Premijer izbore panično izbjegava od 27. travnja, pa i uz cijenu ozbiljnih blamaža koje je doživio u pokušajima da pridobije u koaliciju prvo HSS, a zatim i HNS, kao i moralnih padova u slučaju pridobivanja Tomislava Sauche, pristajanja na zahtjeve Željka Glasnovića i pregovora o uvjetima Brune Esih
U srijedu ujutro izgledalo je da je HDZ-u drugi put u toku jedne godine, oba puta nakon razvrgavanja vladajuće koalicije s Mostom, propao pokušaj preslagivanja ili rekonfiguriranja parlamentarne većine. Kad je prvi put krahirao taj pokušaj, tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko podnio je ostavku. Sad kad se činilo da je taj pokušaj doživio propast i pod dirigentskom palicom novog šefa HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, ostavku na sve političke dužnosti podnio je Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a, koji je s HDZ-om tajno pregovarao o koaliciji i o ulasku HNS-ovih ljudi u Vladu, ali u Predsjedništvu vlastite stranke u utorak navečer nije uspio osigurati podršku za taj kardinalni korak. Plenković je pak u svojoj stranci bio osigurao stopostotnu potporu za savez s HNS-om, što je i javno potvrdio.
U srijedu je, međutim, Središnji odbor HNS-a promijenio odluku Predsjedništva: HNS, ipak, ide u službene pregovore o koaliciji s HDZ-om. U času kad moramo zaključiti ovaj tekst, u srijedu kasno navečer, poznato je da se četvero HNS-ovih saborskih zastupnika (Vesna Pusić, Anka Mrak-Taritaš, Goran Beus Richembergh i Nada Turina-Đurić), od njih devetero, neće pokoriti odluci Središnjeg odbora. Poznato je, također, da HNS računa na tri ministarstva u Plenkovićevoj vladi, među kojima je i Ministarstvo obrazovanja i znanosti, te na mjesto potpredsjednika Vlade.
Ali najprije o Vrdoljaku. Prije tri tjedna, na ovom mjestu napisali smo ovako: ‘Vrdoljakova potreba da se po svaku cijenu nametne i istakne na kraju će njega samog dovesti u politički ćorsokak.’ Trebalo mu je, eto, dvadesetak dana da realizira naše predviđanje, predviđanje koje se, inače, baziralo samo na promatranju i logičnom zaključivanju: šef HNS-a u posljednja dva mjeseca toliko se bio razmahao surlom po stakloreznici da je samo čudom mogao biti izbjegnut sveopći krš i lom, a čuda se ne događaju često.
Evo telegrafskog sažetka Vrdoljakovog glavinjanja otkako je premijer Andrej Plenković krajem travnja smijenio četvoricu Mostovih ministara i razvrgnuo koaliciju s Mostom, to jest otkako je HDZ-ova vlada ostala bez stabilne i dugoročne parlamentarne većine. Nakon što se Most razišao s HDZ-om i prešao u opozicijske redove, opozicionar Vrdoljak stao je napadati Božu Petrova i njegovu družinu žešće od vodećih HDZ-ovaca. Istovremeno, Vrdoljak i HNS u Saboru, zajedno s drugim strankama opozicije, pokušali su opozvati ministra financija Zdravka Marića zbog njegove povezanosti sa slučajem Agrokor. Istovremeno, HNS je dao potpise HDZ-u za smjenu Petrova s funkcije predsjednika Sabora: ostalo je sasvim nejasno i neobjašnjeno zašto je opozicijskom HNS-u bilo prihvatljivije da šef Sabora bude HDZ-ovac Jandroković nego Petrov koji je upravo bio postao najljući opozicionar. Bio je to jasan signal Vrdoljakove dvostruke igre, koju je on, međutim, demantirao najmanje jednom dnevno: ponavljao je i ponavljao da HNS neće sudjelovati u stvaranju nove HDZ-ove parlamentarne većine i da nikakva suradnja s HDZ-om nije moguća, a da, ako Plenković nema većinu, treba ići na izvanredne izbore, uz redoviti dodatak da su izbori najlošije i najskuplje rješenje i da, uostalom, neće ništa promijeniti. Dok je ponavljao tu kontradikciju, Vrdoljak je najavljivao saborsku inicijativu za opoziv Vlade i istovremeno u tajnosti vodio razgovore s vrhom HDZ-a o uvjetima pod kojima bi njegova stranka dala podršku istoj toj Vladi, a sve uvjerljiviji detalji o tim razgovorima bili su počeli izlaziti u javnost.
