koje obrazlažu zašto ju mrzi, što se krije iza tog „znanja“? Imajući u vidu Lacanovu strast prema neznanju – što taj rasist ne zna i kako mu pristupiti?
Ne postoji neki univerzalni odgovor na ovo pitanje. Psihoanalitičari neće forsirati neko znanje ako čovjek nije u stanju prihvatiti neku traumatičnu istinu. Nekim ljudima neznanje pomaže preživjeti traumatičnu situaciju. Neznanje za subjekt nije nužno negativno. Znati previše o svom partneru često ubija romantičnu fascinaciju, neznanje je svakako dio ljubavi.
Međutim, na razini društva je važno da nivo diskusije držimo na višoj razini. Potrebno je investirati u kvalitetnu znanost i novinarstvo kako bi društvo steklo više poštovanja za rad znanstvenika i novinara. Negiranje činjenica je jako veliki problem današnjeg društva.
