U ovom specijalnom Democracy Now!, provest ćemo sat u društvu svjetski poznatog lingviste i političkog disidenta Noama Chomskog. U jednom javnom razgovoru kojeg smo imali u travnju, razgovarali smo o klimatskoj promjeni, nuklearnom oružju, Sjevernoj Koreji, Iranu, ratu u Siriji i prijetnji Trumpove administracije da kazneno progoni Juliana Assangea, osnivača Wikileaksa. Također smo razgovarali o novoj knjizi Noama Chomskog, Rekvijem za Američki san: 10 načela o koncentraciji bogatstva i moći. Stotine ljudi su se zbili u Prvoj župnoj crkvi u Cambridge-u, Massachusettsu, za naš javni razgovor.
AMY GOODMAN: Htjela sam vas pitati o izjavi koju ste iznijeli o Republikanskoj partiji kao o najopasnijoj organizaciji u svjetskoj povijesti. Možete li to objasniti?
NOAM CHOMSKY: Istovremeno sam dodao da je to krajnje nečuvena izjava. No, upitna je njena istinitost. Hoću reći, je li u ljudskoj povijesti ikada postojala organizacija koja se posvetila, s tako zdušnom opredijeljenošću cilju da se uništi organizirani ljudski život na Zemlji? Barem koliko je meni poznato, nije nikada postojala. Da li je organizacija—oklijevam je nazvati partijom—tome posvećena? Neodoljivo. U to nema čak ni najmanje sumnje.
Pogledajmo ovu zadnju predizbornu kampanju—puno publiciteta, vrlo malo osvrta na najznačajniju činjenicu. Svaki pojedini kandidat je ili zanijekao da se događa ono što se događa—naime, da svijet ozbiljno ide u smjeru ekološke katastrofe—ili je kao par takozvanih umjerenjaka—poput Jeba Busha, koji je rekao: “Možda se događa. Mi zbilja to ne znamo. Ali to nema veze, jer nam sasvim dobro ide i sa hidrauličkim frakturiranjem, pa opet dobivamo još fosilnih goriva.” A tu spada i onaj John Kasich, koji je slovio kao jedini dorastao među njima i koji je rekao: “Jest, istina je. Globalno zagrijavanje se događa. Ali to nije važno.” On je inače guverner države Ohio. “U Ohio-u ćemo nastaviti koristiti ugljen kao energent, i nikome se nećemo zbog toga ispričavati.” Prema tome, to je stopostotna predanost trkaća prema katastrofi.
Pogledajmo zatim što se od tada dogodilo. Osmog studenog su bili izbori. Održavala se, kao što većina među vama zna, uvjeren sam, jedna vrlo važna konferencija u Maroku, u gradu Marrākešu. Skoro otprilike 200 zemalja su sudjelovale konferenciji pod sponzorstvom Ujedinjenih naroda,s ciljem da se unesu određene specifične obaveza u verbalne sporazume zaključene u Parizu u prosincu 2015., na prethodnoj međunarodnoj konferenciji o globalnom zatopljenju. Pariška konferencija je namjeravala ostvariti jedan provjerljiv ugovor, ali bez uspjeha jer je to spriječila najopasnija organizacija u ljudskoj povijesti. Republikanski kongres odbio je prihvatiti bilo kakve obaveze, pa je stoga svijet ostao samo na usmenim obećanjima, ali bez ikakvih obaveza. Dakle, prošlog osmog studenog, opet se pokušalo to realizirati. Zapravo, osmog studenog izašao je izvještaj Svjetske meteorološke organizacije, sa vrlo zastrašujućom analizom o stanju ekologije i vjerojatnim posljedicama, u kojoj se također ukazuje na opasno približavanje točki prekretnici, prema kojoj—a što je i cilj pregovaranja u Parizu bio, da se moramo držati ispod te točke—a sada smo toj točki vrlo blizu, kao i drugim opasnostima i zlokobnim predviđanjima. U tom trenutku, konferencija je uglavnom zaustavljena, jer su počele stizati vijesti o rezultatima izbora.
I ispalo je da najmoćnija zemlja u ljudskoj povijesti, najbogatija, najjača, najutjecajnija; lider slobodnog svijeta, upravo odlučuje da ne želi davati podršku takvim nastojanjima, već ih namjerava još i aktivno potkopavati. Pa tako na jednoj strani imamo cijeli svijet, doslovce, koji makar pokušava učiniti ovo ili ono, možda nedovoljno, premda se u nekim mjestima otišlo dosta daleko, kao u Danskoj i nekim drugim mjestima, a na drugoj strani, u savršenoj izolaciji, stoji zemlja koju predvodi najopasnija organizacija u ljudskoj povijesti, koja poručuje: “Mi nismo dio toga. Dapače, pokušat ćemo to potkopati.” Maksimalnom upotrebom fosilnih goriva—koja nas može ponijeti preko točke-prekretnice. Mi nećemo osiguravati sredstva za financiranje – kao što je učinjeno u Parizu – zemalja u razvoju koje pokušavaju nešto učiniti oko klimatskih problema. Mi ćemo ukinuti propise koje unazađuju utjecaj, devastirajući utjecaj, proizvodnje ugljičnog dioksida i drugih opasnih plinova – poput metana, i drugih.
Okej. Pa je tako u većoj mjeri došlo do zastoja u radu konferencije. Tema—ono o čemu se govori, se nastavila, ali je pitanje sada bilo: Možemo li sada iz ove ruševine nešto spasiti? I prilično nevjerojatno, zemlje svijeta su potražile spas u jednoj drugoj zemlji: u Kini. Evo nam odjednom svijet koji traga za spasom i vidi ga, od svih mogućih mjesta, baš u Kinii, dok su Sjedinjene Države onaj rušilački stroj koji prijeti destrukcijom, i u kojoj se sve tri grane vladavine nalaze u rukama najopasnije organizacije u ljudskoj povijesti.
I nije potrebno da sada nabrajam što se sve od onda dogodilo, ali—općenito, imenovanja za ministarstva vlade (kabineta) dodijeljena su ljudima čija je predanost i uvjerenje kako je potrebno, u domeni dodijeljenog im resora, sve što može biti korisno za ljudska bića, uništiti, a ne da se samo bave povećanjem profita i moći. Oni to čine vrlo sistematski, jedan za drugim. EPA-u, Agenciji za zaštitu životne sredine, vrlo su oštro smanjili sredstva. Zapravo, glavni resor koji se bavi problemima životne sredine je ministarstvo za energiju, koje je također doživjelo značajna smanjenja, naročito u programima vezanim za zaštitu životne sredine. De facto, postoji čak i zabrana slanja i objavljivanja informacija i materijala o tome.
I to ne samo na nacionalnoj razini. Republikanska partija, ili kako god želite je nazvati, to čini na svim razinama. Tako je u saveznoj državi Sjevernoj Karolini, prije par godina, gdje je zakonodavstvu uglavnom zahvaljujući izbornom inženjeringu palo u ruke republikanaca napravljena jedna studija. Oni su zatražili studiju o utjecaju porasta razine mora—o tome koliki bi porast razine mora mogao biti na obali Sjeverne Karoline. I došlo je do jedne ozbiljne znanstvene studije, koja je predviđala da bi—zaboravio sam točno koliko godina—ali ne mnogo godina, porast razine mora mogao ugrubo biti oko jedan metar a to bi moglo devastirati istočni dio Sjeverne Karoline. I zakonodavstvo je zbilja reagiralo, i to donošenjem zakona da se zabrane bilo kakve akcije ili čak rasprave koje bi mogle biti u vezi sa klimatskim promjenama. Zapravo, najbolji komentar na to—žao mi je da ga ne mogu doslovno citirati—dao je Stephen Colbert, koji je rekao: “Ako ste suočeni sa nekim ozbiljnim problemom, način da izađete nakraj s tim je da donesete zakon da ga nema. Nema problema, i problem je riješen.“ Kao što znate, ovo se događa u cijeloj zemlji.
I riječ nije samo o klimatskoj promjeni. Iako je već to dovoljno loše. Ali tu je također i jedan golemi spektar ispod kojeg mi nekako pokušavamo da preživimo, a to je nuklearni rat. U cijelosti to je jedna sasvim druga priča. Tu su obje administracije, Obamina i sve više Trumpova, išle na radikalizaciju te opasnosti. Ova opasnost—prijetnja o novom razvoju, u najboljem slučaju je učinkovito i obuhvatno upozorenje na nju, naprosto je jednostavni monitoring stanja u svijetu, kakav je uspostavljen na samom početku nuklearne ere putem Biltena atomskih znanstvenika. Uvjeren sam da je svima to već poznato, ali napominjem da se za Bilten atomskih znanstvenika redovito sastaje grupa znanstvenika, političkih analitičara i drugih vrlo ozbiljnih ljudi, u nastojanju da donesu jednu procjenu o situaciji u svijetu. Pitanje je: Koliko smo blizu prestanku naše vrste? I oni imaju jedan sat, zove se Sat sudnjeg dana. Kad bude otkucao ponoć, gotovi smo. To je kraj ljudske vrste i još mnogo drugih. A pitanje svake godine glasi: Koliko je minuta kazaljka udaljena od ponoći?
Dakle, u samom početku 1947., u začetku nuklearne ere, kazaljka je postavljena na sedam minuta do ponoći. I od onda pomicana je gore i dolje. Najviše se približila ponoći u 1953. godini kad su obje zemlje, SAD i Rusija, izvršile eksplozije hidrogenske bombe koja je krajnje ozbiljna opasnost za preživljavanje. Razvoj interkontinentalnih balističkih raketa bio je u tijeku. Tada je, zapravo, došlo do prve ozbiljne prijetnje za sigurnost SAD-a. Iza toga stoji i jedna zanimljiva priča, ali ću to zasad staviti ustranu, osim ako budemo imali vremena da je ispričam. Dakle tada je sat pomaknut na dvije minute do ponoći. I od onda se kazaljka pomiče gore i dolje.
Prije dvije godine—2014.,čini mi se—analitičari su po prvi put uzeli u obzir nešto što je do tada bilo zapostavljeno: činjenicu da je nuklearna era koincidirala sa početkom nove geološke epohe, takozvane Antropocene. Dolazilo je do određenih rasprava oko te epohe u kojoj je ljudska aktivnost drastično utjecala na ekologiju općenito. Debata je bila oko njenog nastanka. Ali je od nedavno Svjetska geološka organizacija ustanovila da je epoha nastala otprilike u isto vrijeme kad i nuklearna era. Prema tome nalazimo se u ove dvije ere u kojima je mogućnost ljudskog preživljavanja u velikoj mjeri na kocki, i zajedno sa nama, sve ostalo također, naravno sve živo—većina živih bića, koja se već nalaze u vrlo velikoj opasnosti. Dakle, prije par godina—mislim da je to bilo 2014.—Bilten je počeo to uzimati u obzir pa je pomaknuo minutnu kazaljku na tri minute do ponoći, gdje je ostala tijekom prošle godine.
Oko tjedan dana nakon početka Trumpova mandata, kazaljka sata je opet pomaknuta na dvije i pol minute do ponoći. To je najbliže što je ikada bila od 1953. godine. A to znači da je istrebljenje vrste itekako jedno vrlo—vrlo otvoreno pitanje. Ne želim reći da je to isključivo utjecaj republikanske partije—očito, to bi bilo lažno—ali ona je svakako predvodnik u otvorenom zagovaranju i djelovanju na destrukciji ljudske vrste. Slažem se da je to nečuvena izjava. Stoga jednostavno predlažem da pogledate fakta i vidite da li su opravdane ili bi jednostavno mene trebalo gorko osuditi. To ovisi o vama. Prema mom stajalištu, fakta su prilično jasna.
U ovom trenutku, kad se predsjednik Trump približava svom stotom danu u Bijeloj kući, Sjeverna Koreja i Iran su se našle u središnjem fokusu. Brine li vas da sada kada je predsjednik na najnižoj točki popularnosti, mislim da u povijesti bilo kog predsjednika u takvom trenutku, da će se usredotočiti na vanjsku politiku, pa je tako u zadnjih nekoliko dana i učinio, ispuštanjem MOAB-a „majku-svih-bombi“ u Afganistanu, te bombardirajući sirijsku vladu, ali ipak ostaje poseban fokus na Sjevernu Koreju i Iran. General McMaster, savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavljuje da tenzije sa Sjevernom Korejom dostižu vrhunac. Smatrate li da postoji mogućnost da će SAD napasti Sjevernu Koreju?
