Najveću blamažu za Hrvatsku predstavlja slijepo vjerovanje ministra obrane Krstičevića, ali i ostalih koji su sudjelovali u donošenju ključnih odluka, da će američka strana prilikom izraelskog posla s Hrvatima zažmiriti na jedno oko i pristati na kršenje vlastitih propisa i procedura kada se radi o transferu američkog oružja trećim državama, jer prema američkim propisima Izraelci mogu prodati zrakoplove koje su svojedobno dobili od Amerikanaca, ali samo ako ih prije toga vrate u prvobitno stanje
Znate što je najfascinantnije u ovom grandioznom Krstičevićevom debaklu s nabavkom prerađenih američkih aviona F-16 od Izraela? To sigurno nije činjenica da su nam Amerikanci, koje ministar Krstičević smatra strateškim partnerima, u ovom slučaju okrenuli leđa, niti to što su nam Izraelci obećavali nešto što očito nisu mogli ispuniti. Ovdje je, naime, fascinantna jedino neshvatljiva naivnost hrvatske strane, koja je u ovom slučaju pokazala potpuno nerazumijevanje funkcioniranja američke administracije u posljednje dvije godine, otkako je u Bijelu kuću došao Donald Trump.
Sada je već potpuno jasno kako na temelju onog što smo vidjeli u posljednje dvije godine, a osobito zadnjih nekoliko mjeseci, možemo zaključiti da su ljudi koji su s hrvatske strane vodili ovaj posao, a tu ponajprije mislimo na ministra obrane Damira Krstičevića, ali i premijera Andreja Plenkovića, s obzirom na to da je ključne odluke ipak donosila hrvatska vlada, prezentirali tragikomični političko-diplomatski autizam koji će Hrvatsku na kraju skupo stajati.
Ovdje, naime, nije samo riječ o sada već neizbježnom krahu cijelog posla s Izraelcima, što onda dovodi u pitanje i opstanak lovačke komponente hrvatskih zračnih snaga – a to je, koliko se sjećamo, bio i glavni cilj hrvatske strane prilikom ulaska u ovaj od početka sumnjiv i riskantan posao – nego i velikoj međunarodnoj blamaži koja će nas još dugo pratiti. Međunarodni se ugled, kao što dobro znamo, teško stječe, a vrlo lako gubi.
Najveću blamažu za Hrvatsku predstavlja slijepo vjerovanje ministra obrane Krstičevića, ali i ostalih koji su sudjelovali u donošenju ključnih odluka, da će američka strana prilikom izraelskog posla s Hrvatima zažmiriti na jedno oko i pristati na kršenje vlastitih propisa i procedura kada se radi o transferu američkog oružja trećim državama, jer prema američkim propisima Izraelci mogu prodati zrakoplove koje su svojedobno dobili od Amerikanaca, ali samo ako ih prije toga vrate u prvobitno stanje.
I što je još nevjerojatnije, ta su pravila i procedure dobro poznata i svima dostupna, tako da je potpuno neshvatljivo da ministar Krstičević i njegovi suradnici nisu na vrijeme shvatili o čemu se ovdje radi i da će posao završiti ovako kako je završio.
Je li ministru Krstičeviću možda netko obećao nešto drugo, zbog čega je on živio u uvjerenju da će »savezništvo« i »partnerstvo« u ovom slučaju nadvladati materijalne interese? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, Krstičević takva uvjeravanja sigurno nije dobio od Amerikanaca, nego najvjerojatnije od Izraelaca, budući da je američki ambasador u Hrvatskoj Robert Kohorst potvrdio da je američka strana pune dvije godine objašnjavala cijeli proces, uvjeravajući kako su i Izrael i Hrvatska o tome bili detaljno obaviješteni.
Krstičević je u SAD-u vidio isključivo »ključnog partnera i saveznika«, a ne zemlju koja u posljednje dvije godine, i to vrlo striktno i uskogrudno, štiti i zastupa isključivo svoj nacionalni interes.
Ako su Krstičevića možda Izraelci uvjeravali da će oni nagovoriti Amerikance da u ovom slučaju naprave iznimku i odustanu od svojih procedura, i ako je Krstičević u to povjerovao, onda je opet ispao jako, jako naivan.
Jer kada se pogleda američko pravilo o transferu američkog oružja trećim državama, onda je jasno kako je njegov cilj osigurati američke interese i interese američkih proizvođača oružja pri preprodaji američkog oružja. To se oružje ne može preprodavati bez dopuštenja američke strane, niti se može preprodavati prerađeno. Tako se dugoročno osiguravaju interesi američkih proizvođača oružja, a valjda nije potrebno previše objašnjavati koliki je utjecaj američkog vojno-industrijskog kompleksa na američku politiku.
Stvar je još zanimljivija jer Amerikanci prije 30-ak godina Izraelcima nisu prodali letjelice koje oni sada žele prodati Hrvatima, nego su im ih darovali, i to u sklopu američkog programa pomoći Izraelu, s obzirom na to da je Izrael već desetljećima vodeća zemlja po izdašnoj američkoj pomoći koja se mjeri milijardama dolara godišnje.
Ni američko-izraelsko savezništvo, jedno od najčvršćih savezništava u modernom svijetu, nije podnijelo takvu namjeru Izraelaca, koji su pomislili da mogu zarađivati na darovanoj floti, koja broji stotinjak zrakoplova i koju se Izraelci spremaju ponuditi i drugim državama, a prodaja Hrvatskoj je samo trebala biti ogledni primjer da stvar funkcionira.
Možda je tako nešto i moglo funkcionirati s nekom drugom američkom administracijom, ali s Trumpovom – s obzirom na to da Trump već dvije godine na svojim putovanjima po svijetu funkcionira više kao trgovac američkim oružjem nego kao predsjednik vodeće države svijeta – sigurno nije. Zato ovo nije samo fijasko ministra Krstičevića, za kojeg ne bi trebalo biti mjesta u ijednoj ozbiljnoj vladi; ovo je poraz hrvatske diplomacije, cijele vlade i predsjednice države, koji su upravo na ovom primjeru pokazali da ne shvaćaju u kakvom okruženju živimo, tko su nam saveznici i na koga se u tom svijetu možemo osloniti.
novilist