U petak ujutro, dva dana prije drugog kruga lokalnih izbora, Vrdoljak je na Twitteru objavio ovo: ‘Danas sigurniji nego ikad, na reformi obrazovanja se lomi budućnost RH. Bit će je, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u politici.’ Ta objava – koju je Vrdoljak smislio kao savršen izgovor za realizaciju koalicije s HDZ-om – smjesta je rasplamsala priče o finalnoj fazi pregovora između HNS-a i HDZ-a, a u medijima su osvanule informacije da će Vrdoljak dobiti mjesto potpredsjednika Vlade za društvene djelatnosti, dok će HNS-u pripasti ministarski položaji u resorima obrazovanja i znanosti, graditeljstva i pravosuđa, a spominjala se, navodno, i kultura. Vrdoljak nije demantirao pregovore s HDZ-om, odnosno neizravno je potvrdio da se pregovori odvijaju, što je zasigurno naštetilo Anki Mrak-Taritaš u drugom krugu protiv Milana Bandića u Zagrebu, kao i Predragu Štromaru u srazu s Radimirom Čačićem u drugom krugu izbora za varaždinskog župana.
Nakon toga, u nedjelju navečer i u ponedjeljak, Vrdoljak je – suočen sa zahtjevom da podnese ostavku zbog potopa na lokalnim izborima – sasvim otvorio karte: otići će s čelnog položaja u stranci ako stranačka tijela ne prihvate njegov plan o izdaji SDP-a i prebacivanju u HDZ-ovu vladu, plan na kojem je on, Vrdoljak, marljivo radio, dok je javnost i najšire slojeve članstva uvjeravao u nešto posve suprotno, dok je drugima držao lekcije o pristojnosti i dok se pokušavao nametnuti za lidera opozicije. Pritom je besmisleni pokušaj osvajanja liderske pozicije u oporbi, po svemu sudeći, bio u funkciji odmicanja od SDP-a, to jest izazivanja sukoba sa SDP-om e da bi se stvorio i dodatni alibi za HNS-ovo priklanjanje HDZ-u, unatoč tome što je devetero HNS-ovih saborskih zastupnika izabrano u rujnu prošle godine na listama Narodne koalicije, predvođene SDP-om.
Predsjedništvo HNS-a u utorak se, rekosmo, znatnim dijelom usprotivilo Vrdoljakovom naumu o savezu s HDZ-om, što je šefa HNS-a navelo da odustane od svoje zamisli, to jest da odustane od izazivanja raskola u stranci, te da se povuče iz političkog života. Dan kasnije, obrat: Središnji odbor opredijelio se za koaliciju s HDZ-om, usprkos prijetećem raspadu stranke.
- Vrdoljak i ljudi oko njega, prije svih glavni tajnik Srećko Ferenčak, rezonirali su ovako: tko zna što će se izdogađati i kakva će situacija biti za tri godine, važno je preživjeti sad, a ulazak u vlast otvara razne mogućnosti vezivanja članstva i privlačenja pažnje šire javnosti. To donekle ima smisla, ali teško je vjerovati da će ta koalicija poživjeti tri godine, a HNS će smjesta biti prokazan kao trgovačka i nelojalna stranka i na prvim sljedećim izborima bit će drastično kažnjen - kaže naš sugovornik iz HNS-a.