Mislim, ova administracija je krajnje nepredvidljiva. Trump vjerojatno nema pojma što će učiniti u narednih 5 minuta od sada, tako da ne možete—doslovno—zbilja ne možete ništa predviđati sa sigurnošću. Ali jako sumnjam. Razlog je vrlo jednostavan: Napad na Sjevernu Koreju bi oslobodio—pa bio taj napad bilo kakav, čak i nuklearan, on bi oslobodio masovnu upotrebu topničkog bombardiranja Seula, najvećeg grada Južne Koreje, sasvim blizu granice, pa bi grad bio zbrisan zajedno sa velikim brojem američkih trupa. To ne znači—iako nisam neki tehnički stručnjak, ali koliko mogu zaključiti—na osnovu pročitanog i viđenog, da se od toga ne može obraniti. Nadalje, Sjeverna Koreja bi mogla izvršiti odmazdu protiv američkih baza u regiji, gdje se nalazi veliki broj američkih vojnika i slično, a isto tako i u Japanu. Bili bi devastirani. Sjevernoj Koreji bi također bio kraj. Uništen bi bio veliki dio regije. Ali bude li napadnuta, za pretpostaviti je, da bi reagirali, vrlo vjerojatno. Zapravo, reagiranja bi mogla biti automatska. McMaster, barem, i Mattis će to razumjeti. Koliki će biti njihov utjecaj, to ne znamo. Stoga mislim da napad nije vjerojatan.
Međutim pravo je pitanje: Postoji li način rješavanja ovog problema? Imamo puno prijedloga: sankcije, neki veliki novi sustav raketne obrane, što je velika opasnost za Kinu, povećat će tamošnje tenzije; vojne prijetnje različitog tipa; recimo slanjem nosača zrakoplova, Vinson, do Sjeverne Koreje, osim slučajno—jer je otplovio u suprotni smjer, pa ćemo to zaboraviti. Ali ovo su—to su prijedlozi, ona vrsta prijedloga, kako nešto riješiti.
Ustvari, postoji jedan prijedlog koji se ignorira. Hoću reći, on se tu i tamo sada spominje. Prijedlog je prilično jednostavan. Sjetite se, cilj je bio privoljeti Sjevernu Koreju na zamrzavanje svojih sustava naoružavanja, oružja i raketnih sustava. Jedan od prijedloga je da se prihvati njihova ponuda da to učine. Zvuči jednostavno. Oni su iznijeli prijedlog. Kina i Sjeverna Koreja su predložile da će zamrznuti sjevernokorejske sustave raketnog i nuklearnog naoružavanja. SAD ga je odmah odbacio. I za to se ne može okriviti Trumpa. Obama je tu istu stvar učinio i prije par godina. Iznijeta je ista takva ponuda. Mislim da je to bilo 2015. Administracija Obame ju je odmah odbila.
Razlog je bio jer se tražila jedna quid pro quo suglasnost. Da za uzvrat SAD treba da prestanu sa prijetećim vojnim manevrima na granicama Sjeverne Koreje. Danas pod Trumpom su u te manevre uključeni i letovi nuklearno-osposobljenih aviona B-52 u neposrednoj blizini granice. Možda Amerikanci nemaju baš najbolje pamćenje, ali Sjeverno-Korejci imaju pamćenje od ne tako davnog vremena, kad je Sjeverna Koreja bila apsolutno sravnjena , doslovce, američkim bombardiranjem. Nije ostalo—doslovno baš ništa od ciljeva. I ovom prilikom urgiram na ljude koji nisu da pročitaju službene američke vojne historije, poput Air Quarterly Review, vojne povijesti koje to opisuju. Opisi toga su vrlo živahni i precizni. U njima se kaže: “Naprosto više nije ostalo ciljeva. Pa što smo još mogli učiniti?” I tako smo se odlučili napasti brane, njihove ogromne brane. To spada u glavne ratne zločine. Zbog toga su u Nirmbergu optuženi osuđeni na smrt vješanjem. Ali stavimo to sada ustranu. Slijedi presretan, veseli opis bombardiranja brana i ogroman protok vode, koji briše doline i uništava usjeve riže, od kojih Azijci ovise za preživljavanje—popraćeno s mnoštvom rasističkih primjedbi, ali sve to uz oduševljenje i veselje. To stvarno morate čitati da biste to mogli procijeniti. Sjeverni Korejci se ne moraju gnjaviti čitajući to. Oni su to doživjeli. Stoga, kad nuklearno-osposobljene letjelice B-52 lete duž njihove granice, zajedno s drugim prijetećim vojnim manevrima, to ih nekako uznemirava. Čudni ljudi. I dalje nastavljaju razvijati nešto što vide kao potencijalno strašilo koje će možda zaštititi režim—i zemlju, zapravo—od uništenja. Ovo nema baš nikakve veze s onim što se misli o njihovoj vladi. Pa neka je ona možda i najgora vlada u ljudskoj povijesti. U redu. Ali ovo su i dalje nepobitna fakta.
Slična pitanja mogu se pokrenuti i oko Irana. Pa tako je, znate već, prema sveznalicama, poput Mattisa i njemu sličnih, koji kažu da je Iran najveća prijetnja miru, ili onu poznatu, da je najveći sponzor terorizma i tome slično. Na koji je to način sponzor terorizma? Pa dobro, mogao bi to malo ilustrirati. Primjerice, za Jemen, tvrdi se kako Iran tamo pruža određenu pomoć pobunjenim plemenima, hutskom plemenu, u Jemenu. U redu, možda to i rade. Što rade Sjedinjene Države u Jemenu? Oni opskrbljuju svog saveznika Saudijsku Arabiju sa ogromnom poplavom oružja da unište tu zemlju, stvorivši u njoj humanitarnu krizu, s golemim brojem ubijenih i masovnu glad. Sada prijete bombardiranjem luke, koja je jedini izvor za dostavu pomoći da bi ljudi preživjeli. Ali Iran je glavni izvor terorizma..
[pauza]
Slušali ste pjevanje sjajne Patti Smith, na proslavi 20-godišnjice internetskog radio programa Democracy Now!‘ održane u crkvi Riverside Church u New Yorku. Ovo je Democracy Now!, democracynow.org, Izvješće o ratu I miru. Ja sam Amy Goodman, i sada se vraćamo mom javnom razgovoru sa Noamom Chomskyem, uvaženim lingvistom i disidentom, profesorom na Massachusettskom institutu za tehnologiju. Ovo je snimljeno ovog travnja u Prvoj župnoj crkvi u Cambridgeu, Massachusettsu. Više stotina ljudi se zbilo u prostoru crkve.
Zadnji put sam vas intervjuirala 4. travnja, prije samo nekoliko tjedana, na Democracy Now!. Bilo je to u povodu 50-godišnjice govora dr.- Kinga “Poslije Vijetnama”, i zašto se on protivio ratu u Vijetnamu; govoru u kojem je SAD nazvao “najvećim poticateljem nasilja na svijetu.” I htjela sam da skrenemo sa razgovora o Sjevernoj Koreji i Iranu i pređemo na Siriju. Tog je dana u Siriji došlo do napada otrovnim plinom, tako da nismo mogli ništa podrobnije reći o tome. Zanimaju me vaša razmišljanja o tom događaju, iza kojeg je uslijedilo američko bombardiranje o kojem će predsjednik Trump kasnije pričati, kako se upravo tada sladio čokoladnom tortom u društvu sa predsjednikom Kine—vrlo, vrlo dobrom tortom od čokolade—kad su lansirane Tomahawk rakete na Irak, rekao je. I tada ga je ispravila osoba koji ga je intervjuirala—zar ne?—koja mu reče da se zapravo radilo o Siriji.
Banda “čalmoglavaca”; sve je to maltene isto. Ali, ponešto od toga znamo zasigurno. Izvršen je ozbiljan kemijski napad. Nitko u to ne sumnja. Plauzibilno je da iza toga stoji sirijska vlada, ali to ipak postavlja i neka pitanja. Nije baš jasno zašto bi Assadov režim izveo kemijski napad u trenutku kad je prilično očevidno da nesumnjivo postaje dobitnikom u ovom ratu i da je najgora opasnost s kojom se suočava pojava neke protusile koja bi potkopala njegov napredak. Dakle to zbilja postavlja neka pitanja. Osim toga—iako ste možda u stanju smisliti neki razlog zašto će Assadov režim, koji je ubojito brutalan režim, možda to učinio, nameće još jedno pitanje, odnosno, zašto bi Rusi to dozvolili. A sada, nemojte zaboraviti da je ovo zajednička zrakoplovna baza, rusko-sirijska baza. Rusija ima dosta utjecaja u Siriji. Za nju bi to predstavljalo totalnu katastrofu. Ona je sputana i globalnim brigama a ne samo lokalnim brigama u Siriji. Dakle prisutni su određeni faktori za zabrinutost.
A tu se javljaju još veće brige. Bijela kuća objavljuje jedno predostrožno—zna se, opravdanje, u vidu obavještajnog izvješća kojom nastoji objasniti zbog čega su apsolutno sigurni da je riječ o napadu od strane sirijske vlade. Ovo je pomno analizirao jedan vrlo ozbiljan i kredibilan analitičar, Theodore Postol, profesor na MIT-u, sa dugim iskustvom vrlo uspješnih i vjerodostojnih analiza. On je vrlo cijenjeni strategijski i obavještajni analitičar. I dao je prilično poražavajuću kritiku o izvješću Bijele kuće. To možete pronaći i pogledati online. Dakako da su se naglo pojavile brojne upitnosti.
Jedna takva—o sposobnosti Sirije za jedan takav monstruozan čin, što se kad je u pitanju Sirije previše ni ne odbacuje. Ali jedno pitanje koje se javlja: Prije nego što se išta poduzme, može li se znati što se zapravo dogodilo? OK? Neka se sprovede istraga, neka se pogleda i vidi što se to zbilja dogodilo. Imamo sijaset slučajeva u kojima su nastale stvari—u kojima se činilo da su se stvari dogodile, ali zapravo nisu. I nemojte zaboraviti da je izvješćivanje iz Sirije ekstremno teško. Ako izvjestitelji odlaze u područja pod kontrolom pobunjenika i ne postupe kako im je rečeno, znate već, ode vam glava. Patrick Cockburn i drugi su o tome pisali. Jednostavno ne možete ozbiljno izvještavati iz tih područja. Zatim postoje očite upitnosti ako izvješćujete sa stajališta vlade. Stoga su izvjestitelji—a među njima su vrlo dobri reporteri koji obavljaju jedan ozbiljan i nesumnjivo hrabar posao, ali mnogo toga ne mogu učiniti. Prema tome mnogo toga nam jednostavno ostaje nepoznato. Eto, takve su okolnosti u kojima je 59 raketa Tomahawk lansirano. To je prilično lako. Lako je sjediti u Washingtonu i pritisnuti dugme i reći: “Idi nekog ubiti.” To se, znate, smatra hrabrošću, mačizmom, pokazivanje koliko smo jaki.
I što su one zapravo postigle? Dakle, očevidno, rakete Tomahawk su ciljane na dio uzletišta koji se, izgleda, ne koristi. I, fakat, idućeg dana, avioni su i dalje poletjeli sa tog aerodroma. I zapravo, selo koje je napadnuto kemijskim oružjem još je teže napadnuto izravnim bombardiranjem od strane Assadove vlade nakon ispaljenih 59 Tomahawk raketa. Prema tome, kakva god da je bila intencija, čini mi se da ona nema nikakve veze sa Sirijom. Pretpostavljam da je ono što su namjeravali postići dosta blizu onome što ste opisali, a to je da se doprinese Trumpovom imidžu—mislim da je to rekIa Nikki Haley u UN-u-, “Imamo novog šerifa u gradu.” I tako, dobili smo novog Wyatta Earpa, znate ono gdje on izvlači svoj pištolj da se otarasi svih loših momaka. Dosta s mekoputnim prenemaganjima. Stoga je to vjerojatno bio pokušaj da se pruži podrška takvom Trumpovom imidžu.
