Često sam u životu bio u prilici hrabriti nekog od bliskih u trenutcima njihovih teškoća i životnih problema. Najčešće sam imao dvije poruke :
Brige su kao vode, dođu i odu čovjek je kao rijeka, kroz njega mora sve da proteče.
i
tko u crnom ne vidi bjeline, ne vidi ni bijelo kad je bez crnine.
Sad kad sam i sam u poziciji kada treba trpjeti i boriti se, jer sam doživio moždani udar, opisat ću sve kako se događalo u cilju prenošenja iskustva pacijenta, te opisa što mislim da je meni pomoglo u toj teškoj borbi protiv oduzetosti lijeve ruke koju sam nazvao mrtva priroda. Možda neću moći sve što sam zapisao (pisao sam svaki dan) smjestiti u pravi dan, ali mislim da je to manje važno. Sestrama i bolničarima sam dao nadimke i nadam se da to neće biti prepoznato da bi imali nekakve probleme.
Općenito sam oduševljen organizacijom rada u bolnici. Organizirao sam i vodio pogone u poduzećima i na fakultetu, ali nigdje nema tako precizno definiranih zadataka i tako velike odgovornosti da se propisano obavi. Nema improvizacije nema odgađanja - ono što je propisano obavlja se kada je propisano.
PRVI DAN
Kćerka Marija došla mami na kavu i da nas obiđe. Radi danas popodne. A ja sam veseo, mislim ići u voćnjak rezati voćke sa sinom Goranom. Uživati u buđenju voćaka procjenjivati urod i sa sinom voditi diskusije o sportu, životu i politici. Planirati što još treba ove godine uraditi u voćnjaku. Ulazim u kuhinju, jer želim reći Mariji da pošalje ujutro nalaz male Lucije (unuke) mužu njene kolegice s faksa koji je cijenjeni specijalista. Držim ruke iza leđa i odjednom kao da mi neka hladna ruka drži moje ruke. Okrećem glavu, ali ne vidim nikog. Počinjem govoriti, ali to više liči na urlik tuljana ili lavež psa. Marija skače i viče mama zovimo hitnu tata ima moždani. Pokušavam podići lijevu ruku da se obučem, ali ona visi niz tijelo kao da ne pripada meni. Kao da ignorira nalog mozga. Uzimam ju desnom rukom, ali ništa ne osjećam kao da držim neki nepoznati predmet.
Marija zove Ivana (unuk) koji je na sreću dežurni i on organizira hitni prijem.
Idem Na CT, a zatim na Odjel neurologije. Više od ruke boli me zabrinutost na licu Marije i Gorana.
Razmišljam samo da ostanem živ pa makar ruka i ne služila. Moj tata je 30 godina živio bez jedne noge, kopao bunare, radio po krovovima kuća, a stric bez ruke bio knjigovođa u jednoj firmi. Prikopčali su mi infuziju sa nekim lijekom koji razbija ugruške. Na kraju vidim nešto pozitivno - dr. Šapina (nisam znao da je na ovom odjelu) te sam siguran da sam u dobrim rukama i ako netko može nešto napraviti, to je ona. Ja opet dosadan sa željom da odem na wc, ali 24 sata moram mirovati. Dolazi pored kreveta sestra dobrica1 i mirno i strpljivo objašnjava da se u bolnici nemamo čega sramiti sve je za njih normalno. Obavljam nuždu u pelenu sestra sa još jednom me presvlače i peru. S obzirom da me svi pitaju znam li svoje ime i gdje sam i gdje živim testiram svoju memoriju (možda sam stvarno sve zaboravio), ponavljam sastave Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka, zapeo sam samo kod golmana Rijeke ali sam se i sjetio: Labrović. Ponavljam voljene pisce i njihova djela Hemingveja, Šolohova, Ljermontova, Andrića. Zapinjem da li je Sunce se ponovo rađa napisao Hemingvej i zaključujem da je.