Što se tiče Vrdoljakove nasljednice ili nasljednika na čelu stranke, izvjesno je da će se, ako nakon svega uopće ostane u HNS-u, kandidirati gospođa Mrak-Taritaš, kojoj je bliža suradnja sa SDP-om, a spominje se da predsjedničku ambiciju ima i međimurski župan Matija Posavec, koji bez problema može i s HDZ-om i sa SDP-om.
Sad Plenković. Unatoč HDZ-ovom uspjehu na upravo završenim lokalnim izborima, on je svakako htio i još uvijek želi izbjeći prijevremene parlamentarne izbore, kao što ih panično izbjegava od 27. travnja, pa i uz cijenu ozbiljnih blamaža koje je doživio u pokušajima da pridobije u koaliciju prvo HSS, a zatim i HNS. I ne samo uz cijenu blamaža, nego i moralnih padova, kao u slučaju pridobivanja optuženog bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche, te poniženja poput pristajanja na zahtjeve Željka Glasnovića i pregovora o uvjetima Brune Esih. Te blamaže, moralni posrtaji i poniženja Plenkoviću su bili i jesu prihvatljiviji od toga da ga se razotkrije kao blefera i šarlatana, jer nakon razvrgavanja koalicije s Mostom nije prestajao tvrditi da ima ili da će imati većinu, i bili su mu, i jesu, prihvatljiviji od rizika koji, ipak, nose izvanredni izbori. O premijerovom strahu od izbora svjedoči sumanuta situacija u koju je sam sebe doveo: smijenio je četvoricu Mostovih ministara i izazvao krizu vlasti zbog toga što su ta četvorica na sjednici Vlade glasala za smjenu ministra Zdravka Marića, da bi koji tjedan kasnije uveo u Vladu HNS čiji su zastupnici u Saboru glasali za opoziv istog tog ministra Marića. Hoće li se u HDZ-u pojaviti itko tko će početi javno primjećivati što je proizveo njihov predsjednik u proteklih četrdesetak dana?
Strah od toga da će se u HDZ-u javiti glasovi bunta jedan je od razloga Plenkovićevog izbjegavanja izbora: razvalio si je stabilnu koaliciju s Mostom iz veoma mutnih razloga, uvjeravajući nas da postoji nova većina, a sad opet moramo pred birače. Pa, Plenković se upravo takvom argumentacijom upotrijebljenom protiv Tomislava Karamarka domogao predsjedničke funkcije u HDZ-u i jasno je da se pribojava te vrste udara. Drugi razlog je svijest o suženim HDZ-ovim manevarskim mogućnostima nakon prijevremenih parlamentarnih izbora: jest da bi HDZ bio relativni pobjednik izbora, jest da je SDP u dubokoj unutrašnjoj krizi i jest da je HDZ polučio vrlo dobar rezultat na lokalnim izborima, ali Plenkoviću bi u svakom slučaju nedostajalo najmanje petnaestak glasova u Saboru za formiranje stabilne većine i Vlade, a veliko je pitanje gdje bi ih i kako mogao pronaći, osim možda u velikoj koaliciji sa SDP-om, ako to bude jedini izlaz za nejakog Davora Bernardića. I treći među važnim razlozima: činjenica da je na brzinu sklepana grupacija desno od HDZ-a, predvođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem, na lokalnim izborima u Zagrebu osvojila desetak posto glasova daje naslutiti da bi ta opcija na parlamentarnoj razini mogla osvojiti i desetak mandata. To bi mogla biti velika nevolja za Plenkovića, a upravo je on proizveo tu situaciju i upravo je on, neodlučnošću te koketiranjem sa svim i svakim, dodatno pomogao uzlet krajnje desnice, pa sad taj uzlet nastoji zaustaviti prolongiranjem izbora.
Je li spašavanje neobranjivog ministra Marića bilo vrijedno svega toga?