Prilično slično i sa onom bombom u Afganistanu. Nitko ne zna čemu je ona služila i što se s njome htjelo. Vjerojatno je uništila veliki dio Afganistana. Ubrzo nakon toga dolazi do jednog masovnog—nevjerojatno brutalnog i uspješnog talibanskog napada, u kojem je ubijeno par stotina novaka, među kojima je veći dio bio nenaoružan. Mladi regruti nisu znali što da rade. Ispalo je tako loše da je ministar obrane dao ostavku. Čini se da to nema bilo koji utjecaj—napad je navodno bio uperen protiv ISIS-a. Možda i nije. Čini se da to na njih nema utjecaja.
Stoga sve se to čini kao—kao da ne postoji bilo kakva strateška analiza iza bilo koje od ovih akcija, koliko god itko može zaključiti. One nekako ostavljaju dojam na razini onih twittera koje stalno izlaze: nešto što mi se događa, pa zašto da on to ne učini? Jeftino je. Možda nastrada veliko mnoštvo ljudi, ali to će ostavljati dobar dojam o meni, kužite, dojam kao da branim svoju zemlju i tako to. Teško je to vidjeti kao bilo što drugo osim toga. Vrlo je teško zamisliti da te stvari pomažu narod Sirije i Iraka.
Što mislite da treba činiti da se riješi kriza, humanitarna katastrofa, u Siriji?
NOAM CHOMSKY: U Siriji je užasna katastrofa. I kao što znate, nažalost, nema puno toga što se može učiniti u vezi s tim. Ipak ima ponešto što se može učiniti. Hoću reći, ona ideja da se može poslati mornarička pješadija i bombardirati i slično, ima jedan mali problem. Ako to učinite, tada ste pokrenuli nuklearni rat, i ne samo što će Sirija biti uništena, nego zajedno s njom i sav ostali svijet. Prema tome to je ta mala teškoća s tim scenarijem, bez obzira što tko mislio o njenoj opravdanosti.
Prema tome, što se može poduzeti? Dakle, jedna od stvari koja se može poduzeti, a koja je zbilja laka, vrlo laka, je da se povede briga o ljudima koji bježe iz ove katastrofe. Hoću reći, posrijedi je ogromni broj ljudi koji bježe. I što mi činimo? Strahujemo da ne dođu k nama, pa me to podsjeća na ljude koji su bježali—znate već, kao moji rođaci koji su pokušavali pobjeći iz Istočne Europe, prije nego što tamo dođu nacisti. Znate ono: “Mi njih ne želimo. Ne kod nas..” Pa tako Sirijci ne dolaze—možda tek neznatni broj, ali vrlo mali broj dolazi nama. Ni Europa nije mnogo bolja—zapravo, i ona je prilično ustrašena. Prema tome ono jedino što možete učiniti jednostavno se svodi na to da se pobrinete za ljude koji bježe od katastrofe.
Još jedna od stvari koje se mogu poduzeti je pružanje humanitarne pomoći onima u regiji. Ipak, upamtite da ima zemalja koje prihvaćaju izbjeglice, recimo kao Libanon. Ona nije zemlja bogata kao što smo mi. Siromašna je to zemlja. Oko 40 posto populacije su izbjeglice, od kojih su mnogi pobjegli još iz vremena izraelskih ratova, još od onih iz daleke ’48-e, pa veliki—ogromni broj Sirijaca. Zatim Jordan, još jedna siromašna zemlja, koja je prihvatila ogroman broj izbjeglica. Turska ima par milijuna. Iran prihvaća izbjeglice. Pa tako imamo pojavu—da siromašne zemlje izlaze ususret izbjeglicama, ali ne i one bogate. Bogate zemlje kažu, to se nas ne tiče, svakako to nije naš biznis. Još je ozbiljniji problem, za nas—i moralni problem, vezan za izbjeglice iz Srednje Amerike, ali ostanimo kod Sirije. Dakle ono nešto što se još može poduzeti je pružanje pomoći onima koji su uspjeli pobjeći od katastrofe, ili koji ostaju u dijelovima Sirije u kojima je još moguće preživjeti, ali u kojima se živi u zastrašujućim uvjetima. Sve to je jeftino i lako, tek sitni djelić povećanja vojnog proračuna čija je jedina svrha daljnja destrukcija.
Noame, prije nego započnemo govoriti o vašoj najnovijoj knjizi, htjela sam vas pitati o najnovijim zbivanjima u SAD-u. Direktor Centralne obavještajne agencije (CIA) dao je svoje prvo veliko obraćanje javnosti, i fokus je bio na Wikileaks-u. I po svemu se sada čini da SAD priprema izdati uhidbeni nalog za Juliana Assangea, koji ne smije mrdnuti iz ambasade Ekvadora u Londonu sada već skoro petu godinu. Pompeo naziva WikiLeaks jednim “neprijateljskim ne-državnim obavještajnim servisom,” a samog Juliana Assangea “demonom,” i dodaje da ga ne štiti prvi amandman. Koja su vaša razmišljanja?
Pa, mislim da Wikileaks govore same za sebe. WikiLeaks su objavile puno informacija koje se vladama ne sviđaju. To su pretežno informacije o kojima bi građani trebali biti obavješteni. To su informacije o tome što njihove vlade rade. I savršeno je prirodno da sustavi moći ne žele biti eksponirani, pa stoga čine sve što mogu da spriječe eksponiranja. Po meni to je sramotan čin. Ustvari, smatram da je sramotno već i to držanje Juliana Assangea zarobljenog u ambasadi Ekvadora. Tamo sam ga jednom posjetio, ali možete i sami pomisliti. To je na mnoge načine gore nego biti zatvorenikom. Kad ste u zatvoru barem se viđate s drugim zatvorenicima, i možete izlaziti i tu i tamo vidjeti sunce. On se nalazi u malom apartmanu, iz kojeg ne smije izlaziti. Može doduše izaći na balkončić, i to je otprilike sve—u osnovi, par soba unutar malog apartmana. To inače nije ni velika ambasada. Ambasada je veličine nekog većeg stana u Londonu, opkoljena policijom i slično. Nema nikakve vjerodostojne osnove za sve ovo. A još i nastavljanje da se to podigne na nivo kaznenih progona, mislim, još jednom, da je to jedan od onih nastojanja da kod kuće izgledamo nesalomljivi, ona vrsta nastojanja koju provode vlade koje su posvećene tome da pokušavaju sebe zaštiti od toga da se eksponiraju činjenice o kojima bi građani trebali biti obavješteni, ali sustavi moći ne žele da takve činjenice dospiju u javnost. Mislim da je to ono što je ovdje krucijalno.
Sugestije su da to ima veze sa pomaganjem i poticanjem, recimo, Chelsea Manning a također i Edwarda Snowdena, ili da je to radio skupa sa Edwardom Snowdenom, što on otvoreno priznaje, dok je ovaj zarobljen u ekvadorskom veleposlanstvu.
Ukoliko je ta optužba istinita, trebao bi zbog toga biti počašćen. Chelsea Manning i Edward Snowden izvršili su herojska i hrabra djela. Ispunili su odgovornost nekog koji ozbiljno shvaća svoje državljanstvo—odnosno, koji vjeruje da ljudi jedne zemlje trebaju znati nešto o tome što njihova vlada radi. Zar ne? Na primjer, ako njihova vlada vrši ubojite, brutalne napade u Iraku, ljudi to treba da znaju. To nas vraća nazad na govor Martina Luthera Kinga iz 1967. Ako vaša vlada, i njene korporacije, uzgred rečeno, prisluškuju naše telefonske razgovore i prate ono što radimo, recimo presretanjem i snimanjem naših razgovora, treba da budemo s tim upoznati. Vlade nemaju pravo to činiti. A ako smatraju da je to u redu, lijepo, neka onda tako i odluče, a ne da se to radi u tajnosti. Po meni, mislim da bi tako nešto ljudima bilo neprihvatljivo. Zato to rade kriomice. Inače zašto bi to trebalo ostati tajnom? A ovi ljudi su to razotkrili izlažući sebe velikom osobnom riziku. Stoga su učinili herojska i hrabra djela. Ako su ih WikiLeaks pomagali, zaželimo im još više snage. To je ono što upravo treba da rade.
Zar nije predsjednik Trump odobravao Wikileaks? Govorio je, “Ja volim WikiLeaks,” za vrijeme kampanje.
Dabome, sve dok su objavljivali stvari koje su se njemu sviđale. Bilo koji sustav moći će tako postupiti. “Vi puštate informacije koje se meni sviđaju. To je sjajno. Ali ne želim biti izložen.”
Govoreći o entitetima koji se predsjedniku ne sviđaju, on tisak naziva neprijateljem američkog naroda. Možete li procijeniti, kao što su mediji procijenili prvih sto dana predsjednika Trumpa, i ponašanje medija?
Mislim da su se mediji svesrdno polomili u pokušaju da mu pruže određenu zaštitu i slobodu. Hoću reći, postoje neke stvari tako smiješne i pretjerane da novinar jednostavno ne može odoljeti da nešto o tome ne kaže, primjerice dolazi do niza uzastopnih redikuloznih tvrdnji koji potječu iz twitterskih tvitova—poput one o 3 milijuna ilegalnih i nedokumentiranih izbjeglica koji su glasali za Clinton, ili da je Obama postavio prislušne uređaje u Trumpov toranj, i tako jedna redikuloza za drugom. Po mom predosjećaju—a to je isključivo moje nagađanje—ovakva medijska strategija je možda Bannon-Trump-Spicer strategija s kojom oni nastoje usmjeriti pozornost javnosti na ovu ili onu vrstu ludosti, kako se ne bi vidjelo ono što se stvarno događa. A ono što se stvarno događa je da Paul Ryan i njegovi suradnici zakulisno ali sustavno i oprezno razgrađuju svaki element vladavine koji bi iole bila od neke vrijednosti za narod ili koja ne povećava korporacijsku moć i profit. Mislim da je posvećenost vodstva republikanaca liderstvu Ryanova stila i njihova odanost ropskoj servilnosti korporacijskoj moći i bogatstvu, naprosto fenomenalna. Primjerice, čitao sam jutrošnje poslovne novinske stranice. Njihov najnoviji korak je pokušaj sprečavanje žalbi protiv banaka koje izvršavaju neprikladne aktivnosti. Danas je još moguće, zahvaljujući zakonu o zaštiti potrošača, da ljudi kritiziraju ako misle da je banka izvršila neku neprikladnu radnju. Ali o tome se mora šutjeti, jer moramo štititi korporacije od eksponiranja bilo kojim kaznenim radnjama koje bi one eventualno učinile. Već smo se spustili na taj nivo, zapravo, gdje god pogledamo. Na primjer, prijedlog o zdravstvenoj zaštiti bio je tako šokantan jer se u suštini sveo na to da se umanji porez za bogate i potakne da siromašna i srednja klasa—ustvari, ostanu bez zdravstvene zaštite. Kao što ste vidjeli, naravno, Kongresni ured za proračun, procijenio je da će oko 24 milijuna ljudi ostati bez zdravstvenog osiguranja. O tome su izradili analizu dva zdravstvena stručnjaka, Steffie Woolhandler i David Himmelstein, samo izučavajući odnos između neimanja zdravstvenog osiguranja i umiranja. O tome postoji dosta podataka. I ispada da bi došlo do oko 45.000 dodatnih umiranja godišnje. Ali, to je OK, sve dok se bogatima smanjuje porez. .