Dolazi noć. Osjećam umor i mislim da ću dobro spavati. Divim se izumu katetera, ali nikako od prve da pogodim ime. Koristim asocijaciju kvadrat nad hipotenuzom to zna svako dijete jednak je zbroju kvadrata nad obje katete i na katete dodam „er“. Nemam više problema. Ali, meni u blizini glave radi monitor koji mjeri tlak i puls i stalno pijuče piju ,piju, piju. Kada se u noći okrenem jedan od tri priključka se otkopča sa tijela i monitor počinje da urla. Srećom dolazi unuk Ivan i ponovo priključuje te se čuje samo pijukanje. Zatim ponovo urlikanje. Računam da noć ima 36000 sekundi i da toliko brojim pa možda uspijem zaspati. Odustajem oko 500 i pokušavam razmišljati o unucima. Oko 4 sata neka mlada sestra-zmaj prolazi hodnikom i molim ju da me priključi ona se dere što kakav priključak želite gospodine znate da su 4 sata. Ujutro čujem kako kaže da nisam spavao cijelu noć.
DRUGI DAN
Čekam vizitu. Doktorica Šapina kaže da je očekivala brže i veće poboljšanje. Hladan tuš. Nakon vizite razmišljam i tražim pozitivne stvari u postojećoj teškoj situaciji. 80 godina bilo je zaista dosta lijepog i uspješnog u životu. Bilo je i bolesti, ali bezopasne. Toliko toga lijepog u poslu, znanosti, sportu, svjetskih i domaćih priznanja, objavljenih knjiga, drage i uspješne djece, unuka i praunuka. Imam njega doktora koje nije moguće bolje poželjeti, imam osoblje koje je uglavnom toliko pažljivo i posvećeno izvršavanju precizno svih poslova. Unuk Ivan koristi svaki trenutak kada je u dežurstvu za obilazak, unuke Matee prijateljica dr. Mihaela naiđe često da pita treba li što i kako se osjećam. Oduzeta mi samo ruka. a mogao sam biti potpuno oduzet. Kako reče Andrić, ja vidim da mi u dnu duše ispod sivog taloga riječi i izmiješanih pojmova leže vječne i neuništive baštine djedova naših koji svoja tijela sahraniše u stare grobnice, a jake vrline svoje u temelje naših duša. Sjetih se i Hemingveja čovjek nije rođen da bude pobijeđen, već je u svojoj tragičnoj upornosti jedini i vječiti pobjednik. Gledam svoju ruku i pokušam je pokrenuti. Još jednom pa još jednom, i tako cijeli dan. Počinje da se trzana moje naredbe. Negativan sam na koronu i sele me na jedinicu za moždane udare gdje se liječimo mi sa moždanim udarom.
TREĆI DAN
Dolazim u odvojenu sobu i s tri kreveta i legnem na krevet br. 3. Na krevetu br.2 leži gospođa u teškom stanju - potpuno nepokretna, uz nju često je obilazi sin koji je liječnik na internom. Ona stalno plače. Na krevetu br.1 leži neka sitna mirna gospođa koju jedva čujemo da diše. Meni se ne jede i dalje, jer ne mogu gutati ljubazno mi dr. Ažman (ima mamin ljubazni pristup - radili smo zajedno na SF). Ali mrzovoljna sestra ljutica1 (tko zna što ju svu u životu i na poslu muči), gura mi pune žlice i čim mogu zatvorim usta i prestanem jesti. Ne nedostaje mi hrana, ali sam jako žedan. Jezik mi se užario i gori na lijevoj strani. Pokušavam piti i sav se polijem. Nalazim slamku, ali opet se polijem . Nije mi jasno kao da mi je lijeva strana ostaje otvorena i kada zatvorim usta. Uzimam male sokove s malim slamkama i opet se polijem. A jezik mi gori. SjetIm se kako sam gledao Goginoga (sin) psa Djanga da pije. On jezikom jednostavno ubacuje vodu u usta, Punim čašu i brzo jezikom ližem po vodi i uvlačim jezik u usta. Pomaže. Svako me pita tko sam i gdje sam. To znam dobro i poželim da se odmah na pitanje našalim: ja sam Niko Majdandžić, redoviti profesor u trajnom zvanju, trenutno ne jedinici za moždane udare u teškom stanju. Počinjem vježbati sa rukom.
