Nikako i nigdje nije i ne može biti dobro zemlji u kojoj se pobjeđuje sa 75 posto (ili sa 74,68 posto) osvojenih glasova. U takvoj zemlji, ili jasnije rečeno, u takvom društvu nema slobode, a s time ni načina na koji bi se ostvarila demokracija. Sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se u autokratskim režimima, u kojima su izbori samo proceduralnog karaktera, i služe kao ukras diktaturi, ili kao statistička dekoracija jednom odmetnutom, samoživom i uzurpatorskom režimu. Ali sa 75 posto osvojenih glasova pobjeđuje se i u još jednom slučaju: kada neka politička snaga, ili jedna ličnost koja tu snagu personificira, ne kani ni pod kakvim uvjetima predati ili s bilo kim dijeliti vlast i kad uporno prisvaja ono što joj statistički, ili demokratski, ne pripada, tada protiv sebe ima 75 posto glasača koji nastoje osvojiti slobodu. I to im u pravilu ne uspijeva, kao što ni onom koji je tako nadmoćno pobijedio ne uspijeva realizirati vlast, jer da bi se to dogodilo, mora postojati spremnost vladajućih da prihvate rezultate koji su nepovoljni po njih, ali i, što je mnogo, mnogo važnije, moraju postojati mehanizmi društva koji će po svaku cijenu braniti rezultate izbora. U Republici, kakvom je zamišljamo, i u demokratskom društvu, svaki punoljetni građanin, dakle 100 posto nas, branit će i obraniti rezultate izbora, bez obzira na to što je, možda, glasao za one koji su izgubili, ili uopće nije glasao. Na taj se način, naime, brani vlastita sloboda. To je smisao onoga što je u prvom članku Temeljnih odredbi Ustava Republike Hrvatske pjesničko-jurističkim jezikom rečeno ovako: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.”
Pobjednik, Zoran Milanović, nakon pobjede je rekao: “Nitko nema potporu 75% birača, to je samo danas i samo sada.” Poraženi, Andrej Plenković, nakon je pobjede rekao: “Primili smo na znanje.” Prethodno je za rezultate izbora optužio medije, i u agresivnom je, difamirajućem istupu govorio o pobjedniku, osporivši mu svaku kompetenciju. Nastupio je tako stavljajući “na znanje” javnosti kojoj se obraća, zapravo “narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, da svoju volju da “ostvaruju vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem” ovaj put može vezati mačku o rep. Plenković se, u tom prvom komentaru izbora koje je izgubio stekavši među biračima 75 posto protimbenika, opredijelio na zastrašivanje. Jer ako je Zoran Milanović onakav kakvim ga je opisao nakon što je čuo rezultate izbora, onda su takvi, a zapravo još gori, svi koji su za njega glasali. Zastrašivanjem i pozivanjem na sve svoje prethodne pobjede, on im, poput stroge učiteljice, pruža priliku da se poprave. Ne poprave li se, bit će kažnjeni. To je smisao Plenkovićevih prijetnji i to je način njegova suočavanja s Republikom.
Kada kažemo da je poražen on, a ne Dragan Primorac, mi nismo zluradi. Ovo su, naime, bili izbori na kojima se Plenković borio za svevlašće u zemlji, za potpunu kontrolu nad obavještajnim službama ili za to da njegova vlast više ne bude ni pod čijom paskom i nadzorom. Dragan Primorac u ovim je izborima bio kandidat, ali ne i njihov protagonist. U prvom krugu pitom i dobronamjeran – u nastupu načitanog cinizma Milanović ga je usporedio s knezom Miškinom – da bi se u drugom krugu preobrazio u ratobornu vjevericu, koja se u noći poraza pretvara u Normana Batesa u njegovu finalnom nastupu. Doista, svaki od 74,68 posto glasača u drugom krugu predsjedničkih izbora nakon te bi se noći trebao plašiti tuširanja.