I tako korak po korak, pa doznajemo što se događa iza fasade trumpizma i sve o Spicerovim budalaštinama prije tiska. A tisak u znatnoj mjeri nasjeda na te podvale. On se na njih fokusira, umjesto na ono što se stvarno događa. Prisutna je, naravno, kritika—blaga kritika—nečuvenih laži, ali meni se čini da su one jednostavno dio igre. Stoga se laži upravo i plasiranju. Onda možemo dizati dreku o liberalnom tisku koji nas pokušava potkopati. Sve je to neka vrsta dešperatnog truda da se prevarantska igra nastavi. Trump zaista ima bazu, svoju biračku bazu. Dok je napušta, on bazu jošte i šamara. A što je iza te zamisli: Kako je održavati dok to radiš? Nije to baš neki lagani trik. I to je, mislim, upravo sastavni dio prevare. A u tisku ima ljudi koji na to ukazuju—Paul Krugman, na primjer—ali tako nešto ne bi smjelo postojati.
Što nas vodi do vaše najnovije knjige, Rekvijem za američki san, u kojoj govorite o 10 načela koncentracije moći i bogatstva kako se to događa, i na što valja obratiti pažnju.
No, zaslugu za 10 načela treba pripisati producentima filma. Oni su zapravo skupili brojne intervjue i rasprave oko raznoraznih stvari i sve to zbili u jednu koherentnu i, rekao bih, prilično efektnu formu, iz koje su formulirali 10 načela—to je njihov doprinos—i tome priključili materiju koja o tome raspravlja. Pa možete pogledati film i vidjeti, ili pročitati knjigu, ali po mom osjećaju oni su zbilja napravili sjajan posao. Impresioniran sam.
Prema tome knjiga prati ovaj film koji se sada prikazuje na Netflix-u. Ali vi govorite o, primjerice, prvom načelu, reduciranju demokracije; drugom načelu, oblikovanju ideologije; i trećem načelu, o redizajniranju ekonomije.
Dakle, sva se ta načela skupno sastaju i dio su jednog prilično izvanrednog razvoja koji je u nastajanju u—zapravo, u ljudskoj povijesti. Ljudska bića, u proteklih 60 ili 70 godina, uspjela su stvoriti jednu vrstu savršene oluje, doslovce. U drugom načelu—nastala je jedna vrsta obuhvatnog pokreta kojeg smo stvorili, dva glavna napada na izglede za preživljavanje: globalno—globalno zatopljenje, nuklearno oružje, antropocena, nuklearno doba.
A treće načelo je skup socioekonomskih politika dizajnirane da potkopaju mogućnost izlaženja nakraj sa problemima. Problemi bi se mogli riješiti jedino u jednoj funkcionalnoj demokraciji angažiranih, informiranih ljudi, koji bi mogli donositi odluke, koji bi bili informirani i mogli donijeti odluke za rješavanje kriza. Ali takozvani neoliberalni programi prošlih generacija, ona vrsta tržišno-orijentiranih programa, dizajnirani su da potkopaju institucije, državne i popularne institucije, koje bi se inače mogle nositi sa tim problemima, sve su se svele na jedinicu. Rezultat toga je vrlo izrazit pad demokracije. To se vidi u načinu kako su skoro ugrađene u poslovne politike. Savršeno su ugrađene—više se ne može sprovoditi ekonomska politika onako kako je to nekad bila—kako je bila implementirana u jednoj funkcionalnoj demokraciji iz prošle generacije. To je nemoguće. Dovoljno je pogledati brojke.
Prema tome, neoliberalni programi su u osnovi pokrenuti negdje oko 1980. godine. Oni su eskalirali—započeli potkraj Cartera, eskalirali dalje pod Reaganom, još više pod Clintonom i tako dalje. 2007. označava navodni vrhunac uspješnosti. To je točno pred slomom. Pred velikom euforijom među ekonomistima, političkim analitičarima koji su govorili o velikim ostvarenjima neoklasične ekonomije, o kolosalnoj umjerenosti neoliberalnih programa, o demontaži propisa—o svim tim velikim uspjesima u 2007. I što se događalo sa američkim radnim narodom u to vrijeme? U toj 2007., plaće, realne plaće, bile su niže nego što su bile u 1979., kad je eksperiment lansiran. Zapravo, za većinski dio stanovništva, to je period stagnacije ili pada. Beneficije su nestajale.
Neki od razloga za to objašnjava Alan Greenspan, direktor sustava centralnih banaka SAD-a (Federal Reserve), koji je bio u velikoj mjeri zadužen upravljati ekonomijom, niskom inflacijom i tako dalje. On je svjedočio pred kongresom da je dio uspjeha rezultat rastuće radničke nesigurnosti. Radni narod bio je nesiguran. Bio je zastrašen. Radni narod je znao da je u opasnoj, u nesigurnoj situaciji. Kao rezultat, nisu vršili pritisak da im se povećaju plaće niti—tražili pristojnija primanja. Ustvari, bili su voljni čak prihvatiti efikasna smanjenja svojih životnih standarda. I Greenspan, koji je bio pažljivi promatrač ekonomije, naglasio je da se taj trend nastavio čak i kad je došlo do povećanja radnih mjesta u kasnijem periodu Clintonove administracije. Bilo je to duboko ugrađeno u prirodu politika koje su se provodile da se radni narod drži u strahu, neka živi u nestalnim životnim uvjetima, u kojem su mnogi radili skraćeno radno vrijeme, strahujući da ne izgube tu minimalnu sigurnost, da su sindikati uništeni i da se plaće smanjuju. I sve je tako sjajno!. Ekonomija je predivno zdrava. Može li se takva politika provoditi u demokraciji? Hoću reći, zar će narod za takvu politiku glasati?
Isto se događa i u Europi, čak još gore u nekim pogledima. O takozvanom programu štednje čak i ekonomisti MMF-a govore—izvješćuju, da takva politika nema ekonomskog smisla. Ali birokrati MMF-a, oni koji su dio aparata koji donosi odluke, oni glasaju za tu politiku. I učinak na Europu, što se demokracije tiče, isti je kao i u SAD-u. Nastaje gnjev, prezir prema glavnim—centrističkim—glavnim upravljačkim institucijama. Kod nas, to je Kongres; kod njih to su političke stranke. Upravo ste to neki dan vidjeli u Francuskoj: tamo su se dvije vodeće stranke jedva primjećivale na izborima. A to se događa širom Europe, na isti način kao što se to događa ovdje. Kod nas, to se događa na način koji je skoro lakrdija zbog postupaka stranačkih lidera. U Europi, ono se nastoji provesti na način koji je odista zloslutan. Ne morate se vraćati daleko u prošlost da otkrijete vrijeme kad su fašističke stranke u Europi imale moć. I znamo što se dogodilo. Danas imamo neofašističke stranke, često s fašističkim korijenima, koje su sasvim blizu osvajanja vlasti, i to u zemljama poput Austrije i Njemačke gdje je sjećanje na ta vremena vrlo živo. Francuska je, isto tako, bila pod nacistima i bila je vrlo pro-nacistička pod Višijskim režimom. Brže je skupljala Židove nego što su to čak i Nijemci željeli. Zbilja jedan ružan rekord. A gledati povratak takvih događanja, ili samo imati uvid u takvu situaciju, prema najnovijim anketama, jedan veći dio Europljana smatra da u Europi ne bi trebalo biti Muslimana, a to evocira na određena sjećanja, sjećanja koja nisu nimalo lijepa.
A mnogo toga ne možete isključivo pripisati neoliberalnoj ekonomskoj politici, iako veliki dio proizlazi iz takve politike. Kada ljudima hoćete nametnuti takve okolnosti, svakako se morate pobrinuti da im ne omogućite da politički reagiraju. U Europi, to se obavlja prilično jednostavno. Glavne odluke o društveno-ekonomskim politikama donosi takozvana trojka—MMF, Europska središnja banka i Europska komisija, a ona je neizabrana. Prema tome, tri neizabrana tijela, ona donose odluke. Doduše oni slušaju glasove, glasove sjevernih banaka, poglavito njemačkih banaka. A narod trpi. I narod se ljuti, i plaši, pa često reagira na opasne načine. I kod nas vidimo slične pojave.
No, vratimo se natrag na pokret kliješta (ili dvostrukog obuhvata). Ono što se zbilo je to da smo stvorili dvije ogromne prijetnje za naš opstanak. Mi smo sustavno—ne mislim vi ili ja, nego su naša vodstva sustavno kreirali društveno-ekonomske politike koje su za konsekvencu, skoro trenutnu konsekvencu, potkopale funkcioniranje demokracije—ona jedina stvar koja bi mogla da se uhvati u koštac sa katastrofama. Kako rekoh, jedna vrsta nekakve savršene oluje. Realna zasluga pripada ljudskoj vrsti da je napravila nešto poput toga.
Četvrto načelo je da se prebaci teret na siromašne i srednju klasu. Peto načelo je napad na narodnu solidarnost. Šesto, dopustiti specijalnim interesima da vode kolo. Sedmo, inženjeringom izbornih rezultata. Osmo, koristiti zastrašivanje i državnu moć da se rulja drži u granicama poželjnoga.
Zar je potrebno to komentirati? Mislim da je svima to poznato.
Deveto je proizvodnja pristanka, a deseto je marginalizacija stanovništva.
Dakle, ustvari, to je točno ono što se događa. I za to postoji razlog. Ne mogu se izvršavati one vrste politika kakve su se odvijale tijekom prošle generacije a da stanovništvo funkcionira demokratski. U Europi, ne možete natjerati ljude da glasaju za politiku koja potkopava njihove živote; a to je da ostave mlade ljude bez ikakve nade za pristojno zapošljavanje; da se prisiljava ljude na neizvjesne egzistencije; da se potkopavaju plaće i smanjuju beneficije; u Engleskoj upravo sada, potkopava se ono što je bio daleko najučinkovitiji nacionalni zdravstveni sustav na svijetu. Ne možete natjerati ljude da glasaju za takve stvari.
I ono što oni moraju poduzeti je da stanovništvo marginaliziraju na ovaj ili onaj način, da ih okrenu jedni protiv drugih—usmjeriti gnjev protiv ljudi koji su ranjivi—to je standardna tehnika—natjerati ljude da ne vide one koji vam zaista to čine. Usmjeriti ih protiv ranjivijih: imigranata, sirotinje, Musliman, crnaca—bilo koga. Nama je to također itekako poznato. To za nas nije tek neka uzgredna povijest.
I dabome, to je gotovo logična posljedica društveno-ekonomske politike koja je nametnuta i bila hvaljena, ustvari, od strane elite, uključujući i one liberalne elite. Puno toga, recimo, je sprovodila Clintonova administracija. Ona je pozdravljena, primjerice, zbog deregulacije (ukidanje državne kontrole) što se svelo na to da je vrlo brzo došlo do uzastopnih financijskih kriza. Nju su inicirali liberalni ekonomisti, koji su nas uvjeravali kako je deregulacija divna. I znajte da postoji čak i teorija o tome, jedna neo-klasična ekonomska teorija koja govori, “Da, da, ona je sasvim u redu.”
Zapravo, bilo je ljudi koji su upozoravali protiv te politike. Bilo je ljudi koji su puno znali, puno lijevih nezavisnih ekonomista, pa čak i ljudi neposredno u mainstream krugovima, poput Nobel laureate Josepha Stiglitza. Tamo negdje oko 1995., napisao je članak, ustvari u istraživačkom časopisu Svjetske banke, gdje nas upozorava protiv onog što je on nazvao “religija da tržište zna najbolje.” Rekao je da je to religija koju slijede ekonomisti i dodaje da je potrebno dobro pogledati u tu religiju. Jer, poput mnoge religije, ona jednostavno ne funkcionira. Povijest ekonomije pa čak i logika nam ukazuju na mnoge stvari koje su u njoj pogrešne.
Ali to je bilo potaknuto na temelju teorija o efikasnim tržištima, pozivom na racionalno ponašanje, racionalnim očekivanjima i tome slično—za kojima ne postoji bilo kakva empirijska baza ili osnova. Ali to su bile doktrine koje su prihvaćene iz vrlo prostog razloga jer su bile visoko korisne za bogaćenje i stjecanje moći. To ih je učinilo prihvatljivim.
I dolazimo do rezultata koje imamo danas: potkopavanje jedinog mogućeg sredstva koji nam stoji na raspolaganju da izađemo nakraj sa egzistencijalnim krizama koje smo stvorili. I opet kažem da je to neka vrsta savršene oluje koja obuhvata—sve moguće izvore, uključujući pravične društveno-ekonomske politike dvostranačke prirode.