Pokušavam dati naredbu lijevoj ruci da bar razumije grubu lokaciju lijevo koljeno, desno koljeno, lijevo rame, desno rame, glava, vrat. Vučem ju desnom rukom. Tako rade roboti prve generacije; vodimo ih da obave operaciju zapamte a zatim ponavljaju željeni broj puta. Ponavljam to satima, uporno i bez prekida. Usput, u prekidu pokušavam stisnuti desnu ruku lijevom. Učim piti sa slamkom tako da popijem, a zatim puhnem da se slamka isprazni tako da manje prolijevam. Na večer nada mi raste lijeva ruka pronalazi po komandi grube ciljeve. Osjećam i kada stisne desnu. Ali opet nema spavanja. Jedna pacijentica stalnu jauče vode, vode. Sestra joj objašnjava da ne smije piti vode jer joj je pukao čir na želudcu. Ona ne prestaje vikati. Na nesreću javlja se i pacijent komu to smeta i nastaje još veća galama. Sestra ljutica pokušava pojasniti, ali pacijentica ne razumije i stalno viče vode, vode. Istovremeno jedna se starija pacijentica umazala svojim izmetom po licu i posteljini pa je sestrama zaista teško sve to držati pod kontrolom. Teška noć za obje sobe.
ČETVRTI DAN
Ustajem neispavan i čujem ponovno uzvike vode, vode. Pogledam krevet br. 2 je prazan i čijem sestru kako govori da je pacijentica preminula u 5 i 19. Što ti je život i što je čovjek – jedno veliko ništa između dva sna. Zato govorim sebi budi sretan nakon svakog buđenja - dobio sam još jedan dan. Zaista su sestre imale tešku noć. Ljubazni bolničar me podiže i namješta te mogu sam jesti. Prvi put pojedem polako sve. Voze me na kontrolni CT tri sestre na praksi. Hvale sestru dobricu 2 kako im lijepo objasni sve i ima strpljenja da im pomogne. Isti utisak imam i ja. Teško im je, ali hrabro guraju kolica. Čekamo, sestra sa CT-a proviruje i kaže sada ćemo. Odjednom dolazi neka sestra s papirima i sestra poziva na snimanje gospođu Pipić. Gledam pored mene uz stup stoji Mirsad Pipić. Zajedno smo studirali, on je bio dobar i priznati stručnjak u rafineriji a radio je i u rafinerijama u Siriji. Kažem bosanska veza i ne nerviram se. Njemu se ne javljam jer govorim jako loše. Vraćam se nakon snimanja. Dolazi logopedica i postavlja pitanja suviše jednostavna . Brojim od jedan do deset, a tada unazad - mogao bi unazad i od pedeset. Pokazuje slike nekih strojeva (kako ih ne bi prepoznao kada sam neke proizvodio dok sam radio u Đuri Đakoviću). Zatim životinje. Naravno sve poznate. Zatim se traži da jezikom dodirnem lijevu dio usana , to ide teško - jezik ne sluša. Naručujem od kuće malo ogledalo i kvačicu da prisilim jezik na kretnje ulijevo. (Naravno pouzdana kao i uvijek snaha Renata sve nabavlja i dostavlja ). Dolazi i fizioterapeutkinja. Učim nove vježbe - sve se temelje na istezanju mišića i ravnanju kostiju.
