„Nikada! Više! Nijedan! Jedini! Srbijanski! Tenk! Neće! Ući! U! Vukovar!“, odlučno je predsjednica Republike naglasila svaku pojedinačnu riječ svoje historijske objave
„Međutim, isto tako, svima onima koji danas prijete Hrvatskoj želim vrlo jasno reći da nikada više nijedan jedini srbijanski tenk neće ući u Vukovar!“, rekla je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u pomno režiranom kadru, sjedeći pokraj stolića s ukusnim cvjetnim aranžmanom, pažljivo raspoređenim na poslovima novinara i urednika Hrvatske televizije.
„Nikada! Više! Nijedan! Jedini! Srbijanski! Tenk! Neće! Ući! U! Vukovar!“, odlučno je predsjednica Republike naglasila svaku pojedinačnu riječ svoje historijske objave, a onda – na šok cvjetnog aranžmana i cijele ekipe – udarila šakom o stol: „Neka se nitko time ne zavarava!“ Nakon čega je HTV-ov cvjetni aranžman trenutačno uvenuo i ostao bez ijedne latice na glavi.
Prestravljen, trgnuo sam se na kauču i ja. Što sam propustio? Zna li predsjednica nešto što mi ne znamo? Zna li predsjednica nešto što ne znaju ni srpske tajne službe? Jesu li to poslijepodne, dok smo mi spokojno drijemali, četnici prešli Dunav? Srbijanski tenkovi pred Vukovarom! Nije, dakle, bila zajebancija kad je prošlog ljeta, na svečanoj promociji nove generacije polaznika Hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru lupila šakom o govornicu i podvrisnula kako „nikada! više! Hrvatska! vojska! neće! otići! iz! Vukovara!“.
„Nikada više Hrvatska vojska neće otići iz Vukovara“? „Nikada više nijedan jedini srbijanski tenk neće ući u Vukovar“? Što se događa, upičkumaterinu?
Osvrnuo sam se oko sebe i grozničavo stao daljinskim upravljačem mijenjati kanale, tražeći najnovije vijesti sa slavonskog ratišta. Ništa. U Vukovaru pozivaju izlagače za 12. Vukovarski etno-sajam. Jesam li krivo čuo, možda je četno-sajam? Možda sam sve ovo sanjao drijemajući na kauču, možda sam prespavao svih dvadeset pet godina, možda je sad rujan 1996. i mlada savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova nakon mirne reintegracije Podunavlja lupa šakom po stolovima ureda zamjenika ministra, svečano se zaklinjući kako nikada! više! Hrvatska! vojska! neće! otići! iz! Vukovara! i kako nikada! više! nijedan! jedini! srbijanski! tenk! neće! ući! u! Vukovar!
Naravno, nije bio. Bio je rujan 2019., pune dvadeset tri godine otkako je pod nadzorom američkog generala Jacquesa Paula Kleina posljednji srpski tenk obješene surle napustio grad. Otkud onda Kolindi Grabar-Kitarović srbijanski tenkovi danas, četvrt stoljeća kasnije? Eh, otkud. Kad bismo to dokučili, ne bi više ljudskom umu bilo tajni i izazova. Ovako, ostaje mu samo strepnja: riješili smo srbijanske tenkove, ali što je s turskim sabljama? Ima li ova nesretna i napaćena zemlja državnika i vođu koji ima muda vrlo jasno reći da nikada više nijedan jedini turski jatagan neće ući u Sinj?
I da se nitko time ne zavarava?
Tako se nekako s najnovijom historijskom izjavom predsjednice Republike već cijeli tjedan zajebava cijela Republika. Vama su, jasno, srbijanski tenkovi u Vukovaru zajebancija. Vama je to smiješno, četvrt vijeka nakon rata. E pa, imam vijest za vas: već do kraja ovog teksta, kad shvatite što sam shvatio i ja, neće vam više biti smiješno. Točno, da vidim, za tri minute – mjerite, ako mi ne vjerujete – spakirat ćete ženu i djecu za inozemstvo, te urediti ono zapušteno sklonište u podrumu: mlađi i zdraviji među vama požurit će potom u Područni odjel za poslove obrane zadužiti oružje, dok će stariji i bolesniji krenuti po zgradi popisivati Srbe.
Da, gospodo, Srbi. I srbijanski tenkovi.
„Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata! Jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta, to vam obećajem, ovdje, večeras!“
Sjetit ćete se možda i te historijske objave Kolinde Grabar-Kitarović, prvog zapravo takvog njenog svečanog obećanja i zakletve, izrečene u pobjedničkom govoru nakon predsjedničkih izbora u siječnju 2015. „Bit!
e! Hrvatska! među! najrazvijenijim! zemljama! Europske! Unije! i! svijeta!“, jednako odlučno, jednako naglašavajući svaku riječ i jednako udarajući šakom o pleksiglas obećala je nova predsjednica, pet godina prije nego što će upis „Hrvatska najgora u EU i svijetu“ u Googleoovoj tražilici – slobodno i to provjerite – dosegnuti milijun i pol linkova.