Primorac, dakle, nije mogao izgubiti izbore, niti ga možemo doživjeti sudionikom u ovoj priči, jer on u njoj nije ni cjelovit, ni konzistentan. Jer na kojeg ustvari Dragana Primorca mislimo govoreći o Draganu Primorcu, na kneza Miškina, na gnjevnu vjevericu ili na Normana Batesa? Ili na onog Dragana Primorca iz njegove građanske uobrazilje, koji se druži s nobelovcima i američkim predsjednicima, cijeloga života živi u Americi, rukuje se s građanima po Hrvatskoj? On nije mogao izgubiti izbore, jer se ne može znati koja je od njegovih persona u izborima sudjelovala. Kao što je pjesnik Fernando Pessoa imao nekoliko desetina pjesničkih heteronima – stilskih uosobljenja i imena – tako je i Primorac imao više građanskih i političkih heteronima. Ali nije samo o tome riječ. On u ovom procesu nije sudjelovao u svoje ime. Jer da jest, ne bi ni Andrej Plenković bio onako gnjevan, ne bi rezultate izbora “primao na znanje”, niti bi njihov rezultat bio tako strašan i po sve nas zabrinjavajući.
Dragan Primorac na predsjedničkim je izborima bio Plenkovićev bedel. A bedel je u islamskoj tradiciji onaj koji umjesto nekoga drugog, nekoga tko je opravdano spriječen, obavlja hadž. To znači da o njegovu trošku i na njegovo ime u određeno vrijeme godine hodočasti u Meku, obredno obilazi Kabu, obavlja nijet, saj, tavaf i vakuf, i na taj način za onoga drugog ispunjava ono što je dužnost svakog muslimana. Biti nekome bedel nije zazorno, ispravno je i legalno. Time se ne krše vjerski propisi islama – suprotno tome, poštuju se! – kao što se pravni ni izborni propisi ne krše time da se bude bedel na predsjedničkim izborima. (Uostalom, i u osmanskoj se vojsci moglo biti bedel, pa platiti nekome da umjesto tebe ide u rat. Nije to bilo junački, ali koristilo je životu.) Ali kao što bedel na hadžu nekoga drugog učini hadžijom, tako je i Primorac za nekoga drugog trebao biti predsjednik. I to je jasno svima, osim onima koji ne žele da im bude jasno.
Običaj da se pobjedniku čestita na pobjedi nije stvar pristojnosti niti lijepih običaja. Čestitati na pobjedi zapravo znači dvije stvari. Prvo, tim činom se izvan snage stavljaju sve one riječi koje su prethodno izrečene u toj fibroznoj i luckastoj igri u kojoj se odrasli ponašaju kao djeca, a koja se naziva predizbornom kampanjom. Čestitkom se priznaje da je sve to bila igra, da se o domalopređašnjem suparniku ne misli ono što se o njemu govorilo, i da se za dobro Republike, a u ime slobode, demokracije i zdravog razuma, mirimo s njim. Drugo, čestitanjem se prihvaćaju rezultati izbora i prihvaća se ono što iz tih rezultata proizlazi. Recimo to da je Zoran Milanović predsjednik Republike Hrvatske. Činjenica da bedel ne čestita pobjedniku ne znači mnogo, ili ne znači ništa, osim, možda, što znači to da knez Miškin, ratoborna vjeverica i Norman Bates, ne umiju privesti kraju svoju priču. Sam Dragan Primorac će to, bez ikakve sumnje, znati, čim se vrati u svoje svakodnevno građansko stanje.
