Prema uvriježenom narativu koji diktira hrvatski politički život, zbivanja pred sam rat bili su uvertira u neizbježno: samostalnu Republiku Hrvatsku. Osvrnemo li se samo na zapisnik sjednice Vrhovnog državnog vijeća, savjetodavnog tijela Predsjednika RH, od 8. lipnja 1991., održane, dakle, nakon referenduma, lako ćemo ustanoviti da su čak i tada druge opcije i dalje bile u igri.
Nalazimo se između dva datuma još uvijek kontroverzna za današnju Republiku Hrvatsku, 19. svibnja i 25. lipnja. Prvi se datum odnosi na dan kada je 1991. održan referendum “u svezi s pregovorima o razrješenju državne krize u SFRJ”, kako navodi odluka iz Narodnih novina, dok je 25. lipnja proglašena Odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, ubrzo stavljena pod moratorij. Unatoč tome što je Slovenija pola godine ranije održala referendum u kojem se birač trebao jednostavno opredijeliti je li za samostalnu i neovisnu Republiku Sloveniju ili nije, u Hrvatskoj se pred birače postavilo dva zamršena i sugestivna pitanja postavljena na dva listića različith boja.
Prvi listić tražio je od stanovnika RH da se izjasne jesu li za to da RH kao suverena i samostalna država može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama SFRJ. Drugi je, pak, birača pitao želi li da RH ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi. Kako ne bi bilo nedoumice, odgovorima na ova zamršeno postavljena i višestruka pitanja je prethodila propaganda koja je ovaj nejasan referendum predstavila kao “referendum za Hrvatsku”, a HDZ-ov “Glasnik” je dva dana prije referenduma objavljen s naslovnicom koja je instruirala kako glasati. Tako se na plavom listiću trebalo zaokruži “ZA”, dok je kod crvenog odgovor “PROTIV”, sve to bez zamaranja zamršenim formulacijama izvornog teksta izbornog listića i uz besmrtni slogan “ZNA SE”. Uz sami sadržaj o kojem se odlučuje naglašeno je i to da prvi prijedlog dolazi od Hrvatske i Slovenije, a drugi od Srbije i Crne Gore kako bi se znalo koji je “naš”. Rezultat je pokazao premoćnu pobjedu “plavog listića” uz veliku apstinenciju Srba u Hrvatskoj, čija je volja ovim referendumom zaobiđena.
Neodlučnost hrvatskog rukovodstva može se dobro očitati iz sjednice Vrhovnog državnog vijeća, savjetodavnog tijela Predsjednika RH, održane 8. lipnja 1991., dakle otprilike između ranije spomenutog referenduma i Odluke, na kojoj se razmatrala opcija transformacije Jugoslavije u savez država, pripreme za opciju potpune neovisnosti i druga manje relevantna pitanja.1 Premda se na ovoj sjednici jasno izražava potpuna samostalnost kao preferirana opcija, konfederalno rješenje je također bilo na stolu. Jedan od iznesenih razloga je svakako to da se ne ide “uz dlaku” međunarodnoj zajednici, čiji je stav bio da se Jugoslaviju treba očuvati ukoliko je to moguće mirnim putem. Drugi razlog je taj što je RH raspolagala isključivo policijom, umanjenom za stanice koje su joj otkazale lojalnost, te Zborom narodne garde (ZNG), također službeno pod MUP-om RH, nasuprot dobro opremljenoj i još uvijek ne u potpunosti otvoreno svrstanoj JNA. Razlog koji je Tuđman na sjednici iznio kao prednost konfederalne opcije je to što predstavlja dobar način da se na miran način podijeli Bosna i Hercegovina, odnosno da se “korigira” ono što su iz rukovodstva Srbije nazivali “administrativnim granicama”. Pritom Tuđman na ovoj sjednici ne posvećuje mnogo pažnje BiH, ističući tek da je to kolonijalni atavizam koji čini hrvatske granice nepraktičnima iz obrambene i prometne perspektive, a Muslimane smatra nemoćnima pred nastojanjima za dezintegracijom BiH.
