Nijemci i ostavština Karla Marxa

Već u mladim danima se zalagao za onda liberalne ideje, zbog čega je morao napustiti Njemačku i ići u egzil: najprije u Pariz, a potom u London. U Engleskoj se intenzivno zanimao za radnike koji su tada, u ranim danima kapitalizma, živjeli i radili pod vrlo teškim uvjetima. 1847. je zajedno sa svojim prijateljem i suborcem Friedrichom Engelsom napisao jedan od svojih najpoznatijih tekstova, "Komunistički manifest", u kojem zahtijeva jednaka prava i jednake šanse za sve ljude. Bio je to trenutak kada je komunizam ugledao svjetlo dana.

Vrlo brzo nakon toga se teorija komunizma pretvorila u više od pukog nauka. Za gorljive sljedbenike komunizam je postao religija, kaže politolog Richard Löwenthal.

"Povijesni značaj Marxa se temelji na jedinstvenom povezivanju novih i vrlo značajnih znanstvenih spoznaja i oduševljene utopijske vizije koja je pionire radničkog pokreta inspirirala za stvaranje neke vrste ovosvjetske religije", kaže Löwenthal.

Radi se, dakle, o vjerskom obećanju koje se može ostvariti već na ovome svijetu, a ne tek na onome poslije smrti.

"No za nauk koji ima vjersku funkciju uvijek postoji opasnost da u glavama vjernika i njihovih svećenika postane okamenjena dogma", napominje Löwenthal.

Kasnije je Marx napisao još jednu knjigu koja je stekla svjetsku slavu: "Kapital". Ona je postala teorijska podloga komunizma. Na to su se djelo pozivali svi kasniji komunistički vlastodršci: i Lenjin i Staljin i Mao Ce Tung. U Marxovo ime oni su uspostavili komunističke diktature. To se, međutim, događalo nakon smrti liberalnog filozofa i aktivista za radnička prava pa nije morao gledati u što se njegove ideje pretvaraju. Ali dugo vremena je Marxova misao bila izjednačavana s diktaturom. Tek posljednjih godina, desetljećima nakon kraha komunizma, Marxovo se djelo počinje čitati drugim očima.

"Doba ekstrema" - tako je povjesničar Eric Hobsbawn nazvao 20. stoljeće. No tek nakon pada Berlinskog zida 1989. je pogled na Marxa postao malo slobodniji. Tek sada se može analitički potencijal njegovog djela promatrati bez ograničenja sukoba različitih političkih sustava", kaže sociolog Martin Edreß.

"Time se mi doduše ne odmičemo od svih oblika političkog funkcionaliziranja Marxovih analiza, ali je barem moguće izbjeći jednodimenzionalne predrasude u prosudbi tekstova", smatra Edreß.

Ta jednodimenzionalnost percepcije se, naime, prije svega odnosi na ono što su marksizam, lenjinizam, staljinizam ili maoizam učinili od njegovog djela.

No Marx nije bio samo vrlo lucidan teoretičar - on je bio i odličan pisac. Komunistički manifest i danas plijeni pažnju elegantnošću jezika kojim je pisan. To oboje, teorija i jezik, bili su razlozi da se već odavno Marxa izučava na svim njemačkim sveučilištima. Svojevremeno je filozof Ernst Bloch rekao:

"Već oko 1920. su u Heidelbergu i na drugim boljim njemačkim sveučilištima kao inteligentni slovili studenti koji su bili marksisti. I svaki student koji je želio da ga se shvati ozbiljno morao je poznavati barem nešto od Marxovih tekstova."

Marxove analize su u mnogim segmentima i danas aktualne. I danas je uz njihovu pomoć moguće prilično detaljno opisati postojeću nepravdu i sustave iskorištavanja ljudi, i to ne samo u Europi, već širom svijeta. Sociolog Martin Endreß navodi jedan primjer.

"Dječji rad, koji je Marx oštro kritizirao i za čije ukidanje se zalagao, i danas je prisutan u globalno aktivnim tekstilnim korporacijama u Aziji i Jugoistočnoj Aziji. Vidljivo je izmještanje o kojem je govorio već i Marx.

Najprije se proizvodnja izmješta tamo gdje su plaće i troškovi niži. No onda dolazi do razvoja, poput recimo u Kini, i tu počinju rasti plaće. Proizvodnja se ponovo pomiče, u zemlje koje su još siromašnije i gdje je jeftinije proizvoditi. To znači da uz isti stupanj izrabljivanja imamo relativno povećanje životnog standarda." U tom se kontekstu može reći da Marxova analiza stanja u tadašnjoj Europi ima u stvari univerzalni karakter.

Povodom 200. godišnjice rođenja u Njemačkoj se Karl Marx ponovo slavi. I sve se više širi uvjerenje on nije odgovoran baš za sve ono što je u ime njegove filozofije učinjeno. Jer nakon svoje smrti, on se više nije mogao braniti protiv zlouporabe svog djela.