Čuli smo Noama Chomskog, koji je govorio 24. travnja u Prvoj župskoj crkvi u Cambridgeu, državi Massachusetts, profesora emeritusa na Massachusettskom institutu za tehnologiju. Njegova najnovija knjiga je, Rekvijem za američki san.
noviplamen
AMY GOODMAN: Htjela sam vas pitati o izjavi koju ste iznijeli o Republikanskoj partiji kao o najopasnijoj organizaciji u svjetskoj povijesti. Možete li to objasniti?
NOAM CHOMSKY: Istovremeno sam dodao da je to krajnje nečuvena izjava. No, upitna je njena istinitost. Hoću reći, je li u ljudskoj povijesti ikada postojala organizacija koja se posvetila, s tako zdušnom opredijeljenošću cilju da se uništi organizirani ljudski život na Zemlji? Barem koliko je meni poznato, nije nikada postojala. Da li je organizacija—oklijevam je nazvati partijom—tome posvećena? Neodoljivo. U to nema čak ni najmanje sumnje.
Pogledajmo ovu zadnju predizbornu kampanju—puno publiciteta, vrlo malo osvrta na najznačajniju činjenicu. Svaki pojedini kandidat je ili zanijekao da se događa ono što se događa—naime, da svijet ozbiljno ide u smjeru ekološke katastrofe—ili je kao par takozvanih umjerenjaka—poput Jeba Busha, koji je rekao: “Možda se događa. Mi zbilja to ne znamo. Ali to nema veze, jer nam sasvim dobro ide i sa hidrauličkim frakturiranjem, pa opet dobivamo još fosilnih goriva.” A tu spada i onaj John Kasich, koji je slovio kao jedini dorastao među njima i koji je rekao: “Jest, istina je. Globalno zagrijavanje se događa. Ali to nije važno.” On je inače guverner države Ohio. “U Ohio-u ćemo nastaviti koristiti ugljen kao energent, i nikome se nećemo zbog toga ispričavati.” Prema tome, to je stopostotna predanost trkaća prema katastrofi.
Pogledajmo zatim što se od tada dogodilo. Osmog studenog su bili izbori. Održavala se, kao što većina među vama zna, uvjeren sam, jedna vrlo važna konferencija u Maroku, u gradu Marrākešu. Skoro otprilike 200 zemalja su sudjelovale konferenciji pod sponzorstvom Ujedinjenih naroda,s ciljem da se unesu određene specifične obaveza u verbalne sporazume zaključene u Parizu u prosincu 2015., na prethodnoj međunarodnoj konferenciji o globalnom zatopljenju. Pariška konferencija je namjeravala ostvariti jedan provjerljiv ugovor, ali bez uspjeha jer je to spriječila najopasnija organizacija u ljudskoj povijesti. Republikanski kongres odbio je prihvatiti bilo kakve obaveze, pa je stoga svijet ostao samo na usmenim obećanjima, ali bez ikakvih obaveza. Dakle, prošlog osmog studenog, opet se pokušalo to realizirati. Zapravo, osmog studenog izašao je izvještaj Svjetske meteorološke organizacije, sa vrlo zastrašujućom analizom o stanju ekologije i vjerojatnim posljedicama, u kojoj se također ukazuje na opasno približavanje točki prekretnici, prema kojoj—a što je i cilj pregovaranja u Parizu bio, da se moramo držati ispod te točke—a sada smo toj točki vrlo blizu, kao i drugim opasnostima i zlokobnim predviđanjima. U tom trenutku, konferencija je uglavnom zaustavljena, jer su počele stizati vijesti o rezultatima izbora.
I ispalo je da najmoćnija zemlja u ljudskoj povijesti, najbogatija, najjača, najutjecajnija; lider slobodnog svijeta, upravo odlučuje da ne želi davati podršku takvim nastojanjima, već ih namjerava još i aktivno potkopavati. Pa tako na jednoj strani imamo cijeli svijet, doslovce, koji makar pokušava učiniti ovo ili ono, možda nedovoljno, premda se u nekim mjestima otišlo dosta daleko, kao u Danskoj i nekim drugim mjestima, a na drugoj strani, u savršenoj izolaciji, stoji zemlja koju predvodi najopasnija organizacija u ljudskoj povijesti, koja poručuje: “Mi nismo dio toga. Dapače, pokušat ćemo to potkopati.” Maksimalnom upotrebom fosilnih goriva—koja nas može ponijeti preko točke-prekretnice. Mi nećemo osiguravati sredstva za financiranje – kao što je učinjeno u Parizu – zemalja u razvoju koje pokušavaju nešto učiniti oko klimatskih problema. Mi ćemo ukinuti propise koje unazađuju utjecaj, devastirajući utjecaj, proizvodnje ugljičnog dioksida i drugih opasnih plinova – poput metana, i drugih.
Okej. Pa je tako u većoj mjeri došlo do zastoja u radu konferencije. Tema—ono o čemu se govori, se nastavila, ali je pitanje sada bilo: Možemo li sada iz ove ruševine nešto spasiti? I prilično nevjerojatno, zemlje svijeta su potražile spas u jednoj drugoj zemlji: u Kini. Evo nam odjednom svijet koji traga za spasom i vidi ga, od svih mogućih mjesta, baš u Kinii, dok su Sjedinjene Države onaj rušilački stroj koji prijeti destrukcijom, i u kojoj se sve tri grane vladavine nalaze u rukama najopasnije organizacije u ljudskoj povijesti.
I nije potrebno da sada nabrajam što se sve od onda dogodilo, ali—općenito, imenovanja za ministarstva vlade (kabineta) dodijeljena su ljudima čija je predanost i uvjerenje kako je potrebno, u domeni dodijeljenog im resora, sve što može biti korisno za ljudska bića, uništiti, a ne da se samo bave povećanjem profita i moći. Oni to čine vrlo sistematski, jedan za drugim. EPA-u, Agenciji za zaštitu životne sredine, vrlo su oštro smanjili sredstva. Zapravo, glavni resor koji se bavi problemima životne sredine je ministarstvo za energiju, koje je također doživjelo značajna smanjenja, naročito u programima vezanim za zaštitu životne sredine. De facto, postoji čak i zabrana slanja i objavljivanja informacija i materijala o tome.
I to ne samo na nacionalnoj razini. Republikanska partija, ili kako god želite je nazvati, to čini na svim razinama. Tako je u saveznoj državi Sjevernoj Karolini, prije par godina, gdje je zakonodavstvu uglavnom zahvaljujući izbornom inženjeringu palo u ruke republikanaca napravljena jedna studija. Oni su zatražili studiju o utjecaju porasta razine mora—o tome koliki bi porast razine mora mogao biti na obali Sjeverne Karoline. I došlo je do jedne ozbiljne znanstvene studije, koja je predviđala da bi—zaboravio sam točno koliko godina—ali ne mnogo godina, porast razine mora mogao ugrubo biti oko jedan metar a to bi moglo devastirati istočni dio Sjeverne Karoline. I zakonodavstvo je zbilja reagiralo, i to donošenjem zakona da se zabrane bilo kakve akcije ili čak rasprave koje bi mogle biti u vezi sa klimatskim promjenama. Zapravo, najbolji komentar na to—žao mi je da ga ne mogu doslovno citirati—dao je Stephen Colbert, koji je rekao: “Ako ste suočeni sa nekim ozbiljnim problemom, način da izađete nakraj s tim je da donesete zakon da ga nema. Nema problema, i problem je riješen.“ Kao što znate, ovo se događa u cijeloj zemlji.
I riječ nije samo o klimatskoj promjeni. Iako je već to dovoljno loše. Ali tu je također i jedan golemi spektar ispod kojeg mi nekako pokušavamo da preživimo, a to je nuklearni rat. U cijelosti to je jedna sasvim druga priča. Tu su obje administracije, Obamina i sve više Trumpova, išle na radikalizaciju te opasnosti. Ova opasnost—prijetnja o novom razvoju, u najboljem slučaju je učinkovito i obuhvatno upozorenje na nju, naprosto je jednostavni monitoring stanja u svijetu, kakav je uspostavljen na samom početku nuklearne ere putem Biltena atomskih znanstvenika. Uvjeren sam da je svima to već poznato, ali napominjem da se za Bilten atomskih znanstvenika redovito sastaje grupa znanstvenika, političkih analitičara i drugih vrlo ozbiljnih ljudi, u nastojanju da donesu jednu procjenu o situaciji u svijetu. Pitanje je: Koliko smo blizu prestanku naše vrste? I oni imaju jedan sat, zove se Sat sudnjeg dana. Kad bude otkucao ponoć, gotovi smo. To je kraj ljudske vrste i još mnogo drugih. A pitanje svake godine glasi: Koliko je minuta kazaljka udaljena od ponoći?
Dakle, u samom početku 1947., u začetku nuklearne ere, kazaljka je postavljena na sedam minuta do ponoći. I od onda pomicana je gore i dolje. Najviše se približila ponoći u 1953. godini kad su obje zemlje, SAD i Rusija, izvršile eksplozije hidrogenske bombe koja je krajnje ozbiljna opasnost za preživljavanje. Razvoj interkontinentalnih balističkih raketa bio je u tijeku. Tada je, zapravo, došlo do prve ozbiljne prijetnje za sigurnost SAD-a. Iza toga stoji i jedna zanimljiva priča, ali ću to zasad staviti ustranu, osim ako budemo imali vremena da je ispričam. Dakle tada je sat pomaknut na dvije minute do ponoći. I od onda se kazaljka pomiče gore i dolje.
Prije dvije godine—2014.,čini mi se—analitičari su po prvi put uzeli u obzir nešto što je do tada bilo zapostavljeno: činjenicu da je nuklearna era koincidirala sa početkom nove geološke epohe, takozvane Antropocene. Dolazilo je do određenih rasprava oko te epohe u kojoj je ljudska aktivnost drastično utjecala na ekologiju općenito. Debata je bila oko njenog nastanka. Ali je od nedavno Svjetska geološka organizacija ustanovila da je epoha nastala otprilike u isto vrijeme kad i nuklearna era. Prema tome nalazimo se u ove dvije ere u kojima je mogućnost ljudskog preživljavanja u velikoj mjeri na kocki, i zajedno sa nama, sve ostalo također, naravno sve živo—većina živih bića, koja se već nalaze u vrlo velikoj opasnosti. Dakle, prije par godina—mislim da je to bilo 2014.—Bilten je počeo to uzimati u obzir pa je pomaknuo minutnu kazaljku na tri minute do ponoći, gdje je ostala tijekom prošle godine.
Oko tjedan dana nakon početka Trumpova mandata, kazaljka sata je opet pomaknuta na dvije i pol minute do ponoći. To je najbliže što je ikada bila od 1953. godine. A to znači da je istrebljenje vrste itekako jedno vrlo—vrlo otvoreno pitanje. Ne želim reći da je to isključivo utjecaj republikanske partije—očito, to bi bilo lažno—ali ona je svakako predvodnik u otvorenom zagovaranju i djelovanju na destrukciji ljudske vrste. Slažem se da je to nečuvena izjava. Stoga jednostavno predlažem da pogledate fakta i vidite da li su opravdane ili bi jednostavno mene trebalo gorko osuditi. To ovisi o vama. Prema mom stajalištu, fakta su prilično jasna.
U ovom trenutku, kad se predsjednik Trump približava svom stotom danu u Bijeloj kući, Sjeverna Koreja i Iran su se našle u središnjem fokusu. Brine li vas da sada kada je predsjednik na najnižoj točki popularnosti, mislim da u povijesti bilo kog predsjednika u takvom trenutku, da će se usredotočiti na vanjsku politiku, pa je tako u zadnjih nekoliko dana i učinio, ispuštanjem MOAB-a „majku-svih-bombi“ u Afganistanu, te bombardirajući sirijsku vladu, ali ipak ostaje poseban fokus na Sjevernu Koreju i Iran. General McMaster, savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavljuje da tenzije sa Sjevernom Korejom dostižu vrhunac. Smatrate li da postoji mogućnost da će SAD napasti Sjevernu Koreju?