Činjenica da Andrej Plenković ne čestita pobjedniku znači, međutim, mnogo. Između ostaloga, znači i to da on nema namjeru poštovati rezultate onog što je “uzeo na znanje”. Retorički užasno oskudan, on će, kao i njegovi ministri, koristiti ovještalu metaforu po kojoj su birači odlučili da sva jaja ne drže u istoj košari. On kaže da je to – “debilno”! No, što je po njegovu mišljenju debilno: to da u jednoj po njega utješnoj pripovijesti birači biraju Milanovića a ne njega, zato što on već ima previše vlasti? Ili je, možda, “debilan” izraz volje 74,68 posto izašlih na izbore, koliko ih je glasalo za Milanovića? Ako je “debilno” prvo, onda se Plenkovićeva greška sastoji u tome što u svojoj imperatorskoj ili kancelarskoj maniri birače nije poučio tome da jaja s tržnice ne moraju doma prenositi u dva škarnicla, jedan u lijevoj, drugi u desnoj ruci, nego da će im biti jednostavnije da ih nose u jednom škarniclu, recimo u lijevoj ruci, dok u desnoj mogu, recimo, nositi škarnicl s limunovima. Ako je, pak, “debilno” drugo, ako je “debilna” volja 74,68 birača, onda neka nam je svima Bog na pomoći.
Svođenje onog što se u izbornoj noći događalo na spektakl, ili na temperamente i karaktere dvojice muževa, način je da se diskretno staje na stranu Andreja Plenkovića. Ako prijeti, zastrašuje i pravila igre krši samo jedan igrač, a vi tvrdite da to čine obojica igrača, to onda znači da na diskretan, ali neporeciv način pružate podršku onome koji prijeti, zastrašuje i krši pravila. A to su u izbornoj noći, recimo, činile sve televizije, osim N1. Glasovi Ivana Rimca i Jadranke Kosor bili su najartikuliraniji glasovi Republike. Njih dvoje stali su, pomalo i na zaprepaštenje novinara u studiju – koji su, ipak, željeli da sve ostane samo pitoma i zabavna igra demokracije – u obranu slobode i demokracije koja bi jedino iz slobode i mogla proizaći.
U trenutku u kojem jedan akter odbija priznati izbornu pobjedu drugog aktera, i prihvatiti sve njezine posljedice, tada više nije riječ o osobama i njihovim karakterima, nego je riječ o načelima. Pritom, akter koji odbija priznati izbornu pobjedu u svojim je rukama koncentrirao veći dio političke moći (ili 99 posto vlasti, kako smo čuli), one legalne, kao i one ilegalne, demokratske, kao i nedemokratske. U njegovim rukama su sve javne službe, u njegovim rukama je HRT. U njegovoj moći je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, koji je, preko svojim podčinjenih, ali i vlastitim djelovanjem, prilično aktivno sudjelovao u predizbornoj kampanji… Sve to skupa prilično je daleko od demokracije, daleko je od slobode. O svemu tome nemoguće je govoriti, a da se ne osjeća strah. O svemu tome nemoguće je govoriti, a da se ne kalkulira s vlastitim položajem u društvu, da se ne kalkulira s vlastitom slobodom. Kada akter koji ima veći dio moći odbija priznati i prihvatiti rezultate izbora, tada su izbore izgubili svi. Ili ih nisu izgubile samo hulje! Jutro nakon izbora samo još hulje raspredaju o karakternim manama i političkim nedostacima Zorana Milanovića. Jer nije riječ o Milanoviću, riječ je o izborima.
Nerječit kakvim ga je Bog dao, nemušt i nenačitan, Andrej Plenković će te noći na novinarsko pitanje odgovoriti protupitanjem je li 2014. Milanović čestitao nakon što je njegov kandidat izgubio predsjedničke izbore. Tako nam je na usporedbu ponudio dvije različite situacije: pučistički šator Crvenog križa, ispred Fredovog Ministarstva branitelja u Savskoj, crnokošuljaške falange koje su se zakotrljale ulicama, i kojima u izbornoj noći Kolinda prvima odlazi da im zahvali na pobjedi, s onim što se zbivalo u neke adventske i postadventske dane 2024, u koje je on, Plenković, udjenuo predsjedničke izbore, i zatim ih izgubio u atmosferi u kojoj pobjednička strana u svojim rukama nije imala nijedan instrument prijetnje ni zastrašivanja. Uspoređujući ova dva događaja Andrej Plenković svojim građanima kazuje da nimalo ne zazire od ulice i od zveckanja plinskim bocama. Što je neobično za jednu zapravo nježnu građansku figuru, koja nije služila vojsku, nego je marljivo učila strane jezike.