U srijedu ujutro izgledalo je da je HDZ-u drugi put u toku jedne godine, oba puta nakon razvrgavanja vladajuće koalicije s Mostom, propao pokušaj preslagivanja ili rekonfiguriranja parlamentarne većine. Kad je prvi put krahirao taj pokušaj, tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko podnio je ostavku. Sad kad se činilo da je taj pokušaj doživio propast i pod dirigentskom palicom novog šefa HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, ostavku na sve političke dužnosti podnio je Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a, koji je s HDZ-om tajno pregovarao o koaliciji i o ulasku HNS-ovih ljudi u Vladu, ali u Predsjedništvu vlastite stranke u utorak navečer nije uspio osigurati podršku za taj kardinalni korak. Plenković je pak u svojoj stranci bio osigurao stopostotnu potporu za savez s HNS-om, što je i javno potvrdio.
U srijedu je, međutim, Središnji odbor HNS-a promijenio odluku Predsjedništva: HNS, ipak, ide u službene pregovore o koaliciji s HDZ-om. U času kad moramo zaključiti ovaj tekst, u srijedu kasno navečer, poznato je da se četvero HNS-ovih saborskih zastupnika (Vesna Pusić, Anka Mrak-Taritaš, Goran Beus Richembergh i Nada Turina-Đurić), od njih devetero, neće pokoriti odluci Središnjeg odbora. Poznato je, također, da HNS računa na tri ministarstva u Plenkovićevoj vladi, među kojima je i Ministarstvo obrazovanja i znanosti, te na mjesto potpredsjednika Vlade.
Plenkoviću bi, nakon eventualnih izbora, u svakom slučaju nedostajalo najmanje petnaestak glasova u Saboru za formiranje stabilne većine i Vlade, a veliko je pitanje gdje bi ih i kako mogao pronaći
Ali najprije o Vrdoljaku. Prije tri tjedna, na ovom mjestu napisali smo ovako: ‘Vrdoljakova potreba da se po svaku cijenu nametne i istakne na kraju će njega samog dovesti u politički ćorsokak.’ Trebalo mu je, eto, dvadesetak dana da realizira naše predviđanje, predviđanje koje se, inače, baziralo samo na promatranju i logičnom zaključivanju: šef HNS-a u posljednja dva mjeseca toliko se bio razmahao surlom po stakloreznici da je samo čudom mogao biti izbjegnut sveopći krš i lom, a čuda se ne događaju često.
Evo telegrafskog sažetka Vrdoljakovog glavinjanja otkako je premijer Andrej Plenković krajem travnja smijenio četvoricu Mostovih ministara i razvrgnuo koaliciju s Mostom, to jest otkako je HDZ-ova vlada ostala bez stabilne i dugoročne parlamentarne većine. Nakon što se Most razišao s HDZ-om i prešao u opozicijske redove, opozicionar Vrdoljak stao je napadati Božu Petrova i njegovu družinu žešće od vodećih HDZ-ovaca. Istovremeno, Vrdoljak i HNS u Saboru, zajedno s drugim strankama opozicije, pokušali su opozvati ministra financija Zdravka Marića zbog njegove povezanosti sa slučajem Agrokor. Istovremeno, HNS je dao potpise HDZ-u za smjenu Petrova s funkcije predsjednika Sabora: ostalo je sasvim nejasno i neobjašnjeno zašto je opozicijskom HNS-u bilo prihvatljivije da šef Sabora bude HDZ-ovac Jandroković nego Petrov koji je upravo bio postao najljući opozicionar. Bio je to jasan signal Vrdoljakove dvostruke igre, koju je on, međutim, demantirao najmanje jednom dnevno: ponavljao je i ponavljao da HNS neće sudjelovati u stvaranju nove HDZ-ove parlamentarne većine i da nikakva suradnja s HDZ-om nije moguća, a da, ako Plenković nema većinu, treba ići na izvanredne izbore, uz redoviti dodatak da su izbori najlošije i najskuplje rješenje i da, uostalom, neće ništa promijeniti. Dok je ponavljao tu kontradikciju, Vrdoljak je najavljivao saborsku inicijativu za opoziv Vlade i istovremeno u tajnosti vodio razgovore s vrhom HDZ-a o uvjetima pod kojima bi njegova stranka dala podršku istoj toj Vladi, a sve uvjerljiviji detalji o tim razgovorima bili su počeli izlaziti u javnost.