Mislim, ova administracija je krajnje nepredvidljiva. Trump vjerojatno nema pojma što će učiniti u narednih 5 minuta od sada, tako da ne možete—doslovno—zbilja ne možete ništa predviđati sa sigurnošću. Ali jako sumnjam. Razlog je vrlo jednostavan: Napad na Sjevernu Koreju bi oslobodio—pa bio taj napad bilo kakav, čak i nuklearan, on bi oslobodio masovnu upotrebu topničkog bombardiranja Seula, najvećeg grada Južne Koreje, sasvim blizu granice, pa bi grad bio zbrisan zajedno sa velikim brojem američkih trupa. To ne znači—iako nisam neki tehnički stručnjak, ali koliko mogu zaključiti—na osnovu pročitanog i viđenog, da se od toga ne može obraniti. Nadalje, Sjeverna Koreja bi mogla izvršiti odmazdu protiv američkih baza u regiji, gdje se nalazi veliki broj američkih vojnika i slično, a isto tako i u Japanu. Bili bi devastirani. Sjevernoj Koreji bi također bio kraj. Uništen bi bio veliki dio regije. Ali bude li napadnuta, za pretpostaviti je, da bi reagirali, vrlo vjerojatno. Zapravo, reagiranja bi mogla biti automatska. McMaster, barem, i Mattis će to razumjeti. Koliki će biti njihov utjecaj, to ne znamo. Stoga mislim da napad nije vjerojatan.
Međutim pravo je pitanje: Postoji li način rješavanja ovog problema? Imamo puno prijedloga: sankcije, neki veliki novi sustav raketne obrane, što je velika opasnost za Kinu, povećat će tamošnje tenzije; vojne prijetnje različitog tipa; recimo slanjem nosača zrakoplova, Vinson, do Sjeverne Koreje, osim slučajno—jer je otplovio u suprotni smjer, pa ćemo to zaboraviti. Ali ovo su—to su prijedlozi, ona vrsta prijedloga, kako nešto riješiti.
Ustvari, postoji jedan prijedlog koji se ignorira. Hoću reći, on se tu i tamo sada spominje. Prijedlog je prilično jednostavan. Sjetite se, cilj je bio privoljeti Sjevernu Koreju na zamrzavanje svojih sustava naoružavanja, oružja i raketnih sustava. Jedan od prijedloga je da se prihvati njihova ponuda da to učine. Zvuči jednostavno. Oni su iznijeli prijedlog. Kina i Sjeverna Koreja su predložile da će zamrznuti sjevernokorejske sustave raketnog i nuklearnog naoružavanja. SAD ga je odmah odbacio. I za to se ne može okriviti Trumpa. Obama je tu istu stvar učinio i prije par godina. Iznijeta je ista takva ponuda. Mislim da je to bilo 2015. Administracija Obame ju je odmah odbila.
Razlog je bio jer se tražila jedna quid pro quo suglasnost. Da za uzvrat SAD treba da prestanu sa prijetećim vojnim manevrima na granicama Sjeverne Koreje. Danas pod Trumpom su u te manevre uključeni i letovi nuklearno-osposobljenih aviona B-52 u neposrednoj blizini granice. Možda Amerikanci nemaju baš najbolje pamćenje, ali Sjeverno-Korejci imaju pamćenje od ne tako davnog vremena, kad je Sjeverna Koreja bila apsolutno sravnjena , doslovce, američkim bombardiranjem. Nije ostalo—doslovno baš ništa od ciljeva. I ovom prilikom urgiram na ljude koji nisu da pročitaju službene američke vojne historije, poput Air Quarterly Review, vojne povijesti koje to opisuju. Opisi toga su vrlo živahni i precizni. U njima se kaže: “Naprosto više nije ostalo ciljeva. Pa što smo još mogli učiniti?” I tako smo se odlučili napasti brane, njihove ogromne brane. To spada u glavne ratne zločine. Zbog toga su u Nirmbergu optuženi osuđeni na smrt vješanjem. Ali stavimo to sada ustranu. Slijedi presretan, veseli opis bombardiranja brana i ogroman protok vode, koji briše doline i uništava usjeve riže, od kojih Azijci ovise za preživljavanje—popraćeno s mnoštvom rasističkih primjedbi, ali sve to uz oduševljenje i veselje. To stvarno morate čitati da biste to mogli procijeniti. Sjeverni Korejci se ne moraju gnjaviti čitajući to. Oni su to doživjeli. Stoga, kad nuklearno-osposobljene letjelice B-52 lete duž njihove granice, zajedno s drugim prijetećim vojnim manevrima, to ih nekako uznemirava. Čudni ljudi. I dalje nastavljaju razvijati nešto što vide kao potencijalno strašilo koje će možda zaštititi režim—i zemlju, zapravo—od uništenja. Ovo nema baš nikakve veze s onim što se misli o njihovoj vladi. Pa neka je ona možda i najgora vlada u ljudskoj povijesti. U redu. Ali ovo su i dalje nepobitna fakta.
Slična pitanja mogu se pokrenuti i oko Irana. Pa tako je, znate već, prema sveznalicama, poput Mattisa i njemu sličnih, koji kažu da je Iran najveća prijetnja miru, ili onu poznatu, da je najveći sponzor terorizma i tome slično. Na koji je to način sponzor terorizma? Pa dobro, mogao bi to malo ilustrirati. Primjerice, za Jemen, tvrdi se kako Iran tamo pruža određenu pomoć pobunjenim plemenima, hutskom plemenu, u Jemenu. U redu, možda to i rade. Što rade Sjedinjene Države u Jemenu? Oni opskrbljuju svog saveznika Saudijsku Arabiju sa ogromnom poplavom oružja da unište tu zemlju, stvorivši u njoj humanitarnu krizu, s golemim brojem ubijenih i masovnu glad. Sada prijete bombardiranjem luke, koja je jedini izvor za dostavu pomoći da bi ljudi preživjeli. Ali Iran je glavni izvor terorizma..
[pauza]
Slušali ste pjevanje sjajne Patti Smith, na proslavi 20-godišnjice internetskog radio programa Democracy Now!‘ održane u crkvi Riverside Church u New Yorku. Ovo je Democracy Now!, democracynow.org, Izvješće o ratu I miru. Ja sam Amy Goodman, i sada se vraćamo mom javnom razgovoru sa Noamom Chomskyem, uvaženim lingvistom i disidentom, profesorom na Massachusettskom institutu za tehnologiju. Ovo je snimljeno ovog travnja u Prvoj župnoj crkvi u Cambridgeu, Massachusettsu. Više stotina ljudi se zbilo u prostoru crkve.
Zadnji put sam vas intervjuirala 4. travnja, prije samo nekoliko tjedana, na Democracy Now!. Bilo je to u povodu 50-godišnjice govora dr.- Kinga “Poslije Vijetnama”, i zašto se on protivio ratu u Vijetnamu; govoru u kojem je SAD nazvao “najvećim poticateljem nasilja na svijetu.” I htjela sam da skrenemo sa razgovora o Sjevernoj Koreji i Iranu i pređemo na Siriju. Tog je dana u Siriji došlo do napada otrovnim plinom, tako da nismo mogli ništa podrobnije reći o tome. Zanimaju me vaša razmišljanja o tom događaju, iza kojeg je uslijedilo američko bombardiranje o kojem će predsjednik Trump kasnije pričati, kako se upravo tada sladio čokoladnom tortom u društvu sa predsjednikom Kine—vrlo, vrlo dobrom tortom od čokolade—kad su lansirane Tomahawk rakete na Irak, rekao je. I tada ga je ispravila osoba koji ga je intervjuirala—zar ne?—koja mu reče da se zapravo radilo o Siriji.
Banda “čalmoglavaca”; sve je to maltene isto. Ali, ponešto od toga znamo zasigurno. Izvršen je ozbiljan kemijski napad. Nitko u to ne sumnja. Plauzibilno je da iza toga stoji sirijska vlada, ali to ipak postavlja i neka pitanja. Nije baš jasno zašto bi Assadov režim izveo kemijski napad u trenutku kad je prilično očevidno da nesumnjivo postaje dobitnikom u ovom ratu i da je najgora opasnost s kojom se suočava pojava neke protusile koja bi potkopala njegov napredak. Dakle to zbilja postavlja neka pitanja. Osim toga—iako ste možda u stanju smisliti neki razlog zašto će Assadov režim, koji je ubojito brutalan režim, možda to učinio, nameće još jedno pitanje, odnosno, zašto bi Rusi to dozvolili. A sada, nemojte zaboraviti da je ovo zajednička zrakoplovna baza, rusko-sirijska baza. Rusija ima dosta utjecaja u Siriji. Za nju bi to predstavljalo totalnu katastrofu. Ona je sputana i globalnim brigama a ne samo lokalnim brigama u Siriji. Dakle prisutni su određeni faktori za zabrinutost.
A tu se javljaju još veće brige. Bijela kuća objavljuje jedno predostrožno—zna se, opravdanje, u vidu obavještajnog izvješća kojom nastoji objasniti zbog čega su apsolutno sigurni da je riječ o napadu od strane sirijske vlade. Ovo je pomno analizirao jedan vrlo ozbiljan i kredibilan analitičar, Theodore Postol, profesor na MIT-u, sa dugim iskustvom vrlo uspješnih i vjerodostojnih analiza. On je vrlo cijenjeni strategijski i obavještajni analitičar. I dao je prilično poražavajuću kritiku o izvješću Bijele kuće. To možete pronaći i pogledati online. Dakako da su se naglo pojavile brojne upitnosti.
Jedna takva—o sposobnosti Sirije za jedan takav monstruozan čin, što se kad je u pitanju Sirije previše ni ne odbacuje. Ali jedno pitanje koje se javlja: Prije nego što se išta poduzme, može li se znati što se zapravo dogodilo? OK? Neka se sprovede istraga, neka se pogleda i vidi što se to zbilja dogodilo. Imamo sijaset slučajeva u kojima su nastale stvari—u kojima se činilo da su se stvari dogodile, ali zapravo nisu. I nemojte zaboraviti da je izvješćivanje iz Sirije ekstremno teško. Ako izvjestitelji odlaze u područja pod kontrolom pobunjenika i ne postupe kako im je rečeno, znate već, ode vam glava. Patrick Cockburn i drugi su o tome pisali. Jednostavno ne možete ozbiljno izvještavati iz tih područja. Zatim postoje očite upitnosti ako izvješćujete sa stajališta vlade. Stoga su izvjestitelji—a među njima su vrlo dobri reporteri koji obavljaju jedan ozbiljan i nesumnjivo hrabar posao, ali mnogo toga ne mogu učiniti. Prema tome mnogo toga nam jednostavno ostaje nepoznato. Eto, takve su okolnosti u kojima je 59 raketa Tomahawk lansirano. To je prilično lako. Lako je sjediti u Washingtonu i pritisnuti dugme i reći: “Idi nekog ubiti.” To se, znate, smatra hrabrošću, mačizmom, pokazivanje koliko smo jaki.
I što su one zapravo postigle? Dakle, očevidno, rakete Tomahawk su ciljane na dio uzletišta koji se, izgleda, ne koristi. I, fakat, idućeg dana, avioni su i dalje poletjeli sa tog aerodroma. I zapravo, selo koje je napadnuto kemijskim oružjem još je teže napadnuto izravnim bombardiranjem od strane Assadove vlade nakon ispaljenih 59 Tomahawk raketa. Prema tome, kakva god da je bila intencija, čini mi se da ona nema nikakve veze sa Sirijom. Pretpostavljam da je ono što su namjeravali postići dosta blizu onome što ste opisali, a to je da se doprinese Trumpovom imidžu—mislim da je to rekIa Nikki Haley u UN-u-, “Imamo novog šerifa u gradu.” I tako, dobili smo novog Wyatta Earpa, znate ono gdje on izvlači svoj pištolj da se otarasi svih loših momaka. Dosta s mekoputnim prenemaganjima. Stoga je to vjerojatno bio pokušaj da se pruži podrška takvom Trumpovom imidžu.