Tek je rat sve promijenio
Na sjednici su istovremeno predstavljane opcije zadržavanja saveza država u republike kao one koje nose međunarodnopravni subjektivitet, članstvo u Ujedinjenim narodima te mogućnost otvaranja predstavništava republika u drugim državama i obratno. Opstanak nekih zajedničkih institucija bi se uvjetovao izmještanjem iz Beograda, s naglaskom na vojne i financijske poslove. Pritom se smatralo da ne može biti zajedničke narodne banke ukoliko ona ne bude u Zagrebu zbog nedavnog upada SR Srbije u primarnu emisiju zajedničke narodne banke.
Premda se rat koji se u Hrvatskoj odvijao devedesetih redovito predstavlja kao dio kontinuiteta općenarodne borbe za hrvatsku neovisnost (što je našlo mjesta i u Ustavu RH), a SFRJ često kao velikosrpsku tvorevinu u kojoj je JNA godinama unaprijed pripremala agresiju, odnos prema tada aktualnim saveznim tijelima i institucijama za vrijeme ovog sastanka predstavlja zanimljiv uvid u stvarne odnose tijela RH i SFRJ. Tako se Tuđman najoštrije osvrće na Antu Markovića, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, i Budimira Lončara, ministra vanjskih poslova SFRJ, izražavajući ogorčenje time što oni kao Hrvati rade na očuvanju Jugoslavije.
S druge strane Tuđman na sjednici ističe da JNA nije (barem još uvijek) “okupacioni element” te da se prema njoj treba odnositi taktično kako ih se ne bi antagoniziralo, naročito imajući na umu Hrvate u njenom sastavu. Pritom ističe da ne treba oštro nastupati prema JNA u cijelosti, nego izdvajati neke njene elemente kao negativne, a izvještavanje o zamjerkama iz JNA da “Vjesnik u srijedu” (vjerojatno Danas pošto VUS u tom trenutku nije postojao petnaestak godina) piše preoštro o Armiji uvažava te nalaže da se utječe na novinare tog lista. Zadržavanje zajedničke vojne sile je također nešto što na sjednici predstavlja relevantnu opciju, ali uz formiranje republičkih vojski. Premda se Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova kritizira zbog davanja legitimacije pobunjenim policajcima/milicajcima u Hrvatskoj, to se tijelo također uzima kao partnersko za suradnju pri pacifikaciji policajaca/milicajaca koji su otkazali lojalnost MUP-u RH.
Početkom ljeta 1991. i djelovanjem JNA u Sloveniji, nešto kasnijom Bitkom za vojarne te otvorenim napada JNA na Vukovar, sukob se rasplamsao te je uskoro uslijedilo i međunarodno priznanje neovisne RH. Nakon tih događaja sve opcije osim potpune neovisnosti postale su irelevantne. Protokom vremena sve više mjesta je dobila interpretacija u kojoj su Hrvati, osjetivši “dašak demokracije” pohrlili prema potpunoj državnoj neovisnosti, pritom se što otvorenije sukobivši s “mrskom Jugoslavijom” čije je vodstvo godinama, uz navodno sveprisutnu srpsku dominaciju, unisono planiralo ostvarenje velikosrpskog projekta. Brojni dokumenti, uključujući i zapisnik na koji se osvrćem, suprotstavljaju se ovakvoj interpretaciji i predstavljaju vrijeme brzih promjena koje su maksimalne opcije od jučer sutradan činile smiješnima, a planove rukovodstava prilagođavale okolnostima. Nacionalistički prikaz nedavne povijesti često ignorira zbilju i ne predstavlja objektivno prenošenje tadašnjeg vremena (ukoliko je to uopće moguće), već je takva interpretacija usmjerena afirmaciji projekta koji danas živimo te predstavlja njen osnivački mit. Ostaje nada da će se sve većim ogoljenjem suštinske praznine hrvatskog državnog okvira otvoriti prostor, kako za interpretacije neopterećene nacionalističkim mitovima, tako i za novo poimanje odnosa jugoslavenskih naroda i njihove zajedničke povijesti.
- Vidi više u: Lucić, Predrag, ur. Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva: “Zapisnik sa 7. sjednice Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, održane 8. lipnja 1991. godine”, Split; Sarajevo: Kultura&Rasvjeta; Civitas, 2005.