Govori li vam to nešto? Za one sporije, evo još nekoliko hintova.
Recimo: „U potpunosti ću primijeniti svoj program za bolju Hrvatsku: od gospodarskog rasta i razvoja do socijalne stabilnosti, života dostojnog čovjeka u Hrvatskoj, od naših umirovljenika do mladih koji moraju ostati ovdje i zasnivati obitelj!“ Recimo: „Organizirat ću veliki međunarodni skup investitora!“ Recimo: „Dat ćemo uzlet našem poduzetništvu, seljacima i ribarima!“ Recimo: „Organizirat ću borbu protiv korupcije osnivanjem ureda za zviždače u sastavu Ureda predsjednice!“ Recimo: „Državnu upravu učinit ćemo servisom građana!“ Recimo: „Preselit ću Predsjednički ured s Pantovčaka na neku manju, prikladniju lokaciju!“ Recimo: „Ugostit ću Baracka Obamu u Zagrebu!“ Recimo: „Neću se libiti lupiti šakom o stol predsjedniku vlade, niti pozvati na odgovornost bilo kojeg ministra!“ Recimo: „Podjele iz prošlosti pretvorit ćemo u zajedništvo za bolju budućnost!“ Recimo: „Učinit ćemo Hrvatsku bogatom državom iz koje mladi neće odlaziti, i u kojoj će se više rađati nego umirati!“
Treba li još? Mogu do sutra.
Da, gospodo: osoba koja je prije pet godina odlučno lupila šakom o stol i obećala da će „Hrvatska biti među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta“ – pa potom obećavala, redom, „bolju Hrvatsku“, „gospodarski rast i razvoj“, „socijalnu stabilnost“, „život dostojan čovjeka“, „veliki međunarodni skup investitora“, „uzlet našem poduzetništvu“, “borbu protiv korupcije“, „ured za zviždače“, „državnu upravu kao servis građana“, „preseljenje Predsjedničkog ureda“, „Baracka Obamu u Zagrebu“, „pozivanje na odgovornost predsjednika vlade“, „zajedništvo za bolju budućnost“, „bogatu državu iz koje mladi neće odlaziti“ i još trista čuda – ista dakle osoba koja u svih pet godina nije održala niti! jedno! jedino! pojedinačno! svoje! obećanje!, upravo vam je svečano obećala da „nikada više Hrvatska vojska neće otići iz Vukovara“, i da „nikada više nijedan jedini srbijanski tenk neće ući u Vukovar“.
Reklo bi se, sapienti sat, a budali ni pet godina.
Izravnije predsjedničke najave srpskog napada na Vukovar ja nisam čuo još otkako je ono Slobodan Milošević lupajući šakom po govornici na Gazimestanu obećao kako „ni oružane bitke nisu isključene“. Nakon Kolindinog obećanja, čujem, navijači Zvezde i Partizana - koji godinama po tribinama onemoćali vješaju transparente „Dogodine u Vukovaru!“ - slave i šenluče već sedam dana. Jedna je stvar, shvatili ste konačno, kad se srbijanski tenkovi u magnovenju pričinjaju sitnim kokošarima što ih blatnjava bujica naplavi po biskupskim sjemeništima, paraustaškim redakcijama, generalskim zborovima i zidićima pred kvartovskim dućanima, a sasvim druga kad jedna Kolinda Grabar-Kitarović svečano obeća da „nikada više nijedan jedini srbijanski tenk neće ući u Vukovar“.
Eh, da: „Mnogi su krivo interpretirali moju izjavu da će Hrvatska biti među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta, misleći da sam mislila kako će se to dogoditi u mom mandatu“, odgovorila je predsjednica Republike kad su je prije godinu dana novinari podsjetili na njeno najslavnije obećanje, pojašnjavajući kako, eto, ona nikad nije rekla da će među najrazvijenijim zemljama svijeta Hrvatska biti za njenog mandata.
Osnovano stoga slutim da će Kolinda Grabar-Kitarović ispraviti i ovo, najnovije svoje obećanje. Recimo: „Mnogi su krivo interpretirali moju izjavu da nijedan jedini srbijanski tenk neće ući u Vukovar, misleći da sam mislila kako se to neće dogoditi nikada više.“
MORH-ov Područni odjel za poslove obrane u Vukovaru se nalazi u Ulici Lavoslava Ružičke 1, javite se voditelju Tomislavu Skrbinu. Ne morate nositi svoje oružje, tek osobnu iskaznicu ili domovnicu, te OIB.
Vukovar nikada neće biti Bykobap! Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!