U petak ujutro, dva dana prije drugog kruga lokalnih izbora, Vrdoljak je na Twitteru objavio ovo: ‘Danas sigurniji nego ikad, na reformi obrazovanja se lomi budućnost RH. Bit će je, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u politici.’ Ta objava – koju je Vrdoljak smislio kao savršen izgovor za realizaciju koalicije s HDZ-om – smjesta je rasplamsala priče o finalnoj fazi pregovora između HNS-a i HDZ-a, a u medijima su osvanule informacije da će Vrdoljak dobiti mjesto potpredsjednika Vlade za društvene djelatnosti, dok će HNS-u pripasti ministarski položaji u resorima obrazovanja i znanosti, graditeljstva i pravosuđa, a spominjala se, navodno, i kultura. Vrdoljak nije demantirao pregovore s HDZ-om, odnosno neizravno je potvrdio da se pregovori odvijaju, što je zasigurno naštetilo Anki Mrak-Taritaš u drugom krugu protiv Milana Bandića u Zagrebu, kao i Predragu Štromaru u srazu s Radimirom Čačićem u drugom krugu izbora za varaždinskog župana.
Nakon toga, u nedjelju navečer i u ponedjeljak, Vrdoljak je – suočen sa zahtjevom da podnese ostavku zbog potopa na lokalnim izborima – sasvim otvorio karte: otići će s čelnog položaja u stranci ako stranačka tijela ne prihvate njegov plan o izdaji SDP-a i prebacivanju u HDZ-ovu vladu, plan na kojem je on, Vrdoljak, marljivo radio, dok je javnost i najšire slojeve članstva uvjeravao u nešto posve suprotno, dok je drugima držao lekcije o pristojnosti i dok se pokušavao nametnuti za lidera opozicije. Pritom je besmisleni pokušaj osvajanja liderske pozicije u oporbi, po svemu sudeći, bio u funkciji odmicanja od SDP-a, to jest izazivanja sukoba sa SDP-om e da bi se stvorio i dodatni alibi za HNS-ovo priklanjanje HDZ-u, unatoč tome što je devetero HNS-ovih saborskih zastupnika izabrano u rujnu prošle godine na listama Narodne koalicije, predvođene SDP-om.
Na planu o izdaji SDP-a i prebacivanju u HDZ-ovu vladu Ivan Vrdoljak je marljivo radio, dok je javnost i najšire slojeve članstva uvjeravao u nešto posve suprotno i drugima držao lekcije o pristojnosti
Predsjedništvo HNS-a u utorak se, rekosmo, znatnim dijelom usprotivilo Vrdoljakovom naumu o savezu s HDZ-om, što je šefa HNS-a navelo da odustane od svoje zamisli, to jest da odustane od izazivanja raskola u stranci, te da se povuče iz političkog života. Dan kasnije, obrat: Središnji odbor opredijelio se za koaliciju s HDZ-om, usprkos prijetećem raspadu stranke.
- Vrdoljak i ljudi oko njega, prije svih glavni tajnik Srećko Ferenčak, rezonirali su ovako: tko zna što će se izdogađati i kakva će situacija biti za tri godine, važno je preživjeti sad, a ulazak u vlast otvara razne mogućnosti vezivanja članstva i privlačenja pažnje šire javnosti. To donekle ima smisla, ali teško je vjerovati da će ta koalicija poživjeti tri godine, a HNS će smjesta biti prokazan kao trgovačka i nelojalna stranka i na prvim sljedećim izborima bit će drastično kažnjen - kaže naš sugovornik iz HNS-a.