Prilično slično i sa onom bombom u Afganistanu. Nitko ne zna čemu je ona služila i što se s njome htjelo. Vjerojatno je uništila veliki dio Afganistana. Ubrzo nakon toga dolazi do jednog masovnog—nevjerojatno brutalnog i uspješnog talibanskog napada, u kojem je ubijeno par stotina novaka, među kojima je veći dio bio nenaoružan. Mladi regruti nisu znali što da rade. Ispalo je tako loše da je ministar obrane dao ostavku. Čini se da to nema bilo koji utjecaj—napad je navodno bio uperen protiv ISIS-a. Možda i nije. Čini se da to na njih nema utjecaja.
Stoga sve se to čini kao—kao da ne postoji bilo kakva strateška analiza iza bilo koje od ovih akcija, koliko god itko može zaključiti. One nekako ostavljaju dojam na razini onih twittera koje stalno izlaze: nešto što mi se događa, pa zašto da on to ne učini? Jeftino je. Možda nastrada veliko mnoštvo ljudi, ali to će ostavljati dobar dojam o meni, kužite, dojam kao da branim svoju zemlju i tako to. Teško je to vidjeti kao bilo što drugo osim toga. Vrlo je teško zamisliti da te stvari pomažu narod Sirije i Iraka.
Što mislite da treba činiti da se riješi kriza, humanitarna katastrofa, u Siriji?
NOAM CHOMSKY: U Siriji je užasna katastrofa. I kao što znate, nažalost, nema puno toga što se može učiniti u vezi s tim. Ipak ima ponešto što se može učiniti. Hoću reći, ona ideja da se može poslati mornarička pješadija i bombardirati i slično, ima jedan mali problem. Ako to učinite, tada ste pokrenuli nuklearni rat, i ne samo što će Sirija biti uništena, nego zajedno s njom i sav ostali svijet. Prema tome to je ta mala teškoća s tim scenarijem, bez obzira što tko mislio o njenoj opravdanosti.
Prema tome, što se može poduzeti? Dakle, jedna od stvari koja se može poduzeti, a koja je zbilja laka, vrlo laka, je da se povede briga o ljudima koji bježe iz ove katastrofe. Hoću reći, posrijedi je ogromni broj ljudi koji bježe. I što mi činimo? Strahujemo da ne dođu k nama, pa me to podsjeća na ljude koji su bježali—znate već, kao moji rođaci koji su pokušavali pobjeći iz Istočne Europe, prije nego što tamo dođu nacisti. Znate ono: “Mi njih ne želimo. Ne kod nas..” Pa tako Sirijci ne dolaze—možda tek neznatni broj, ali vrlo mali broj dolazi nama. Ni Europa nije mnogo bolja—zapravo, i ona je prilično ustrašena. Prema tome ono jedino što možete učiniti jednostavno se svodi na to da se pobrinete za ljude koji bježe od katastrofe.
Još jedna od stvari koje se mogu poduzeti je pružanje humanitarne pomoći onima u regiji. Ipak, upamtite da ima zemalja koje prihvaćaju izbjeglice, recimo kao Libanon. Ona nije zemlja bogata kao što smo mi. Siromašna je to zemlja. Oko 40 posto populacije su izbjeglice, od kojih su mnogi pobjegli još iz vremena izraelskih ratova, još od onih iz daleke ’48-e, pa veliki—ogromni broj Sirijaca. Zatim Jordan, još jedna siromašna zemlja, koja je prihvatila ogroman broj izbjeglica. Turska ima par milijuna. Iran prihvaća izbjeglice. Pa tako imamo pojavu—da siromašne zemlje izlaze ususret izbjeglicama, ali ne i one bogate. Bogate zemlje kažu, to se nas ne tiče, svakako to nije naš biznis. Još je ozbiljniji problem, za nas—i moralni problem, vezan za izbjeglice iz Srednje Amerike, ali ostanimo kod Sirije. Dakle ono nešto što se još može poduzeti je pružanje pomoći onima koji su uspjeli pobjeći od katastrofe, ili koji ostaju u dijelovima Sirije u kojima je još moguće preživjeti, ali u kojima se živi u zastrašujućim uvjetima. Sve to je jeftino i lako, tek sitni djelić povećanja vojnog proračuna čija je jedina svrha daljnja destrukcija.
Noame, prije nego započnemo govoriti o vašoj najnovijoj knjizi, htjela sam vas pitati o najnovijim zbivanjima u SAD-u. Direktor Centralne obavještajne agencije (CIA) dao je svoje prvo veliko obraćanje javnosti, i fokus je bio na Wikileaks-u. I po svemu se sada čini da SAD priprema izdati uhidbeni nalog za Juliana Assangea, koji ne smije mrdnuti iz ambasade Ekvadora u Londonu sada već skoro petu godinu. Pompeo naziva WikiLeaks jednim “neprijateljskim ne-državnim obavještajnim servisom,” a samog Juliana Assangea “demonom,” i dodaje da ga ne štiti prvi amandman. Koja su vaša razmišljanja?
Pa, mislim da Wikileaks govore same za sebe. WikiLeaks su objavile puno informacija koje se vladama ne sviđaju. To su pretežno informacije o kojima bi građani trebali biti obavješteni. To su informacije o tome što njihove vlade rade. I savršeno je prirodno da sustavi moći ne žele biti eksponirani, pa stoga čine sve što mogu da spriječe eksponiranja. Po meni to je sramotan čin. Ustvari, smatram da je sramotno već i to držanje Juliana Assangea zarobljenog u ambasadi Ekvadora. Tamo sam ga jednom posjetio, ali možete i sami pomisliti. To je na mnoge načine gore nego biti zatvorenikom. Kad ste u zatvoru barem se viđate s drugim zatvorenicima, i možete izlaziti i tu i tamo vidjeti sunce. On se nalazi u malom apartmanu, iz kojeg ne smije izlaziti. Može doduše izaći na balkončić, i to je otprilike sve—u osnovi, par soba unutar malog apartmana. To inače nije ni velika ambasada. Ambasada je veličine nekog većeg stana u Londonu, opkoljena policijom i slično. Nema nikakve vjerodostojne osnove za sve ovo. A još i nastavljanje da se to podigne na nivo kaznenih progona, mislim, još jednom, da je to jedan od onih nastojanja da kod kuće izgledamo nesalomljivi, ona vrsta nastojanja koju provode vlade koje su posvećene tome da pokušavaju sebe zaštiti od toga da se eksponiraju činjenice o kojima bi građani trebali biti obavješteni, ali sustavi moći ne žele da takve činjenice dospiju u javnost. Mislim da je to ono što je ovdje krucijalno.
Sugestije su da to ima veze sa pomaganjem i poticanjem, recimo, Chelsea Manning a također i Edwarda Snowdena, ili da je to radio skupa sa Edwardom Snowdenom, što on otvoreno priznaje, dok je ovaj zarobljen u ekvadorskom veleposlanstvu.
Ukoliko je ta optužba istinita, trebao bi zbog toga biti počašćen. Chelsea Manning i Edward Snowden izvršili su herojska i hrabra djela. Ispunili su odgovornost nekog koji ozbiljno shvaća svoje državljanstvo—odnosno, koji vjeruje da ljudi jedne zemlje trebaju znati nešto o tome što njihova vlada radi. Zar ne? Na primjer, ako njihova vlada vrši ubojite, brutalne napade u Iraku, ljudi to treba da znaju. To nas vraća nazad na govor Martina Luthera Kinga iz 1967. Ako vaša vlada, i njene korporacije, uzgred rečeno, prisluškuju naše telefonske razgovore i prate ono što radimo, recimo presretanjem i snimanjem naših razgovora, treba da budemo s tim upoznati. Vlade nemaju pravo to činiti. A ako smatraju da je to u redu, lijepo, neka onda tako i odluče, a ne da se to radi u tajnosti. Po meni, mislim da bi tako nešto ljudima bilo neprihvatljivo. Zato to rade kriomice. Inače zašto bi to trebalo ostati tajnom? A ovi ljudi su to razotkrili izlažući sebe velikom osobnom riziku. Stoga su učinili herojska i hrabra djela. Ako su ih WikiLeaks pomagali, zaželimo im još više snage. To je ono što upravo treba da rade.
Zar nije predsjednik Trump odobravao Wikileaks? Govorio je, “Ja volim WikiLeaks,” za vrijeme kampanje.
Dabome, sve dok su objavljivali stvari koje su se njemu sviđale. Bilo koji sustav moći će tako postupiti. “Vi puštate informacije koje se meni sviđaju. To je sjajno. Ali ne želim biti izložen.”
Govoreći o entitetima koji se predsjedniku ne sviđaju, on tisak naziva neprijateljem američkog naroda. Možete li procijeniti, kao što su mediji procijenili prvih sto dana predsjednika Trumpa, i ponašanje medija?
Mislim da su se mediji svesrdno polomili u pokušaju da mu pruže određenu zaštitu i slobodu. Hoću reći, postoje neke stvari tako smiješne i pretjerane da novinar jednostavno ne može odoljeti da nešto o tome ne kaže, primjerice dolazi do niza uzastopnih redikuloznih tvrdnji koji potječu iz twitterskih tvitova—poput one o 3 milijuna ilegalnih i nedokumentiranih izbjeglica koji su glasali za Clinton, ili da je Obama postavio prislušne uređaje u Trumpov toranj, i tako jedna redikuloza za drugom. Po mom predosjećaju—a to je isključivo moje nagađanje—ovakva medijska strategija je možda Bannon-Trump-Spicer strategija s kojom oni nastoje usmjeriti pozornost javnosti na ovu ili onu vrstu ludosti, kako se ne bi vidjelo ono što se stvarno događa. A ono što se stvarno događa je da Paul Ryan i njegovi suradnici zakulisno ali sustavno i oprezno razgrađuju svaki element vladavine koji bi iole bila od neke vrijednosti za narod ili koja ne povećava korporacijsku moć i profit. Mislim da je posvećenost vodstva republikanaca liderstvu Ryanova stila i njihova odanost ropskoj servilnosti korporacijskoj moći i bogatstvu, naprosto fenomenalna. Primjerice, čitao sam jutrošnje poslovne novinske stranice. Njihov najnoviji korak je pokušaj sprečavanje žalbi protiv banaka koje izvršavaju neprikladne aktivnosti. Danas je još moguće, zahvaljujući zakonu o zaštiti potrošača, da ljudi kritiziraju ako misle da je banka izvršila neku neprikladnu radnju. Ali o tome se mora šutjeti, jer moramo štititi korporacije od eksponiranja bilo kojim kaznenim radnjama koje bi one eventualno učinile. Već smo se spustili na taj nivo, zapravo, gdje god pogledamo. Na primjer, prijedlog o zdravstvenoj zaštiti bio je tako šokantan jer se u suštini sveo na to da se umanji porez za bogate i potakne da siromašna i srednja klasa—ustvari, ostanu bez zdravstvene zaštite. Kao što ste vidjeli, naravno, Kongresni ured za proračun, procijenio je da će oko 24 milijuna ljudi ostati bez zdravstvenog osiguranja. O tome su izradili analizu dva zdravstvena stručnjaka, Steffie Woolhandler i David Himmelstein, samo izučavajući odnos između neimanja zdravstvenog osiguranja i umiranja. O tome postoji dosta podataka. I ispada da bi došlo do oko 45.000 dodatnih umiranja godišnje. Ali, to je OK, sve dok se bogatima smanjuje porez. .
I tako korak po korak, pa doznajemo što se događa iza fasade trumpizma i sve o Spicerovim budalaštinama prije tiska. A tisak u znatnoj mjeri nasjeda na te podvale. On se na njih fokusira, umjesto na ono što se stvarno događa. Prisutna je, naravno, kritika—blaga kritika—nečuvenih laži, ali meni se čini da su one jednostavno dio igre. Stoga se laži upravo i plasiranju. Onda možemo dizati dreku o liberalnom tisku koji nas pokušava potkopati. Sve je to neka vrsta dešperatnog truda da se prevarantska igra nastavi. Trump zaista ima bazu, svoju biračku bazu. Dok je napušta, on bazu jošte i šamara. A što je iza te zamisli: Kako je održavati dok to radiš? Nije to baš neki lagani trik. I to je, mislim, upravo sastavni dio prevare. A u tisku ima ljudi koji na to ukazuju—Paul Krugman, na primjer—ali tako nešto ne bi smjelo postojati.
