I tako, budući da riba uvijek smrdi od glave, ne trebaju velike sociološke analize o porastu nasilja u Hrvatskoj. Državi nastaloj na nasilju, koja samo na nasilju funkcionira, u prešutnom dogovoru vlasti i velikog dijela građana. U toj je uzajamnoj korupciji zemlja destruirana, bezvlašće legitimirano, a nasilje, ideološko i fizičko, uvedeno kao mjera dobrog ponašanja.
Sada se mnogi čude, analiziraju, sociološki mudruju zbog radikalnog porasta nasilja, naročito u Splitu, a gdje drugdje nego u gradu koji je oduvijek najbolje ogledalo ukupne političke situacije u zemlji. Pa kažu kako je odgrizanje uha ili razbijanje nosa djevojci koja je pokušala ući u taksi, a „gospodin“ je mislio da on ima prednost, pa je razvalio šakom, ili nož zabijen u trbuh pred razularenim noćnim klubom u sitne sate u rezidencijalnom kvartu… da je sve to i još puno toga rezultat procvata turizma, opet naročito u Splitu, kao pomahnitalom turističkom centru. U kojemu danima ratuju taksisti jer ih ima mali milijun, legalnih i ilegalnih, svi na istom pjatu, rade tu kacavide i šake, buše se gume, uglavnom dio je to nesnošljive histeričnosti koja vlada Splitom. Oni rijetki pak koji u svojem podrumu nemaju apartman s pogledom na postole prolaznika pločnikom, e takvi su svakog prezira vrijedni, njihova se upozorenja etiketiraju protudržavnim grintanjem, a nezajažljiva pohlepa za kojim eurom više pomračila je um, urbanistički dokrajčila grad u kojemu je normalno da se buše vanjski zidovi stambene zgrade, kako bi delija mogao napraviti teracu za svoje goste, točno pod prozorom stanara koji se, eto, glupi kakvi jesu, ne bave turizmom. A bezočno uništavanje javnih prostora, unakažene vizure čitavih gradskih kvartova, nasrtaj na urbanizam jest upravo onaj oblik nasilja čije se posljedice nikada ne mogu ispraviti.
I sve je to, da se ne zavaravamo, praktična primjena političkog nasilja, svjesno prepuštanje uloge državnih institucija samim građanima, to jest pretvaranje države u kaubojsku „kako tko hoće“ zajednicu u kojoj rijetki Indijanac, kao ludi oponent bezvlašću, izlaže sebe ozbiljnom nasilju. Kada je moja poznanica nedavno u kanti za smeće, čiji odvoz plaćaju stanari te stare zgrade u centru Splita, našla krvavu veliku teleću glavu, pa pristojno otišla upozoriti gazdu krčme otvorene pod njenim prozorom, sigurno bez valjane dozvole, umjesto isprike umalo je dobila batine. Zato jer države nema, pa regule ponašanja ustanovljavaju krčmari, izbacivači, vlasnici bespravno izgrađenih buža, a svaki se glas protivan totalnoj uzurpaciji javnih prostora ima kazniti. Najbolje prijetnjama i šakama.
Svu tu raskalašenost dopustila je pak ista kriminalna organizacija koja masu godina vlada Hrvatskom, ista ta desničarska skupina koja je vlastitu koruptivnost utkala u sve razine vlasti, pa je bilo posve normalno, uz tek pokoji tihi glas otpora, da mahniti gradonačelnik Splita sam odluči da pola milijuna gradskih kuna uvali ustaškom pjevaču Thompsonu za koncert na Rivi, da dakle veliki novac u gradu uništene infrastrukture, stalno na rubu kolapsa, pokloni tipu koji je ukupni državni dernek obilježavanja akcije Oluja uveličao tako što se splitskom Rivom orio ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Bez intervencija pandurije ili naknadnih sankcija države.
Zato jer države nema, ima samo političke elite, čija prva dama, kao puštena s lanca, zapravo daje takt ukupnom rasapu legaliteta i vrijednosti o kojima bi država morala voditi računa. Teturala je tako, mahala rukama i kreveljila se, a mnogi protumačili da je bila nacvrckana toga vrućega dana u Kninu, na slavlju Oluje, pa baljezgala kako strašno žali što nije zgrabila pušku i otišla u rat, kao da joj je netko branio, i, sve ljuljajući se, zaključila da „nije u mecima sve“. Nego u promociji nasilništva kojega je ona baš prava mjera, maskota partije, pijane od moći kojom je zlokobno premrežila državu, zbog čega partijski poltron, gradonačelnik Splita, novcem svih građana plaća prononsiranog ustaškog pjevača kojemu su inače brojni pristojni gradovi zabranili nastupe. Normalno je i da se neki Miroslav Škoro, tek nešto umivenija verzija nasilnog Thompsona, a koji provocira stihovima „čudni ljudi, čudna imena“, misleći na Srbe, normalno je da se taj Škoro, kao predsjednički kandidat najgore crne desnice žali kako mu hadezeovi načelnici nekih pripizdina odbijaju platiti koncerte. I da to rade po nalogu vlasti.
A zašto bi uopće ikoja institucija, općina, grad, selo trebala plaćati neki koncert iz budžeta građana? Umjesto od prodaje ulaznica. To se pitanje ne postavlja, nego se taj pjevač Škoro, bivši državni činovnik, sve s iskaznicom kriminalne vladajuće partije, predstavlja kao žrtva nasilja one druge, iste proustaške, ali vladajuće desnice, čiji je kandidat pak militantna predsjednica. Koja će, lišena minimuma pristojnosti, ali s ogromnim viškom političkog nasilništva, svoju kandidaturu za još jedan mandat, uz veliki intervju, krcat tek ksenofobijom i nacionalizmom, najaviti baš u listu čija se uređivačka politika bazira isključivo na potjernicama za ljevičarima, kao otvorenim pozivom na nasilje.
I tako, budući da riba uvijek smrdi od glave, ne trebaju velike sociološke analize o porastu nasilja u Hrvatskoj. Državi nastaloj na nasilju, koja samo na nasilju funkcionira, u prešutnom dogovoru vlasti i velikog dijela građana. U toj je uzajamnoj korupciji zemlja destruirana, bezvlašće legitimirano, a nasilje, ideološko i fizičko, uvedeno kao mjera dobrog ponašanja.
tacno