Što se tiče Vrdoljakove nasljednice ili nasljednika na čelu stranke, izvjesno je da će se, ako nakon svega uopće ostane u HNS-u, kandidirati gospođa Mrak-Taritaš, kojoj je bliža suradnja sa SDP-om, a spominje se da predsjedničku ambiciju ima i međimurski župan Matija Posavec, koji bez problema može i s HDZ-om i sa SDP-om.
Sad Plenković. Unatoč HDZ-ovom uspjehu na upravo završenim lokalnim izborima, on je svakako htio i još uvijek želi izbjeći prijevremene parlamentarne izbore, kao što ih panično izbjegava od 27. travnja, pa i uz cijenu ozbiljnih blamaža koje je doživio u pokušajima da pridobije u koaliciju prvo HSS, a zatim i HNS. I ne samo uz cijenu blamaža, nego i moralnih padova, kao u slučaju pridobivanja optuženog bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche, te poniženja poput pristajanja na zahtjeve Željka Glasnovića i pregovora o uvjetima Brune Esih. Te blamaže, moralni posrtaji i poniženja Plenkoviću su bili i jesu prihvatljiviji od toga da ga se razotkrije kao blefera i šarlatana, jer nakon razvrgavanja koalicije s Mostom nije prestajao tvrditi da ima ili da će imati većinu, i bili su mu, i jesu, prihvatljiviji od rizika koji, ipak, nose izvanredni izbori. O premijerovom strahu od izbora svjedoči sumanuta situacija u koju je sam sebe doveo: smijenio je četvoricu Mostovih ministara i izazvao krizu vlasti zbog toga što su ta četvorica na sjednici Vlade glasala za smjenu ministra Zdravka Marića, da bi koji tjedan kasnije uveo u Vladu HNS čiji su zastupnici u Saboru glasali za opoziv istog tog ministra Marića. Hoće li se u HDZ-u pojaviti itko tko će početi javno primjećivati što je proizveo njihov predsjednik u proteklih četrdesetak dana?
Strah od toga da će se u HDZ-u javiti glasovi bunta jedan je od razloga Plenkovićevog izbjegavanja izbora: razvalio si je stabilnu koaliciju s Mostom iz veoma mutnih razloga, uvjeravajući nas da postoji nova većina, a sad opet moramo pred birače. Pa, Plenković se upravo takvom argumentacijom upotrijebljenom protiv Tomislava Karamarka domogao predsjedničke funkcije u HDZ-u i jasno je da se pribojava te vrste udara. Drugi razlog je svijest o suženim HDZ-ovim manevarskim mogućnostima nakon prijevremenih parlamentarnih izbora: jest da bi HDZ bio relativni pobjednik izbora, jest da je SDP u dubokoj unutrašnjoj krizi i jest da je HDZ polučio vrlo dobar rezultat na lokalnim izborima, ali Plenkoviću bi u svakom slučaju nedostajalo najmanje petnaestak glasova u Saboru za formiranje stabilne većine i Vlade, a veliko je pitanje gdje bi ih i kako mogao pronaći, osim možda u velikoj koaliciji sa SDP-om, ako to bude jedini izlaz za nejakog Davora Bernardića. I treći među važnim razlozima: činjenica da je na brzinu sklepana grupacija desno od HDZ-a, predvođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem, na lokalnim izborima u Zagrebu osvojila desetak posto glasova daje naslutiti da bi ta opcija na parlamentarnoj razini mogla osvojiti i desetak mandata. To bi mogla biti velika nevolja za Plenkovića, a upravo je on proizveo tu situaciju i upravo je on, neodlučnošću te koketiranjem sa svim i svakim, dodatno pomogao uzlet krajnje desnice, pa sad taj uzlet nastoji zaustaviti prolongiranjem izbora.
Je li spašavanje neobranjivog ministra Marića bilo vrijedno svega toga?