Na viziti pokazujem mogućnosti lijeve ruke koja sada može dosta jako da stegne i pogodi i manji cilj - oko, uho ,vrat, čašu itd. Vidim po pogledu dr. Šapine da napredujem. Vraćam se na odjel neurologije. U sobi su dva kreveta zauzeta i ležim na broj 3. Na krevetu jedan je neki malo teži bolesnik, plače psuje grub je prema sestrama ne sluša i otežava i sebi i njima. Naročito je ljut na obitelj . Žena , sin i kćerka, po njegovom mišljenju, ne brinu o njemu. Drugi je iz Šamca slično ima moždani kao i ja, ali su mu još pukle i žilice u mozgu. Slušam na telefon kako ga sin pita kako da grafički prikaže sedam devetina i pojašnjavam mu. S njim je ugodno razgovarati. Kakva radost skidaju mi kateter i dozvoljavaju da idem sam na WC. Vježbam i vidim i druga dvojica počinju vježbati iste vježbe. Počinjem se dobro osjećati i uživati u životu. Prošlo je dobrih 80 godina, a sve što se dobije više je bonus. Noću se dugo molim za još neko vrijeme da pomognem u odrastanju i dječjim igram Marijinoj djeci: Mihi ( 6), Luciji ( 5) i Ivanu (2). Kada ih čujem na telefon zaboravim na sve bolove i probleme. Poslali u mi crteže i stalno ih gledam. Dobio sam knjige Hemingveja i ne bojim se više kako će proći noć. Toliko lijepih stvari: u viziti se najavljuje mogućnost za izlazak. Telefonom se javljaju djeca, obitelj, prijatelji - jedan je preživio dva moždana i kaže sada je dobro. Ivan i r Mihaela često naiđu. Branka zvuči presretno što mi je bolje - kaže da me razumije kada govorim.
PETI DAN
Konačno sam opet dobro spavao. Dobio sam normabel. Ujutro vježbam, doručkujem sve što se donese. Čitam, pomalo pišem dnevnik i razmišljam o uzroku moga moždanog udara. Razmišljam o četiri mogućnosti :
- Nakon što sam dobio drugu injekciju Astra zeneca osjećao sam bol u lijevoj ruci. Povremeno kao da mi je putovao neki sitni vreli novčić rukom. Mogao sam ga dodirnuti - jako je grijalo to mjesto. Možda je to uzrokovalo pojavu ugrušaka.
- Za vrijeme dok sam imao kovid i bio pozitivan osjećao sam opet jake bolove u lijevoj ruci i u desnoj nozi.
- Možda je to nasljedno. Geni. Baka (tatina mama ) bila je pet godina oduzeta i nepokretna te ju je mama njegovala sve to vrijeme. U to doba na selu se nikog nije slalo u bolnicu ako bude oduzet. Čekalo se da umre. Moja mama je bila oduzeta u 89 godini. Moj striji brat slikar u Nizozemskoj je bio oduzet u desnoj strani i nije mogao govoriti ali se potpuno opravio i u 90 godini putuje svijetom sa svojim slikama, sudjeluje na izložbama i osvaja nagrade.
- Imao sam povišeni tlak 160/90 pa i više ali nisam osjećao nikakve smetnje te nisam na to obraćao naročitu pažnju -piromil ujutro itd.
EPILOG
Sunce se ponovo rađa, ptičice na granama ispred naših prozora veselo cvrkuću. Poželim zapjevati. Još subota, nedjelja i ponedjeljak, pa u utorak izlazim. Malo šetam po sobi i hodniku, pokušavam ohrabriti supatnike u sobi da će i oni brzo vani. Dolazi fizioterapeutkinja i želi da malo hodam po hodniku. Idem po cijeloj dužini hodnika -ona me pridržava jer kaže da mora. Ja se osjećam sposoban i željan za malo duže kretanje. U ponedjeljak nova radost dr. Šapina kaže da mogu izaći odmah ako ima tko doći po mene. Javljam kući Branka i Marija sretne i sve organiziraju.
Postavljam pitanja i dr. Ažmanu i Dr.Šapini štro smijem raditi:
· znam da jedno vrijeme ne smijem voziti auto
· smijem li ići na igralište sa unučićima ili i sam moram biti pod pažnjom
· smijem li raditi u vrtu
· može li mi sunce smetati
· smijem li sam duže hodati.
Ostajem u saznanju da je sve individualno i ovisi kako će mozak prihvatiti nove funkcije. A koliko bonus dana, mjeseci ili godina života za moje drage unučiće sam dobio to samo BOG zna.
Uz pomoć Marije izlazim pun istinske zahvalnosti svom osoblju na odjelu, a naročito doktorima. Lijepo je znati da postoje ljudi toliko strpljivi, puni razumijevanja i predani svom poslu.