Što nas vodi do vaše najnovije knjige, Rekvijem za američki san, u kojoj govorite o 10 načela koncentracije moći i bogatstva kako se to događa, i na što valja obratiti pažnju.
No, zaslugu za 10 načela treba pripisati producentima filma. Oni su zapravo skupili brojne intervjue i rasprave oko raznoraznih stvari i sve to zbili u jednu koherentnu i, rekao bih, prilično efektnu formu, iz koje su formulirali 10 načela—to je njihov doprinos—i tome priključili materiju koja o tome raspravlja. Pa možete pogledati film i vidjeti, ili pročitati knjigu, ali po mom osjećaju oni su zbilja napravili sjajan posao. Impresioniran sam.
Prema tome knjiga prati ovaj film koji se sada prikazuje na Netflix-u. Ali vi govorite o, primjerice, prvom načelu, reduciranju demokracije; drugom načelu, oblikovanju ideologije; i trećem načelu, o redizajniranju ekonomije.
Dakle, sva se ta načela skupno sastaju i dio su jednog prilično izvanrednog razvoja koji je u nastajanju u—zapravo, u ljudskoj povijesti. Ljudska bića, u proteklih 60 ili 70 godina, uspjela su stvoriti jednu vrstu savršene oluje, doslovce. U drugom načelu—nastala je jedna vrsta obuhvatnog pokreta kojeg smo stvorili, dva glavna napada na izglede za preživljavanje: globalno—globalno zatopljenje, nuklearno oružje, antropocena, nuklearno doba.
A treće načelo je skup socioekonomskih politika dizajnirane da potkopaju mogućnost izlaženja nakraj sa problemima. Problemi bi se mogli riješiti jedino u jednoj funkcionalnoj demokraciji angažiranih, informiranih ljudi, koji bi mogli donositi odluke, koji bi bili informirani i mogli donijeti odluke za rješavanje kriza. Ali takozvani neoliberalni programi prošlih generacija, ona vrsta tržišno-orijentiranih programa, dizajnirani su da potkopaju institucije, državne i popularne institucije, koje bi se inače mogle nositi sa tim problemima, sve su se svele na jedinicu. Rezultat toga je vrlo izrazit pad demokracije. To se vidi u načinu kako su skoro ugrađene u poslovne politike. Savršeno su ugrađene—više se ne može sprovoditi ekonomska politika onako kako je to nekad bila—kako je bila implementirana u jednoj funkcionalnoj demokraciji iz prošle generacije. To je nemoguće. Dovoljno je pogledati brojke.
Prema tome, neoliberalni programi su u osnovi pokrenuti negdje oko 1980. godine. Oni su eskalirali—započeli potkraj Cartera, eskalirali dalje pod Reaganom, još više pod Clintonom i tako dalje. 2007. označava navodni vrhunac uspješnosti. To je točno pred slomom. Pred velikom euforijom među ekonomistima, političkim analitičarima koji su govorili o velikim ostvarenjima neoklasične ekonomije, o kolosalnoj umjerenosti neoliberalnih programa, o demontaži propisa—o svim tim velikim uspjesima u 2007. I što se događalo sa američkim radnim narodom u to vrijeme? U toj 2007., plaće, realne plaće, bile su niže nego što su bile u 1979., kad je eksperiment lansiran. Zapravo, za većinski dio stanovništva, to je period stagnacije ili pada. Beneficije su nestajale.
Neki od razloga za to objašnjava Alan Greenspan, direktor sustava centralnih banaka SAD-a (Federal Reserve), koji je bio u velikoj mjeri zadužen upravljati ekonomijom, niskom inflacijom i tako dalje. On je svjedočio pred kongresom da je dio uspjeha rezultat rastuće radničke nesigurnosti. Radni narod bio je nesiguran. Bio je zastrašen. Radni narod je znao da je u opasnoj, u nesigurnoj situaciji. Kao rezultat, nisu vršili pritisak da im se povećaju plaće niti—tražili pristojnija primanja. Ustvari, bili su voljni čak prihvatiti efikasna smanjenja svojih životnih standarda. I Greenspan, koji je bio pažljivi promatrač ekonomije, naglasio je da se taj trend nastavio čak i kad je došlo do povećanja radnih mjesta u kasnijem periodu Clintonove administracije. Bilo je to duboko ugrađeno u prirodu politika koje su se provodile da se radni narod drži u strahu, neka živi u nestalnim životnim uvjetima, u kojem su mnogi radili skraćeno radno vrijeme, strahujući da ne izgube tu minimalnu sigurnost, da su sindikati uništeni i da se plaće smanjuju. I sve je tako sjajno!. Ekonomija je predivno zdrava. Može li se takva politika provoditi u demokraciji? Hoću reći, zar će narod za takvu politiku glasati?
Isto se događa i u Europi, čak još gore u nekim pogledima. O takozvanom programu štednje čak i ekonomisti MMF-a govore—izvješćuju, da takva politika nema ekonomskog smisla. Ali birokrati MMF-a, oni koji su dio aparata koji donosi odluke, oni glasaju za tu politiku. I učinak na Europu, što se demokracije tiče, isti je kao i u SAD-u. Nastaje gnjev, prezir prema glavnim—centrističkim—glavnim upravljačkim institucijama. Kod nas, to je Kongres; kod njih to su političke stranke. Upravo ste to neki dan vidjeli u Francuskoj: tamo su se dvije vodeće stranke jedva primjećivale na izborima. A to se događa širom Europe, na isti način kao što se to događa ovdje. Kod nas, to se događa na način koji je skoro lakrdija zbog postupaka stranačkih lidera. U Europi, ono se nastoji provesti na način koji je odista zloslutan. Ne morate se vraćati daleko u prošlost da otkrijete vrijeme kad su fašističke stranke u Europi imale moć. I znamo što se dogodilo. Danas imamo neofašističke stranke, često s fašističkim korijenima, koje su sasvim blizu osvajanja vlasti, i to u zemljama poput Austrije i Njemačke gdje je sjećanje na ta vremena vrlo živo. Francuska je, isto tako, bila pod nacistima i bila je vrlo pro-nacistička pod Višijskim režimom. Brže je skupljala Židove nego što su to čak i Nijemci željeli. Zbilja jedan ružan rekord. A gledati povratak takvih događanja, ili samo imati uvid u takvu situaciju, prema najnovijim anketama, jedan veći dio Europljana smatra da u Europi ne bi trebalo biti Muslimana, a to evocira na određena sjećanja, sjećanja koja nisu nimalo lijepa.
A mnogo toga ne možete isključivo pripisati neoliberalnoj ekonomskoj politici, iako veliki dio proizlazi iz takve politike. Kada ljudima hoćete nametnuti takve okolnosti, svakako se morate pobrinuti da im ne omogućite da politički reagiraju. U Europi, to se obavlja prilično jednostavno. Glavne odluke o društveno-ekonomskim politikama donosi takozvana trojka—MMF, Europska središnja banka i Europska komisija, a ona je neizabrana. Prema tome, tri neizabrana tijela, ona donose odluke. Doduše oni slušaju glasove, glasove sjevernih banaka, poglavito njemačkih banaka. A narod trpi. I narod se ljuti, i plaši, pa često reagira na opasne načine. I kod nas vidimo slične pojave.
No, vratimo se natrag na pokret kliješta (ili dvostrukog obuhvata). Ono što se zbilo je to da smo stvorili dvije ogromne prijetnje za naš opstanak. Mi smo sustavno—ne mislim vi ili ja, nego su naša vodstva sustavno kreirali društveno-ekonomske politike koje su za konsekvencu, skoro trenutnu konsekvencu, potkopale funkcioniranje demokracije—ona jedina stvar koja bi mogla da se uhvati u koštac sa katastrofama. Kako rekoh, jedna vrsta nekakve savršene oluje. Realna zasluga pripada ljudskoj vrsti da je napravila nešto poput toga.
Četvrto načelo je da se prebaci teret na siromašne i srednju klasu. Peto načelo je napad na narodnu solidarnost. Šesto, dopustiti specijalnim interesima da vode kolo. Sedmo, inženjeringom izbornih rezultata. Osmo, koristiti zastrašivanje i državnu moć da se rulja drži u granicama poželjnoga.
Zar je potrebno to komentirati? Mislim da je svima to poznato.
Deveto je proizvodnja pristanka, a deseto je marginalizacija stanovništva.
Dakle, ustvari, to je točno ono što se događa. I za to postoji razlog. Ne mogu se izvršavati one vrste politika kakve su se odvijale tijekom prošle generacije a da stanovništvo funkcionira demokratski. U Europi, ne možete natjerati ljude da glasaju za politiku koja potkopava njihove živote; a to je da ostave mlade ljude bez ikakve nade za pristojno zapošljavanje; da se prisiljava ljude na neizvjesne egzistencije; da se potkopavaju plaće i smanjuju beneficije; u Engleskoj upravo sada, potkopava se ono što je bio daleko najučinkovitiji nacionalni zdravstveni sustav na svijetu. Ne možete natjerati ljude da glasaju za takve stvari.
I ono što oni moraju poduzeti je da stanovništvo marginaliziraju na ovaj ili onaj način, da ih okrenu jedni protiv drugih—usmjeriti gnjev protiv ljudi koji su ranjivi—to je standardna tehnika—natjerati ljude da ne vide one koji vam zaista to čine. Usmjeriti ih protiv ranjivijih: imigranata, sirotinje, Musliman, crnaca—bilo koga. Nama je to također itekako poznato. To za nas nije tek neka uzgredna povijest.
I dabome, to je gotovo logična posljedica društveno-ekonomske politike koja je nametnuta i bila hvaljena, ustvari, od strane elite, uključujući i one liberalne elite. Puno toga, recimo, je sprovodila Clintonova administracija. Ona je pozdravljena, primjerice, zbog deregulacije (ukidanje državne kontrole) što se svelo na to da je vrlo brzo došlo do uzastopnih financijskih kriza. Nju su inicirali liberalni ekonomisti, koji su nas uvjeravali kako je deregulacija divna. I znajte da postoji čak i teorija o tome, jedna neo-klasična ekonomska teorija koja govori, “Da, da, ona je sasvim u redu.”
Zapravo, bilo je ljudi koji su upozoravali protiv te politike. Bilo je ljudi koji su puno znali, puno lijevih nezavisnih ekonomista, pa čak i ljudi neposredno u mainstream krugovima, poput Nobel laureate Josepha Stiglitza. Tamo negdje oko 1995., napisao je članak, ustvari u istraživačkom časopisu Svjetske banke, gdje nas upozorava protiv onog što je on nazvao “religija da tržište zna najbolje.” Rekao je da je to religija koju slijede ekonomisti i dodaje da je potrebno dobro pogledati u tu religiju. Jer, poput mnoge religije, ona jednostavno ne funkcionira. Povijest ekonomije pa čak i logika nam ukazuju na mnoge stvari koje su u njoj pogrešne.
Ali to je bilo potaknuto na temelju teorija o efikasnim tržištima, pozivom na racionalno ponašanje, racionalnim očekivanjima i tome slično—za kojima ne postoji bilo kakva empirijska baza ili osnova. Ali to su bile doktrine koje su prihvaćene iz vrlo prostog razloga jer su bile visoko korisne za bogaćenje i stjecanje moći. To ih je učinilo prihvatljivim.
I dolazimo do rezultata koje imamo danas: potkopavanje jedinog mogućeg sredstva koji nam stoji na raspolaganju da izađemo nakraj sa egzistencijalnim krizama koje smo stvorili. I opet kažem da je to neka vrsta savršene oluje koja obuhvata—sve moguće izvore, uključujući pravične društveno-ekonomske politike dvostranačke prirode.
Čuli smo Noama Chomskog, koji je govorio 24. travnja u Prvoj župskoj crkvi u Cambridgeu, državi Massachusetts, profesora emeritusa na Massachusettskom institutu za tehnologiju. Njegova najnovija knjiga je, Rekvijem za američki san.
noviplamen
